Nikad preboljena osnovna škola

Kada je prošao prvi dan srednje škole, prije 4 godine, moja reakcija je bila točno ovo u naslovu. Ovaj blog želim posvetiti svom nikad preboljenom 8.a razredu. Vjerujem da blogove čitaju i neki koji ove godine idu u osmi razred i koje iduće ljeto čeka jedno od stresnijih razdoblja u životu. Kod nas u školi je običaj da nas za upise krenu pripremati već u siječnju. Vuku nas po seminarima, predavanjima, prezentacijama drugih srednjih škola što je poprilično dosadno i naporno. U prvom polugodištu osmog razreda su krenuli sa onim ''razmišljate si o upisima, doći će jako brzo''. Naravno, mi smo svi već imali neke želje i ambicije i nas 90% je upisalo željenu školu. Vjerujte mi, osmi razred prolazi nevjerojatnom brzinom. Znam, i meni se činilo kao da će trajati čitavu vječnost, ali proći će dok se okrenete. I moguće da će vam biti žao. Jako. Previše žao. Ja sam imala razred iz snova. Bilo nas je 26 i to 20 cura i tek šestero pripadnika muškog roda. Ali koliko smo se mi voljeli... Nikada nije bilo ekipica ili nekog odvajanja elite od ''običnih smrtnika''. Obično kažu da u istoj prostoriji ne može biti više od 5 žena zajedno jer može doći do nuklearnog rata, ali mi smo si bile kao sestre. Kao rod rođeni. Najrođeniji. Svi kažu da se nakon srednje udalje od društva iz osnove, ali ja to nisam mogla iz dva razloga. 1) Njih 5 je završilo sa mnom u srednjoj u istom razredu. 2) Pa ljudi moji, kako da se odvojimo kad smo osam godina bili prst i nokat? Ne kažem da je uvijek sve bilo idilično, ali u sjećanju imam samo trenutke za kojima mogu žaliti do kraja života. Bili su previše lijepi da bi se ponovili. Sigurno neko od vas misli ''ah, današnjoj djeci su svi trenutci nezaboravni, sigurno nije moglo biti toliko lijepo u školi''. Ali moguće je! Tim više što su naši učitelji imali max. 40 godina (najstariji je bio učitelj matematike od 42 godine). Zašto to naglašavam? Pa vrlo je očito- mi smo na nastavi imali tako opuštenu atmosferu da mi se nije izlazilo iz škole. Ti učitelji su napravili nastavu tako zabavnom, čisti cirkus. Veliko ALI, puno smo radili. Učitelji koliko su bili zabavni i dobri, jednako tako su tražili jako puno znanja. Testovi su bili jako dobro izvođeni, nije bilo šansi za prepisivanje i šalabahtere, ali danas im se samo mogu zahvaliti jer su mi stvorili radne navike bez kojih ne bih mogla proći ni prvi razred gimnazije. I tako je došao famozni zadnji dan... U razredima je tog dana bilo toliko tuge i napetosti da se moglo rezati škarama. Gledali smo jedni druge svjesni da se rastajemo. Svatko na svoju stranu i Bog zna kad ćemo se opet vidjeti... Svi smo gutali ogromne knedle, zadržavali pribranost jer se svatko bojao slomiti se do kraja. Ali najviše su nas šokirale suze koje su pustili učitelji. Nikada neću zaboraviti riječi učiteljice iz kemije ''Unaprijed se ispričavam jer znam da ću se rasplakati, ali ja sam takva. Bili ste poseban razred. Ne mogu vam opisati