četvrtak, 27.03.2014.

Poprimila je potpuno novo značenje…
Nemoj me napustiti…nemoj me pustiti, nemoj odustati…
I sada sam shvatila da se u tamnoj noći moje “JA“ dere punim plućim, na granici bolnih iskašljaja neizrečenih misli i neispunjenih želja…
ne nisi ti…ne nije nitko drugi…već JA… borim se da isplivam…iz dubina u koje sam utonula…tamnih…neprepoznatljivih oceana propuštenog života…

Ulazim u potopljenu crkvu mojih neipunjenih snova i klečim na hladnim, tvrdim pločicama moleći za hrabrost da se vratim...Kome? Samoj sebi! Devojka sa čardaš nogama koja je u suštini panonski mornar, bolje reći panonski gusar....

Svemir me udara „nogom u guzicu“- na srebrnom pladnju, daje mi moje „JA“ u najčišćem obliku...euforija prepuštenosti iskonskom id-u, egu-u i super-egu..uz tračak alter-ega koji pokazuje svoju blijedu, svilenu, mekanu kožu ispod crvenih plahti moga kreveta....Ne hajem...barem ne dovoljno dugo da bih se vratila....

Vrati se!

I ostajem...plutajući u poluživotu...nadajući se da će se nešto promijeniti...Bez atoma mojeg truda, bez moje volje, samo od sebe...Kako priroda nalaže... Sve se mijenja, pa može i to....

Iz straha od promjene ne pritišćem enter... i ostajem zarobljena u tom neprekidnom nizu istih dosadnih događaja, identičnih riječi, zastarjelih gesta i beživotnih pogleda....

I vrištim...sanjajući...dok me neizrecivi bolovi u nogama bude iz noćne more...Želim li krenuti naprijed? Dok ne krenem, bol ne prestaje... I pokušavam i trudim se...
Ma lažem...ne trudim se ...prepuštam se svakodnevnici...posao-doma-posao-doma...sjebana monotonija...

I dok putujem na posao, pjevam si o nekom drugom životu mojeg JA koji bi bio da nisam ili da jesam, koji bi bio sutra samo da zadržim ovu nit koju sada držim u rukama...

I sedam vragova me goni da protjeram sve nakupine „jakuševačke „ svakodnevnice...danas...večeras....a sutra dok svane oni će otići i prepustiti me mojoj nepostojećoj volji da se probudim bez bolova u nogama...

- 22:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.01.2012.

Lijepa?



Ah, te pahulje, nikako da zapada snijeg, da se sve zabijeli, da dođe onaj mir i tišina i jedna lagana šetnja kroz mirnoću njenog grada. Gledala je kroz zamućen prozor ne obazirući se na činjenicu da je krajnje vrijeme da ga opere. Čemu? Za koga? Zar sam ja sobarica, zar sam služavka? Kad će mi trebati čist pogled u tmuran grad, kada će zasjati sunce, kada će se odbiti od bijelog pokrivača i prekriti njeno lice, onda će ga oprati. A do tada neka stoji tmurno, zamagljeno kao i ono sjećenje na davno minule dane, na ono što je rekao, na ono što je rekla, na ono što se dogodilo kasnije.

Da li je uistinu mislio ono što je rekao? Da li je sada, nakon sedam godina, važno? Ljudi se mijenjaju, tijelo se mijenja, oči se mijenjaju, a da li se mijenja percepcija duše utjelovljena u atomima i molekulama našeg tijela.

Da li bi ju opet vidio kao lijepu, da li ju uopće netko vidi onako kako ju je on vidio? Da li ju je on uopće vidio kako sada to izgleda u zaboravljenom sjećanju.

