Nemo Dalmata http://blog.dnevnik.hr/nemodalmata

srijeda, 11.02.2009.

FRANKL, Viktor Emil: Vremena odluke

-Čovjek posjeduje u svakoj životnoj situaciji stanovit djelokrug da premaši pretijesne snage i uvjetovanosti i da nađe nove životne mogućnosti.

-nismo mi ti koji mogu pitati o smislu života – život je taj koji postavlja pitanje, upravlja ga na nas – mi smo upitani! Mi smo oni koji tu trebaju odgovarati, dati odgovor na stalno, svakosatno pitanje života, na „životna pitanja". Samo življenje, ne znači drugo doli biti – pitan, čitav naš bitak nije drugo doli odgovaranje – odgovornost pred životom.

-NIŠTA NIJE SAMO PO SEBI RAZUMLJIVO
Ostvarenje sviju vrijednosti, svako postignuće, pretpostavlja da je tome prethodila odluka. No, općenito se pretpostavlja da takva odluka nije samo voljna nego i spoznajna. Nasuprot tome držimo ipak da ima i nesvjesnih odluka. Kao nesvjesne bile bi takve odluke barem u tom smislu označene da su – u svom izvođenju – nepromišljene.
Pomoću jednog primjera želimo to pojasniti: jedan čovjek skoči s mosta u vodu. Drugi skače za njim da ga spasi. Nakon što mu je to uspjelo, pitamo ga kako je u sebi mogao doći do te odluke. On nam međutim odgovara da se tu ne može govoriti o kakvoj odluci, naprotiv pokušaj spašavanja života bio je za nj sam po sebi razumljiv. Pitanje, na koje se sada sve to svodi, glasi: je li neka radnja zato jer je za nekog samo po sebi razumljiva zato ujedno i nekakvo postignuće? Nije li toliko mnogo drugih ljudi u istom trenu kao i spomenuti čovjek prelazilo preko mosta i nisu li i oni kao i on bili svjedoci životne opasnosti a da im nije palo na pamet da skoče za ugroženim, a da za njih to skakanje za ugroženim nije bila ista samorazumljivost kao i za drugoga?
Vidimo: da je skakanje za nekim ipak samo po sebi razumljivo, postignuće. Jer iako je tako nešto za nekoga samo po sebi razumljivo, nije posve samorazumljivost. To je svakako postignuće: da dolazi do toga – da netko dospije do toga, da mu je tako nešto samorazumljivo. Ništa nije samorazumljivo – sve postaje samorazumljivim. Ili, da se vratimo našem spasavatelju: jedanput u životu, barem jedan jedini put morao je taj čovjek, i taj čovjek, odlučiti se.
Tako se pokazuje da svaka samorazumljiva, nereflektirana i u tom smislu nesvjesna odluka predstavlja posljednji član čitavog lanca odluka, pri čemu je svaka prva odluka, praodluka, predodluka mogla biti više manje svjesna. S njom ipak, s tom predodlukom došle su mnoge sve manje svjesne odluke. Odluke su bivale uvijek manje znane – unatoč tomu one su bile voljne, bile su slobodne odluke. Prema tomu, kako smo rekli, čovjek „se" odlučuje – ukoliko je svaka odluka u tom smislu samoodluka, to onda još više vrijedi za predodluku. Iz stalnog činjenja dobra postaje konačno bitak dobra.

-ŠTO JE PRESUDNO
Sloboda čovjeka uključuje njegovu slobodu u sebi, da zauzme stav prema samome sebi, da se suoči sa samim sobom i da se u tu svrhu ponajprije jednom distancira od sebe sama. Obično ja prikazujem zorno tu bitnu čovjekovu sposobnost za „samo-distanciranje" navodeći jednu anegdotu:
za vrijeme prvog svjetskog rata sjedio je židovski vojni liječnik sa svojim prijateljem, nekim aristokratskim časnikom u rovu, kad započe žestoko bombardiranje. Izazivajući ga pitao je časnik: „Sada se bojite, zar ne?" Tu se opet vidi koliko je arijska rasa nadmoćna semitskoj." Na što vojni liječnik odgovori: „Sigurno da se bojim. Ali zašto govorite o nadmoći jedne rase naspram druge? Kad biste, dragi časniče, imali toliki strah kao ja, možda biste već odavno pobjegli." Što je presudno nije naime doista strah ili bilo kakovi osjećaji koje možemo imati, nego jedino i samo kako ćemo se prema njima postaviti, dakle naš stav. A taj stav je ipak uvijek onaj koji je upravo slobodno odabran.

-Naveo sam neka imena i to ne po znanstvenom rangu; govorim o pojedincima, ali mislim na sve njih zajedno. MALOBROJNI MORAJU STAJATI ZA MNOGE: jer mnoge ne može zahvatiti nikakva kronika koja bi bila napisana ljudskom rukom. Ali oni ni ne trebaju nikakve kronike, oni ne trebaju ni spomenika, jer SVAKI ČIN JE NJIHOV VLASTITI SPOMENIK – neprolazniji od onoga što je samo djelo naših ruku. Jer djelo nekog čovjeka ne može se napraviti neučinjenim, što je učinjeno, ne da se ukloniti sa svijeta. I NIJE ISTINA DA JE U PROŠLOSTI NEPOVRATNO IZGUBLJENO, NEGO JE U PROŠLOSTI NEUNIŠTIVO SKLONJENO.

-dužnost za razmnožavanje proizlazi već iz jednostavnog promišljanja da čovjek nije sam sebi dao život i iz tog razloga ne samo da sebi život ne smije oduzeti nego ga treba i dalje davati

-Pokazuje se uvijek nanovo pa tako i tu, na području spolnog života, u njegovoj psihologiji i patologiji, kako je promašena sva težnja za čovjekovom srećom i kako upravo grčevito nastojanje za srećom, za užitkom kao takvim, jest osuđeno na propast. Čovjek zapravo i ne teži za srećom, on općenito uzev uopće ne traži ugodu. Do čega je čovjeku stalo, nije užitak po sebi i za sebe nego razlog i temelj za užitak. U mjeri u kojoj pak biva ugoda uistinu sadržajem njegove intencije i po mogućnosti još i predmet njegove refleksije, gubi on iz vida razlog za sreću i ugoda se već kao takva urušava u samoj sebi.
-izvorno čovjek i neće biti sretan, što on hoće jest štoviše – imati razloga za sreću!

-Rabindranath Tagore
SPAVAO SAM I SANJAO
DA BI ŽIVOT BIO RADOST.
PROBUDIO SAM SE I VIDIO
DA JE ŽIVOT DUŽNOST.

RADIO SAM – I GLE:
DUŽNOST JE BILA RADOST


-Život je dakle na neki način dužnost, jedno jedino veliko zaduženje. I svakako da u životu ima i radosti – ali za njom se ne može težiti, ne može se „htjeti" radost, ona se mora naprotiv sama uspostaviti – i ona se sama uspostavlja kao što se uspostavlja posljedica: sreća ne treba i ne smije biti nikada cilj, nego samo posljedak, samo ishod, upravo ispunjenje onoga što se u Tagorevoj pjesmi zove dužnost. Na svaki način sva je težnja čovjekova za srećom utoliko promašena što mu sreća može samo pasti u krilo, ali se ipak nikada ne da uloviti.

-"Čak kad bi mi ludilo držalo pred očima luđačku košulju – ja mogu svoju dušu još spasiti: kada moja ljubav prema Bogu u meni pobijedi." - Kierkegaard

-Jer život čiji smisao stoji i pada s time da se s njim preživi ili ne, život dakle čiji smisao ovisi o milosti takvog slučaja, takav život ne bi zapravo bio vrijedan da uopće bude življen.
-Kad je prominentni pravnik, kome je zbog arteriosklerotske gangrene bila poduzeta amputacija noge, po prvi put nakon toga napustio krevet kako bi napravio prve pokušaje da hoda bez jedne noge briznuo je u plač. Tada ga je pitao liječnik, namjerava li možda postati trkač na duge pruge; jer onda, ali samo onda, njegov bi očaj mogao biti razumljiv. To pitanje dočaralo je odmah smiješak uz suze. Pacijent je odmah shvatio po sebi tako banalnu činjenicu da smisao života čak niti za trkača na duge pruge ne leži isključivo u tome da po mogućnosti što žustrije hoda, te da ljudski život nije tako siromašan vrijednosnim mogućnostima da bi gubitkom jednog ekstremiteta već mogao postati besmislenim.

-mnogo je manje važno je li nečiji život pun ugode ili patnje, nego koliko je pun smisla i pred tim stupa u pozadinu čak dulji ili kraći tijek ljudskog života

-ne radi se o tome da li se moramo rastati, jer prije ili kasnije mora to svatko od nas. Ali svakako stalo nam je do toga postoji li uopće nešto od čega se moramo rastati. Nešto, što možemo iza sebe ostaviti u svijetu, čime možemo ispuniti neki smisao i same sebe kad dođe dan, u kojem se ispunja naše vrijeme.

11.02.2009. u 23:29 • 5 KomentaraPrint#^

BOSMANS, Phil: Zaljubljeni zrakama ljubavi

-Čovjek će umrijeti ako ima tisuće mrtvih stvari, a nema draga čovjeka.

-Tko želi posjedovati nekoga čovjeka, obezvrijeđuje ga, makar on ovdje užitak pohlepe rado zaodijeva u ljubav.

-Može se biti sretan u maloj kolibi, u kojoj ljubav živi, a smrtno nesretan u prelijepoj vili u kojoj je ljubav umrla.

-Dom i srce – više od toga ti nije potrebno da bi bio sretan.

-Volim psihijatre koji su dobri ljudi, jer dobar čovjek je već dobar psihijatar.

-Da bismo postali nenasilni, moramo proći pustinju, u kojoj se pročišćuje naše srce. U očima svijeta ostajemo glupi, gubitnici.

-Sjeme, vječan gubitnik. Ali kad sjeme cvate, raduje se čitava zemlja.

-Ljubav: zračiti toplinu, a nikoga ne raniti. Biti vatra, a nikoga ne spržiti.

-Vjerujem u Boga kao što slijepac vjeruje u sunce, ne zato jer ga vidi, nego jer ga osjeća.

-Stabla su prijatelji ljudi. Ona daju svoje plodove, ne pitajući tko će ih jesti.

-Biti zadovoljan s malim, a uživati mnogo, umijeće je i sreća istinski slobodnih ljudi.

-Kod siromašnih prednost imaju ljudi. Kod bogatih su u prednosti stvari.

-Svatko je pozvan i svatko je potreban. Idi svojim putem i nemoj se obeshrabriti makar unatoč svomu zauzimanju jedva vidiš neki uspjeh. Misli na to da vrijeme sjetve nije istodobno i vrijeme žetve. Potrebna su ti dosta široka pleća niz koja će otklizati predbacivanja i uvrjede, ruganje i prijezir, kao što voda otječe s gorskog grebena. Uvijek stani na stranu slabih i nemoćnih. Učini sve što je moguće da život opet učiniš vrijednim života. Na to je svatko pozvan.

Kad se umoriš
od trčanja za zvijezdama
da bi ljudima u noći
donio malo svjetla,
tada sjedni u tišini
i osluškuj izvor.

Prodreš li dostatno duboko
u bit stvari,
dobit ćeš oči
da bi vidio nevidljive stvari,
i uši
da bi čuo
nečuvene stvari.

11.02.2009. u 21:57 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 31.01.2009.

Edith Stein - velika žena našeg stoljeća

-bit kršćanstva nije u spoznaji nego u ljubavi

-Zdravo Križu, nado jedina! - Ave Crux, spes unica!

-Što se tiče saobraćaja s ljudima: duševna žeđ bližnjega nadilazi sve zapovijedi. Sve što inače radimo je samo sredstvo k cilju; ljubav je cilj, jer je Bog ljubav.

-Dapače vjerujem, što netko dublje uranja u Boga, to dublje mora izići iz samoga sebe, tj. mora stupiti u svijet, u koji treba da unese Božanski život.

-Ne smijemo suditi već treba da se prepustimo nedokučivom Božjem milosrđu.

-ali pravo kršćansko savršenstvo nalazi se tek u sjedinjenju suprotnih kreposti

-Od prirode je duša čovjeka raznoliko ispunjena: često put prenatrpana, tako da jedna stvar istiskuje drugu, te je duša u neprestanom pokretu, mnogo puta u oluji i uzbuni. Probudivši se ujutro nas već spopadaju i brige dana. Tada iskusava nemirno pitanje: Kako da se sve to svrši u jednom danu? Kada ovo, a kada ono? I kako da se ovog ili onog prihvatim? Čovjek bi tada najradije onako uzrujan navalio, ali upravo tada treba prihvatiti uzde i reći: Samo polako! Prije svega moji prvi časovi neka pripadnu Gospodinu. Nakon toga prihvatit ću se svoga posla, koji mi je povjerio, i on će me osnažiti, kako bih ga mogla svršiti. Tako ću pristupiti oltaru Gospodnjem.
Ovdje se ne radi o mojim sitnim poslovima već o mojoj velikoj pomirbenoj žrtvi. Ja smijem u njoj sudjelovati, očistiti se i usrećiti, te sa svim svojim djelovanjem i trpljenjem prikazati sebe na oltaru. I tada kada Gospodin u sv. Pričesti dođe u moje srce, smijem ga upitati: Što zahtijevaš od mene, Gospodine? (sv. Terezija). Ono što nakon tog intimnog razgovora smatram da mi je zadaća, toga ću se prihvatiti. I kad nakon te jutarnje svečanosti stupim u svoj radni dan, u meni će biti svečana tišina, a duša neće biti opterećena navalom jurnjave i tereta već će je ispunjavati sv. radost, hrabrost i snaga. Postala je velika i prostrana, jer je izašavši iz sebe, stupila u božanski život. Kao tihi plamen gori u njoj ljubav, koju je zapalio Gospodin potičući je da širi ljubav i zapaljuje u drugima. „Flammescat igne caritas accendat ardor proximos." I jasan put pred njom: ne vidi jako daleko, ali zna, ako postigne što vidi, ukazat će joj se novi vidik. Tada počinje dnevni rad: možda školski sati 4 do 5 za redom. To znači biti usmjeren i sabran svakog sata na drugu stvar. Ovog ili onog sata možda nećemo postići ono što smo htjeli. Umor, nepredviđeni prekidi, nestrpljenje djece, možda i dosada. Ili pak posao u uredu. Saobraćaj s neugodnim pretpostavljenima i kolegama, bezrazložna predbacivanja, ljudska kukavština, možda i različite nezgode. Gdje li je jutarnja svježina duše? Sva bih se zagrijana prihvatila posla, da me trenutak kasnije zaokupi odvratnost, bijes i žaljenje. A tako mnogo treba učiniti još do večeri. Ne bi li trebalo odmah dalje? Ne, prije nego se smirimo. Svaka mora sebe upoznati, kako bi otkrila: gdje i kako će se povratiti mir. Najbolje, ako je moguće, izliti sve svoje brige pred tabernakul. Onaj tko to ne može ili mu je možda potrebno i fizičko smirenje neka ode na časak u svoju sobu. A ako ne postoje mogućnosti da se na taj način odmorimo, možda zbog neodgodivih dužnosti, onda se barem na časak saberimo utječući se Bogu. On je uvijek prisutan i može nam pružiti ono što nam je potrebno. I tako će proteći ostatak dana, možda u umoru i naporu, ali zato i u miru. I kada dođe veče osvrnuvši se na učinjeno, ugledat ćemo možda samo krparije i mnogo toga neučinjenog od onog što smo predvidjeli. Možda će to u nama pobuditi žalost i poniženje, no tada treba prihvatiti sve kako jest i posložiti sve u ruke Božje, te mu sve prepustiti. Tako ćemo se u njemu smiriti i zaista odmoriti, a novi dan započeti kao novi život.