s kojom sam srećom išla u ovaj razred jer sam znala da ćete surađivati. Hvala vam na predivne dvije godine. Nikada nisam imala ovako divan, složan razred. Divim vam se. Imali ste najbolji prosjek ocjena u školi, najviše petnulaša i općenito petaša. Hvala vam za sve trenutke kad smo svi zajedno umrli od smijeha. Ne pušta se generacija poput vas lako, ali život ide dalje, morate napredovati iako bismo mi vas najradije zaključali u ovoj školi i stavili pod neku zaštićenu vrstu učenika''. Nije nam bila razrednica, ali svejedno je dokaz koliko smo bili obožavani. I nije to rekla samo ona; sličan film smo gledali kod drugih učitelja. U tim trenutcima nitko nije bio svoj, nitko nije zadržavao emocije i svi smo bili svjesni da su to posljednji sati koje provodimo kao jedan razred. U osam godina se lako desi da ti ljudi prirastu srcu. Ma što prirastu- postanu dio njega! Nismo imali veliku feštu za kraj... Skupili smo se na nogometnom igralištu, naručili pizzu, donijeli sokove, zvučnike i pjesme koje su nam obilježile školovanje. Te večeri je sve izašlo na vidjelo. Sve istine. Rekli smo da je krajnje vrijeme da jedni drugima priznamo ono što smo skrivali. Tako se otkrilo da je Antea pet godina bila zaljubljena u Sergeja i tu se rodila ljubav koja i danas traje. Opet smo svi postali emotivne duše. A nije u redu što smo se morali razići. Nije. Nikad neće biti u redu. Zašto se baš UVIJEK oni koji si najbolje pašu moraju razdvojiti? Na novi razred sam se privikavala dobra 4 mjeseca. Šok koji sam doživjela u drugom srednje možete pročitati u mom blogu pod nazivom ''Trenutak kad je dio mene umro''. I jedva sam se privikla kad me taj događaj pogodio i ponovo srozao na dno. Adrijana je bila osoba koja je uz mene bila 24/7, obožavale smo i mrzile iste ljude/stvari i kad me ona napustila doslovno sam ostala sama u razredu od 32 ljudi. Sa svima sam uvijek bila na distanci i nekim formalnim razgovorima, nikome se nisam mogla otvoriti kao Adrijani. A onda je otišla. Ostala sam sama bez ikog svog. Danas, kad sam maturantica, shvaćam da je ispred mene još samo jedan stupanj obrazovanja- fakultet, a onda me čeka pravi život. Svakim danom sve više žalim za osnovnoškolskim danima. Srednja je bila sasvim okej, društvo solidno, svi fer i korektni, ali osnovnu školu nikad neću preboljeti. Bila sam nesretno zaljubljena puno puta, ali ništa me nije lomilo kao što me lomi nostalgija da prošlošću. Možda ću zauvijek živjeti u nekom zamišljenom svijetu u osnovnoj školi. Osoba sam koja se uvijek vraća u prošlost i zato sve teško prebolim. Stalno se sjetim ''ajme, prošlo je (neki broj) dana/mjeseci od (neki lijepi događaj)'' i tako sama sebi ne dozvoljavam da prošlost ostavim iza sebe, ma koliko lijepa bila. Želim te trenutke nazad, a ne ide. Kao da ću postići nešto time što ih se stalno prisjećam... Sama sebi štetim.
No, valjda ću jednog dana odrasti dovoljno da shvatim da mi se to nikada neće vratiti.... Valjda. Nadam se.