„Da li sam još uvijek lijepa?“

Sjedila je na krevetu, naga, ispcrpljena, ogoljenog srca. Sjedio je pored nje znojan, umoran, ogoljene duše.
„Lijepa si!“
„Hvala!“- zahvalila je na komplimentu, onako usput, ne shvaćavši ga ozbiljno, zapravo mislila je - Čemu? Dobio ju je, napokon, nakon toliko vremena popustila je pod njegovim šarmom, poljupcima začinjenim žudnjom, intelektu koji ju je toliko privlačio, i onom zločestom osmjehu kojeg joj je nemilice dijelio svakom prilikom. Bilo je zabavno, ne i zabranjeno, ali nitko nije znao pa su stoga pogledi koje su razmjenjivali u društvu bili uzbudljivi, intrigirajući, napaljujući...
„Ne, ali, ti si zaista lijepa, stvarno lijepa!“- ponovio je ozbiljno gledajući je ravno u oči, potom polako spuštajući pogled sa njenog lica, prema njenim grudima, trbuhu, nogama, prelazeći rukom preko njenih leđa, prateći liniju njene kralješnice.

Kompliment, olako shvaćen tada ili preduboko shvaćen sada? Da li je lagao, da li je uistinu taj komplimet bio tek usputno izrečen, ili ga je zaista mislio? Iskreno mislio?
Razmišljala je kako je jedini koji ju je uistinu vidio, lijepu, ne lijepoticu predivnog tijela, ne kao onu za kojom će se vi okrenuti misleći „Kako jebeno dobra ženska“, već uistinu lijepu, izvana i izutra, JEDNOSTAVNO LIJEPU.

Zamagljeno sjećanje, ne otkriva pravo značenje. No danas dok je sjedila piljeći u prozor, gledajući sive zgradurine kako izniču iz blatnjave zemlje držao ju je u nekom deliriju prošlosti, ushićenju na vrhuncu samosvjesti i samopouzdanja.

Udarac stvarnosti - prošlo je sedam godina, ako i je bila lijepa sada više nije!!!!

Godine su pokazale svoj miraz na njenom licu, paučina je umaljala glatkoću njene kože, osmjeh više nije bezbrižan, oči više nisu vesele, tijelo je malo teže, malo krupnije, dušu je zanjelo sivilo, intelelekt je pojeo posao i prožderalo društvo.

A što je sada?
Zamagljena, siva, ružna, ona koju se ne doživljava kao ženu, putenu strastvenu, lijepu, meku, podantnu, seksipilnu, ona koju se JEDNOSTAVNO NE VIDI.......

- 18:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.01.2010.

Štorije iz fitness dvorane i teretane -Part II



Moj dragi i ja imamo zajedničkog prijatelja, nazovimo ga, gospon B. koji redovito ide u teretanu, boks, hrvanje i svašta još nešto, pa je tako i nama došla ideja da bi baš mogli krenuti svi zajedno u obližnju teretanu. No to je bilo prije cca 6 mjeseci, a upis smo odgađali dok se ne preselimo, dok ne sredimo stan, dok prođe Božić i Nova godina jer mislim stvarno jel ima smislaaaaaaa uz sve kolače, francuske salate i šunkice i odojčeke ić u teretanu????

Napokon je došao dan, došla i plata, dragi ode u teretanu, ja idem kasnije na fitness, nije baš da mi se ide, no ajde moram prvi put je najteže, probam trenirku, a ono flek od čega od nekog masnog odojčića il pečene kobasice il nečeg onak finog slanog masnog. Nisam otišla. Izgovor: trenirka je zeflekana, ne znaš ti kakve su ženske, sam buju tračale pa nemrem zaflekana ić, istina: fala bogu jer mi se nije dalooooo.

Sljedeći pokušaj, tražim trenirku po dućanima, no nemrem nać nekaj kaj nije made in China, a pak da nije cijena 300kn, za TRENIRKU U KOJOJ ĆEŠ SE ZNOJIT, kome pada na pamet stavit tolku cijenu za pamučnu krpu kojoj je svrha da se u njoj znojiš. Očito postoji i dress code u teretani. Ma nabijem ih. Staroj sam ukrala njenu dok ja ne nađem i kupim sebi, ionak joj „hajdi-ho“ počne tek u veljači. Ok sad sam spremna, dolazim našminkana, čistim slučajem, jer me dragi pokupio s vlaka, nisam se stigla nit preskinut, u teretanu u štiklama, najbolje kaj nisam jednina, ok ok ljudi idu s posla u teretanu.

Učlanim se, dobim iskaznicu, ključić od ormarća, skinem se i pogledam u ogledalo koje je očito s nekom greškom jer vidim Nenyu koja je bila u vodi par godina pa je nabujala do broja 40. Koma, koma, koma, ne želim ni gledati više, skidam naočale jer ionak nemrem vježbat s njima, sad vidim sam neki nedefinirani blob, mada bolje i to nego debelu sebe. A baš sam neki dan gledala snimku od prije tri godine, jebote kak sam bila šlank, ma pravi komad, a sad, joooj, ma sam da se malo utješim baš sam si slatka, a rit mi se fura na J Lo, i to u pliš trenirci na kojoj i piše J Lo pa vi vidite.

Sva nadobudna krenem u dvoranu, back in shape, to mi treba. A kad tamo sve neke starije žene, mislim si kaj sam fulala grupu, možda je to nekaj ful lagano, a sve ženske mojih godina ideju na nekaj teže, onak pravo skidaj kile zgledaj ko Angelina i to. Ma ok kad sam već tu. Ulazi instruktor na zamjeni, čist onak nabildan ko sa onih reklama za muško donje rublje ili traperice, tip koji zaslužuje visokotonalitetno hmmm. Prešeta se on, da se malo pokaže, ženskama šarmerski uputi naziv „djevojke“ i onda šećer na kraju baletno izvijanje ruke i bokova, i ode onaj visko hm u niskotonalitetni wtf...Napokon ulaze dvije normalne curke, čekiram outfit, čisto ok, normalno sve, a potom diva u bijelom, full kompletirana sa accessorizeom, štucne, dve i pol maje jedna na drugoj, pa ok zgodna je priznam, kolko sam ju mogla vidjeti bez očala, čak mi se i zurka sviđa, uglavnom blob koji sam vidla bio je zgodan i mršav. Možda je tak onim dečkima kaj se naliju završe sa nekom ženskom i onda si drugi dan misle di je ta ista jer ova tu nije ona. Hmmm? No skrećem s teme.

Počinje vježbanje, obećavajuće, elementi yoge, čist fajn, a onda veliki upitnik, kud kamo s rukama zakaj, skliže mi se u tenisicama, ne vidim niš bez očala, kak da ono dišem, zakaj ste svi na krivu stranu okrenuti il sam to ja u krivo, blobovi oko mene se izvijaju u nekim nedefiniranim pozama, pokušavam vidjeti instruktora da se istrukturiram o tome kak i kaj da dignem, zaboli me desni leđni mišić, izvijam vrat no niš pomoći, samo bol u vratu, mislim da to nije bilo pametno u ovoj pozi, a kam sad, na pod ok yoga poza to znam, ok je tu sam, a kaj sad pak, noge gore, rukama do nožnih palaca, in your dreams, a zakaj ove sve mogu, živci prelaze na kritično, ne sviđa mi se, znojim se ko praščić, mišići otkazuju, tresem, overlode, overlode, a sve ostale rade, pa nemrem prekinut, a glasić koji se stalno čuje „stisnite trbušne mišiće“, pa nemrem pobogu u svakoj pozi stiskat trbušne mišiće, ak sad stisnem s oproštenjem pobeglo bu mi gravče na tavče, živci, živci, trbuh, trbuh, ma zaboli me to kaj u novom Cosmu piše kak moraju svi zgledat ko da su od stijene stesani, sa pločicama na trbuhu, ja svoje fine pločice imam u kupaoni i kuhinji druge mi ne trebaju, radije si pojedem hrskavu koricu odojka, no opet misli izazvane mojim problemom emocionalnog hranjenja, jedenja (živčan jedeš, tužan jedeš, letargičan jedeš, iako ja jedem jer uživam da jedem) izbacujem hranu sa uma sa pomisli na onu snimku od prije 3 i pol godine kad sam bila komad, nemrem više, pogledavam na sat, još malo, još samo malo, ajde digni se i stisni trbuh, i digni ruke i diši i stisni trbuh, gotovo, odlazim iz dvorane time warp brzinom.