-Čovjek je osobno, tj. razumno i slobodno biće. On je razumno biće, jer shvaća „zakonitost svog vlastitog bića"; on je slobodno biće, jer je „gospodar svojih čina jer iz sama sebe determinira svoj život".

-voljno djelovanje nekog stvorenog bića , koje je u opreci s božanskom voljom, jest ono, što nazivamo zlo. Kao voljno djelovanje ono je nešto realno, štoviše ono pripada najvišemu što postoji u području stvorenog bitka. Ali svojim smjerom ono je negativno, u opreci s bitkom... Mogućnost zla ima korijen u slobodi stvorenih duhova...

-Bog je ljubav, i On hoće da se u ljubavi sjedini s nama.

-Bog je ljubav. Sjedinjenje čovjeka s Bogom u ljubavi jest cilj, za koji je on stvoren.

31.01.2009. u 22:42 • 3 KomentaraPrint#^

utorak, 30.12.2008.

UČINI ŠTO MOŽEŠ -mr. Dario Miletić: Crtice iz života

"Ne upiri se u samoga sebe, nego se u Boga uzdaj! Učini što možeš, i Bog će pripomoći tvojoj dobroj volji."
Toma Kempenac: "Nasljeduj Krista"

Majka Tereza je govorila: "Ako ne možeš pomoći cijelom svijetu, pomogni jednom čovjeku."

Je li vam poznata ova priča?

Oluja se smirila i lagana kiša počela je natapati pijesak. Dječak je primijetio, kao i mnogi drugi znatiželjnici, da su morski valovi na pješčanu obali izbacili mnogo morskih zvijezda. One su se otimale smrti koja im je prijetila. Njihovo mnoštvo privuklo je pozornost ljudi koji su se tiskali promatrajući neobičan prizor. Morske zvijezde ležale su nepomično svega nekoliko metara od mora koje im znači život. U tom mnoštvu našao se i dječak koji je promatrao ovu smrtnu borbu zvijezda. Svi su mirno gledali, ali dječak se oteo iz ruku svog oca i otrčao do morskih zvijezda. Sagne se, rukama zgrabi tri zvijezde i otrči do mora. Vrati se i ponovi isto.
- Što radiš, mali? - upita ga neki znatiželjnik.
- Vraćam morske zvijezde u more, inače će uginuti na pijesku - odgovori dječak, ponavljajući iste radnje.
- Ali zar ne vidiš da ih ima tisuće i da ih ne možeš sve spasiti? Previše ih ima. To se uvijek događa nakon olujnih valova. Ti ne možeš promijeniti stvari!

Dječak se osmjehne, zahvati opet nekoliko zvijezda, baci ih u more i odgovori:
- Za ove sam uspio promijeniti stvari.

Čovjek je nakratko ostao zatečen, potom se sagne te i sam počne bacati zvijezde u more. Vidjevši to, dvije djevojke učine isto i sada ih je već bilo četvero koji su zvijezde vraćali u život. Malo nakon toga i ostali znatiželjnici pristupe i sada ih je već bilo pedesetak koji su morske životinjice bacali u vodu. Tako su ubrzo bile spašene sve zvijezde.

Eto, za promjenu stvari u svijetu dovoljan je i jedan čovjek, ali koji će imati smjelosti započeti posao.

mr. Dario Miletić

30.12.2008. u 18:14 • 3 KomentaraPrint#^

petak, 19.12.2008.

MERZ, Ivan: Put k Suncu - Ivan Merz ti govori

-Vječiti je boj. Znam da nisam savršen, ali grijesi me bodu i ne znam koji su. U času kada zlo učinim, vidim da je zlo, ali kasnije opet zaboravim i isto učinim.

-Opazio sam da se manje griješi kad je više posla.

-Moj je opstanak ovdje nemoguć. Hoću da budem slobodan, hoću da zađem u dubinu stvari, a ne da učim ono što i sami predavači samo površno znadu. Učeći tehničke znanosti moramo se diviti veličini Stvoritelja, koji je izveo tako divne i minuciozne zakone, a ne samo učiti ono što ćemo upotrijebiti da mile nam i nepokvarene narode na milijune ubijamo.

-Majko moja dobra, Najveća, molim Te, napuni moju dušu lijepim osjećajima i plemenitim mislima, uvijek mi označi pravi put, pa makar mi i bilo teško slijediti ga.

-I za sve to što vjerujem, čovjek sam, i na dnu duše ostaje sumnja, i ona me jača, jer je uzrok duševnoj borbi i provjeravanju, koje proživljujem kao čovjek.

-Gdje je moja mladost? Osjećam se tako starim, tako preživjelim. Kad bih se mogao zaljubiti! Kad bih se mogao za nešto potpuno oduševiti, bez ikakva cjepidlačenja! Oh, strašni smo mi moderni ljudi!

-Ljepše je u samoći. Ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječnog svjetla, za zadnjih traka sunca, tiho moliti krunicu i diviti se, vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj veličini, toj neizmjernoj Ljubavi... A ipak, (...) valja se zavući i u najgnjusnije kuće i studirati te bijedne ljude, kojima je pomoć potrebna.

-Uistinu, kad se čovjek zavuče u samoću, u tamu, sav realni svijet, svi drugovi, prijatelji, sva čarobna priroda čini mu se snom. Čovjek tada osjeća da je ona nerealna, a misao da je prava realnost, da je duševni svijet, svijet noći i molitve, realniji od svega uopće što vidljivo postoji. Treba težiti samo za tim životom, za ovom realnošću.

-Bože, kako si velik! Pun sam sreće i veselja. Vidio sam takvu malenkost i opet tako veliku stvar, kao ni jednu do sada u svome životu... Eto što vidjeh. U Annenstrasse je velik promet. Izlozi su rasvijetljeni. Tramvaji jure na dvije strane. Ljudi, ponajviše vojska, šeću. Tu stoji tiho i dostojanstveno barokna crkva Milosrdne braće. Sva troja velika vrata su zatvorena. A što je pred vratima? Pred vratima na stubama kleče dva vojnika i mole se... Koje li duševne veličine u priprostih ljudi! Još imade onog dubokog religioznog zanosa srednjega vijeka, one kršćanske mistike svetaca. I ti vojnici, ne misleći na ostali nevjerni svijet, koji trza ramenima i s prezirom na ustima to gleda, kleknu na živahnom mjestu pred crkvu i mole u prisutnosti Euharistije. Bože, Bože, čuj vapaj slabog čovjeka i daj mi onu silnu, bezobzirnu vjeru tih priprostih ljudi! A kad sam htio otići u tu istu crkvu da se poklonim Euharistiji, nije mi došla ni pomisao da kleknem pred crkvom. Koliko je u meni još pokvarenosti i ljudskih predrasuda! Uvijek, sve gledam da se popravim, a sve sam slabiji. Bože, molim Te snage!

-Da, lako je meni govoriti u toploj sobi, pun novaca i nakrcan hranom, a život znači ono nevidljivo duševno, bez ičega prolaznoga. „Ne uzimajte sa sobom na put, ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni novaca, niti imajte po dvije haljine." (Lk 9, 3). Jest, bol je sucus (sok) života, ona vlada životom i ona je začetnica religija. Gdje nema boli, možemo biti uvjereni da nema pravog života. Bol, ta tako obična riječ, znači i nemati kruha, biti bolestan, biti u vječnoj smrtnoj opasnosti, nositi teret, biti nepravedno zapostavljen i kažnjen, sve je to bol, sve ovo stvara povijest i iza raznih duševnih trzavica opet jedan dio čovječanstva svraća na istiniti put.

-ovaj život imade samo utoliko smisla, ukoliko je priprava za drugi... (...) Ne pita se mnogo što se radi, nego kako se radi. Sve struke imaju pred Bogom jednaku vrijednost, samo se mora raditi po Njegovoj volji. (...) Lako je teoretizirati o kršćanstvu i ushićivati se za Gospodina Boga, kad On od nas ništa ne traži, ali biti praktičnim katolikom mora da je moja svrha. Bože moj, prosvijetli me da ubrzo dođem do čvrste odluke. Svugdje neka se vrši volja Tvoja, jer smo ovdje samo putnici, a u našoj se pravoj domovini neće mnogo pitati da li sam bio profesor ili zidar. Ali nešto valja biti!

-Slanina, sočni kruh, mnogo, mnogo žderi, siši sok, nek se sve cijedi niz grlo i napunja trbuh. Život! Smisao svega! Hoćeš da budeš dobar, da sjajiš kud prolaziš, a rob si svog vječno gladnog želuca, koji sve traži, traži nešto snažno i soćno. Sutra ćeš umrijeti, čovječe! Umrijeti! Da, i komis i špek i sve drugo će još tu biti i ležati na stolu, a tebe neće biti, ni tvog trbuha i kao da nisi ništa jeo, kukavico jedna! Kada ćeš već umrijeti, a ti barem gledaj da ti duh bude slobodan, da trbuh izgubi vlast nad tobom, kukavico jedna!
Bože, daj mi urnebesnu snagu da sve svoje strasti skupim u šaku, da ih zahvatim desnicom rukom i topovskom snagom hitnem o stijenu, da se kao staklo razbiju i razlete na sve strane. Bože, Bože, kada ću to moći, kada ću zemljom stupati pročišćen! Pomozi mi, Bože, jer je bolje neživjeti, nego tako živjeti. Memento mori (sjeti se da ćeš umrijeti) – slanina u kutu vreba. Tko veli da je post glupost, taj ne zna ništa. Bez posta nema pravog duševnog života, čovjek nema onda sam nad sobom autoriteta. A taj je glavno. Daj mi, Bože, silnu volju, pa makar bio gol i bos! Jer, ako sam već na svijetu, svejedno je da li imam pod vratom zvijezdu ili mi lakat proviruje na košulji. Glavno je veliko Ja, sloboda duha, koji se ni smrti ne boji, a ostalo je sve sporedno.


-KATOLIČKA JE VJERA MOJE ŽIVOTNO ZVANJE!

-Tko vojuje u redovima Crkve, ima samo jednog neprijatelja – grijeh, sve su ostalo indiferentne stvari, kojima se valja služiti za pobijanje grijeha i promicanje spasa duša.

-Život bez križa, udoban, morao bi za mene biti najvećom sramotom.

-Spasitelj je u Nazaretu sve do tridesete godine obavljao posve tehničke poslove. Bio je tesar. Taj je posao mogao i netko drugi obaviti. On nije došao na svijet da bude tesar, a ipak je radio taj posao skoro cijeli svoj život. Poduka za mene: Spasitelj mi daje primjer da se moram podvrći posve tehničkim poslovima; onima koje bi na mome mjestu mogao i drugi, možda još mnogo bolje obaviti (škola). Odricati se svoje individualnosti i obavljati službu i u onome što ne odgovara specifičnom individualitetu, potrebno je da svladam vlastitu volju – superbiam vitae (oholost života). Stoga s radošću moram i dalje nositi križ svojih staleških dužnosti da si time zarađujem kruh.

-Ama nesciri et pro nihilo reputari. (Nastoj da budeš nepoznat i da do tebe ništa ne drže.)

-Može se reći da je liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristova života. Po katoličkoj liturgiji svi ljudi na cijeloj zemlji razmatraju istoga dana o istim stvarima i na taj se način učvršćuje svijest o katoličkom jedinstvu svih naroda. Napokon u Liturgiji čovjek na najsavršeniji način odaje Bogu onu čast koja ga zapada.
-Zamislite da dnevno tolike stotine i tisuće svećenika čitaju svetu misu i brevijar, i to skoro doslovno iste dijelove i riječi, pa ćete razumjeti da je sv. liturgija jedno od najmoćnijih sredstava sveopćeg mira. Dok milijuni novina šire narodnu mržnju i laž, Crkva mirno vrši kroz vjekove svoju miroljubivu misiju i daje u ruke svojim službenicima mnoge stotine tisuća brevijara i milijune misala, koji govore o ljubavi k Bogu i bližnjemu... Dok danas ljudi naviještaju borbu klasa i dok demagozi govore o jednakosti, to Crkva svojom liturgijom posve naravno propovijeda da ne poznaje razlike između bogataša i siromaha, učenjaka i priprostih ljudi.

-Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja.
-Istina je da je lako govoriti o Križu, a teško ga je nositi.

-Interficite errores, diligite personas (uništavajte zablude, ljubite osobe). Posve je krivo što se često događa da napadamo na naše protivnike ne razlikujući pri tome krive ideje, koje zastupaju, i njihove besmrtne duše, koje valja spasiti.
-Charitas Christi urget nos – Kristova nas ljubav goni

-Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.

-Što je zapravo domovina? Ona je skup pojedinaca, obitelji, društva, koji se nalaze na određenom dijelu zemlje i imaju posebne odlike i poseban zadatak, koji im je odredila Providnost. Pravi rodoljub radi za dobro pojedinaca, obitelji i cijelog naroda. On ne radi samo za njihovo tjelesno dobro, već najprije za njihovo duhovno dobro. Čovjek, koji ne ljubi neumrlu dušu svoga brata, ne može biti pravi rodoljub.
-Tek kršćanin može pravo ljubiti svoju domovinu. Ljubeći domovinu, ljubi on ponajviše ono što je najvrednije u toj domovini, a to su bez sumnje ljudske duše, a u tim ljudskim dušama njihov neumrli život.

-Da, bol, muka, to je što život ore... Ona je izvor svega; cijelog kulturnog rada, a osobito ona jedina stvara pravu umjetnost. Umjeti živjeti – savoir vivere.

-Tko ne zna što je žrtva, ne može razumjeti kršćanstvo.

-Sam naravni zakon nalaže nam da se razborito brinemo za svoje zdravlje i da svojim tijelom ravnamo ne kao vlasnici, već kao upravitelji, kojima je Bog naredio da dobro gospodare tim tuđim vlasništvom... Božja je volja da poduzmete sva redovita sredstva (koja ne zahtjevaju prekomjerne troškove, jer na to naravni zakon ne veže), što su potrebna da to Božje vlasništvo opet privedete zdravlju. To je što stoji do Vas. A ako Gospodin želi da unatoč tomu trpite i da ne ozdravite, onda se valja predati u Njegove ruke – jer se ni najmanji bakcil ne miče bez prisutnosti i djelatnosti Gospodnje.