Obiteljske vrijednosti

Mojim filozofijama nikad kraja, a to ne priliči jednoj djevojci od 18 godina... Svi mi govore kako sam prenapeta, da ne uživam, da sam odraslija no što stvarno jesam... Svemu postoji uzrok. Svakoga je nešto promijenilo i svatko ima nešto zbog čega je takva osoba kakva je. Prošla sam nebrojeno mnogo ružnih događaja u životu, ali ne bih to preživjela da pored sebe nisam imala obitelj punu ljubavi, roditelje za primjer i prave prijatelje. Zbog njih znam prave vrijednosti obitelji i prijatelja. Sve materijalno je prolazno. Znam, zvuči kao neka budistička rečenica jer i oni smatraju da ništa materijalno nema vrijednost. Sve je podložno promjenama, zubu vremena. Najnoviji, najbolji proizvodi će kad-tad postati beskorisno smeće. Ali obitelj... Prijatelji... Ljudi u vašem životu... Oni nikada neće biti beskorisni. Njih trebamo svake sekunde. Jednom nas je profesorica pitala: ''Zašto volite svoje roditelje toliko da biste dali ruku u vatru za njih? Zašto isto tako ne volite roditelje vaših poznanika?''. To me užasno navelo da razmislim. Onda sam došla do zaključka da je to zato što su naši. Mi smo s njima stvorili nevidljivu, jaku, neraskidivu vezu. Sjećate se Malog princa i njegove ruže? Imao je svoju ružu koja je njemu bila neprocjenjiva. I na svijetu je postojalo još 10000 takvih ISTIH ruža. Ali kada ih je vidio, rekao je da nisu niti približno lijepe i savršene kao NJEGOVA ruža. Sve što je naše ima samo nama vrijednost. Isto je s ljudima. Za rodbinu naših poznanika nas nije previše briga jer nisu naši. A isto su ljudi. Ali nisu naši, nismo emotivno vezani za njih. Imate kućnog ljubimca, psa recimo? Na svijetu ima još 1000 pasa, ali nijedan nije kao vaš zato što nije vaš. To je dokaz da ljude nikada ne treba suditi po izgledu već po onome kakav je, a članove svoje obitelji volimo baš zbog toga. Da, izlizana rečenica, znam... Isto tako, zar nije fascinantno kako se beba smiri u majčinoj blizini? Odmah po rođenju, čim je stave na majčina prsa, prestane plakati. A ta beba ne zna kako joj majka izgleda, ali zna da je to njena mama. I tu počinje ta najjača veza u svemiru. E sad jedan detalj iz priče koju ću vam ispričati nekom drugom zgodom... Naime, pored brata koji je dvije godine mlađi od mene, imam i sestru koja ima četiri godine (uglavnom, moji su mene dobili sa 18 godina jer su bili mladi, ludo zaljubljeni i eto...). Baš se i ne sjećam osjećaja kad sam dobila brata jer ipak sam imala jedva dvije godine, ali se jaaako dobro sjećam osjećaja kad sam onu malu kiflicu od bebe prije četiri godine primila u ruke. Sa bratom sam uvijek bila na nekoj ''distanci'' unatoč maloj razlici u godinama. Naravno, volim ga neizmjerno, ali brat je to... Ali osjećaj kad sam saznala da ću imati sestru... Nešto neopisivo! Konačno sam mogla kupovati rozu odjeću za bebu, a zna se da je ta najslađa. Konačno je sve bilo baš ''žensko''. A onda kad sam 15.12. 2013. oko pet poslijepodne čula da je na svijet došla malena Marta... Šok, sreća, suze i sve se pomiješalo u jedno! Konačno, nakon 9 mjeseci, mogu je primiti u ruke. Ono što sam 9 mjeseci samo zamišljala, sada je tu! Ona je u meni probudila želju da jednog dana imam svoje dijete. Da, imala sam 14 godina i svi će reći ''pa što ti u tim godinama imaš razmišljati od djeci?''... Eh, pa ja sam osoba koja je puno razmišljala o tome što želi u životu, koji su mi prioriteti i ciljevi. Moja sestra me naučila onome što bih prvi put napravila tek kad bih imala svoje dijete (kao npr. mijenjanje pelena, masiranje trbuščića kod grčeva...). Razvila je u meni neku vrstu odgovornosti. Prvi put u životu sam osjećala da me netko treba i da sam odgovorna za to biće. Zvuči kao da sam ju ja rodila, ali ne. Stalno mi se po glavi motala misao ''Bože, što ako se mami i tati nešto desi? Tko će se o njoj brinuti ako ne ja? Ja sam joj onda jedini oslonac, a ako padnem ja, pa što bi tek ona tad?''. Nevjerojatno koliko jedna malena beba može čovjeka natjerati da odraste u 5 minuta. Ja sam u 4 godine naučila sve o njezi bebe, odgoja djeteta, kako izaći na kraj sa ''nespavanjem'' noću... Sve to jer su moji smatrali da sam sposobna biti 100% uključena u aktivnosti s Martom. Nisu samo mama i tata imali neprospavane noći, već i ja jer smo se izmjenjivali kad ju je trebalo uspavati nošenjem. A meni nije bilo ljepšeg osjećaja nego tu bebicu od jedva 50 cm u 3.5 kg držati u rukama. Tako malenu, krhku.... Sav umor je nestao čim sam nju mogla držati, gledati kako diše... Opet zvučim kao da sam joj ja mama, ali moram vam dočarati tu povezanost između nas dvije.