Ma ne vježbam ja radi nikog drugog, pogotovo ne jer mi društvo, ekskluziv, eksploziv, Red carpet, Cosmo, Elle i ostali trič trač časopisi to vele, a bome nije ni istina da nemrem i sa kojom kilom više zapljenit pogled nekog slučajnog prolaznika, ja vježbam radi sebe, da si budem će-će kad se pogledam u onom ogledalu sa greškom.

- 20:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 15.01.2010.

Štorije iz fitness dvorane i teretane- Part I




Polako. Kud vam se žuri. Ne mogu odmah u sridu, prvo uvod.
Svaka dobra priča započinje sa kratkom poviješću nečega ili nekoga, pa će tako i moja početi sa kratkom štorijom mojih sportskih eskapada.

Kad sam bila mala, ali ne toliko mala da bih bila premala, bavila sam se ritmikom. U svojim crveno-smeđim štucnama, crnim štramplicama i trikou skakutala sam po dvorani sveučilišta pred ponosnim roditeljima izvodeći svoju solo točku. Moja plesna karijera nastavila se u vidu opanašanja Lepe Brene, uz pratnju Slatkog greha odnosno mog buraza koji je svirao na reketu, no to je jedna druga priča. U osnovnjaku sam tancala podravske, slavonske i prigorske drmeše, i kao pravi folkloraš imala kike zamotane oko glave, a na sebi pravu nošnju koja je stajala ko salivena.

Nagdje nakon tog perioda tata je postavio koš na garažu pa sam sa burazom i njegovom ekipom nabijala tu loptu, pretežno oko koša, ali nakon dugotrajne vježbe pobjedila sam čak i burkija u slobodnim bacanjima, makar on to nikada nebude priznao, a ja nažalost nemam svjedoka.

Ponukana mojim uspjehom sa loptom i košem, pokušala sam loptu ubaciti u gol, baveći se rukometom. Moja pozicija: pivot, moj rezultat: da ne lažem ne sjećam se da li sam uspjela zabiti koji gol, posljedice: istegnut prst, koji se dan danas nekako čudno savija, konačnica: prekid treniranja nakon mislim 2 godine truda.

No nikako ja da odustanem od lopte pa sam tako jednom, samo jednom, zaigrala tenis, dobila odgovor da sam nadasve talentirana i da bi nešto i bilo od mene, no žuta loptica koja se nabija s jedne strane igrališta na drugu u meni nija pobudila zanos niti ekstazu nego živu dosadu, tako da ne moram niti reći da nisam nastavila sa tenisom.

E došli smo do srednjoškolskih dana, gdje je jedini vid sportskih aktivnosti bio tjelesni, teretana sa curama koja se pretvarala u cugu, i dizanje čaša sa stola, nabijanje čaša u stol i ponovno dizanje čaša sa stola. Linija je nekim čudom ostala postojana.

Faks, nisam bila sportski tip, teretana je ponovno bila uzaludno davanje novaca, samo poradi kartice koju smo morali predočiti kako bismo dobili prolaz na ispitu tjelesni. Ubrzo su to ukinuli pa je teretanu zamjenila kava. No meni vrag nije dao mira pa sam ja molila i kumila da mi kupe orbitrek jer to će održati liniju koja je od sjedenja i štrebanja postajala više kružnica nego linija. Prošla ispit, dobila orbitrek, skakutala po njemu dva mjeseca, a onda mu prenamjenila funkciju u vješalicu za torbe.