-Ta i sami znate bolje od mene da trpljenjem čovjek može više učiniti za proširenje Kraljevstva Isusova, negoli velikim radom, učenim raspravama, sjajnim govorima i člancima. Ako vas je Isus odabrao da budete apostolom u trpljenju, uvjeren sam da će Vam dati i snagu da uz sudjelovanje Vaše volje taj apostolat dobro izvršite. Zemaljskim očima možda nećemo vidjeti plodove tog trpljenja, ali gore, u Srcu Božjem, ukazat će nam se koliko je njime duša spašeno, kolikim katoličkim pothvatima je donijelo blagoslov.

-Lako je svaki dan primati sv. Pričest i gostiti se s Gospodinom. Oh, kako je čovjeku trpko kada mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga križa.

TESTAMENTUM
Decessit in pace fidei catholicae.
Mihi vivere Christus fuit et mori lucrum.
Expecto misericordiam Domini
et inseparibilem, plenissimam, aeternam
possessionem Smi Cordis Jesu.
Ivan Merz dulcis in refrigerio et in pace.
Anima mea attinget finem suum quare creata erat.
En Theo Kyrio.

OPORUKA
Umro u miru katoličke vjere.
Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.
Očekujem milosrđe Gospodinovo i
nepodijeljeno potpuno vječno posjedovanje
Presvetog Srca Isusova.
I. M. sretan u blaženstvu i miru.
Duša će moja postići cilj za koji je stvorena.
U Gospodinu Bogu.

19.12.2008. u 19:13 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 31.10.2008.

WARREN, Rick: Smisao života -40dnevno duhovno putovanje sa svetim pismom

-Nisi stvorio sam sebe pa stoga ni ne možeš reći samom sebi za što si stvoren! Da ti u ruke dam izum koji nikada prije nisi vidio, ne bi znao koja mu je svrha, a to ti ne bi mogao reći ni taj sam izum. Samo bi ti njegov stvaratelj ili upute za uporabu mogle otkriti koja je svrha tog izuma.
-Najjednostavniji način otkrivanja svrhe nekog izuma jest pitati stvoritelja tog izuma. Isto vrijedi i za otkrivanje svrhe tvoga života: pitaj Boga.

-Ne, traume s kojima si se suočio nisu bile lake.
I Bog je jecao jer su te toliko boljele;
No to je bilo dopušteno kako bi se oblikovalo tvoje srce
Kako bi se razvio nalik njemu.

-Vječni ćeš skitalica na zemlji biti! (Post 4,12) Ova rečenica opisuje većinu današnjih ljudi – tumaraju kroz život bez svrhe.

-"Osjećam da nisam uspio jer se trudim da postanem nešto, a čak i ne znam što je to nešto. Sve što znam jest preživljavati. Jednoga dana, ako otkrijem svoju svrhu, osjećat ću se kao da sam tek započeo živjeti."

-NAJVEĆA TRAGEDIJA NIJE SMRT, NEGO ŽIVOT BEZ SMISLA.

-"Ovo je prava životna radost: biti potrošen zbog svrhe za koju ti sam znaš da je važna, biti prirodna sila umjesto grozničave, sebične grudice slabosti i uvreda koja se žali jer se svijet ne želi posvetiti tome da te usreći." -George Bernard Shaw

-Nisi postavljen na zemlju kako bi bio upamćen. Ovdje si postavljen kako bi se pripremio za vječnost.

-Kad u potpunosti shvatiš da u životu postoji više od samo ovog ovdje i sada te kad spoznaš da je život samo priprema za vječnost, počet ćeš živjeti drukčije. Počet ćeš živjeti u svjetlu vječnosti, a to će obojiti tvoj odnos prema svakoj vezi, zadatku i okolnosti. Odjednom će ti mnoge aktivnosti, ciljevi, pa čak i problemi koji se čine tako važnima izgledati trivijalno, beznačajno i nedostojno tvoje pozornosti. Što bliže Bogu živiš, to ti se manjim čini sve ostalo.

-Način na koji vidiš svoj život oblikuje tvoj život.

-Život na zemlji je ispit i povjerenje.

-Karakter se i jača i otkriva pomoću ispita pa je cio život ispit.
-Kad shvatiš da je život ispit, shvatiš da ništa u njemu nije beznačajno. Čak i najmanji slučaj važan je za razvoj tvojega karaktera. Svaki je dan važan dan, a svaka je sekunda prigoda za razvoj kako bi se produbio tvoj karakter, pokazala ljubav ili se oslonilo na Boga. Neki se ispiti čine preteški za svladavanje, dok druge i ne primjetiš. Ali svi oni imaju neizbježne posljedice za vječnost.
Dobra je vijest to da Bog želi da prođeš ispite u životu i nikad ne dopušta da su iskušenja s kojima se suočavaš veća od milosti koju ti pruža kako bi se nosi s njima. Biblija kaže: Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti. (1 Kor 10,13)

-Mi nikada u stvari ne posjedujemo bilo što tijekom našega kratkotrajnog boravka na zemlji. Bog nam samo posuđuje zemlju dok smo ovdje.

-Život na zemlji privremena je zadaća.
-Nismo u potpunosti sretni ovdje zbog toga što ne bismo ni trebali biti!

-Živjeti za slavu Božju najveće je dostignuće koje možemo postići u svojim životima.
-"Božja je slava kad je čovjek u potpunosti živ!" -sv. Irenej

-Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću. (1 Iv 3,16)

-sve čini kao da to činiš za Isusa

-Postoje tri prepreke koje priječe našu potpunu predaju Bogu: strah, ponos i zbunjenost. Ne shvaćamo koliko nas Bog voli, želimo upravljati svojim životima i krivo shvaćamo značenje predaje.

-Život je borba, ali ono što većina ljudi ne shvaća jest to da je naša bitka (...) u stvari bitka s Bogom! Mi želimo biti Bog, a nema načina da pobijedimo u toj bitki. (...) Mi nismo Bog i nikada nećemo ni biti. Mi smo ljudi. Kada pokušavamo biti poput Boga, završimo najsličnije sotoni, koji je i sam pokušao istu stvar.

-Što znači predati se? Predaja Bogu nije pasivna rezignacija, fatalizam ili izgovor za lijenost. To nije prihvaćanje postojećeg stanja. Ona čak može značiti upravo suprotno: žrtvovanje svoga života ili patnju kako bi se promijenilo nešto što treba promjeniti. Bog često poziva ljude koji su mu se predali da vode bitku u njegovo ime. Predaja nije za kukavice ili krpe od ljudi. Predaja također ne znači odricanje od racionalnog razmišljanja. Bog ne bi odbacio um koji ti je dao! Bog ne želi da mu služe roboti. Predaja ne obuzdava tvoju osobnost. Bog želi da koristiš svoju jedinstvenu osobnost. Ne samo da je ne umanjuje, predaja je poboljšava. C. S. Lewis primjetio je: „Što više dopustimo Bogu da nas preuzme, to više postanemo stvarni mi – zato što nas je on stvorio. On je izmislio sve različite ljude koji bismo vi i ja trebali postati... Tek kad se okrenem Kristu, kad se predam Njegovoj osobnosti, tada po prvi puta počinjem imati svoju pravu osobnost."
-Do pobjede se dolazi predajom. Predaja te ne oslabljuje, ona te jača.
-Svatko se u konačnici preda nečemu ili nekome. Ukoliko se ne predaš Bogu, predat ćeš se mišljenju ili očekivanju drugih, novcu, jadu, strahu, vlastitom ponosu, žudnjama ili egu.
-Slobodno možeš izabrati čemu ćeš se predati, ali nisi slobodan od posljedica tog izbora. E. Stanley Jones rekao je: „Ako se ne predaš Isusu, predaješ se kaosu."
-Predaja nije najbolji način življenja, to je jedini način življenja.
-Prinesite Bogu sami sebe (...), a svoje udove kao oružje pravednosti u službu Bogu! (Rim 6,13)

-ključ prijateljstva s Bogom nije u tome da promjeniš ono što činiš, nego da promjeniš svoj odnos prema onome što činiš. Ono što inače činiš za sebe počneš činiti za Boga, bez obzira je li riječ o konzumiranju hrane, kupanju, radu, opuštanju ili iznošenju smeća.

-Boga ne hvalimo kako bismo se osjećali dobro, nego kako bismo činili dobro.

-Često smo pred izazovom da činimo velike stvari za Boga. U stvari, Bog je puno zadovoljniji kad činimo male stvari za njega iz pokornosti proizašle iz ljubavi. Te stvari drugi možda ni ne primjećuju, ali Bog ih primjećuje i smatra ih djelima bogoštovlja.
Prigode za velika djela mogu se pojaviti jednom u životu, dok nas prigode za mala djela okružuju svakoga dana. Čak i tako jednostavnim djelima kao što su iskrenost, ljubaznost i ohrabrenje drugima izazivamo osmijeh na Božjem licu. Bogu su jednostavna djela proizašla iz pokornosti draža od naših molitvi, pohvala ili darova.

-Ljubav je tvoja bolja od života. (Ps 63,4)

-C. S. Lewis rekao je: „Bol je Božji megafon.". To je Božji način da nas prene iz duhovne letargije. Tvoji problemi nisu kazna, oni su zov buđenja Boga koji te ljubi. Bog se ne ljuti na tebe; on te toliko ljubi da će učiniti što god je potrebno kako bi te vratio u zajedništvo sa sobom.

-Ono što ti najviše smeta u bogoštovlju jesi ti sam – tvoje preokupacije i briga o tome što drugi misle o tebi.

-...traže doživljaj umjesto da traže Boga.

-Kada se osjećaš napuštenim od Boga, a ipak mu nastaviš vjerovati bez obzira na svoje osjećaje, tada ga najdublje štuješ.

-Zašto je Bog dopustio i otrpio tako grozno i zlo postupanje? Zašto? Zato da bi ti mogao biti pošteđen vječnosti u paklu i zato da bi ti mogao zauvijek s njime dijeliti njegovu slavu! (...)
Isus se svega odrekao kako bi ti mogao sve imati. On je umro kako bi ti mogao živjeti zauvijek. To samo vrijedno je tvoje neprestane hvale i zahvalnosti. Više nikada ne bi smio pitati za što trebaš biti zahvalan.

-Ljubav je bit života. Najbolje iskorišten život pun je ljubavi. Život bez ljubavi bezvrijedan je. Ljubav će trajati zauvijek. Bit ćemo vrednovani prema svojoj ljubavi. Najbolji izraz ljubavi jest vrijeme. Sada je najbolji trenutak za ljubiti.

-Isus je rekao da je naša ljubav jednih za druge – ne naša vjera u doktrine – naš najveći svijedok svijetu.

-"Bože, bez obzira uspijem li bilo što drugo danas učiniti, želim se potruditi da provedem vrijeme ljubeći tebe i druge ljude – jer je to bit života. Ne želim potratiti ovaj dan."

-Vrijednost stvari može se mjeriti time koliko smo vremena voljni uložiti u njih.
-Kada nekome posvetiš svoje vrijeme, daješ mu dio svoga života koji nikad nećeš dobiti natrag. Tvoje vrijeme je tvoj život. Zbog toga je vrijeme najveći dar koji nekome možeš pokloniti. Kada nekome daš svoje vrijeme, žrtvuješ se, a žrtvovanje je srž ljubavi.
-Srž ljubavi nije ono što mislimo, činimo ili pružamo drugima i za druge, nego koliko sebe dajemo.
-Možeš dati, a da ne ljubiš, ali ne možeš ljubiti, a da ne daš.

-nitko od nas ne može ispuniti Božju svrhu sam
-Osoba koja kaže „ne trebam crkvu" ili je ohola ili je neuka. Crkva je toliko važna da je Isus umro na križu za nju. Krist (je) ljubio Crkvu te sebe predao za nju. (Ef 5,25). Biblija Crkvu zove: Kristovom nevjestom i Kristovim tijelom. Ne mogu zamisliti da Isusu kažem: „Ljubim te, ali mi se ne sviđa tvoja supruga.". Ili: „Tebe prihvaćam, ali odbijam tvoje tijelo.". (...) Na žalost, mnogi kršćani Crkvu iskorištavaju, ali je ne ljube.
-Samo u redovitom doticaju s običnim, nesavršenim vjernicima možemo naučiti pravo zajedništvo i iskusiti novozavjetnu istinu o povezanosti i ovisnosti jednih o drugima.
-Božje svrhe za njegovu Crkvu istovjetne su s pet svrha koje ima za tebe. Bogoštovlje ti pomaže da se usredotočiš na Boga, zajedništvo ti pomaže da se suočiš sa životnim problemima, učeništvo pomaže učvrstiti tvoju vjeru, služba ti pomaže otkriti tvoje talente, evangelizam ti pomaže ispuniti tvoju misiju.
-Bog želi da voliš stvarne, a ne idealne ljude. Možeš provesti cio život tražeći savršenu Crkvu, ali je nikada nećeš naći. Pozvan si ljubiti nesavršene grešnike, baš kao što to i Bog čini.
-Ako Crkva mora biti savršena da bi te zadovoljila, to isto savršenstvo će i tebe izdvojiti iz njezina članstva, zato što nisi savršen!

-od tebe se nikad neće tražiti da nekome oprostiš više nego što je Bog tebi već oprostio

-Kad se sukob ispravno rješava, postajemo bliži jedni drugima.

-Poniznost ne znači da sam sebe cijeniš manje, to znači da sam o sebi misliš manje. Poniznost znači više misliti na druge. Ponizni su ljudi toliko usredotočeni na služenje drugima, da na sebe i ne misle.

-Ne možeš se u izolaciji razviti da budeš nalik Kristu. Moraš biti okružen drugim ljudima i međusobno djelovati na njih i s njima. Moraš biti dio Crkve i zajednice. Zašto? Zbog toga što do istinske duhovne zrelosti dolazi kad naučiš ljubiti poput Isusa, a ne možeš vježbati biti poput Isusa ako nemaš veze s drugim ljudima. Zapamti, bit svega jest ljubav – ljubav prema Bogu i drugima.

-"Biblija nam nije data da povećamo svoje znanje, nego da nam promjeni živote." -D. L. Moody

-Bog ima svrhu u pozadini svakog problema.
-Nikad nećeš znati da je Bog sve što ti je potrebno dok god ne bude jedino što imaš.

