subota, 05.02.2005.

Gospodar Prstenova

28.10.2004.

Danas sam živjela u Međuzemlju. Kao pravi fanatik probudila sam se u 6 ujutro kako bih dobila karte za maraton Gospodara Prstenova, očekivala sam gužvu i navalu, jer ipak dijelile su se besplatne karte u Broadwayu za projekcije tokom cijelog dana. Tiniwiel i ja došle smo druge (očito baš i nisu Dan otvorenih vrata toliko jako reklamirali), sjele na kavu, uzele karte, procunjale po gradu, sjele u dvoranu i otputovale na nama najdraže putovanje (dobro opskrbljene čipsevima, sendvičima, i ostalim grickalicama).

The world is changed. I feel it in the water. I feel it in the earth. I smell it in the air. Much that once was is lost. For none now live who remember it….
Na velikom platnu nama poznati likovi započeli su svoje putovanje, a mi smo ih neumorno pratile po već ne znam koji put. Uši su mi ispunjavali predivni tonovi Shoreove muzike, oči su mi uživale u božanstvenom krajoliku, bila sam nevidljivi dio Prstenove družine. Pod pauzama bih se teško vraćala u realnost, jedva sam čekala ponovni skok u drugu dimenziju. Ponekad bi mi zasuzile oči, stala knedla u grlu, ali brzo bih se pribrala, emocije su počele navirati, ali ja sam ih potiskivala, možda zbog atmosfere koja je vladala u dvorani (jedni su stalno pričali, drugi se ljubakali, treći prdili), nisam se uspjela opustiti, stalno sam pazila na nešto. Drugačije je bilo na prvom maratonu, tada je dvorana bila puna zaljubljenika u Međuzemlje, svi su osjećali isto, tada sam plakala kao malo dijete kada sam vidjela da je došao kraj putovanja, a danas je katarza izostala, družina se raspala, a iz mojih očiju nije potekla niti jedna slana suzica. Eto, a sada slušam The Breaking Of The Fellowship sa soundtracka Gospodara Prstenova i steže me u srcu, možda i zaplačem kada legnem sama u mračnoj sobi gdje me nitko ne vidi.
Sada ćete misliti da nisam normalna, ili ćete reći, kao moja mama, da sam zaista pretjerala sa mojom ljubavi prema Međuzemlju. Kako da vam objasnim, u toj priči ja nalazim svoju nadu, ona je moj osobni psihijatar, moje rame za plakanje.


- 23:43 - Komentari (5) - Isprintaj - #
• :-) (freethinker 29.10.2004. 00:05)
• lucky U...ja sam imao slicn maraton , ali doma, sa luksuzom wc-a kokica iz mikrovalne itd... (SadisticoShy 29.10.2004. 00:05)
• Ja sam na istom kao i sadistico imao maraton... znam da to nije kino, ali WC, mikrovalna, frižider... hmmm... a, 1.2m ekran i soround... pa nije ni to loše, a? :))) (Story Of Angels 29.10.2004. 10:38)
• nisam bila na ovom al na prvom jesam, fenomenalno !!! i ono normalna si, da znaš! ;) (unspeakable 29.10.2004. 15:09)
• ja sam bila na prvom...prekrasno...tim više kaj sam prije toga gledala prvi dio doma na videu i nije mi se svidio,a druga dva nisam ni gledala.tako da sam ja na maratonu učila ono što su drugi ljudi ponavljali.fakat neponovljivo iskustvo,kad krcata dvorana deset sati ŠUTI i gleda film...uvau :) (spiritus_mortus 31.10.2004. 14:14)

- 00:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #