Ovih dana pohodili su nas zamaskirani klinci i klinceze, ali i oni malo stariji. Ovi mlađi bili su tako slatko preobučeni u indijance, duhove ili vještice, pozvonili bi na vrata otpjevali pjesmicu, a mi bi ima dali čokoladice i žvake, jabuke ili krafne. Oni bi se sa smiješkom zahvalili i otišli dalje, od jedne kuće do druge. Njima je to veselje, tako se zamaskirati, upotrijebiti maštu kako bi maske što bolje ispale i obilaziti kuće u susjedstvu; i nasmijati se kada ih prvi susjed ne bi skužio.

A ovi stariji, hm šta reći o njima. Dolaze na vrata normalno obučeni, eventualno sa nekom gumenom maskom na licu, ne kažu ni dobro večer već se samo zderu maškare. Pruže ruku i očekuju da im nešto damo, naravno dobe ko i svi drugi čokolade i bombone, ali ne, oni sa mrkom facom, mrmljajući nešto sebi u bradu odlaze jer su očekivali novce. Čak je bilo i onih koji su nakon dobivenih kuna tražili još, pitajući mog starog kaj samo to, daj nam još nešto. Zar su maškare postale oblik prošnje. Zar se tako zarađuju novci, kakav je to način ići od kuće do kuće i tražiti «daj nam novce»? Pa šta si ta djeca umišljaju, zar njihovi roditelji ne shvaćaju kako su njihova djeca jedne vesele maškare pretvorila u iznuđivanje novaca. Djeca su zaboravila smisao maškara, ako su ga ikada uopće i znala!

Bila sam i u Samoboru u subotu na maškarama. Eto i to me razočaralo. Pošto je vani bilo ledeno Trio Gušti su svirali samo do 22h, tako da ih nisam ni čula. Šator nisu postavili, pa su se svi nagurali u birceve u koje nisi mogao ni ući a da te netko ne spljošti. Čak sam vidjela u Burnaća kako jede neke srijemske kobase na štandu, tamo se namještao kako bi ga što bolje vidjeli, kako bi bio zapažen i viđen, kako bi mu se divili. Joj koji je to smijeh od čovjeka…