Prije tjedan dana poslao si mi poruku, želio si me vidjeti, odgovorila sam ti «Bilo bi mi drago da se vidimo». I od tada svaki dan šalješ istu poruku. Vidjela sam te neki dan u gradu, opet si se javio, ponovno si mi rekao da želiš da odemo na kavu, da ti je žao. Nismo se našli. Jučer sam te gledala iz mamine spavaće sobe. Došao si sa torbama kod mog susjeda koji se spremao na put. Mislila sam da odlaziš, rekao si mi ranije da putuješ natrag u London u 4. mjesecu, nisam željela da odeš. Nisi ušao u auto, nastavio si šetati mojom ulicom, a ja sam te pratila pogledom.

Kao i svako jutro zadnja dva tjedna probudila sam se sa tvojim likom pred očima. Nakon nekoliko sekundi rasplinula se pomisao na tebe kao dim ugasle svijeće. Ustala sam iz kreveta, skuhala kavu, sjela za komp, otišla na faks, učila, bila na kavi (ne sa tobom), nisam te srela kao i svaki drugi dan, nisam niti pomislila na tebe, pogledala sam film, otišla u krevet i zaspala u trenu.

Došao si i danas, šetali smo ulicom, sami nas dvoje, pričao si, nisam te slušala, samo sam promatrala kako se miču tvoje usne, željela sam osjetiti njihovu toplinu na svojima.

Potisnula sam te toliko duboko u podsvijest da me danima već proganjaš kroz snove. Ostavi me na miru! Zar si mi nanio toliko boli da me još mučiš, kako da te se riješim? Zaboravila sam na tebe, postao si jedna nepoznanica mog stvarnog života, pretvorio si se u prošlost, u sjećanje. Zašto onda ne možeš ostati tamo, u arhivi? Zašto stalno silom želiš van? Zar imamo neke neriješene probleme, ti i ja? Ne, mislim da su sve karte već odavno na stolu, igrali smo otvoreni poker, ti si pobijedio. Ne volim poraze, ali prihvatila sam ga kolko tolko dostojanstveno, i otišla od stola. Ne želim se više igrati, ulozi su ipak malo preveliki. Zato molim te odlazi!

Sjedim i učim za stolom u svojoj sobi, podignem pogled i vidim ju kako me promatra. Sjedila je na terasi svoje kuće (koja se nalazi točno preko puta moje), oko njenih nogu motala se neka šarena mačka koju ranije nikada nisam vidjela, zapravo niti nju nisam nikada prije vidjela.
Moji novi susjedi doselili su se negdje prije 4 mjeseca, a ja još uvijek ne znam tko su oni, ili koliko ih zapravo ima, ma ja nemam pojma tko tamo preko ceste uopće živi jer se stalno iz te kuće pojavljuju neke nove face. Trebala bih se ugledati na jedan američki običaj, napravit neku štrucu, pitu, štrudlu il nekaj već, preć cestu i pokucat im na vrata da se upoznamo. Pošto bi to bilo, barem tu kod mene, malo neobično, moram se osloniti na ono što vidim. A to što vidim je creepy.

Podsjećaju me na onaj film u kojem su susjedi imali zakopane mrtvace u dvorištu. Zašto? Uzmite u obzir da moj prozor gleda na cestu, na njihovu kuću, da sam ja kada sam doma stalno u svojoj sobi il učim za stolom il sam na kompu il neš čitam, a pogled mi pravocrtnom linijom pada na njihovu kuću. Tako da vidim razne zabrinjavajuće stvari. Iz njihove kuće stalno netko odlazi, stalno netko dolazi (mislim da preko puta zapravo živi nekakva sekta, koja se bavi crnom magijom i ima orgije, ili su možda oni neki demoni-šejpšifteri il vanzemaljci), razni auti se napeljavaju u njihovo dvorište u svako doba dana, a da ne govorim da znaju usred noći nekamo ići sa autima (odvoze leševe, duboko smrznute u hladnjači marke Gorenje, zapakirane u pvc crne vreće, na kojima su oznake glave, but, nogice za hladetinu…). Tu su i kamioni, jedan veliki crveni i jedan bijeli (koji evo upravo stoji u njihovom dvorištu), oni pak stalno nešto navažaju, čak ih znam vidjeti kasno u noć, mislim si pa nakon 4 mjeseca valjda su već sav namještaj dofurali (možda provode nekakve eksperimente na ljudima, pa stalno dobivaju nove aparate za mučenje, il ak su mali zeleni možda im dovoze prijenosne dijelove za svemirski brod koje su kupili ispod pulta u Bauhausu). Ne znam, ali čudno je to. Da i ne govorim da kada dolazim doma izvana njihova svjetla su još upaljena, znala su biti i do 5 ujutro (tijekom jednog eksperimenta na ljudskom mozgu taj isti je eksplodirao pa su morali čistiti ostatke po zidovima do jutra).