Želim vam još reći da volite svoju obitelj, svaki dan im to pokazujte jer nikad ne znate kada nekoga vidite posljednji put u životu.

Trenutak kad je dio mene umro

Ususret drugoj godišnjici smrti (mrzim tu riječ) moje najbolje prijateljice, odlučila sam napisati ovaj tekst posvećen njoj, mojoj Adrijani.

Znaš, možda ti nisam rekla sve što sam htjela, ali sigurna sam da si ti sve to osjećala i znala. Poznavale smo se 16 godina. Družile se dok smo bile bebice od 3 mjeseca kad su nas mame vodile sa sobom na kavu. Zajedno smo prošle neizmjerno mnogo što lijepih što ružnih događaja. U vrtiću smo pravile gluposti, zajedno sjedile u školi, glumile da smo sestre blizanke, potajno kupile prvi grudnjak (u koji, naravno, nismo imale što staviti), slale anonimne porukice tvom susjedu i zajedno krenule u srednju školu. Da sam znala da će se u drugom razredu srednje škole sve promjeniti, nikad ne bih ostavila osnovnu. Nekako bih već zaustavila vrijeme u osmom razredu. Sjećaš se kad mi je umro djed pa si došla kod mene i prespavala jer ja nisam bila u stanju brinuti se sama za sebe? Sjećaš se prvog opijanja sa 15 godina (nemojte to raditi već u tim godinama!) ? Prve jedinice u životu koju smo dobile na ispitu iz algebarskih razlomaka u prvom razredu gimnazije? Sjećaš se prvog pravog izlaska koji je bio nekoliko dana prije nego li si nas napustila? Stalno smo odlazile u kino i na sok, ali to je bio prvi pravi izlazak. Obje smo u duši uvijek bile partijanerice i glavne zabavljačice. Sjećaš se kako si mi ''pomogla'' da slomim ruku tako što si me škakljala i ja sam se poskliznula? Prva zaljubljivanja, bježanja od kuće (''bježanja'' 200 metara od kuće i to smo se sakrivale u parkiću)... Jednog dana si došla i rekla da moramo ozbiljno razgovarati. Znala sam da nije dobro, jednostavno sam to osjećala u tvom glasu. Šetale smo našom najdražom ulicom u trenutku kad si rekla da imaš leukemiju. Bila si dosta smirena. Ali ja sam poludjela u tom trenu. Rekla sam ti da to nije istina i pitala zašto lažeš. Pogledala si me hladnim pogledom i rekla da se ne šališ. Nakon toga sam te krivila, pitala te kako možeš, zašto ti se do desilo, kao da si ti kriva. Oprosti. Ni za što nisi bila kriva. 9 mjeseci nakon toga si nas iz čista mira napustila. Bolest je bila tu, vidno te oslabila, ali bila si u stanju da se brineš sama o sebi. Tih 9 mjeseci je najljepših 9 mjeseci u mom životu. Išle smo u Sarajevo jer ti je to oduvijek bio san. Tjedan dana provele zajedno na moru. Obavile veeeeeliki shopping u Zagrebu. Obišle Prirodoslovni muzej i Muzej anatomije i farmacije, išle u Botanički vrt. Priuštile smo si najskuplji odlazak u kino ikad. Provodila sam s tobom svaki mogući trenutak. Naškljocale smo preko 2000 fotografija. Tih 9 mjeseci sam napravila sve što sam isplanirala da ću napraviti tijekom života. Sve sam prolazila s tobom, kao i ti sa mnom. Danas je pravo prijateljstvo rijetko. Danas su sve djevojke jedna drugoj ''sestre'', ali ti si meni trebala jednog dana biti kuma. Zajedno smo trebale ići na PMF. Ja biologiju, a ti si u planu imala matematiku. Bile bismo cimerice. Oduvijek ti je bio san imati troje djece ili se ostvariti kao majka sa barem jednim djetetom. Bila bi najbolja mama na svijetu (i meni najbolja kuma). Planirale smo kako ćemo proslaviti veliki 18. rođendan. 