-"Ako pogledaš svijet, bit ćeš ojađen. Ako pogledaš u sebe, bit ćeš depresivan. Ali ako pogledaš u Krista, umirit ćeš se!" -Corrie ten Boom

-Bog razvija plodove Duha u tvom životu tako što ti dopušta da iskusiš okolnosti u kojima si pod iskušenjem da iskažeš upravo suprotnu osobinu! Razvoj karaktera uvijek sadrži izbor, a iskušenje pruža tu prigodu.
Na primjer, Bog nas uči ljubavi tako što nas okružuje neprivlačnim ljudima. Za voljeti ljude koji su privlačni i koji te vole nije potreban karakter. Bog nas uči pravoj radosti usred tuge, kad se okrenemo k njemu. Sreća ovisi o vanjskim okolnostima, ali radost je utemeljena na tvom odnosu s Bogom.
Bog u nama razvija stvaran mir ne tako što dopušta da se stvari razvijaju onako kako smo ih planirali, nego kaosom i pomutnjom. Svatko može biti smiren gledajući prekrasan zalazak sunca ili opuštajući se na godišnjem odmoru. Pravi mir spoznat ćemo kad odlučimo imati povjerenja u Boga u okolnostima u kojima smo pod iskušenjem da se brinemo ili se bojimo. Na sličan način, strpljivost se razvija u okolnostima kad smo prisiljeni čekati i kad smo izloženi iskušenju da se ljutimo ili burno reagiramo.
Bog koristi suprotnu situaciju od svakog ploda kako bi nam dao izbor. Ne možeš tvrditi da si dobar ako nikada nisi bio pod iskušenjem biti loš. Ne možeš tvrditi da si vjeran ako nikada nisi imao prigodu biti nevjeran. Poštenje se izgrađuje pobjeđujući iskušenje da budemo nepošteni, poniznost raste kad odbijemo biti oholi, a izdržljivost se razvija svaki puta kad odbijemo iskušenje da se predamo. Svaki puta kad pobjediš iskušenje postaneš sličniji Isusu!


-Kako djeluje iskušenje?
Pomaže nam to što znamo da je sotona potpuno predvidljiv. On upotrebljava istu strategiju i stare lukavštine od stvaranja svijeta. (...) Iz Biblije možemo saznati da iskušenje slijedi tijek od četiri koraka (...).
U prvom koraku, sotona prepoznaje želju u tebi. To može biti grešna želja, poput želje za osvetom ili kontroliranjem drugih, a može biti i legitimna, normalna želja, poput želje da te netko voli, cijeni ili da osjećaš ugodu. Iskušenje počinje kad sotona predloži (putem misli) da se prepustiš zloj želji ili da ostvariš legitimnu želju na kriv način ili u krivo vrijeme. Uvijek se čuvaj prečica. One su često iskušenja! Sotona šapuće: „Zaslužio si to! To moraš imati sada! Bit će uzbudljivo... ugodno... ili ćeš se bolje osjećati.". Mislimo da iskušenje leži oko nas, ali Bog kaže da ono počinje unutar nas. Da nisi imao želju, iskušenje te ne bi moglo privući. Iskušenje uvijek počinje u tvojoj glavi, a ne u okolnostima. (...)
Drugi je korak sumnja. Sotona te pokušava pridobiti da sumnjaš u ono što je Bog rekao o grijehu: Je li to doista krivo? Je li Bog uistinu rekao da to ne činim? Nije li Bog namijenio ovu zabranu nekom drugom ili u neko drugo doba? Ne želi li Bog da budem sretan? (...)
Treći je korak obmana. Sotona nije sposoban govoriti istinu i naziva ga se Ocem laži (Iv 8,44). Sve što on kaže bit će lažno ili poluistinito. Sotona nudi svoje laži kako bi zamijenio ono što je Bog već rekao u svojoj Riječi. Sotona kaže: „Nećeš umrijeti. Bit ćeš mudriji, poput Boga. Nećeš biti uhvaćen. Nitko neće nikad saznati. To će riješiti tvoj problem. Osim toga, i svi drugi to rade. To je samo maleni grijeh.". Ali malo griješiti je isto kao i biti malo trudna: na kraju će se pokazati.
Četvrti je korak neposlušnost. U ovome koraku konačno djeluješ i ostvariš misao kojom si se poigravao u svojoj glavi. Ono što je počelo kao zamisao pretvara se u ponašanje. Prepuštaš se onome što te zaokupilo. Vjeruješ u sotonine laži i upadaš u zamku. (...)

-iskušenje počinje unutar nas.

-Neka nitko u napasti ne rekne: "Bog me napastuje." Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću. (Jak 1,13-15)

-Iskušenje je znak da te sotona mrzi, a ne znak slabosti ili svjetovnosti. (...) Nije grijeh biti u iskušenju. Isus je bio u iskušenju, a ipak nikada nije zgriješio. Iskušenje postane grijeh tek onda kad mu se prepustiš. (...) Ne možeš spriječiti đavla da ti predlaže misli, ali možeš izabrati da se ne zadržavaš na njima ili da ne djeluješ na njihov nagovor.

-Biblija kaže: „Kada budeš kušan...", a ne ako.

-Mnogi ljudi, na primjer, ne shvaćaju razliku između tjelesne privlačnosti ili seksualnog uzbuđenja i požude. Oni nisu ista stvar. Bog nas je sve stvorio kao seksualna bića i to je dobro. Privlačnost i uzbuđenje su normalni, spontani, Bogom dani odgovori na tjelesnu ljepotu, dok je požuda promišljeno djelo volje. Požuda je izbor da u svojoj glavi činiš ono što bi želio činiti svojim tijelom. Možeš biti privučen ili čak uzbuđen, a da ne izabereš griješiti požudom.

-što se više zbližiš s Bogom, to će te sotona više iskušavati

-Zamoli Boga za pomoć. Bog želi da ga zamoliš za pomoć kako bi svladao iskušenja. (...) Ako Bog čeka kako bi nam pomogao svladati iskušenja, zašto mu se češće ne obraćamo? Iskreno govoreći, ponekad ne želimo da nam pomogne! Želimo se prepustiti iskušenju, iako znamo da je loše. U tom trenutku mislimo da znamo bolje od Boga što je najbolje za nas.
-Umjesto da se prepustiš ili predaš, obrati se Bogu, očekuj da će ti pomoći i sjeti se da te čeka nagrada: Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube. (Jak 1,12).

-Svako je iskušenje prigoda da se ispravno postupi.

-Možda ti se ponekad čini kako je iskušenje presnažno da ga izdržiš, ali to je sotonina laž.
-savjetuje nam se da preusmjerimo svoju pozornost jer odupiranje misli ne djeluje. To samo učvršćuje našu usredotočenost na pogrešnu stvar i jača njezinu privlačnost. (...) Ne možeš svladati iskušenje tako da se boriš protiv toga što osjećaš. Što se više boriš protiv osjećaja, to te više zaokuplja i kontrolira. (...) Kako iskušenje uvijek počinje mišlju, najbrži način da mu onesposobiš privlačnost jest da pozornost usmjeriš na nešto drugo.
-Zle misli pobjeđuješ razmišljajući o nečemu boljem.

-Bitka protiv grijeha dobiva se ili gubi u tvojoj glavi. Što god pridobije tvoju pozornost, pridobit će i tebe.

-Sotona želi da misliš kako su tvoj grijeh i iskušenje toliko jedinstveni da ih moraš držati u tajnosti. Činjenica je – svi smo u istoj kaši. Svi se bore s istim iskušenjima (...). Razlog zbog kojega skrivamo svoje nedostatke je ponos. Želimo da drugi misle kako sve držimo „pod kontrolom". Činjenica je da je sve u tvom životu o čemu ne možeš pričati već izvan kontrole. (...) Neki su problemi previše ukorijenjeni, previše uobičajeni i preveliki da ih samostalno riješimo. (...) Da, ponizujuće je priznati drugima svoje slabosti, ali nedostatak poniznosti upravo je ono što te sprječava da postaneš bolji.

-Kako se možemo oduprijeti đavlu? (...) Prvi je korak prihvatiti Božje spasenje. Nećeš moći reći ne đavlu ako već nisi rekao da Isusu. (...) Sotona te ne može ni na što prisiliti. On ti može samo predložiti. Drugo, moraš koristiti Riječ Božju kao svoje oružje protiv sotone. Isus je to pokazao kad je bio izložen iskušenju u pustinji. Svaki puta kad je sotona predložio iskušenje, Isus mu se suprostavio citirajući Sveto pismo. On nije raspravljao sa sotonom. Nije rekao „nisam gladan" kad je bio u iskušenju upotrijebiti svoju moć pri zadovoljavanju osobne potrebe. Jednostavno je citirao Sveto pismo iz svoga sjećanja. Mi moramo činiti isto. U Riječi Božjoj jest moć i sotona je se boji. Nikada nemoj pokušavati raspravljati s đavlom. (...) Ne možeš đavla obmanuti logikom ili svojim mišljenjem, ali možeš upotrijebiti oružje od kojeg će zadrhtati – Božju istinu.

-Budi svjestan svoje ranjivosti. (...) Ukoliko su okolnosti pogodne, svatko od nas sposoban je počiniti grijeh. Nikada ne smijemo spustiti svoju zaštitu i misliti da smo iznad iskušenja.

-Povijest Izraela dobra je ilustracija toga kako brzo zaboravljamo lekcije kojima nas je Bog podučio i kako se brzo vraćamo starim, uvriježanim načinima ponašanja.

-Nema rasta bez promjene, promjene bez straha ili gubitka, a gubitka bez boli.

-"Molim te, budi strpljiv. Bog još nije gotov sa mnom."

-Bog te je stvorio kako bi svojim životom činio razliku. Stvoren si da pridoneseš životu na zemlji, a ne samo da od njega uzimaš. Bog želi i da nešto vratiš.

-Spašeni smo kako bismo služili, a ne da sjedimo i čekamo odlazak u nebo.

-Svaki puta kad koristiš svoje bogomdane sposobnosti kako bi pomogao drugima, ispunjavaš svoj poziv. !!!

-U nekim crkvama u Kini, novim vjernicima žele dobrodošlicu govoreći: „Isus sada ima novi par očiju za vidjeti, nove uši za slušati, nove ruke za pomagati i novo srce za voljeti druge."

-Što se dogodi kada jedan dio tvog tijela prestane funkcionirati? Razboliš se. Ostatak tvog tijela pati. Zamisli da tvoja jetra počne živjeti sama za sebe: „Umorna sam! Ne želim više služiti tijelu! Želim godinu dana slobodno, samo da se hranim. Moram napraviti ono što je najbolje za mene! Neka neki drugi dio preuzme moj posao.". Što bi se dogodilo? Tvoje bi tijelo umrlo. Danas tisuće lokalnih crkava umire zbog kršćana koji nisu voljni služiti. Oni sjede po strani kao gledatelji, dok Tijelo pati.

-Kad radiš ono što voliš raditi, nitko te ne treba motivirati.

-Kako znaš da Bogu služiš iz srca? Prvi je očit znak entuzijazam. Kad radiš ono što voliš, nitko te ne treba motivirati, izazivati ili te provjeravati. To radiš iz čistog užitka. Nisu ti potrebne nagrade, pljesak ili plaća jer uživaš služiti na taj način. Također, vrijedi i suprotno: kada nemaš srca za ono što radiš, lako te je obeshrabriti.
Druga osobina služenja Bogu iz srca jest učinkovitost. Kad god radiš ono za što te Bog osmislio da voliš raditi, postaneš dobar u tome. Strast je pokretač savršenstva. Ako ti nije stalo do zadatka, malo je vjerovatno da ćeš se isticati u njemu. Suprotno tome, najuspješniji pojedinci u bilo kojem području oni su koji to rade iz strasti, a ne iz dužnosti ili zbog zarade.
Svi smo mi čuli kako ljudi kažu: „Prihvatio sam posao koji mrzim kako bih zaradio puno novaca pa jednoga dana mogao dati otkaz i raditi ono što volim.". To je velika pogreška. Ne troši svoj život na posao koji nije odraz tvoga srca. Sjeti se da najvažnije stvari u životu nisu stvari. Značenje je mnogo vađnije od novca. Najbogatiji čovjek na svijetu jednom je rekao: Bolje je malo sa strahom Gospodnjim nego veliko blago i s njime nemir. (Izr 15,16)
Nemoj se zadovoljiti samo postizanjem „dobroga života", zato što dobar život nije dovoljno dobar. U konačnici, on ne zadovoljava. Možeš imati puno onoga od čega živiš, a još nemati ništa za što živiš. Umjesto toga, usredotoči se na bolji život – na služenje Bogu onako kako to izražava tvoje srce. Shvati što voliš raditi – za što ti je Bog dao srce – i čini to u njegovu slavu.

-Samo iskustva koja podijelimo mogu pomoći drugima. Aldous Huxley je rekao: „Iskustvo nije ono što ti se dogodi. Iskustvo je ono što učiniš s onim što ti se dogodi."

-Bit ćeš najuučinkovitiji kad budeš koristio svoje duhovne darove i darovitosti u područjima na kojima to srce želi te na način koji najbolje odražava tvoju osobnost i iskustvo.

-Ono što jesi, Božji je dar tebi; ono što činiš sa sobom, tvoj je dar Bogu. -danska poslovica

-"Ako mi je život neplodan, nije važno tko me hvali, a ako mi je život plodan, nije važno tko me kritizira." -John Bunyan

-"Čini sve dobro koje možeš, svim sredstvima kojima možeš, na sve načine na koje možeš, na svim mjestima na kojima možeš, u svako doba u koje možeš, svim ljudima kojima možeš, onoliko dugo koliko god možeš." -krilatica Johna Wesleya

-Možda nepoznat služiš u kakvom malom mjestu, osjećajući se nepriznat i necijenjen. Slušaj: Bog te s razlogom stavio tamo gdje jesi!

-po prirodi sam sebičan. Najviše razmišljam o sebi. Zato je pokornost svakodnevna bitka, lekcija koju moram iznova učiti.

-Kad je Isus tvoj Gospodar, novac ti služi, ali ako je novac tvoj gospodar, tada postaneš njegov rob. Bogatsvo samo po sebi nije grijeh, ali kad propustiš njime služiti Bogu, to je grijeh.

-Samo ljudi sigurni u sebe mogu služiti. Nesigurni ljudi uvijek brinu o tome kako izgledaju drugima. Plaše se razotkrivanja svojih slabosti i skrivaju se ispod slojeva zaštitnog ponosa i pretvaranja. Što si nesigurniji, više ćeš željeti da ti ljudi služe i više će ti trebati njihovo odobravanje.
-"Kako bismo mogli druge opsluživati, moramo umrijeti za njih. To znači, moramo se odreći mjerenja našega značenja i vrijednosti mjerilima drugih... Na taj način postanemo slobodni biti milosrdni." -Henri Nouwen
-"Jedini uistinu sretni ljudi jesu oni koji su naučili kako služiti." -Albert Schweitzer

-Bog često djeluje na načine koji su upravo suprotni onomu što očekujemo. Mislimo da Bog želi upotrijebiti samo naše jakosti, ali također želi upotrijebiti i naše slabosti za svoju slavu. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake. (1 Kor 1,27)

-Bog voli koristiti nesavršene, obične ljude da čini izuzetne stvari, bez obzira na njihove slabosti. (...) Slabost ili trn, kako je Pavao to zvao, nije grijeh, porok ili karakterni nedostatak koji možeš promijeniti, poput prejedanja ili nestrpljivosti. Slabost je bilo koje ograničenje koje si naslijedio ili nemaš moć promijeniti. To može biti tjelesno ograničenje, poput hendikepa, kronične bolesti, prirodno niske razine energije ili invaliditeta. To može biti emotivno ograničenje, poput ožiljka prouzročena traumom, bolna sjećanja, hira osobnosti ili urođene dispozicije. Ili pak može biti riječ o ograničenosti talenta ili intelekta. Nismo svi super bistri ili talentirani.