Izvještaj agentice Nenye 007, top sekret obavještajna služba Špišić Bukovice

Recomended ekšn: nastaviti underkuver operejšn dok se sa sigurnošću ne utvrdi species susjeda, njihove intenšns, i da li su hazard za global sekjuriti

Proljeće je tu, sunce je pokazalo svoje lice, a sve djevojke preko noći su postale zanosni preplanuli komadi. Ma zapravo neke od njih preplanule su, cijelu godinu, možda svaki vikend odlaze na Bahame da uhvate malo boje? Yeah wright! Danas je najunosniji biznis «Umjetno Sunce». Kvarcanje je postalo jedan MUST!
Imala sam jednu prijateljicu koja se već valjda treću godinu za redom non-stop kvarca, zaboravila sam koja joj je prirodna boja kože, a ona se pak stalno žalila kako joj je koža suha! Zapravo više nije niti bila suha već onako tako slatko spečena, pretvorila se u hrskavu koricu, znate ko na tek pečenom odojku. Činjenice joj nisu pomogle da se riješi te navike svakotjednog odlaska na prženje.

Solariji koriste koncentrirane doze UV zračenja kako bi potamnili kožu. Koriste isto zračenje kao i sunce, koje je direktno odgovorno za rak kože, samo što solarij može emitirati 5 puta jače UV zračenje nego sunce u ljetno popodne. Solarij zrači UV-A zrake, za koje se misli da su manje štetne, ali zadnjih godina proizvode se tako da emitiraju i UV-B zrake. UV-A zrake prodiru kroz gornji sloj kože oštećujući tako donji sloj. Posljedica toga je prerano starenje kože. UV-B zrake prodiru kroz gornji sloj kože one su glavni uzrok tamnjenja, opeklina pa tako povećavaju rizik od raka kože, što su pokazala i istraživanja.

Koje su ostale posljedice stalnog ležanja pod tim lampama:

Starenje kože: pokazatelji starenja su boranje, nepravilna pigmentacija, gubitak elastičnosti kože, promjena u teksturi kože, to je nepovratan proces, jedino ako imate dovoljno novaca za kozmetičku operaciju.

Oštećenja očiju: akutne posljedice UV zračenja uključuju photokeratitis(upala rožnice), photoconjunctivitis(upala očne spojnice), cataracts(zamućenje očne leće), pterygium… ali ozbiljno je. Trebali bi uvijek pod pekom za tamnjenje nositi posebne naočale, jer se inače možemo pozdraviti sa dobrim vidom.

Eh pa sada odite se kvarcati, izlika da ćete se tako zaštititi od sunca na plaži vam pada u vodu, jer to se ne bu desilo. U najgorem slučaju oboljet ćete od raka kože, sa 25 godina imat ćete kožu ko da imate 50, nosit ćete naočale sa velikom dioptrijom (koje da niste stalno visili pod lampama ne bi trebali) ili ćete razlikovati samo svijetlo i tamu. Ma neka, glavno da ste lijepi preplanuli tijekom cijele godine? A možda ćete se baciti i na ovaj novi trend, pilule za izbjeljivanje kože?

