Neplodni u Hrvatskoj

Evo ove godine došli smo i do IVF. Odmah smo krenuli na stimulirani i to u tzv. dugom protokolu.

Na UTZ svaka dva dana sam se već bila naučila no na bockanje svaki dan ne.
Ja sam jedna od onih osoba koje ne vole igle. Nije da padam u nesvjest, nego jednostavno ne mogu gledati trenutak kada igla ulazi pod kožu. Zbog tog problema samobockanje je otpalo. Odlazak svaki dan u bolnicu na bockanje također nije dolazio u obzir jer me se i ovako poprijeko gleda što svaki mjeces moram tražiti da me se s posla pusti na UTZ. Znači morali smo dogovoriti da me bocka netko od poznatih. Tu se moj D javio za dobrovoljca, ili sam mu ja to naredila, više stvarno ne znam.

Prvi dan smo otišli na instrukcije kod naše prijateljice koja je medicinska sestra i to je bio pravi pogodak, žena je rođena za podučavanje. Taj prvi puta D je samo gledao. Drugi dan smo opet došli kod nje ali ovaj puta je ona gledala a D bockao. Treći dan je već kao pravi profesionalac sve obavio sam.
Kasnije mi je kum priznao da mu se D potužio da su mu se ruke jako tresle i da mu nije bilo svejedno bocnuti me.

Na toj stimulaciji dobili samo 7 oocita (čitaj jaja), oplodilo ih se 5 a vraćeno mi je peti dan 2 blastice. Na našu veliku žalost do bete nismo stigli.

Kako do sljedećeg stimuliranog IVF bi trebalo proći 6 mjeseci, što je čitava vječnost. Nakon jednog ciklusa pauze krenuli smo u naš prvi prirodni IVF. Prednost je što sam morala primiti samo jednu bocku tzv. štopericu. Tu se javila ponovo moja nepostojeća sreća i folikul nam je pobjegao.