Kako su godine za kompom i nad knjigom prolazile tako su počeli i bolovi u leđima, pa sam sretno otišla na ananda jogu kod jedne jako simpatične gospodične ili sada već gospođe N. E tu sam se našla, lagano, a opet teško i znojno. Oni koji misle da je joga full lagana, varaju se. Učvrstila sam mišiće, leđa i vrat bili su ko novi, a da ne pričam šta sam sve mogla raditi u malome autu i u krevetu. No nisam mršavila, što je u to doba, pod pritiskom drušva i prijateljica, bila jako važno mom mladom umu, pa sam liniju održavala Montignacom.

No gđica/gđa N. je morala prekinutu sa jogom jer niko u mom mjestu nije htio ići pa se nije isplatilo, a meni se nije dalo ići u grad, jer sam tobože morala jako puno učiti i ne bih jednostavno stigla i na jogu, drugim iskrenijim riječima bila sam Ljenjivac.

U međuvremenu sam ulovila komada, il je on ulovio mene stvar je percepcije ovisne o danu kada se priča priča i osobi koja ju priča, pa sam naredne tri i pol godine, kako ljubav ide kroz želudac, dobila 13 kila ljubavi, i baš sam si slatka, a i dragom sam, valjda, il ga je strah priznat?

No dosta o hištoriji mojih sportskih aktivnosti, Nenyin vremeplov je gotov i došli smo do današnjeg dana 14. siječnja 2010.g. oko pola 9 navečer, dok čekam dragog da dođe napokon s posla, da mu skuham kobasu za večeru.

I o čemu sam ja ono počela pisati.........aha o mom „prvom putu“ u pravoj gradskoj teretani/fitness centru nakon toliko dugo vremena vježbanja vilicom i nožem... no mislim da sam se sad već previše raspisala pa o tome sljedeći put.

- 09:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.07.2009.

Kada ste zadnji puta pili Sangriu?

- 07:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.07.2009.

malo mora prije godišnjeg :)

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

- 09:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 27.05.2009.

Image Hosted by ImageShack.us

Train of Thought by Night Fairy

Sparina. prolazi kroz moju kožu, ljepljivim rukama primam se za metalne ručke i ulazim u vlak. Kroz glavu mi prolaze milijuni bakterija koji se nalaze na tom komadičku metala kojeg sam primila. Nema veze, ionako budem umrla jednog dana, ionako se svakog dana trujem svakim udisajem trulog zraka oko mene. Zagađena je zemlja, zagađena sam ja. But, do not despair! Živim.

Nasmijano lice konduktera. Ne volim HŽ, no ovaj se kondukter čini kao jedan od onih koji će uz blago upozorenje oprostiti kartu od Dugog Sela do Kraljevca. Upitam ga „Po čemu da onda namjestim sat, jer ovaj očito nije točan?“. Veliki sat na stajalištu ukrao mi je dragocjeni dugi poljubac sa mojim dragim. „Pa dođite 5 minuta ranije“. Živjeti 5 minuta ranije od cijeloga svijeta. Ponekad i živim tako, 5 minuta ranije od svih, pomaknuta u vremenu i prostoru ili samo malo ćaknuta. Možda od tuda, ponekad, moja nervoza i misli „Požurite malo, uhvatite moje misli“, njih milijun istovremeno. Zaista ponekad tražim gluposti.

Lily Allen na i-pod-u, omogućeno by moj dragi. Hvala ti. To sam ja. U sparini, kupajući se u vlastitom tijelu, u vlaku, putujući kući. Savršen zvuk izlazi iz malenih slušalica, koje stalno nabijam sve dublje u uši, da ubijem zvuk ostatka svijeta, stvarajući svoju vlastitu filmsku muziku. Izmišljam riječi, ili ih čujem na svoj način, vežem dijelove stihova kako mi pašu. Pola su gluposti, pola nebuloze, pola istine, slažem ih da mi pašu.

A sada, trenutak za mene molim....slažem misli..... pričekajte..... sljedeća stanica izvolite ući.... hvala što ste putovali s nama.

- 00:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 06.05.2009.

May she rest in peace

Image Hosted by ImageShack.us


Image and video hosting by TinyPic

Pepa, 1990.g. - 6. svibnja 2009.g.