Cipele

«Molim te skini nas!» čula sam u neki piskutavi glasić dok sam hodala u petak navečer prema doma. Pogledam preko ramena, malo me jeza štrecne, oko mene mrak, tišina ko na groblju. «Hej ti, jel me čuješ, daj nas skini više, stvarno je bilo dosta!» evo opet tog glasića, ponovno se okrećem oko sebe kako bi locirala od kuda dolazi. Pogledam u pod, moje cipele su oživjele i pričaju. «Šta više čekaš, prošle smo desetke ulica, išle smo uzbrdo i nizbrdo, sklizala se po blatu, pikirale po kamenju, zmazane smo, umorne smo, dosta nam je tvoje torture! Znamo da ti nismo ugodne, bolimo te! Eh tko ti je kriv? Šta si nas obula, mogla si fino obuć tenisice pa ne bi imala ovakvih problema.». «Evo još samo malo pa smo doma i odmah vas skidam, strpite se još par minuta!» odgovaram potiho, mislim da polako gubim razum.

Guslač na krovu

Petak navečer, 3 sata ujutro, a ja još pregledavam 1001 sliku sa dvd-a kojeg mi je dao Urbanchaos. Hvala, hvala, hvala, super si! Peku me oči, tijelo više ne funkcionira, morala bih otići u krevet. Brzo spremanje u kupaoni, i moja glava je napokon na mekom jastuku. Odjednom bubnjevi, neka arija iz new-age opere, zidovi se tresu. Umor prelazi u nervozu, pa ljutnju i na kraju agresiju. Meni treba tišina, a ne trube koje mi paraju uši. Od kuda dolazi ta buka, naravno iz susjedne sobe, sobe mojih staraca. Dižem se ko furija iz kreveta, otvaram njihova vrata, a oni ko bebe spavaju i proizvode tu nimalo zvučnu melodiju, nadopunjavaju se bas i alt. Zalupam im vrata tako jako da su skoro pukla i odem nazad u krevet. Probudila sam ih, stari mi je uletio u sobu, pita me jel sam to ja bila (prestrašio se čovjek da nije provalnik) i odlazi. Napokon tišina, bar 5 minuta koliko mi treba da zaspem, pa poslije neka skladaju šta hoće, ja spavam ko top.

Desert

Popala ja pizzu, koju sam uf tako fino napravila. Nakon par sati (dok se slegla ta velika količina koja je bila unesena) uhvati me slatki zub. Nešto bih ja da se malo zguštam, neku čokoladicu, nešto smeđe i fino, nešto hm… Otvaram frižider, bila je mama s burazom u konzumu pa kupila ona svojoj dragoj kćerci puding od čokolade. Fino, da, da, fino. Kad ja otvorim sa smiješkom, uzmem malenu žličicu i krenem sa žarom. Stavim u usta i odmah ispljunem van. Nešto tu ne štima! Pogledam na poklopac, koje iznenađenje, ovo je fucking desert od soje. Ma ljudi kakva vražja soja, ja hoću čokoladu, a ne neki zdravi nadomjestak nje. Boli me ona stvar za kalorije, zdravu hranu i ostale gluposti, ko to voli nek izvoli, al mene nebute dobili na tu spiku. Jednom se živi pa zašto ne bih onda uživala u pravom slatkom okusu čokolade.

Da li ste još uvijek u kontakti sa osnovnoškolskim kolegama? Ja ih vidim, neke od njih stalno, ali kao da se više ne poznajemo. Prolazimo jedni pored drugih kao stranci. Prošlo je previše vremena da bih se sjećala svih njihovih imena, a mislim da se nit oni ne sjećaju mojega. Ta sada odrasla djeca sa kojima sam svaki dan dijelila školske klupe, mimoilazila se na hodnicima moje osnovne škole sada su odrasli, krenuli su svojim putovima, mnogi su se oženili, neki od njih guraju kolica (neki već i druga). I tako se mimoilazimo, poznavajući lica, ali ne sjećajući se imena. Pozdravljam prijatelje, a one sa kojima sam bila na «bok» i tada dok smo se viđali svaki dan, da ih sve pozdravljam na cesti bih morala pozdraviti svakog drugog čovjeka. To je problem malog mjesta sa jednom osnovnom školom, svi se znaju, al se gotovo nitko ne pozna. Možda je to malo ružno od mene, ali isto tako i od njih zašto oni ne bi mene pozdravili, a između ostalog što ja ima pričati sa njima, kada ionako nismo pričali niti sa 13 godina…