-Isus nas poziva ne samo da dođemo k njemu nego i da idemo za njega.

-Tvoja misija sadrži dvije velike povlastice: djelovanje s Bogom i predstavljanje Boga.

-ljudi su, bez obzira koliko se uspješni činili, bez Krista zapravo beznadno izgubljeni i na putu za vječnu razdvojenost od Boga

-Posljedice tvoje misije trajat će zauvijek, posljedice tvoja posla neće.
-William James rekao je: „Najbolje iskorišten život jest život potrošen na nešto što će ga nadživjeti.". Činjenica je, samo će kraljevstvo Božje trajati. Sve će ostalo u konačnici nestati.

-Podijeljene priče izgrađuju most odnosa među ljudima tako da Isus može prijeći iz tvoga srca u srce nekoga drugog.

-Kad god se osjećaš bezvoljno glede svoje misije u svijetu, provedi neko vrijeme razmišljajući o tome što je Isus učinio za tebe na križu.

-Ljubav vam ne ostavlja nikakav izbor.

-Ako te je strah podijeliti Radosnu vijest s ljudima koji te okružuju, zamoli Boga da ti napuni srce ljubavlju prema njima.

-Vječno spasenje jedne jedine duše važnije je od bilo čega drugoga što ćeš ikada postići u životu.

-Bog preko mene želi nešto priopćiti svijetu.

-Jedina je prepreka način na koji razmišljamo.

-Znati dakle dobro činiti, a ne činiti - grijeh je. (Jak 4,17) Znanje povećava odgovornost.

-Živjeti sa smislom jedini je način da se stvarno živi. Sve ostalo samo je preživljavanje.

-Kako znaš da je Bog u središtu tvoga života? Kada je Bog u središtu, tada ga štuješ. Kada nije, tada brineš.

31.10.2008. u 15:30 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 25.10.2008.

HESSE, Herman: Stepski vuk

-svatko ima svoju sudbinu, a laka nije nijedna

-Svaki znade, u nekom kutku svoje duše, vrlo dobro, kako je samoubojstvo doduše nekakav izlaz, ali ipak tek prilično bijedan i nelegitiman izlaz u nuždi, da je u biti plemenitije i ljepše dati se pobijediti od samoga života i dati se oboriti, nego to napraviti vlastitom rukom.

-To „građansko", međutim, kao stalno postojeće stanje ljudskoga, nije ništa drugo doli pokušaj nagodbe, težnja za nekom izjednačenom sredinom između nebrojenih krajnosti i pojava suprotnosti u ljudskome ponašanju. Uzmemo li bilo koji od tih parova suprotnosti za primjer, možda opreku između sveca i razvratnika, poredba će nam biti odmah razumljiva. Čovjek ima mogućnost da se posvema preda duhovnome, pokušaju približavanja božanskome, idealu svetoga. Obrnuto pak ima i mogućnost posvema se predati nagonskom životu, žudnji vlastitih čula, i usmjeriti sve na postizanje trenutna zadovoljstva. Jedan put vodi do sveca, do mučenika duha, do samopredaje Bogu. Drugi put vodi do razvratnika, do mučenika nagona, do samopredaje rasulu. Između to dvoje, u temperiranoj sredini, pokušava živjeti građanin. On se nikad ne predaje, neće se predati ni zanosu ni askezi, nikad neće biti mučenikom, nikad pristati na svoje uništenje – naprotiv, njegov ideal nije predanost nego očuvanje vlastitog ja, on ne stremi svetosti niti njezinoj suprotnosti, bezuvjetnost je nepodnošljiva za nj, on doduše želi služiti Bogu, ali i zanosu, želi doduše biti krepostan, ali i da mu na zemlji bude malo dobro i udobno. Ukratko, on se pokušava smjestiti u sredini između krajnosti, u umjerenoj i udobnoj zoni bez snažnih oluja i nevremena, a to mu i uspijeva, ali na uštrb onog životnog i osjećajnog intenziteta što ga pruža život usmjeren na bezuvjetnost i krajnost. Intenzivno se može živjeti samo na uštrb vlastitoga ja. Građanin pak ne cijeni ništa toliko koliko svoje ja (dakako, jedno tek rudinarno razvijeno ja). Na uštrb intenziteta on dakle postiže održanje i sigurnost, umjesto opsjednutosti bogom on žanje mirnu savjest, umjesto užitka lagodnost, umjesto slobode udobnost, umjesto smrtnoga žara prijatnu temperaturu. Građanin je stoga po svojoj naravi stvorenje slabe životne pobude, bojažljiv, strahujući od bilo kakva žrtvovanja sebe samoga, te se s njim lako upravlja. Zato je na mjesto moći postavio većinu, na mjesto sile zakon, na mjesto odgovornosti postupak glasovanja.

-Ispitamo li sada dušu Stepskoga vuka, pokazat će se on kao čovjek kojega je već njegov visoki stupanj individuacije odredio kao ne-građanina – jer se svaka daleko dotjerana individuacija okreće protiv vlastitoga ja, te teži njegovu uništenju. Vidimo da on u sebi nosi snažne sklonosti, kako prema svecu tako i prema razvratniku, ali se iz nekakve slabosti ili tromosti nije mogao vinuti u slobodna, divlja svemirska prostranstva, nego je ostao prikovan za teško majčinsko zviježđe građanstva. To je njegov položaj u prostoru svijeta, to je njegova ovisnost. Većina intelektualaca, najveći broj ljudi umjetnosti pripada tom istom tipu. Samo najjači među njima probiju ozračje građanske Zemlje i dospiju u ono svemirsko, svi ostali rezigniraju ili prave kompromise, preziru građanstvo, a ipak mu pripadaju i jačaju ga i veličaju, time što na kraju krajeva moraju pristati uza nj, ne bi li još mogli živjeti.

-on svejedno zatvara oči i ne želi znati da je očajničko hvatanje za svoje ja, očajničko protivljenje umiranju, zapravo najsigurniji put u vječnu smrt, dok spremnost na umiranje, na skidanje ovoja, vječito predavanje vlastitoga ja preobrazbi vodi u besmrtnost. Kad se klanja svojim miljenicima među besmrtnicima, primjerice Mozartu, on ga na kraju ipak još gleda građanskim okom i sklon je Mozartovo savršenstvo objašnjavati gotovo kao kakav učitelj, jedino njegovom vrhunskom stručnom darovitošću umjesto veličinom njegove predanosti i spremnosti na patnju, njegovom ravnodušnošću spram građanskih ideala, te podnošenjem one iznimne usamljenosti što oko trpećega, oko onoga koji je na putu očovječenja, svako građansko ozračje prorijedi do ledenog svjetovnog etera, do usamljenosti Getsemanskih vrtova.

-A da će sve to, isto kao i današnji početci radija, ljudima služiti samo za to da pobjegnu od sebe i svog cilja te se okruže sve gušćom mrežom rastresenosti i beskorisne zaokupljenosti.

-svaki narod, pa i svaki pojedinac, umjesto da se uljuljkuje uz lažna politička „pitanja krivnje", mora u sebi samom istražiti koliko je sukrivac za rat i svu ostalu bijedu svijeta zbog vlastitih grešaka, propusta i zlih navika, te kako je to jedini put da se možda izbjegne sljedeći rat. (...) Jer oni su, dakako, posve nedužni: car, generali, veliki industrijalci, političari, novine – nitko nema ni najmanju stvar koju bi sebi predbacio, nitko nema nikakve krivice! Moglo bi se pomisliti kako je sve divno na svijetu, samo što deseci milijuna ubijenih ljudi leži pod zemljom. (...) Dvije trećine mojih zemljaka čitaju tu vrst novina, svakog jutra i večeri čitaju takve glasove, svakog dana bivaju obrađivani, huškani, postaju nezadovoljni i ljutiti, a cilj i kraj svemu tome je opet rat, sljedeći rat, onaj što dolazi, koji će biti još gori nego što je bio ovaj. Sve je to jasno i jednostvano, svaki bi čovjek to mogao shvatiti, mogao bi za samo jedan jedini sat razmišljanja doći do istog zaključka. (...) Jedan sat misliti, neko se vrijeme okrenuti sebi i zapitati se, koliko smo sami pridonijeli neredu i zlu na svijetu i sudjelovali u krivici – vidiš, to nitko ne želi!

-Ja nisam zadovoljan s tim da budem sretan, ja nisam za to stvoren, to nije moje određenje. (...) Nesreća koja meni treba i za kojom čeznem je drukčija; takva da me čini da s požudom patim, a da sa slašću umrem. (...) Čeznem za patnjom koja će me učiniti spremnim i voljnim da umrem.

-svi mi ljudi (...) ne bismo uopće mogli živjeti, kad osim zraka ovoga svijeta ne bi bilo još drugoga zraka za disanje, kad izvan vremena ne bi postojala još i vječnost, a ona je carstvo onog istinskog. U to spadaju Mozartova glazba i pjesme tvojih velikih pjesnika, tomu pripadaju sveci, napravljena čuda, oni koji su pretrpjeli mučeničku smrt i ljudima dali velik primjer. Vječnosti, međutim, isto tako pripada slika svakog istinskog čina, snaga svakog istinskog osjećaja, pa i kad za to nitko nikad ne zna i to ne vidi i ne zapiše i ne sačuva za potomstvo.

-Vi, dakako, znate gdje se skriva taj drugi svijet, znate da je svijet što ga tražite svijet vaše vlastite duše. Samo u vašoj vlastitoj nutrini živi ona druga zbilja za kojom čeznete (u duši slika Boga -smrt-> raj; u duši slika svijeta -smrt-> pakao ? -op.ND). Ja vam ne mogu dati ništa što već ne postoji u vama samome, ne mogu vas uvesti ni u koju drugu galeriju slika doli one u vašoj duši. Ne mogu vam dati ništa, samo priliku, poticaj, ključ. Pomoći ću vam da vam vaš vlastiti svijet postane vidljiv, to je sve.

-Naučite ozbiljno shvaćati ono što vrijedi da bude ozbiljno shvaćeno, a ostalomu se smijte! Trebate se naučiti smijati, to se od vas zahtjeva. Morate shvatiti humor života.

-Hoćete umrijeti, kukavico, ali ne živjeti. K vragu, ali upravo živjeti morate!

25.10.2008. u 20:40 • 1 KomentaraPrint#^

petak, 17.10.2008.

KORDIĆ, Augustin Zdravko: Duševne i tjelesne patnje svete Terezije od Djeteta Isusa

-„U samostanu se nalazila sestra koja ima dar da mi je u svemu neugodna: njezino ponašanje, njezine riječi, njezin značaj – sve mi se to činilo vrlo neugodnim. Međutim, to je jedna sveta redovnica koja mora da je vrlo ugodna dragom Bogu. Zato nisam htjela popustiti prirodnoj odbojnosti koju sam osjećala, nego sam rekla sebi, da se ljubav ne sastoji u osjećajima; tada sam se potrudila da za tu sestru činim sve što bih činila za osobu koju najviše volim. Kad god bih je srela, molila bih se dragom Bogu za nju prikazujući mu sve njezine kreposti i zasluge... Nisam se zadovoljila samo time da se mnogo molim za sestru zbog koje sam imala tolike borbe, nego sam još pokušavala da joj učinim svaku moguću uslugu, a kad sam imala napast da joj neprijazno odgovorim, zadovoljila sam se time da joj se najljubeznije nasmiješim... Kad sam imala kakav zajednički posao s tom sestrom i kad su moje borbe bile previše žestoke, pobjegla sam kao vojni bjegunac. Kako ona nije imala ni pojma o onom što sam za nju osjećala, nikako nije mogla naslutiti motive moga ponašanja te je ostala uvjerena da mi je njezin značaj ugodan. Jednog mi dana za vrijeme odmora reče otprilike ove riječi, sva sretna: 'Biste li mi htjeli kazati, draga Terezijo od Isusa, što vas toliko privlači k meni? Kad god me gledate, uvijek vidim da se smiješite.'. Ah, što me privlačilo, to je bio Isus sakriven u dnu njezine duše... Isus koji pretvara u slatkoću ono što je najveća gorčina... Odgovorila sam joj da se smješim jer sam sretna što je vidim (dakako, nisam dodala da je to u duhovnom pogledu)."

-Antoine Vergote, psiholog Louvainskog sveučilišta, iznosi sa psihološkog gledišta osam razloga današnjeg čovjeka za nevjeru:
>Čovjeka pred svetim obuzima ili strah ili radost. Taj dvostruki osjećaj pred sasvim Drukčijim, pred Svetim, pred Božanskim, može uroditi ili pristankom uz Boga ili rastankom od Boga.
>Neki to Sveto poistovjećuju s magijskim. Vjeru smatraju magijom. Tako vjera postaje nedopušteni prodor u zakonitosti svijeta, u ljudsku povijest.
>Ateizmu pogoduje suvremena desakralizacija svijeta i života. To „onesvećenje" po sebi može vjeri i koristiti, ukoliko je čisti od nepotrebnih imitacija svetog. Vjetar znanosti i tehnike sa svijeta otpuhuje i diže nepotrebnu religioznu maglu i prašinu.
>Nedostatak religioznog iskustva. Mnogi odbacuju religiozno iskustvo kao ostatak djetinjastog života. Kod mnogih novac, ljubav i osiguranje dolaze umjesto religije sa zagrobnim utjehama.
>Kriticizam. Ateisti ne prihvaćaju tri stvarnosti svake prave vjere: misterije, koji su za njih neprobojan mrak; apsolutne istine, protivne čovjekovu mišljenju i provjeravanju; dogme, ukoliko vode u onostrano i čovjeka odvlače od svijeta. Vergote dobro zapaža da bi trebalo demitologizirati znanost, kao i vjeru.
>Radost i veselje kao da se protive Bogu, ili se Bog protivi njima. Kao da je Bog mnogo više povezan s tragičnim osjećajem života, kao da je nazočan samo u trenucima patnje i bola. Što je neka religija nepovjerljivija prema ljudskim radostima, to su ljudi nepovjerljiviji prema njoj.
>Problem Zla i Providnosti je najteži razlog koji potiče na ateizam. Često puta ljudi ne razumiju Božju pedagogiju, kada im Bog pripušta patnju i bol u životu, pa prestanu vjerovati.
>Kritika ideje stvarnosti i Boga Oca. Mnogi gledaju Oca kao zakon, strogog suca, biće koje traži samo svoju slavu i ne daje dovoljno slobode ljudskom srcu. Oni uklanjaju molitvu i poslušnost, kod njih se gasi žrtva i poniznost.
(...) Sigurno je da nevjernike ne treba sotonizirati, nego ih s ljubavlju primati, pomagati im i moliti se za njih da zadobiju vjeru. No u korijenu nevjere, ateizma, i sotona ima svoje „prste".

