Nikad ostavljeni

utorak , 06.05.2014.

Bila sam nedavno na jednom sprovodu. Sprovod ko sprovod - puno tuge i plača.
Nikad sprovode nisam voljela, no ovaj je bio potpuno drugačiji. Suosjećam se sa obitelji preminuloga ali ovaj put baš sam osjetila da je ta osoba na boljem mjestu i da zapravo nema mjesta tuzi. Cijeli sprovod meni je protekao u dobroj volji, nije bilo mjesta za žalosti.
Tu večer, molila sam za njega i u molitvi ga zamolila da ako me što treba i ako mogu ikako pomoći da mi se može obratiti.
I usnula sam ljepI san; Sanjala sam preminulog kako drži svoju kćer za ruku, kako stoji uz svoju unuku. Sve sam to promatrala...

Ali još im nisam rekla za san, da je on uz njih, da ih neće napustit iako je samo promjenio mjesto prebivališta. Možda oni to znaju, shvate kad tuga malo popusti, kad vrijeme malo zalječi rane...


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se