Ponekad susretnem one face, male frajerčiće koji su u osnovnoj bili glavni tipovi za kojima su sve curice slinile, i one godinu dvije starije koji su se mogli pojaviti samo u snovima, a pozdrav na hodniku bio je ispunjenje želje svake curice. Uh to su bili dani onih slatkih ljubavi, ljubavnih pisama, išaranih tekica sa srčekima, Ana + Marko…Ah izgubila sam nit, da ti tadašnji frajeri i frajerice sada više to nisu, izgubili su sjaj nekadašnje slave, još su se u prvoj godini srednje mogli prešvercati na stare hitove, ali sada, nekako su propali. Kao da su svi oni nepopularni i manje popularni krenuli dalje, a oni su nekako zaostali za time, možda se nisu mogli priviknuti na šok što više nisu plijenili sveopću pažnju. Zaboravljeni su…

Djetinjstvo je iza mene, u duši ostala sam još uvijek dijete, ali nastavila sam dalje. Ostavila za sobom školske klupe, ostavila ta dječja lica i upoznala nova, odrasla. Ponekad se sjetim nekih sitnica, ali mnogo toga sam i zaboravila. Koliko je samo ljudi već sada prošlo mojim životom, koliko će ih još proći? Postali su samo sjećanja, neka malo življa, a neka pak zavinuta nekom maglom. Za mene moje osnovnoškolski poznanici ostali su mala djeca u šlapama sa osmjehom na licu, danas ih ne prepoznajem ispod fasade šminke, sa bebama, u autima, na poslu, u odijelima, to su drugi ljudi…

I koja je poanta ovog posta: sve je prolazno, sve se mijenja, mi plovimo kroz život na putu susrećući ljude koji ulaze i odlaze iz našeg života…


PS: molim vas da pročitate ovaj post Njegov život nije bajka, njegov život nije FILM!

Napokon, at last ja sam na netu :). Buraz mi je cijeli vikend visio za kompom i igrao neku super ogromnu igricu na netu, pa sam ja uspjela samo minutu na net kako bi skinula mailove. Pokazatelj moje ovisnosti je bilo što sam pizdila šta ne mogu na net… Al napokon to je prošlo, ja sam opet na svom starom mjestu…

U subotu me probudila prava predstava, u 7 ujutro ja sam bila gledatelj monologa moga tate. On je stajao sa šlafrukom u rukama iznad maminog kreveta i budio ju. Pričao je ko navijen, smijao se i na kraju i derao jer se moju mamu nije dalo sam tak lako izvuć iz kreveta. Ali izvukao je mene, ko zombi sam otišla u kuponu, prosijala par kritika na njegovu lošu izvedbu i vratila se nazad u krevet.

Jučer me boljela glava, bolio me i želudac, sve me boljelo i bila sam strašno pospana. Tako sam bila vesela što je napokon zatoplilo, što se snijeg otopio i što me Sunce pozdravlja, al moje tijelo se malo pobunilo. Očito zbog tih naglih vremenskih promjena meni je proradio gastritis, a sad za glavu il zbog tlaka il zbog cuge :), tko bi znao?

Danas sam se pak probudila kasnije nego što sam planirala. Sanjala sam jako čudan san, nešto kao The Village meets Alien meets Ghost Busters, a to je bio samo jedan san, drugi je bio nešto na moru, kupala sam se i neki frajer su bili tamo. Sve je nekako čudno i bez nekog značenja. U ovom prvom mama mi je bila bolesna pa sam je morala nositi, cijeli grad je bio izoliran u šumi u kojoj su bili duhovi i neka čudovišta, nismo imali hrane, bilo je i mrtvih i nestalih, ugl. pravi hororac, nije baš bio ugodan…
Al čim sam se probudila bilo je bolje, Let the sunshine zapjevao je sa mobitela, Sunce me opičilo posred čela i ja sam automatski stavila osmjeh na lice, tako prekrasan dan odmah je rastjerao sve strahove izazvane snom…A sad idem učiti!!!