10000 planova koji nikad nisu ostvareni. Prije skoro 2 godine, ujutro u 6:17 me probudio mobitel. Tvoja mama je zvala. Kroz plač je rekla da te više nema. Ne znam kako dočarati tu histeriju koja je vrištala iz telefona. Briznula sam u očajnički plač i probudila mamu, tatu i brata. Klečala sam na podu u hodniku dok me mama smirivala. Ništa mi nije pomagalo. Situaciju je još pogoršavala činjenica da smo trebale ići na kavu navečer jer si dan prije toga bila sasvim okej. Od sve te muke sam povraćala, bilo mi je slabo, tlak mi je užasno pao i moji roditelji su me htjeli odvesti na hitnu što ja nisam dopustila. Htjela sam te još jednom vidjeti. Da sam barem znala da je onaj zagrljaj u 19:52 dan prije što si nas napustila bio posljednji, nikad te ne bih pustila. Kako pamtim sate i minute? Zapisivala sam svaki zagrljaj i svaki važan trenutak s tobom. U mobitelu piše da smo razgovarale u 22:18 i razgovor je trajao 15 minuta. I to je bio naš zadnji razgovor. Zadnji put da sam čula tvoj glas. Zadnji put si se nasmijala na moje fore. Zadnje na što si se smijala kao luđak je bilo kada sam ti rekla da su moja kuma i njen razred za rođendan razredniku kupili šampanjac, čestitku i veliku kutiju u koju su nabacali papiriće na koje su napisali zašto ga vole, a sve su to ukrasili slikama polugolih žena iz novina. I to je bilo to. Moj život je stao. Napustila si nas u 4:30 ujutro. Nitko nije znao. Otišla si u snu. Htjela si se odmoriti nakratko, preko noći, a otišla si na jedan jaaaako dug odmor. Ne brini se, pridružiti ću ti se kad dođe vrijeme za to. A ustvari, možda je bolje da si tamo. Previše si bila dobra za ovaj iskvaren svijet, takvima poput tebe ovdje nije mjesto. OBEĆAJEM TI NEKOLIKO STVARI-studirati ću PMF za tebe. Znam da bi ti to voljela i da bi bila ponosna na mene. Obećajem ti da ću biti dobra mama kad za to dođe vrijeme. Obećajem ti da ću misliti na tebe svaki dan. Koliko god da si ti mrtva, za mene si živa jer te ja držim živom. U školi o tebi nikada ne govorim kao da si pokojna. Ne, ti si živa. Ti si živjela i stekle smo zajedno puno toga. To nije za odbaciti u zaborav. Ljudi žive za trenutke kakve smo imale mi.
Prošle su dvije godine otkako te nema. Bol nije manja, ali sam ja s tim naučila živjeti. Cijelo vrijeme sam se vodila time da ti mene ne bi željela vidjeti tužnu. Znaš, mi maturanti sad već imamo pripreme za maturu... Trebala si ići sa mnom na njih. No, kad već ne možeš, gledaš li nas barem s neba? Jesi li ponosna na mene i na to kakva sam osoba postala? Nekad te poželim nazvati, ali znam da ti nećeš biti tamo. NADAM SE DA ZNAŠ DA SI MOJ HEROJ! Sjetim se često onih divljih dana kad smo imale 10-11 godina. A sada.... Sada te nema. Ostaje mi samo velika kutija puna naših slika, videozapisi, dnevnici i naše poruke na Facebooku. Ali ništa te neće udaljiti od mene. Baš kad su snovi počeli postajati stvarnost, napustila si me. Ako ništa drugo, imam jednog anđela na nebu i znam da u svakom trenu mogu pogledati gore i osmjehnuti se. Mogu biti mirna jer me čuvaš. Osjećam to. Napraviti ću sve što smo planirale. Živjeti ću i za mene i za tebe. Znam da bi ti to voljela. Sada se odmaraj, zaslužila si. Volim te.