- 18:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.10.2008.

Batman u Mall-u = Mamma mia

Napokon, nakon više od nekoliko mjeseci kino apstinencije, došla je i ta večer. Cinestar u Branimir centru bio je ponosan udomitelj moje guze za tu večer. Cinestar Novi Zagreb, iliti onaj u Avenue mall-u (ili kako bih ga ja radije nazvala -glavnim izletišnim odredištem zagrebačkih i ostalih vikendaša, gdje se može prošetati prirodom i nadisati svježeg zraka), nije dolazio u obzir zbog te blesave (ne)organiziranosti i nebuloznog -kupiš kartu uđeš u kino gdje ti onaj koji tamo stoji pogleda kartu i ko ti onda brani da tamo visiš i pogledaš 2,3,4... ili 10 filmova s tom istom kartom koju ti aspolutno nitko ne provjerava na ulazu u dvoranu? A da ne spominjem gužvu.

Kad smo kod tih naših shopping centara koji kao jaglaci u proljeće niču na sve strane. Svakim vikendom me začudi horda ljudi koja se slijeva cestama prema našim mall-ovima, starim i novim. Sad se možda pitate kako ja to znam ako i ja nisam jedna od onih koja se utopljena u masi kreće prema tim istim. Silom prilika, ali doslovno, kada se treba u neki veliki šoping da bi se sastavila obleka za posao, koja se ne može sastojati od traperica i majica kojima dražim mog dragog, ili da bi se pogledalo i razgledalo kuhinje, pločice, kutne garniture i ine sjedalice za uređenje stana. Nikako mi nejde u glavu kada smo postali tako zapadnjački materijalistički orjentirani, i kada nam je najnovija krpica postala važnija od bilo čega drugoga, a mišljenje nekog modnog gurua ili plastičnog Ciganovića postala alfa i omega naše individualnosti. Žalosno je kada vidim sve te cure i curetke koje me pogledaju svisoka iako sam cca 10 godina starija od njih i obućena prema modnom trendu- kako mi dođe, kakav je dan i baš se tako osjećam; koje gladno gledaju izloge i najnovije krpice, baš zbog toga što mi se čini da je velika većina negdje putem raznoraznih časopisa, emisja i naše elite pomiješala vrijednosti i zametnula svoju jedinstvenost i individualnost.
Pogledajte samo sa čime nas filaju, uzmite jedan Jutarnji list i njihov prilog subotom Gloria-in, uzmimo u obzir da je takav tip novina prvenstveno namjenjen sveukupnoj populaciji, odnosno prosječnom građaninu sa prosječnim ili nižim primanjima (što je realno 90% pučanstva Hrvatske) i zamislite bezobrazluka kojim nas filaju, čizme od 4000 Kn, haljinice od 3000 Kn, pamučne majice od 500- 700 i to na kratke rukave, traperice i to one prave poderane i izlizane (tj. to su vam one koje stoje kod mene u ormaru od prije 10 godina koje su prošle berbe grožđa, Sljeme i generalke kuće; sam kaj su malo preveć uske u bokovima :D) 1200 Kn. Zašto prave od nas budale? Tko si to može priuštiti? Ma svi, jer dižu se krediti za zimovanja i ljetovanja, svakim vikendom se ide u šoping, ma ima se novaca, plaće su visoke, a režije male, život na visokoj nozi u minusima. I nitko na Red carpetu nebude reko odite i kupite si neku krpicu, ili obucite onu staru, još od mame, u kojoj se osjećate ugodno, u kojoj se osjećate kao vi, jedinstveno i predivno i za koju vas baš briga jel je in il out. Jednom sam uzela neki časopis il šta li već iz City centra, u kojem je jedna stilistica vrlo lijepo opisala ljetni modni trend (nemrem sad doslovno reć al bilo je nešto tipa-) budite mladi i veseli i imajte na sebi ono u čemu se osjećate ugodno, budite individualci, nema trenda doli onog vašeg, stvorite sami svoj stil.
Kako je i ona rekla tako budem i ja završila svoje skretanje sa glavne teme, neka svako živi svoj život kako želi i kako mu paše, ja se možda ne slažem sa nečijim odabirom ili imam drugačije mišljenje i možda ću i na glas to reći, al to ne znači da ne prihvaćam i ne poštujem pravo svih na život kako mu drago.