Stajala je sama u liftu. Nije baš voljela liftove, tu skučenost u zatvorenom prostoru. Lagano je cupkala nogom pogleda fiksiranog na brojeve koji su se penjali. Nerviralo ju je zujanje i treperenje žarulje koja samo što nije pukla, to bi bilo krasno, zaglaviti u mračnom liftu, prošla ju je jeza. Zasvijetlio je broj 10, napokon je izašla i duboko udahnula ustajali zrak zgrade. Počela je čeprkati po torbi kako bi izvadila ključ, ali ko i uvijek jedva ga je našla negdje duboko na dnu.
Klik, ulazi u stan, naslanja se na vrata, spušta torbu na pod i vješa maleni crni kaputić na vješalicu. Izuva cipele sa visokim potpeticama i osjeća instant olakšanje. Bosa prolazi mračnim hodnikom do velikog dnevnog boravka-spavaće sobe, uređenog u nekom njenom stilu. Kako je voljela pogled iz tog njenog safe-heaven-a. Jedan cijeli zid bio je u staklu. Pogled je pucao na drugi kraj grada, ulična svjetla su plesala pred njenim očima, ljudi kao mravi su prolazili ulicama, zgrade oko nje poprimile su onaj sumorni izgled starih zamazanih tenisica. Nije vidjela ni trunke zelenila, a uostalom priroda je nikada nije zanimala, više je voljela promatrati ljude, oni su za nju bili najzanimljivije životinje. Upalila je malu svjetiljku, koje je stvarala sablasne sjene po zidovima ukrašenim Dalievim slikama (of course replikama), i pustila Dido
"With one light on in one room, I know you're up when I get home. With one small step upon the stair, I know your look when I get there…”

Muzika ju je smirivala. Polako je otkopčala gumbe na sakou, izvinula ramena od čega je on skliznuo na pod. Izvukla je košulju iz šosa i počela ju skidati, polako, pazeći da svaki trenutak bude jedan mali doživljaj, kao da izvodi striptiz svojem ljubavniku. Voljela je njen dodir na koži kada je klizila niz leđa. Prstima je prošla po struku što ju je malko naježilo, zavrtila je bokovima, pripomogla rukama i šos se našao na podu. Stavila je nogu na krevet i otkopčala crne čipkaste haltere. Zavodnički je skidala samostojeće čarape. Stajala je sama izvodeći svoj ples, dodirujući svoja bedra rukama. Okrenula je leđa prozoru i jednom rukom otkopčala grudnjak, primila ga u ruku ispružila je i bacila ga na krevet.

"Touch my skin and tell me what you're thinking, Take my hand and show me where we're going. Lie down next to me, look into my eyes. And tell me, oh tell me what you're seeing..."

Zamišljala je kako je grli, istražuje njeno tijelo, pratila je njegove zamišljene pokrete svojim rukama. Imala je lijepu liniju, glatku kožu, uzak struk i oble bokove. Počela je skidati malene tangice koje jedva da su nešto pokrivale. Okrenula se prema prozoru, pokazivala se. Rukama je obujmila svoje bujne grudi, pod njenim prstima bradavice su se nadražile. Pitala se kako bi ih on dodirivao, bile su tako čvrste i nabrekle, tako tople i nježne. Ispružila je ruke iznad glave i rastegnula se. Polako se približila prozoru. Osjetila je hladnu struju zraka na svojim izvijenim leđima koja su tvorila savršeni luk. Još jednom se protegnula pokazujući svoju malu oblu guzu, spuštala je ruke polako klizeći preko grudiju, trbuha, bokova… Krenula je prema krevetu, mačkasto mu se približavala kao da je tamo čeka muškarac, legla je na leđa i zahihotala…

Znala je da ju on gleda iz zgrade preko puta. Svaku večer izvodila je za tog neznanca istu predstavu.

