"Mogla sam jutros napisati blijedoplavu priču...
Mogla sam nacrtati ružičasto srce..."
Mogla sam jutros naknadno utrnuti boje...
Često to činim... jer
mogu...
Demonstracija moje moći nad izgubljenom Alisom.
...
Pitam se gdje je nestala ona koja je zimus napisala...
Jednog davnog jutra kad je Alisa odrasla,
gledala sam u muške otiske prstiju
koji su ostali na staklenoj plohi zrcala dizajniranog za usamljeničko pranje zuba.
Je li moguće da sam ga preopteretila?
Jesam li je, slabiju od dvije,
istjerala iz pretijesnog procijepa u koji sam nas uvukla...
Ili se još uvijek drži za mene tankom niti
ne debljom od dlake, ali vrlo pouzdanom lajnom...
koja nas sprečava da se razdvojimo,
da padnemo na leđa... da slomimo duge vratove...
pa koliko god grabile i vukle svaka na svoju stranu
kao kod povlačenja konopa...
baš smo na tom komešanju, cukanju i cimanju jedne tanke niti
obje sagradile sebi oslonac...
jer dok god se natežemo i borimo... obje smo na nogama
pad je vezan uz pucanje užeta...
Ne znam...
Ja i tako nasilno ugrađujem svoje dokumente u bezvrijedne slike koje negdje putem pokupim,
i uvijek se portretiram za putovnicu u daleke zemlje na već dovršenim platnima u mojoj glavi.
Pa ako sam tu... Alisa me ne može identificirati.
A ako je Alisa još tu... ja je više uistinu ne vidim na istočnom kraju niti,
Ne mogu je vidjeti jer odnedavno noću ne pratim trk sjena po zidu,
nego silom prilika zatvaram oči pred sjenama
... pogotovo Alisom,
pred onim što me plaši
... pogotovo Alisom,
baš kao poodraslo dijete koje jako kasni u odrastanju još uvijek uplašeno od mraka,
i koje je majka, jer ga voli
(...)
odlučno stavila u režim „gašenja svjetla“,
za njegovo dobro...
da što prije sustigne kompoziciju koja mu izmiče,
i koja namjesto tihog teatra plešućih sjena na zidu,
klopara bučno u bazičnom ritmu zdravog hrkanja - ostalih ukućana
i sveg
normalnog svijeta.
I pitam se sad nešto...
Svejedno...
Ovo i tako nije moj portret... niti Alisin.
Na slici je recimo moja bejbisiterica.
A ja...
(treći pokušaj)
Ja ipak još uvijek ne spavam u mraku,
jer... ja volim taj teatar sjena kojim zidove i plahte i platna
optereti moja usplamtjela svijeća.
No osjećam da je stasalo moje vrijeme i za to umijeće,
(i komplicirani su razlozi svemu tome)
ali, za utjehu teatru,
ponekad je dobro ugasiti žarne niti
ako ni zbog čega drugog,
onda zato što od svih ozljeda najdulje traju
... opekotine od hladne noćne lampice.
Pa se eto infantilno igram sa svojim sjenama,
ali kada se umorim... spavat ću smirena u mraku.
...
I nikad nisam shvatila što je Alisa točno tražila,
ali ni ne pokušavam više.
Još nedavno sam se jako trudila shvatiti Alisu
zaboravljajući da nam je objema prilično dobro s onim što ja već držim u rukama.
No u svjetlu novog plana gašenja svjetla...
štednje one izmjenične struje koja sam životno inducirana,
sve ono što sam tražila... na razmeđi duše i tijela
da bih bila sretna... eto, to više nisu moji križarski pohodi.
ne zanima me više.
Ne zanima me
sreća na razmeđi... zanima me
sloboda.
Pa će novo naučena francuska riječ za ovu školsku godinu biti - „sloboda“.
Pa i kad to znači biti slobodna da sanjaš otvorenih očiju.
... i živiš u snovima.
(i ne mislim se ispričavati više)
Pa i kad to znači
baš uvijek ujutro moći napisati blijedoplavu priču...
nacrtati ružičasto srce...
(
tessa k od
tesara)