-Bog je čistio ovu dobru dušu kroz kušnju vjere do te mjere, da njena vjera nije više ovisila o osjećajima radosti zbog posjedovanja vjere, nego o njenoj volji, o jednostavnom prihvaćanju vjere, suhe vjere, vjere bez osjećaja radosti, vjere radi povjerenja u Boga, u Isusa Krista.

-„Reci mi da blaženici mogu raditi još za spas duša... Ako u raju ne bih mogao raditi za Isusovu slavu, želio bih više ostati u progonstvu i boriti se za njega". -sv. Stanislav Kostka

-Terezija nikada nije željela viđenja. Kada je rekla sestri Paulini da voli svece, makar ju i ne uslišaju u njezinim molitvama, ova ju je pitala zbog čega ih onda voli? Terezija je odgovorila: „Ja sam više željela ne vidjeti dobrog Boga i svece te ostati u noći vjere, nego što drugi žele vidjeti i razumjeti". Ovaj Terezijin stav mnogo govori današnjem čovjeku, koji želi sve vidjeti i opipati, kao i sv. Toma apostol. Tereziji najviše duhovne koristi donosi promatranje njenog ništavila: „Za mene nema rasvjetljenja osim promatranja moga malog ništavila. Ono mi donosi više dobra nego rasvjetljenja o vjeri.".

-„Kad biste vi znali u kakvu sam tamu uronjena. Ne vjerujem u život vječni; izgleda mi da više ništa ne postoji poslije ovoga smrtnog života; sve je za mene iščezlo, ne ostaje mi ništa nego ljubav."

-„Dobri Bog će se prije umoriti u svojim kušnjama nego ću ja posumljati u njega. Kad bi me on i ubio, imala bih još povjerenja u njega."

-„Neka svi oni koje još nije obasjala svijetla luč vjere ugledaju napokon svjetlo... O, Isuse, ako treba da stol što su ga oni oskvrnuli očisti duša koja te ljubi, spremna sam da sama s njega jedem kruh kušnje dok ti se ne svidi da me uvedeš u svoje svjetlo kraljevstvo. Jedina je milost koju te molim, da te nikada ne uvrijedim!"

-Terezija je svjesna da je vjera dar Božji, ali da čovjek taj dar treba potpuno slobodno prihvatiti, ako želi odgovoriti na Božji poziv.

-„Duga kušnja pročistila je i želju za nebom od svega onoga što je moglo pospješiti Terezijino osobno samoostvarenje, od svega onoga što je pridonijelo da u zapadnom svijetu potamni misao na nebo, pa ga drži manje zanimljivim i plemenitim (izgleda pravednije činiti dobro radi njega samoga, nego da se postigne raj). Terezija je prošla kroz ovu kušnju te došla do točke u kojoj se više ne računa sa željom za nebo. Naime, tu želju upila je čista ljubav prema Bogu. Terezija je u stanju shvatiti ljude, svijet kojeg ne privlači život vječni, svijet koji je pozvan zadobiti život vječni kao izraz Božje ljubavi iznad svakog ljudskog shvaćanja, a ne jednostavno kao protutežu ovom svijetu kojeg je teško shvatiti i prihvatiti." -Carlo Martini, milanski nadbiskup

-čovjek ne može učiniti nikakvo dobro kad traži samog sebe

-Grijeh uvijek u životu donosi žalost i nesreću, a mir i sreća je odsutnost grijeha.

-„Ne bih bila tako radosna kao što jesam, da mi dobri Bog nije pokazao da je jedina radost na zemlji ispunjati njegovu volju."

-„Ne bojim se trpjeti za Tebe, bojim se samo jednoga: da bih vršila svoju volju; uzmi je od mene, jer ja biram sve što Ti hoćeš..."

-„Nisam tada mislila na ove ... riječi Isusove: 'Pripravljam vam svoje kraljevstvo, kako ga je moj Otac meni pripravio' (Lk 22,29). To znači, pripravio sam vam križeve i kušnje, jer ćete samo tako biti dostojni da posjedujete to kraljevstvo za kojim uzdišete; bilo je potrebno da Krist trpi i da tako uđe u svoju slavu (Lk 24,26). Ako želite imati mjesto kraj njega, pijte iz čaše koju je on pio! (usp. Mt 20,21-23). Tu mi je čašu pokazao Sveti Otac, i moje se suze pomiješaše s gorkim pićem koje mi je bilo ponuđeno."

-„Jedino patnja može oploditi dušu."

-„Sanjam o samostanu gdje bih bila nepoznata, gdje bih morala trpjeti siromaštvo, pomanjkanje ljubavi i napokon progonstvo srca."

-„Ljubav se hrani žrtvama: što se duša više odriče prirodnih zadovoljstava, to njezina ljubav postaje jača i nesebičnija."

-Spremnost poći i u pakao poradi ljubavi. „Tada rekoh dragom Bogu da bih ja, da ugodim njemu, rado pristala da budem bačena onamo kako bi on bio vječno ljubljen i na tom mjestu hule..."

-„Mnogo trpim, no da li dobro trpim?"

-„Trpim samo jedan trenutak. Do obeshrabrenja i beznađa dolazi kad se misli na prošlost i budućnost."

-„Kad mnogo trpim, sretna sam što sam to ja, a ne jedna od vas."

-„Nemojmo misliti da možemo ljubiti bez trpljenja, bez mnogo trpljenja.". No Terezija je u svojoj patnji mirna, pa i radosna.

17.10.2008. u 13:00 • 2 KomentaraPrint#^

utorak, 30.09.2008.

MAILLARD, Emmanuel: Utješna tajna duša u Čistilištu - Maria Simma

-Što je zapravo Čistilište? (...)
Pretpostavi da se jednog dana pred tobom otvore vrata i pred tobom se pokaže sjajna osoba, izvanredno lijepa, ljepote kakva nikada nije viđena na zemlji. Ti si zanesen, preplavljen tim bićem od svjetla i ljepote, tim više što to biće pokazuje da te veoma ljubi – kako nikada nisi ni sanjao da te može netko ljubiti. Ti osjećaš ujedno da ono ima veliku želju da te zagrli i da bude jedno s tobom. I vatra ljubavi koja gori u tvojem srcu tjera te da se baciš u njegove ruke.
Ali gle – tog časa uočavaš da se nisi mjesecima prao, da imaš neugodan zadah; da ti iz nosa curi, da ti je kosa neuredna, i da su na haljinama velike mrlje, itd. I tada kažeš samome sebi: „Ne, u tom stanju ne mogu se predstaviti toj osobi. Najprije se moram otići oprati: dobro se tuširati i tada ću se odmah vratiti natrag."
Ali ljubav koja je zapaljena u tvojem srcu tako je snažna da je odgađanje zbog tuširanja nepodnosivo. I bol zbog otsutnosti, makar to bilo i samo za nekoliko minuta, jest teška rana u srcu, srazmjerno jačini ljubavi koja se pojavila u srcu – to je „rana ljubavi".
Čistilište je upravo to. To je odgađanje nametnuto našom nečistoćom, odgađanje pred Božjim zagrljajem, rana ljubavi koja uzrokuje intenzivnu patnju, čekanje, ako hoćete, nostalgija za ljubavlju. I upravo to paljenje, ta čežnja čisti nas od svega što je još u nama nečisto. Čistilište je mjesto želje, žive čežnje za Bogom, želje za tim Bogom kojega već poznamo, kojega smo vidjeli, ali s kojim još nismo sjedinjeni. (...)
U Čistilištu, makar je patnja duša strašna, postoji sigurnost da će zauvijek živjeti s Bogom. To je nepokolebiva sigurnost. Njihova radost je veća od njihove patnje. Nema ničega na zemlji što bi ih privuklo da se opet vrate na zemlju, gdje čovjek nikada nije siguran za bilo što.
Sama duša želi ići u Čistilište da bi se očistila prije nego li uđe u Nebo. Duše u Čistilištu posve prianjaju uz Božju volju; one se raduju dobrom, one žele naše dobro i veoma mnogo ljube: one ljube Boga, a ljube također i nas.


-Zbog čega netko ide u Čistilište? Koji grijesi najviše vode u Čistilište?
Grijesi protiv ljubavi, protiv ljubavi prema bližnjemu, tvrdoća srca, neprijateljstva, klevetanje, ocrnjivanje – sve te stvari. Pokvareno govorenje i klevetanje su najgore mrlje koje zahtijevaju dugo čišćenje.

-Tko ima najveću šansu da ide ravno u Raj?
Oni koji imaju dobro srce prema svakome: jer „ljubav pokriva mnoštvo grijeha" (sv. Pavao).
-Koja su sredstva koja na zemlji možemo upotrijebiti da izbjegnemo Čistilište i da idemo ravno u Raj?
Trebamo mnogo pomagati dušama u Čistilištu, da bi one naknadno pomagale nama. Trebamo biti veoma ponizni; to je najjače oružje protiv zla, protiv Zloga. Poniznost tjera Zloga.
-ljubav, poniznost i predanje Gospodinu su tri zlatna ključa kojima idemo ravno u Raj

-„ljubav pokriva mnoštvo grijeha" –sv. Pavao

-Najbolje što možemo učiniti jest da sjedinimo svoje patnje s Isusovim, stavljajući ih u ruke Marijine. Ona zna najbolje kako ih upotrijebiti. (...) Te prikazane patnje bit će naše najdragocjenije blago na drugom svijetu. Mi moramo podsjetiti jedni druge na to i sokoliti jedni druge kada trpimo.

-Što se događa s ljudima koji izvrše samoubojstvo?
Do sada, nisam nikada susrela slučaj samoubojstva koji je izgubljen. To ne znači, naravno, da takav slučaj ne postoji; ali duše mi često kažu da većina krivnje počiva na onima oko njih, kada su bili nemarni prema njima ili su širili klevete.
-Da li se te duše kaju što su učinile samoubojstvo?
Svakako, ali je često samoubojstvo učinjeno zbog bolesti. Te duše žale svoj čin jer vide stvari u Božjem svjetlu i odmah uočavaju sve milosti koje su im bile namijenjene u preostatku njihova života. One vide to vrijeme (koje im je bilo namijenjeno, katkada mjeseci ili godine). Vide i sve duše kojima bi bile mogle pomoći da su prinijeli ostatak svog života Gospodinu. Na kraju, najviše ih boli što vide dobro koje su mogle učiniti, a nisu jer su skratile svoj život. Ali kada je uzrok tome bolest, Gospodin to, naravno, uzima u obzir.

-Moj Bože, ove patnje mogu prikazati da spasim duše. Gospodin će mi dati vjeru i odvažnost.

-Kako roditelji mogu pomoći svojoj djeci oblikovati savjest?
Najprije, dobrim primjerom – to je najvažnije. Zatim, po molitvi. Roditelji trebaju blagoslivljati svoju djecu i poučavati ih dobro u Božjim stvarima.

-Kakva je razlika između onoga što vi doživljavate s dušama preminulih i prakse spiritizma?
Ne smiju se dozivati duše. - Ja ne tražim njihov dolazak. U spiritizmu ih ljudi izazivaju i pokušavaju zvati.
Ta razlika je posve jasna i trebamo je uzeti ozbiljno. Ako bi ljudi morali povjerovati samo jednu stvar koju govorim, voljela bih da povjeruju ovo: oni koji su uključeni u spiritizam (pokretanje stolova i druge prakse te vrste) misle da dozivaju duše pokojnika. U stvari, ako dobiju neki odgovor na njihov poziv, to je uvijek i bez iznimke Sotona i njegovi anđeli koji odgovaraju. Ljudi koji se bave spiritizmom (gataoci, vračari, itd.) čine nešto što je veoma opasno za njih i za one koji k njima dolaze po savjet. Oni su do grla u laži. To je zabranjeno, strogo je zabranjeno dozivati pokojne (usp. Pnz 18,9-15). Što se mene tiče, ja to nisam nikada činila, ja to ne činim, niti ću ikada činiti. Kada mi se netko ukaže, sam Bog mu to dopušta.
Naravno, Sotona može oponašati sve što dolazi od Boga, i on to čini. On može oponašati glas i izgled pokojnika, ali svako takvo očitovanje uvijek dolazi od Sotone. Ne zaboravite da Sotona može čak i ozdravljati, ali takvo ozdravljenje nikada ne traje.

-Želim vam postaviti pitanje koje je možda indiskretno: sigurno je da ste učinili veoma mnogo za siromašne duše, i kada vi umrete, zacijelo će vas tisuće duša pratiti u Nebo; mislim da vi zasigurno nećete trebati proći kroz Čistilište!
Ne vjerujem da ću ići ravno u Raj bez zadržavanja u Čistilištu, jer sam imala više svjetla, više spoznaja, i stoga su moje pogreške teže. Ali ujedno se nadam da će mi duše pomoći ući u Nebo! (Skromnost!!!!! op. ND)

-Ništa ne koristi tužiti se na vremena u kojima živimo. Roditelji ne pomažu svojoj djeci udovoljavajući im svim njihovim željama, dajući im sve što žele, jednostavno zato da ih zadovolje te ne čuju njihovo kričanje. Na taj način može se u srcima djece ukorijeniti oholost. Kasnije, kada dijete počne ići u školu, ono ne zna ni moliti Oče naš ni prekrižiti se. Katkada ne zna ništa o Bogu.
Naučite djecu da čine žrtvice! Zašto je danas tolika vjerska nezainteresiranost? Takva moralna dekadencija? Jer djeca nisu naučila da se odreknu svojih hirova! Kasnije postaju nezadovoljnici i osobe bez rasuđivanja koje za svačim posežu i žele sve imati u izobilju. To uzrokuje seksualne nastranosti. Onaj koji nije naučio od svojeg djetinjstva gospodariti sobom postaje egoist, bez ljubavi, tiranin. Zbog toga ima danas mnogo mržnje i nedostatka ljubavi. Želimo li živjeti bolje dane? Počnimo s odgajanjem djece.

-Mnogo se griješi protiv ljubavi prema bližnjemu, posebno ogovaranjem, varanjem i klevetanjem. Gdje to započinje? U misli. Te stvari treba naučiti od djetinjstva i smjesta odbaciti misli protivne ljubavi. Borimo se dakle smjesta protiv svih misli protivnih ljubavi i ne ćemo druge suditi bez ljubavi.

-Za sve katolike apostolat je dužnost. Neki ga vrše po svojem zvanju, drugi po dobrom primjeru.
Briga za dušu ne smije biti zagušena prevelikom brigom za tijelo...