Da nastavim. Moj dragi i ja i nezaobilazan prijatelj gospon Velike kokice, zavalili smo se u crvene sjedalice i pogledali filmove reklama prije samog početka. Vitez tame ( The Dark Knight, Christopher Nolan, Christian Bale, Heath Ledger, Michael Caine, Morgan Freeman).... Batman po 6. put, ja sam birala film i mogu reći da sam izgubila the magic touch koji sam nekoć imala kad je bio u pitanju odabir filmova. OK, gledljivo je, zahvaljujući Cainu i Freemanu. O Ledgeru ne bih htjela pošto je preminuo. Bale je bio duboko razočaranje. Ali mislim stvarno, režiser je usro, da moram bit prosta. Pa zar nisu pogledali film prije nego što su ga pustili u kina, zar nisu mogli nakon prve snimke Batmanova glasa reći- OK ovo je stvarno grozno jadno, i zar Nolan nije mogao uputit inače talentiranog Ledgera kako da jednog lika kao što je Joker portretira kao pravog psycho masterminda, a ne kao shizofreničara ili da ga bolje opišem čovjeka kojemu jednog dana dopizdi i posao, i žena i ženin PMS i djeca i sve i počne filozofirati o kaosu i mljackati kao da mu je užasno potrebno Labello (koja je fora s tim, skoro sam si kosu počela čupat svaki put kad je počeo sa tim, došlo mi je da ga opaučim). I još samo sitnica da li vas Joker podsjeća na jednog drugog lika? Sjećate se filma The Crow točije njegovih nastavaka?

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

(razlika Jokera i Jokera)

Izašla sam iz kina ipak zadovoljna, BILA SAM U KINU zadovoljna, ali sa prevelikom željom da si pogledam pravog Batmana. Znate o kojem pričam? Burtonovog gotičkog Batmana, onog u kojem se radnja ne odvija u New Yorku nego u Gothamu, onog u kojem je inače ne-macho (Beetlejuice) Michael Keaton postao pravi frajer, a Nicholson i DeVito dali Jokeru i Penguinu onu dozu snage koja im je trebala da iz karikatura od likova ispadnu Capo di tuttii capi. Naravno da znate o kojima pričam, jedinima koje priznajem kao prave Batman filomove.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Znam da je Batman već stara vijest, stari je i film. Neko će reći daje ovaj novi Batman bolji, da je čak i Joker bolji, ali postavljam pitanje : tko je bolje pretočio duh stripa u fim, Burton ili Nolan?

Sljedeći dan još jedan film, al ovaj je jedan o kojem svi govore, još uvijek nadam se il je i taj ispo iz igre prošli tjedan. Nema veze al evo par crtica i o njemu. Mamma mia, moj komentar- MAMMA MIA... moj dragi imao je „čast“ gledati prvih 10 minuta, odnosno jednu pjesmu, i to mu je bilo dosta. Da je barem i meni. Meni vrag nije dao mira, pa reko budem ja to do kraja pogledala ionako još nije došlo završno rješenje o primitku na posao pa sam još uvijek fraj bit budna do 4 ujutro i spavat do 12 :D.
Zašto nisam išla spat u 12? Zato jer mi je moja draga sestrična nahvalila film do bola, išla ga gledat par puta i oduševljeno mi ga preporučila. Pitanje je volim li ja i dalje svoju sestričnu nakon ovoga? Naravno da volim, ali je više nebum slušala kada će mi preporučiti neki film. Dobro nije sve bilo tak crno, volim gledati Meryl Streep u bilo kojem izdanju, i bs player ima funkciju ubrzanja. Tako da sam preletila film u pola manje vremena, jer nedo bog da ja neki film ako ga počnem gledat ne završim ma kolko mi dosadan bio. Al ko voli Abbu, ko uživa u mjuziklima i disco čagici izvolte uživajte :D samo bez mene...