Točno u podne ja imam sastanak sa faksom. Hodam sa kolodvora oko mene gužva. Puževi na nogama gmižu polako oko mene. Pa bože ljudi zar ne morate nigdje biti, ništa raditi? Pa ja moram, imajte malo obzira i na ostale ljude kojima se žuri! Ma ne, oni se razvale po cijeloj ulici za sobom ostavljajući ljigavi trag. S noge na nogu, kao da je lijep i sunčan ljetni dan usred praznika. Reality check: vani je fucking hladno, zrak smrdi po čušpajzima i prženom luku, meni se fakat žuri, i zaista mi se ne da hodati ko da sam na dopustu. Treba mi neki malo brži grad. Dopizdilo mi hodati iza takvih sporih puževa, pa sam se zalaufala ko Janica i pičila slalom oko njih. Uz par udaraca i bliskih susreta sa tuđim laktovima, jer oni misle da su sami na ulici pa lamataju po zraku rukama ko neke balerine, napokon sam stigla na odredište. Ljudi dajte se naučiti hodati kak spada ili barem dopustite drugima da hodaju…

Što se to događa? Šta je nama ženama, uzimamo stvar u svoje ruke, što i treba, postajemo samouvjerene, slobodoumne i jake. Da li je to istina? Ne… Još uvijek imamo jako puno naučiti. Kako dobiti ono što želimo? Kako zadovoljiti svoje potrebe? Kako da nam se ispune sve naše želje? Kako prolazimo kroz život učimo, neki bolje neki lošije.

I sve smatramo kako muškarcu trebamo dati do znanja, da smo jake, da mi pokrećemo konce njihovim lutkama, kako ih možemo kontrolirati sexom, kako im zapravo trebamo više nego oni nama. I sve smo mi u tome glupe, i kasnije se pitamo, pa zašto nemamo frajera, zašto svi oko nas hodaju zagrljeni? Pa zar se moramo pitati, zato jer nas je preduhitrila neka pametnija i sposobnija, koja mu nije dala do znanja kako je jača od njega.
Mislim da je svima njima ugrađen gen alfa mužjaka. I zašto im privid te njihove superiornosti oduzeti? Šta ćemo postići durenjem, arogancijom, svojom «jakošću», ma ništa, jeste li svjesne toga. A kako postići ono što želimo, pa ostaviti ih u njihovom malom kazalištu života, obući crno odijelce i pokretati konce njihove lutke iz pozadine. Ali ne smijemo ih podcjenjivati, misliti da oni to neće skužiti, skužit će, ali neće im smetati, čak će im i pasati da ih netko vodi, da i oni imaju neki oslonac. I dobit ćemo nagradu, naučit ćemo ih nekim stvarima ne deranjem, bahatošću i nekim sredstvima naše emancipiranosti, već jednostavno trebamo biti ono što jesmo, žene. Pa zar ne kužite da ljudi reagiraju na osmijeh i dobrotu. Sve si možemo misliti kako je fora i cool biti ona koja je jaka i faca i pokazati to njima, nabaciti im na nos da mi vodimo predstavu jer smo tako fucking emancipirane. Ma nek ide to u kurac i kaj imamo za pokazat nakon takvog ponašanja, kurac, doslovce, možemo se podičiti nekim kretenom kojeg smo dovukle u krevet, il nekim papkom kojeg vodimo pod rukom, nekog kome onaj alfa gen mutirao u metroseksualni gen! Duboko u sebi koliko god mi to poricale sve želimo nekoga još jačeg, tko će nas snažno zagrliti i dati nam osjećaj sigurnosti.

A ja, ja jesam emancipirana i jača nego izgledam, ali to ne pokazuje na sva vrata, a kad i jesam nisam dobila ono što sam željela. Ne, ja ne glumim, već sam ono što jesam, žena, umiljata, nježna, krhka koliko i jaka. Zar sam malo manje jaka ako to ne pokazujem, ne nisam, mislim da sam samo onda još jača.