P.S.-I, da, kupila sam dvije karte za Prag... To ti je trebao biti rođendanski poklon.... Poklon za rođendan koji nikad nisi dočekala. Ako se ikada odlučiš vratiti, čekaju te u drugoj ladici u onoj žutoj bilježnici. Čekaju te. Čekam te.

A što ćeš biti kad narasteš?

Da, pitanje s kojim smo se svi mi kao mali susretali. Kad smo bili mali, činilo se jednostavno-želim biti to i to i gotovo. S vremenom, počeli smo shvaćati da ništa, ili barem dio, ne ide onako kako smo zamislili. Kako postići ciljeve? Kako ih postići kada se čine nedostižni? Mislim da je svima najviše glavobolja zadala srednja škola tj. odabir. Obzirom da sam nedavno prolazila te muke, smatram da sam sposobna pisati na tu temu. Roditelji te pitaju što želiš, kažeš im što bi, ali onda neki hladni pogledi... Ne žele te kočiti, ali oni znaju najbolje i iskusni su. A to rade iz dva razloga; ili su obrazovani pa moraš i ti ili nisu pa zato ti moraš. Najgore je kad dođe do toga da ti imaš svoj cilj koji se ne poklapa s njihovim. Imaš osjećaj kao da u samo jednu školu pripadaš, da će te učenje samo te škole zanimati i činiti sretnim, ali oni su SIGURNI kako to nije za tebe i da ćeš u životu proći bolje ako budeš slijedio njihove upute. Ne. Nećete biti sretni ako ćete živjeti tuđe snove. Moja velika greška je što sam poslušala roditelje. Znam, sve to rade iz ljubavi i dobronamjerno, ali očito nikada neće shvatiti koliko nam je potrebno da samostalno donosimo odluke. Danas pohađam jednu od najjačih gimnazija u Hrvatskoj, ali to nije ono što sam ja oduvijek željela. Moj san je od malena bio Prirodoslovna gimnazija, farmaceut ili kemijski tehničar. Nakon žustrih rasprava sa roditeljima koji me nisu bili spremni pustiti u te vode, upisala sam opću gimnaziju nakon koje nemam pojma gdje ću. Umrtvila je u meni svaku želju za studiranjem. Od ambiciozne djevojke sa isplaniranim čitavim životom do izgubljene, depresivne gimnazijalke. Što je najbolje, nekolicina mojih poznanika ide u Prirodoslovnu i ne mogu opisati tu bol kada mi pričaju što sve rade, kakve projekte imaju, kakvo je gradivo... Niti najgorem neprijatelju ne želim taj dojam izgubljenosti. A da stvari budu još bolje, u sve tri navedene škole sam upala i bila skoro prva. Da nisam upala, pomirila bih se s time i dobro, život ide dalje. No, kad znaš da si mogao nešto, a ipak nisi, preostaje ti samo da plačeš i pitaš se ''što bi bilo da sam ipak išao? Bi li sve bilo drugačije, bolje? Bih li ja sada mogao biti sretan?''. Moji roditelji još nisu uvidjeli koliko su pogriješili. Oni samo vide dobre ocjene i onda se okolo hvale ''kako je uspjela njihova malena''. A ja samo gledam kako su oni sretni jer ja patim. Uzeli su mi ono što je bila privilegija mog života. Ali naravno, publika želi tvoj osmijeh i koga briga patiš li. Da, znam da nakon gimnazije mogu na neki fakultet poput PMF-a ili nečeg sličnog, ali zašto onda kad sam mogla već sada graditi temelje za to? Zašto to tek studirati kad sam mogla ranije? Zašto tek onda kad sam već sad izgubila svu volju za životom? Možda zvuči kao da sam ''drama queen'', ali tko se nije susreo sa situacijom sličnom ovoj, ne može suditi. Moj je život promijenio smjer. Na loše. Nemojte dopustiti da se isto desi i s vašim.

Oznake: zanimanje