Polako. Kud vam se žuri. Ne mogu odmah u sridu, prvo uvod.
Svaka dobra priča započinje sa kratkom poviješću nečega ili nekoga, pa će tako i moja početi sa kratkom štorijom mojih sportskih eskapada.

Kad sam bila mala, ali ne toliko mala da bih bila premala, bavila sam se ritmikom. U svojim crveno-smeđim štucnama, crnim štramplicama i trikou skakutala sam po dvorani sveučilišta pred ponosnim roditeljima izvodeći svoju solo točku. Moja plesna karijera nastavila se u vidu opanašanja Lepe Brene, uz pratnju Slatkog greha odnosno mog buraza koji je svirao na reketu, no to je jedna druga priča. U osnovnjaku sam tancala podravske, slavonske i prigorske drmeše, i kao pravi folkloraš imala kike zamotane oko glave, a na sebi pravu nošnju koja je stajala ko salivena.

Nagdje nakon tog perioda tata je postavio koš na garažu pa sam sa burazom i njegovom ekipom nabijala tu loptu, pretežno oko koša, ali nakon dugotrajne vježbe pobjedila sam čak i burkija u slobodnim bacanjima, makar on to nikada nebude priznao, a ja nažalost nemam svjedoka.

Ponukana mojim uspjehom sa loptom i košem, pokušala sam loptu ubaciti u gol, baveći se rukometom. Moja pozicija: pivot, moj rezultat: da ne lažem ne sjećam se da li sam uspjela zabiti koji gol, posljedice: istegnut prst, koji se dan danas nekako čudno savija, konačnica: prekid treniranja nakon mislim 2 godine truda.

No nikako ja da odustanem od lopte pa sam tako jednom, samo jednom, zaigrala tenis, dobila odgovor da sam nadasve talentirana i da bi nešto i bilo od mene, no žuta loptica koja se nabija s jedne strane igrališta na drugu u meni nija pobudila zanos niti ekstazu nego živu dosadu, tako da ne moram niti reći da nisam nastavila sa tenisom.

E došli smo do srednjoškolskih dana, gdje je jedini vid sportskih aktivnosti bio tjelesni, teretana sa curama koja se pretvarala u cugu, i dizanje čaša sa stola, nabijanje čaša u stol i ponovno dizanje čaša sa stola. Linija je nekim čudom ostala postojana.

Faks, nisam bila sportski tip, teretana je ponovno bila uzaludno davanje novaca, samo poradi kartice koju smo morali predočiti kako bismo dobili prolaz na ispitu tjelesni. Ubrzo su to ukinuli pa je teretanu zamjenila kava. No meni vrag nije dao mira pa sam ja molila i kumila da mi kupe orbitrek jer to će održati liniju koja je od sjedenja i štrebanja postajala više kružnica nego linija. Prošla ispit, dobila orbitrek, skakutala po njemu dva mjeseca, a onda mu prenamjenila funkciju u vješalicu za torbe.

Kako su godine za kompom i nad knjigom prolazile tako su počeli i bolovi u leđima, pa sam sretno otišla na ananda jogu kod jedne jako simpatične gospodične ili sada već gospođe N. E tu sam se našla, lagano, a opet teško i znojno. Oni koji misle da je joga full lagana, varaju se. Učvrstila sam mišiće, leđa i vrat bili su ko novi, a da ne pričam šta sam sve mogla raditi u malome autu i u krevetu. No nisam mršavila, što je u to doba, pod pritiskom drušva i prijateljica, bila jako važno mom mladom umu, pa sam liniju održavala Montignacom.

No gđica/gđa N. je morala prekinutu sa jogom jer niko u mom mjestu nije htio ići pa se nije isplatilo, a meni se nije dalo ići u grad, jer sam tobože morala jako puno učiti i ne bih jednostavno stigla i na jogu, drugim iskrenijim riječima bila sam Ljenjivac.

U međuvremenu sam ulovila komada, il je on ulovio mene stvar je percepcije ovisne o danu kada se priča priča i osobi koja ju priča, pa sam naredne tri i pol godine, kako ljubav ide kroz želudac, dobila 13 kila ljubavi, i baš sam si slatka, a i dragom sam, valjda, il ga je strah priznat?

No dosta o hištoriji mojih sportskih aktivnosti, Nenyin vremeplov je gotov i došli smo do današnjeg dana 14. siječnja 2010.g. oko pola 9 navečer, dok čekam dragog da dođe napokon s posla, da mu skuham kobasu za večeru.

I o čemu sam ja ono počela pisati.........aha o mom „prvom putu“ u pravoj gradskoj teretani/fitness centru nakon toliko dugo vremena vježbanja vilicom i nožem... no mislim da sam se sad već previše raspisala pa o tome sljedeći put.