A vi muški zašto bi se bunili, mi ćemo vam ugoditi, vi ćete biti zadovoljni i zar nećete onda zadovoljiti i nas, svi ćemo biti na dobitku. Bit ćemo vam drage, bit ćemo vam dobre, probudit ćemo u vas želju da nas bolje upoznate i to ćete rado učiniti, počete ćete cijeniti ono što je unutra, i ispuniti sve naše želje. Zar nije to ono što želite? Ruka ruku mije! Zar nećete bolje reagirati na pepeljugu nego na neku action girl, al ljudi govorim o vezi, a ne o sexu… a kad smo kod toga zar se u pepeljuzi ne krije još veća sexy lutkica?

Moje riječi nisu prazne, iza njih je dugogodišnje iskustvo, pokušaji i pogreške, razni tipovi muškaraca. Ne poričem da sam još uvijek ruff around the edges, ali život je pred menom, još moram puno toga naučiti.

Vrijeme dogovora 20.20h, mjesto dogovora Importane centar. Čeka me poznato lice, Urbanchaos, moj prvi bloger, kojeg sam upoznala u stvarnom svijetu. Sa njim čeka, Freethinker i mene, Imitation of Life, upoznajemo se. OK sad znam kako se zoveš, a sa kojeg si ti bloga? Brzim korakom, da je bilo po mojem uobičajenom koraku bio bi to još brži korak, do Mesničke to meet the other blogers. Prilazimo hrpici ljudi, pružaju se ruke, govore imena, smijeh… A dobro tko ste vi, ne,ne, znam kako se se zovete, ali tko ste, ja vas poznajem samo sa bloga, pa tko ste vi na blogu? Djevojka s Otoka (jako simpatična cura), Isollea, Eewa. Napokon, virtualni ljudi su se materijalizirali, misli su pridružene licima.

Sada možemo krenuti dalje, do dobro poznate Cvjećarnice. Ulazimo, zamagljene su mi naočale, ništa ne vidim. Za jednim stolom sjedi još jedna hrpica virtualnih ljudi, nažalost njih nisam upoznala, mi produžujemo, uz nekoliko pozdrava od onih koji se već otprije znaju. Naručuju se cuge, priča i smije, odabiru se pjesme-U šumarku skrivenom medvjeda je malih dom, oni čak i lete, pogledajte! Nakon propalih pokušaja da se nađemo sa određenim blogerom, napokon smo i to uspjele Free i ja, eto Ronine drago mi je što smo se upoznali, ipak svako jutro uz kavicu ja te čitam :).

Vrijeme leti, Free i ja put pod noge, ograničene prijevoznim sredstvima moramo doma, pozdravi, budemo duže drugi put, pa možda čak i zapjevam :) (šala mala, iako možda bi bolje zvučala od nekih koji su tamo pustili svoje glasiće da nam paraju uši). Smrzavica do vlaka, netko me zove, ma to je Free hoće si poslušat malo Pepperse koji sviraju na mom mobu kad me ona zove…I ona odlazi, ostajem sama, sa svojim walkmanom da mi radi društvo. Do kuće sam došla u obliku skulpture od leda i sva sretna sjela pred kompjuter.

PS: dobila sam i par prigovora vezanih uz moj logo, e pa ljudi nadam se da će vam se ovaj više svidjeti :) (haha, hihi, baš sam zločesta, hihi), al kako se kaže o ukusima se ne rapravlja!

Plesala je pustim ulicama. Okretala se uz note Chopinova Valcera. Poskakivala po bijelom tepihu od snijega. Mislila je da će doći, da će se sjetiti njihova posljednjeg poljupca. Prizivala ga ja lagano izvijajući svoje tijelo, slala je vjetrove do njegova prozora, tiho šaputajući njegovo ime. Vrtjela se gledajući njegov lik u pahuljama.

Čekala je i plesala.

U pirueti joj se odjednom oklizne noga. Gramofonska igla iskoči i muzika prestane. Tišina u bijeloj noći obavijala je njenu dušu. Samoća se prikradala sve bliže, uvukla se kroz procijepe njene maske i obojila crnim njeno srce. Hladnoća je pohrlila u nju, ledila njene žile, ubijala njenu sreću, masakrirala njene nade. Stajala je ukipljena na praznoj ulici, oko nje padao je snijeg. U toj hladnoći nevine bjeline ona je bila zarobljena ledenim okovima tuge.