Šta me čeka dalje? Mislim da ću se držati Kućanica, Family Guya, SG Atlantisa, Kosti, a mogla bih se vratit i na Dextera( sam me strah da ga ne uhvate prilično je simpatičan za serijskog ubojicu) i takvih nekih pass time serijica, barem me ne naživciraju :D I ako mi ko može preporučit nešto tipa Farscape bila bih zahvalna :D

- 14:27 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.08.2008.

Čekam

Image Hosted by ImageShack.us

…čekam…

Sjedeći u neudobnoj stolici, na premalenom krevetu ili pak prevelikom trosjedu… Čekam da počne. A on teče pored mene, uz mene, kroz mene. I ne osvrće se, nikada, da provjeri da li sam i ja pošla sa njim.
… čekam…
Ali nikako da me povuče svojom plimom, da me odvuče svojom osekom. Da me otpuše svojim vjetrovima među iglice borova.

Udišem ga, šećući molom dok se o stijene razbijaju valovi, a njihova prozirna dječica klize niz moje obraze. Usta puna soli i teške topline ljetne noći. Osjećam ga, kako kola potocima moga tijela. Kako bubri i raste, napinjući moj oklop od krvi i mesa. Tu je, napokon će me povesti sa sobom. Zastanem, širim ruke i otvaram usta, svaku poru, svaku stanicu i puštam ga da me prožme u svoj svojoj silini. Samo misao… samo tren ushićenja što je ponovno tu, u meni.
Preskačem tamnu vodenu mrlju među glatkim kamenim pločama. Postajem pretijesna, preteška da se vinem sa njim u prostranstva svijeta. Pucam. Potoci njegove svjetlosti spuštaju se niz slapove mojih očiju i raspršuju. Žurim da ga sustignem, vičem da me sačeka. Ali on ne haje. Odlazi. Ostavlja me. Pružam ruku da ga dohvatim….
…čekam…
čekam da moj život počne…život koji je već počeo i teče; pored mene, uz mene, kroz mene…. Prelijena da šećem sa njim…

…čekam…

Buđenje među bijelim plahtama obasjanim užarenom lavom koje zovemo Sunce. Pufasto stvorenje već se migolji da mu se udovolji. Kava. Bježanje. Lijenost, apatija. Kucanje, nabijanje po vratima mojeg stana. Ulazi, zavaljuje se na kauč i počinje se buditi. Sati teku, a on bukti u meni. Živci su se popeli do ruba provalije. Još jedan mali zamah rukom i popet će se na svjetlo dana. Tu sam na usluzi, ali uz posljedice. Izgrizene usne deru se i vrište. Kontroliraj ga, govorim si. Ali ne pomaže. Pa samo sjedim i čekam da ode, razmišljajući o kaosu koji će ostaviti za sobom, koji ću morati pospremiti. Ko drugi nego ja, sa krpom za prašinu, kantom vode, nekom kemikalijom koja izgriza i čisti i najtvrdokorniju prljavštinu.

…čekam…

Čekam da olovka sama ispiše riječi, da prsti sami prolete kockicama. Čekam da misli navru u moju glavu, da ispune prazne papire bezbrojnih notesa. Note klavira samo smetaju u tišini pustog susjedstva i usamljene ulične lampe. Svjetlost ekrana privlači leteća stvorenja. Gledam ih kako se roje i zaklanjaju moju svjetlost, moje pravilne crte i kutove, moje kocke i krugove. Plava pošast neka učini svoje. Padaju bez padobrana na pustinjsko tlo (mrtve misli). Dosta je bilo lakšeg načina. Rukom razmazujem vlastitu kaplju krvi po ekranu. Amaterski, rekla bih. Razlivena misao, razbacane riječi. Početak, ma koji on bio, uvijek je težak.

- 10:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se