-Providnost Božja uvijek proviđa, u svakom životu, čišćenje koje je potrebno da bismo otišli ravno u Nebo u času smrti (sv. Ivan od Križa).
Providnost postavlja dosta poteškoća u naše živote: kušnje, patnje, bolesti, muke – tako da sva ta čišćenja, ako ih prihvatimo, mogu biti dostatna da nas odvedu ravno u Nebo.
Zašto se to ne događa? Jer se bunimo, ne prihvaćamo s ljubavlju, sa zahvalnošću te darove kušnji u našem životu, i kada sagriješimo pobunom, ne podlažući se.
Molimo, stoga, Gospodina za milost da iskoristimo svaku prigodu tako da nam se na dan naše smrti On pokaže kao sunce s čistoćom i ljepotom.
Naravno, ako se na to odlučimo, ne kažem da će to biti lako, jer – sjetimo se toga – da Gospodin nikada nije obećao da će put biti lagan, ali naš put će biti u miru i bit će put sreće: Gospodin će biti s nama. Nadasve iskoristimo što više vremena koje nam preostaje na zemlji, tog vremena koje je tako dragocjeno, u kojemo nam je dana šansa da rastemo u ljubavi. To znači rasti prema Slavi koja će doći i prema ljepoti koja nam je namjenjena. Svake minute mi još možemo rasti u ljubavi, a duše u Čistilištu ne mogu rasti.(...)
Svaki maleni čin ljubavi koji prikažemo Gospodinu, svaka malena žrtva ili post, svako maleno odreknuće ili borba protiv naših zlih sklonosti, naših pogrešaka, svako maleno opraštanje našim neprijateljima, sve te stvari te vrste koje možemo prikazati, kasnije će nam biti ukras, dragulj, pravo bogatstvo za vječnost.


-Mi postajemo čisti ne po našem izbjegavanju pogrešaka, nego po kajanju zbog naših grijeha i po poniznosti.

-"Sveci nisu sve dobro započeli, ali su sve dobro završili." –Župnik Arški

30.09.2008. u 23:27 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 27.09.2008.

IOHANNES PAULUS II, papa: Sjećanje i identitet

-"Gospodin je dopustio da iskustvo zla komunizma pripadne vama... A zašto je to dopustio? Mi smo, na Zapadu, toga pošteđeni, možda zato jer ne bismo bili u stanju podnijeti sličnu kušnju. Vi ćete, naprotiv, uspjeti."

-Istodobno, pak, ne može se ignorirati ponovno pojavljivanje odbacivanja Krista. Još uvijek se očituju znakovi civilizacije različite od one čiji je „zaglavni kamen" Krist – civilizacije koja, ako nije ateistička na programatski način, zasigurno je pozitivistička i agnostička budući da načelo na kojemu se nadahnjuje jest da treba misliti i djelovati kao da Bog ne postoji. Ta se postavka lako pojavljuje u takozvanu suvremenom znanstvenom mentalitetu ili, radije, scientističkom, kao i u književnosti, a osobito u sredstvima društvenog priopćavanja. Živjeti kao da Bog ne postoji znači živjeti izvan koordinata dobra i zla, tj. izvan onoga konteksta vrijednosti čiji je izvor sam Bog. Zahtjev je da čovjek odlučuje što je dobro, a što loše. Taj se program sugerira i promiče na različite načine i sa različitih strana.
Ako Zapad s jedne strane nastavlja davati svjedočanstvo djelovanja evanđeoskoga kvasca, s druge nisu manje snažne struje protuevangelizacije. Ona udara same temelje ljudskoga morala uključujući obitelj te promičući moralni permisivizam: rastave, slobodnu ljubav, pobačaj, kontracepciju, borbu protiv života u početnoj fazi, kao i u onoj na zalazu, manipuliranje životom. Ovaj program djeluje s golemim financijskim sredstvima, ne samo kod pojedinih naroda, nego i na svjetskoj razini. Ima na raspolaganju i velika središta ekonomske moći pomoću kojih nastoji vlastite uvjete nametnuti zemljama u razvoju. Pred svim tim može se opravdano postaviti pitanje: nije li to jedna druga vrsta totalitarizma, himbeno skrivena pod prividima demokracije.

-Znamo da je komunizam naposljetku pao zbog društveno-ekonomskih nedostataka svoga sustava. No to ne znači da je stvarno odbačen kao ideologija i kao filozofija. U određenim krugovima Zapada njegov se zalaz još uvijek drži štetom te se oplakuje njegov nestanak.

-Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo. (Rim 12,21) !!!

-Domoljublje ukoliko je ljubav prema domovini, priznaje svim drugim nacijama ista prava koja se traže za vlastitu domovinu te je zato put za urednu društvenu ljubav.

-Vjernik zna da je prisutnost zla uvijek praćena prisutnošću dobra, milosti. (...) Gdje raste zlo, tu raste i nada u dobro. (...) Ne postoji zlo iz kojega Bog ne može izvući još veće dobro. Ne postoji patnja koju On ne bi znao preobraziti u put koji vodi k Njemu. (...) Svaka ljudska patnja, svaka bol, svaka nemoć u sebi nosi obećanje spasenja, obećanje radosti.

-U ljubavi koja ima svoj izvor u Kristovu srcu nalazi se nada za budućnost svijeta. Krist je Otkupitelj svijeta: „Njegove nas rane iscijeliše" (Iz 53,5)

27.09.2008. u 23:25 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 22.09.2008.

RATZINGER, JOSEPH: Sol zemlje: kršćanstvo i Katolička crkva na prijelazu tisućljeća - razgovor s Peterom Seewaldom

-Dakle, nije najveći onaj tko može najviše razoriti – svijet još uvijek moć razaranja smatra pravim dokazom moći – nego posve suprotno, već i najmanja snaga ljubavi jača je od najveće snage razaranja.

-Svakim danom postaje sve jasnije da je napredak ujedno i napredak razornih sila te da čovjek nije moralno dorastao svom razumu pa i njegova moć postaje opasna. Kršćanstvo ne misli da povijest nužno napreduje i da čovjek postaje sve bolji.

-Luther je dobro rekao da se čovjek mora prvo mora uplašiti sam sebe kako bi došao na pravi put.

-Morali bismo imati hrabrosti ustati protiv onoga što se smatra „normalnim" u životu čovjeka s kraja dvadesetoga stoljeća i ponovno otkriti vjerovanje u svoj njegovoj jednostavnosti. Do tog otkrića moglo bi jednostavno doći u susretu s Kristom. To ne bi bio susret s nekim povijesnim junakom, nego s Bogom koji je čovjek. Tek kada takvo što dosita uđe u nečiji život, taj će se život preusmjeriti na posve drukčiji način.

-Svijetu su potrebni oni koji otkrivaju dobro, koji se tome vesele te tako dobivaju polet i hrabrost da čine dobro. (...) Mi opet trebamo ono iskonsko povjerenje koje nam uostalom može dati samo vjera. Vjera da je svijet u osnovi dobar, da je Bog s nama i da je dobar, da je dobro živjeti i biti čovjekom. Iz toga proizlazi hrabrost za radovanje, koja opet čini da se i drugi mogu radovati i primiti radosnu vijest.

-Čovjek je ćudoredno biće koje je odgovorno za sebe i cijelo čovječanstvo, ali i biće kojemu samo Bog može dati snagu da ide dalje.

-Navijesti riječ, provjeri želi li se ona čuti ili ne. Uputi, ukori, opominji neumornim i strpljivim poučavanjem. Jer doći će vrijeme kada se zdrav nauk neće podnositi, nego će ljudi po vlastitim željama stalno tražiti nove učitelje koji govore ono što je uhu ugodno. Ljudi neće slušati istinu, nego će se okrenuti lažima. Ali ti zato budi razuman, hrabro podnesi bol i prenosi evanđelje, ispuni svoju zadaću.

-Vjerovati znači pokušati u svakom čovjeku vidjeti sliku Božju i tako postati onim koji ljubi.

-U današnjem svjetonazoru prevladavaju, ako se smijem tako izraziti, autonomna i antiautoritarna razmišljanja. Ona su tako dominantna kao što je dominantan i pojam moći. Oba su pojma postala jedina kategorija koja u zajedništvu ljudi doista ima vrijednost. Posljedice su, dakako, očite: ako autonomni subjekt ima posljednju riječ, tada on može svašta htjeti. On želi od života uzeti onoliko koliko se uopće može uzeti. Mislim da je to doista velik problem današnje egzistencije. Čovjek kaže: „Život je sam po sebi tako složen i kratak, a ja želim uzeti od njega koliko god mogu i u tome me ne smije nitko spriječiti. Prije svega moram uzeti svoj dio života, moram sebe ostvariti, i tu mi nitko ne smije upadati u riječ. Tko mi želi uskratiti ono što mi pripada od života, moj je neprijatelj!"
Takav svjetonazor možemo vidjeti i u dokumentima konferencija Ujedinjenih naroda u Kairu i Pekingu (konferecije za stanovništvo i razvoj te svjetska konferencija žena). Čovjek je koncipiran posve individualistički, on je samo on sam. Njemu se oduzima odnos koji mu pripada i kojim čovjek zapravo tek postaje on sam. Taj zahtjev da čovjek bude posljednja i jedina instancija nad samim sobom te zahtjev da od života uzme što više može i da ga nitko ne smije u tome ometati – životni je osjećaj koji se danas nudi čovjeku. „Ti to ne smiješ, ima mjerila kojima se moramo pokoriti" – takvo razmišljanje doživljava se kao zahvat, zapravo kao napad od kojeg se moramo braniti. Na kraju se opet raspravlja o temeljnom pitanju: Kako čovjek može postati sretnim? Kako treba živjeti? Je li istina da samo on sam sebi smije biti mjerilom da bi mogao biti sretan?
Nedavno sam s prijateljima razgovarao o tome kako se ovdje u području Frascatija upravo obrezuje vinova loza i kako ona može roditi samo ako se svake godine obrezuje, dakle da je obrezivanje sastavni dio plodnosti. To nam je i iz Ivanova evanđelja (15) poznato kao usporedba s ljudskom egzistencijom i s crkvenim zajedništvom. Ako nemamo hrabrosti za obrezivanje, na lozi će se razvijati samo listovi. U odnosu na Crkvu – preostat će samo još papir, neće više biti života. Ali poslušajmo Krista koji nam govori: „Baš onda kad misliš da moraš posjedovati samoga sebe i braniti se, propast ćeš." Jer ti nisi stvoren da budeš otok koji postoji sam za sebe, ti si stvoren za ljubav prema nekome, za davanje, za odricanje, za obrezivanje. Samo kada daješ samoga sebe, kada se gubiš, kako se izrazio Krist, samo tada ćeš moći živjeti.
Ta temeljna odluka mora se donijeti posve jasno, ona je ponuđena čovjekovoj slobodi. Međutim, trebalo bi doista biti vidljivo da je loš životni recept živjeti da bi se od života uzelo sve što je moguće. Odbijanje patnje i odbijanje podložnosti nekome mjerilu u krajnjoj je liniji odbijanje same ljubavi, i to uništava čovjeka. Jer upravo tim podređivanjem nekom zahtjevu i pristanak na „obrezivanje" čovjek može sazreti i donijeti plod.
Sve se češće zamjećuje kod mladih ljudi da se oni osjećaju, tako reći, neiskorištenima. Dijelom se pristupanje sektama s korijenitim unutarnjim zahtjevima objašnjava time što oni ponajprije traže sigurnost i žele biti zbrinuti, ali također žele da se od njih nešto očekuje. Negdje u čovjeku skrivena je svijest o tome da se od njega nešto mora tražiti, da se on mora oblikovati prema nekom višem mjerilu i da se mora naučiti davati i gubiti.

-(Celibat) Odricanje od braka i obitelji treba shvatiti ovako: odričem se onoga što za čovjeka nije samo najnormalnije, nego i najvažnije. Odričem se vlastitog doprinosa stablu života, odričem se od posjedovanja zemlje i živim u vjeri da je moja zemlja zapravo Bog i na taj način uvjeravam druge ljude u postojanje kraljevstva nebeskog. Tako ne svjedočim o Kristu i evanđelju samo riječima, nego i specifičnim načinom života te stavljam svoj život Kristu na raspolaganje.

-u okolnostima u kojima se više ne traga za kršćanskim – to se čovjeku već čini previše racionalnim i potrošenim – zamjećuje se izmicanje pred zahtjevima kršćanskog učenja, kao i težnja da se ima što je moguće više religioznih moći, a da se pritom ulaže što manje vlastitog napora, da se mora prihvatiti što manje obaveza.

-Jednom ste napisali: "Povijest je sukob između ljubavi i nesposobnosti da se ljubi, opustošenje duša koje nastupa kada čovjek priznaje još samo mjerljive vrijednosti za vrijednosti uopće i za stvarnost... To uništenje sposobnosti za ljubav rađa smrtnu dosadu. To je trovanje čovjeka. Kada bi se ona uspostavila, bio bi to kraj čovjeka, a s njime i kraj svijeta."
Tu sam se oslonio na Augustina koji se opet poziva na prvotno kršćansko, katehetsko predanje, po kojemu je cijela povijest predstavljena kao borba dviju država, dviju građanskih zajednica. Goethe se s time složio i rekao da je povijest borba između vjere i nevjerovanja. Augustin je na to gledao malo drukčije. Povijest je, kaže Augustin, borba između dviju vrsta ljubavi – između ljubavi prema Bogu koja vodi do samoodricanja i ljubavi prema sebi koja vodi do nijekanja Boga. On je, dakle, opisao povijest kao borbu između tih dviju vrsta ljubavi. Ja sam pokušao precizirati tu misao rekavši daono što je protivno ljubavi ne može biti neka druga vrsta ljubavi. To uopće ne zaslužuje ime ljubavi, nego je to zapravo uskraćivanje ljubavi. Povijest je u cjelini borba između ljubavi i nesposobnosti da se ljubi, između ljubavi i poricanja ljubavi. To ponovno doživljavamo i danas kada čovjek postaje toliko neovisan da može reći: „Ja uopće ne želim voljeti jer ljubav čini čovjeka ovisnim, a to proturječi mojoj slobodi!"
Ljubav u biti i znači biti ovisan o nečemu što nam može biti oduzeto i što nam stoga može donijeti golemu patnju. Otuda dolazi izrazito i ne tako izrazito odbijanje: radije uopće ne želim ljubav jer ću inače uvijek nositi taj rizik patnje i moje će samoodređenje biti ograničeno, bit ću ovisan o onomu čime ne mogu raspolagati i možda ću se odjednom survati u ništavilo. Međutim, odluka koja dolazi od Krista potpuno je drukčija – to je pristanak na ljubav jer samo ona, baš tim svojim rizikom patnje i mogućnošću da čovjek izgubi samoga sebe, dovodi čovjeka k njemu samome i čini ga onim što on treba biti.
Mislim da je jedina prava drama povijesti upravo činjenica da se sve suprostavljene strane u krajnjoj liniji mogu svesti na ovu formulu: reći DA ili NE ljubavi.

