Mislim... ja volim bajke, ali...
Svaka bajka ima boljku da u jednom času postane predvidljiva.
Baš svaka.
I to mjesto je naprosto nepodnošljivo... a onda i sve nakon njega.
I uvijek je bilo.
Jednako u djetinjstvu kao i u nikad završenim vremenima tranzicije.
I svaka mi se pročitana bajka prije ili kasnije osvetila na nekoj svojoj stranici
a ironija je da je to obično mjesto na kojem se pojavi vila,
(komada - od jedan do tri)
a ono rješenje s princom
(komada jedan)
nije samo ironično - ne, to je već farsa, ali čemu ovdje otkrivati toplu vodu...
Pa onda Bijele Kraljice, lovci i sav taj sumnjivi polusvijet
koji
on call rješava situaciju na terenu...
Koliko mjesta tu ostaje za teorije zavjere duše...
Koliko mjesta tu ostaje za vjeru u čudo?
Jer reći ću vam nešto i o vjeri…
Ja vjerujem u bajke, to je valjda i slijepcima jasno, pa i onima koje gola slijedim,
upravo sada u ovom trenutku ili u prošlosti... whatever...
ali čemu vjera u bajkama
ako
znaš da će te iza prvog ugla u glavu pogoditi čarobni napitak,
ili presresti ekipica sporednih likova
koja u džepovima nosi instant rješenje za sve tvoje grintave probleme.
I priznajem... možda je stvar u mom izboru problema...
Možda ja biram krive probleme, pa svoj neodlazak na veliki bal u dekoltiranoj haljini
ili činjenicu da u nastavku noći poslije mog vlastitog privatnog tuluma
nitko ne diše paralelno uz mene na desnoj strani kreveta
nikada nisam percipirala kao problem,
kad ja i tako oduvijek bježim iz kreveta
i osluškujem tko diše paralelno uz mene na vidjivoj strani mjeseca.
I točno znam zašto sam još prije tranzicijskih vremena
nagnutim slovima počela pisati vlastite bajke
u kojima sam svoju junakinju
bez milosti izlagala brzinski sklepanim čudovištima,
koja sam onda od izdanja do sljedećeg izdanja iste bajke
(nezanemarivo velika brojka)
dorađivala radeći na njihovoj „grozi“ s velim marom
i u kojima sam je bez imalo obzira sretala s prinčevima s krunama od staniola,
a namjesto rješenja koje bi bilo lako dostižno u okvirima jednog poštenog stoljetnog sna,
otimala joj čak i mogućnost jedne jedine prospavane noći
(pa i u razlomku manjem od jedan).
I točno znam zašto mi je uz sve to ipak bila zahvalna;
Jedino što je moju likinju ikada plašilo i od čega je bježala
bila je ta preteška mogućnost da će bajka postati prelaka
... rješiva
i završiti s ... nda mogućnosti su neiscrpne...
Stambenom štednjom? Dva auta paralelno parkirana pred kućom?
Zimskim gumama koje će netko drugi mijenjati na onom manjemu?
Pretijesnom cipelicom od pleksiglasa koja se neda razbiti?
... nesnosna mogućnosti da će čitav cirkus završiti s Happily ever after,
a da će njena pitanja ostati neodgovorena.
Mislim... ja uistinu na bih imala baš ništa protiv Happily ever after,
kad Happily ever after ne bi značio da je bajka gotova.
A Happily ever after, priznat ćete, uvijek znači da je bajka gotova.
Pa ja naprosto ne podnosim ta ranjiva mjesta u bajkama
nakon kojih se sve najednom riješi,
a ja samo trebam biti lijepa i dobra i mila i bespomoćna i oduzeta...
... ušlagirani karanfil...
Nepodnošljiva su mi uistinu ta mjesta koja ti oduzmu i najmanja šansu da vjeruješ.
Vjerovati nije lako bez obzira da li vjeruješ u sebe… ili u budućnost… ili u svemir
U bajke...
I istina... moja je likinja odradila jako velika poglavlja svoje knjige bez vjere
– samo golom hrabrosti.
I to možda zvuči upravo romantično i bajkovito, ali svejedno nije ni najmanje zabavno,
krosmajhart...
no nekad je to neophodno i uistinu najviše i najbolje što možemo dati od sebe.
Ali ideja bajke nije ni happily ever after, ni hrabrost, pa ni čudo u konačnici.
Za bajku je potrebna vjera
bez kredita, bez garancije, bez isteka, bez pravde, bez pomoći, bez rješenja, bez minutaže,
bez pouke...
točno ona količina vjere koja mi je potrebna
da bih nastavila posezati za onim što je evidentno van dosega
...pa i na oku nevidljivoj svijetloj polovici mjeseca.
p.s.
Ukrasiti ću sve poslije slikama... krosmajhart.
Trebate mi samo vjerovati...
(
tessa k od
tesara)