03.06.2004.

Napokon sam doma. Išla sam kod frendice sa bicom, vidjet njenog malog peseka koji je danas navršio 2 mjeseca. Naravno sa punim rukama nekih keksića pošto sam mu ja kuma. Tako je sladak da bih ga mogla gledati danima.
A sada eto slušam Beethovena i razmišljam o onom prekrasnom zalasku sunca zbog kojeg sam zamalo opala s bicikla. Zašto me uvijek rastuži taj zalazak? Sjećanja kojih sam se željela otarasiti opet su navrla. Moj život stoji na jednoj točci. Sve oko mene prolazi brzinom munje, a ja sam još uvijek zaglavljena u mojoj prošlosti. Trebala bih gledati u budućnost, željeti nešto novo. Ali ne ja kao neka glupača uvijek želim ono što je iza mene. Dojadilo mi je već to, ali ne mogu protiv sebe (osjećajne račice uvijek žive negdje tamo u sjećanjima). Zato me nekoliko puta godišnje primi takav feeling da ne pripadam ovom vremenu, da ne pripadam ovom mjestu. Izgubljena u vremenu i prostoru. I tražim sebe uzaludno, jer već sam se našla samo što mi još uvijek nešto fali. Željela bih znati odgovore na sve misterije ovog svijeta, željela bih znati da li postoje druge dimenzije, da li smo mi zapravo genetski modificirana bića koje su napravili vanzemaljci (nedostaje jedna karika u našoj evoluciji, a i čula sam da je neki znanstvenik rekao da nismo mogli nastati od majmuna i da su neandertalci zadnja karika te evolucijske linije)? Eto kakva mene pitanja muče?