-Što Bog doista želi od nas?
On želi da postanemo oni koji ljube jer ćemo tako biti isti kao on. Jer on je, kako nam kaže sveti Ivan, ljubav. On bi zatim htio da ima takvih stvorenja koji će mu sličiti i koji će slobodom svoje ljubavi postati kao on, pripadati njemu te oko sebe širiti njegovu svjetlost.

22.09.2008. u 23:26 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 17.09.2008.

THOMAS a Kempis: Nasljeduj Krista (www.veritas.com.hr)

-Uistinu, bolje je biti poniznim seljakom koji služi svom Bogu nego ponosnim svjetovnjakom koji ne pazi na sebe, a mjeri putanje zvijezda. Tko sebe samog uistinu poznaje, taj uviđa kako je malen i nesavršen u svojim očima i ne nalazi zadovoljstva u tome da ga ljudi hvale.Kada bih posjedovao znanje o svim stvarima svijeta i kada bi mi nedostajalo samo jedno, ljubav: što bi mi sve to znanje koristilo pred Bogom koji će mi suditi prema mojim djelima?
Ostavi se prevelike žudnje za znanjem: jer u tome je mnogo znatiželje i varavog. Oni koji mnogo znaju, žele i da se vidi kako mnogo znaju i rado slušaju kada se o njima govori: vidite, to su mudri ljudi! (...)
Što više znaš i što bolje to uviđaš tim ćeš strože biti suđen ako tvoj život ne bude upravo u onoj mjeri svetiji koliko je tvoj uvid bio bolji. Zato ne diži visoko glavu jer poznaješ neku umjetnost ili imaš znanje o nečem. Upravo to, da ti je dato toliko znanja, trebalo bi te ispuniti više strahom negoli ponosom. Ako te ispunja ponosom to što znaš toliko mnogo stvari i što ih poznaješ tako temeljito, tada misli na to da ipak postoji neusporedivo više stvari o kojima ne znaš ništa i o kojima ništa ne razumiješ. A ako se izgubiš u umišljenosti s obzirom na tvoju mudrost tada se opet brzo spusti iz tih visina i radije priznaj svoje neznanje. Kako smiješ sebe uzvisiti i nad jednim jedinim čovjekom? Čemu? Ta bit će u svijetu toliko ljudi koji su učeniji od tebe i više razumiju od tebe. Ako želiš nešto znati i naučiti što stvarno vrijedi tada nauči veliku umjetnost da rado budeš nepoznat i ne dopustiš da te smatraju velikim.

-Ponizno upoznavanje samoga sebe sigurniji je put k Bogu nego duboko znanstveno istraživanje.

-Učini koliko je to do tebe, a Bog će pomoći tvojoj dobroj volji.

-Dobro je što katkada trpimo protivljenja, i što o nama zlo i netočno misle čak i onda kad dobro radimo i mislimo. To često pomaže poniznosti i brani nas od tašte slave. Onda radije tražimo Boga, unutrašnjega svjedoka. (...)
Kad je čovjek koji ima dobru volju, u žalosti ili kušnji, ili ga muče zle misli, onda više shvaća da mu je Bog potreban; uviđa da bez njega ne može ništa dobra učiniti. Onda se takođe žalosti, uzdiše i moli radi nevolja koje podnosi.

-Mnogi žele pobjeći iskušenjima i pri tom bijegu potonu još dublje. Bježanjem ne možemo ništa riješiti; tek strpljenjem i poniznošću postajemo jačima od svih naših neprijatelja. (...)
Nije ništa veliko, ako je čovjek pobožan i revan, kad ne osjeća nikakve po teškoće, ali ako ostaje strpljiv u vrijeme nevolje, može se nadati velikom napretku. Neki se održe u velikim kušnjama, a padnu često u svakodnevnim sitnim kušnjama: zato da se, poniženi, nikad ne uzdaju u se u velikim stvarima, kad su tako slabi u malima.

-ono što se čini iz ljubavi, to je veliko, to donosi velike plodove, ma koliko ništavno i bezvrijedno bilo u ljudskim očima.

-Jer bez greške nije nitko, nitko nije bez tereta; nitko ne može biti sam sebi dovoljnim, nitko ne može sam sebi u svemu pomoći: jedan mora drugoga nositi, mora ga tješiti, podupirati, podučavati, opominjati. Kolika je snaga tvog duha pokazat će se kroz slabost tvog bližnjeg koji se muči i trpi još u mnogo većoj mjeri. Okolnosti ne čine čovjeka slabim i nemoćnim, one tek iznose na vidjelo koliko je on slab i nemoćan već ranije bio. (Koliko je tko krepostan, to se vidi bolje u slučaju nevolje. Jer prilike ne čine čovjeka slabim, nego pokazuju kakav je.)

-Ako se želiš učvrstiti u dobru i stalno napredovati, tada sebe uvijek moraš gledati kao stranca, kao hodočasnika na ovoj Zemlji. Želiš li živjeti bogougodnim životom, tada moraš za volju Isusa postati sposobnim otrpjeti da te smatraju budalom. (Ako se želiš održati na visini kako treba i napredovati, onda smatraj kao da si prognanik i putnik na zemlji. Moraš postati lud radi Krista, ako hoćeš provoditi redovnički život.)
Redovnička torzura i odjeća ne mogu te učiniti redovnikom. Ali promjeniti narav i ponašanje i u sebi uništiti sve zle sklonosti, to te čini pravim redovnikom. Tko u samostanima traži išta drugo osim Boga i mir svoje duše, taj neće naći ništa osim nezadovoljstva i patnji. Ni tvoj mir neće biti trajan ako se ne znaš zadovoljiti najnižim položajem i ne možeš pustiti da te smatraju manjim od svih ostalih.
Došao si služiti, a ne vladati. Razmisli još jednom, tvoje je zanimanje rad i patnja, a ne dokonost i glupo brbljanje. Samostanski je život ustvari vatrena kušnja kako bi se čovjek kušao kao što se kuša i zlato u vatri. Tko se iz ljubavi prema Bogu ne može poniziti iz dubine srca, taj u samostanu neće dugo izdržati.

-Svaki dan trebali bismo obnoviti našu najvažniju namjeru i probuditi se s novim žarom kao da smo se tek danas obratili Bogu; svakog dana trebali bismo Mu se obraćati: budi uz mene, dragi Bože i Gospodine, budi uz mene u mojim namjerama i u tvojoj svetoj službi! Ojačaj me kako bih danas mogao započeti živjeti ispravno jer sve što sam do sada učinio, ništavno je.

-Naše bi namjere trebali donositi od jednog blagdana do drugog, upravo tako, kao da sljedeći blagdan više nećemo doživjeti na Zemlji već na Nebu, gdje ćemo moći sudjelovati u Vječnom blagdanu. (...)
Ako Gospodin odgađa dan isplate onoga što smo zaslužili, trebamo misliti kako još nismo dovoljno urešeni za svečanost, da još nismo u dovoljnoj mjeri dostojni veličanstvenosti koja će nam se u određeno vrijeme razotkriti; na nama je dakle, da se još bolje pripremimo za naš povratak kući.

-Češće trebaš odabrati prikladno vrijeme kada ćeš moći biti potpuno sam sa samim sobom. A kad budeš sam, sjeti se dobra koja si primio iz Božje ruke. Oslobodi se svega što potiče tek tvoju radoznalost. Uvijek iznova čitaj iz takvih knjiga koje ti, namjesto da tvoje misli rasipaju na sve strane, pomažu da se sabereš u srcu, a sabrano pretvoriš u osjećaje kajanja. Ako se oslobodiš nepotrebnog brbljanja, taštog druženja i neduhovnog lova na novosti, tada će ti ostati dovoljno vremena da se možeš baviti svetim razmatranjima. Veliki sveci su izbjegavali bučna društva koliko god su mogli i bilo im je daleko draže, služiti Bogu u tišini.

-Nerijetko su upravo oni koji su u očima ljudi bili najbolji dospjeli u najveću opasnost jer je sigurnost, koju su imali sami u sebe, bila suviše velika. Zato je za mnoge jako korisno da ne ostanu potpuno bez iskušenja, već da ih ona češće pohode; inače bi se mogli predati varavom osjećaju sigurnosti ili se izgubiti u taštim uobraziljama, ili odbaciti uzde i potražiti izvanjske utjehe.

-Zašto želiš vidjeti čega ne smiješ imati: »Prolazi svijet i požuda njegova« (1 Iv, 2 17). Sjetilne želje vuku te van po svijetu; ali kad prođe vrijeme što drugo donosiš nego oteščanu savjest i potišteno srce? Veseli izlazak rađa često žalosnim povratkom, a veselo večernje bdijenje donosi žalosni uranak.

-Uvijek je bolje izbjegavati grijeh, nego se bojati smrti. A ako danas nisi spreman umrijeti, kako ćeš to biti sutra? Sutrašnji dan je nesizvjestran dan, a tko ti je jamčio da ćeš ga još doživjeti? (...) Ako je za tebe tako strašno da sada umreš, tada je možda još opasnije, da duže živiš. (...)
Kada svane jutro, računaj s time da večer možda nećeš doživjeti. A kad dođe večer, ne usudi se biti sigurnim da ćeš dočekati jutro. (...) Kada dođe tvoj posljednji čas, tada ćeš svoj protekli život vidjeti u jednom potpuno drukčijem svijetlu i srce će te boljeti jer si bio tako nemaran i mlak u dobru.
Kako je blažen i mudar čovjek koji ne poznaje nikakve druge brige, već živi tako kako će u času smrti poželjeti da je živio!

-A ono što ti se najviše ne sviđa kod drugih ozbiljno i marljivo izbjegavaj i pobjeđuj NAJPRIJE U SEBE.

-Misli uvijek na kraj i na to da se izgubljeno vrijeme nikada više ne vraća. Bez revnosti i truda ne možeš steći nijednu jedinu vrlinu.

-Tko ima ljubavi, neće mu biti teško da se ponosi čak i svojim nevoljama. Jer to konačno znači, tražiti slavu u križu Kristovom.

-Ti nisi bolji ako te hvale i nisi lošiji ako te kude.

-Raditi uvijek ispravno u Božjim očima, a ipak biti malen u svojim, to je kamen kušnje jedne ponizne duše.

-nebeska se utjeha daje samo onima koji su svoju vjernost dokazali prošavši kroz razne kušnje. (...)
Također nam se u ovom životu Božanska utjeha daje samo zato da bi stekli novu snagu za nove patnje. Često za utjehom neposredno slijedi opet jedna kušnja da se čovjek zbog dobra ne bi tako lako uzoholio.

-Budi dakle zahvalan i za najmanje pa ćeš biti dostojan primiti veće. Neka ti i najmanje vrijedi kao najveće, a ono što izgleda više prezira vrijedno, smatraj kao poseban dar. (...) Ne može naime biti maleno što dariva višnji Bog. Pa i to kad kažnjava i šiba, mora nam biti drago; jer uvijek čini radi našega spasa što god dopušta da nas snađe.

-Ako naučiš strpljivo nositi svoj križ, tada će ponekad križ nositi tebe i pratiti te na putu prema željenom cilju, ondje gdje i patnja ima svoj cilj i svoj kraj. No, u ovom svijetu, križ ne nalazi svoj kraj. Ako svoj križ nosiš nerado, tada na njega stavljaš još jedan, činiš sebi teret dvostruko težim, a opet ćeš ga morati nositi do kraja. Ako silom odbaciš svoj križ, bez sumnje ćeš na sebe natovariti drugog, a taj drugi će ti možda biti i teži od prvog.

-I kad bi morao birati, morao bi više željeti da radi Krista trpiš protivštine nego da se naslađuješ mnogim utjehama; jer bi bio sličniji Kristu i svim svetima prilični. (...)
Kad bi što drugo bilo bolje i korisnije za spasenje ljudi, negoli patnja, onda bi to Krist sigurno bio pokazao riječju i djelom. Ali on i učenike koji su ga slijedili, i sve koji žele ići za njim, otvoreno potiče na nošenje križa, i govori: „Ako tko hoće da ide za mnom, neka se odrekne samoga sebe i neka uzme križ svoj i neka ide za mnom".

-ako netko traži sama sebe, već je izgubio ljubav
-bez boli nije moguće prolaziti školu ljubavi
-Onome tko voli, zbog voljene je osobe slatko ono što je gorko, a lako ono što je teško. Njega može snaći svaka nevolja, ali ga nijedna nevolja ne može odvojiti od ljubljenog bića.

-Prosvijetljena ljubav ne gleda toliko na darove onog tko voli, već gleda na ljubav onog tko daruje. Ona više cijeni srce ispunjeno ljubavlju, od dobročinstva učinjenog iz ljubavi i ljubitelj joj znači daleko više nego od svih njegovih darova. Plemenita ljubav ne nalazi svoje utočište ni u jednom daru, već se izdiže ponad svih darova i počiva u meni koji sam Darovatelj.
Nije, međutim, odmah sve izgubljeno ako tvoje mišljenje i tvoji osjećaji prema meni i mojim svetima nisu uvijek tako svijetli i čisti kako bi ti želio da budu. Jer onaj ljupki i sveti osjećaj, koji ponekad prostruji tvojom nutrinom, dolazi od jačeg dotoka nebeske milosti; to je prediskustvo blaženstva koje vlada u istinskom Carstvu Očevom. No, ni na ovaj ljupki osjećaj ne polaži mnogo jer, vidi, on dolazi i odlazi. Borba protiv svih poriva Zla koje osjećaš u sebi i prezirno odbijanje svih paklenih nagovaranja, to je najsigurniji znak vrlina, to je odlikovanje zaslužnih.
Usprkos, dakle, svim stranim i bezvrijednim nadahnućima koja te opsjedaju, nemoj se predavati, budi čvrst, ostani vjeran svojim principima i održi svoje srce na ispravnom putu prema Bogu. Ako ponekad tvoja radost u Bogu prijeđe u ekstazu, a tvoje se srce uskoro nakon toga iznova vrati glupostima, ti zbog toga tvoje vrline ne trebaš odmah smatrati varavima. Tvoja volja stvarno više pati u tim glupostima, no što sama učestvuje u njima. A sve dok su tebi te gluposti odbojne, a tvoja se volja njima hrabro suprostavlja, sve dotle nisi ništa izgubio u Božjim očima, već samo dobijaš.
Nikad ne zaboravi ovo upozorenje: tvoj stari neprijatelj ima jednu jedinu najmeru, da prekine tvoje stremljenje za svetošću i da te odvrati od svih vježbi pobožnosti. On želi postići da više ne štuješ ono što je vrijedno poštovanja u mojim svetim prijateljima, da više ne misliš na moje patnje u tihoj ljubavi, da ne razmišljaš o ispravljanju svojih grijeha, da nemisliš o očuvanju svog srca, niti da želiš obnoviti svoju odluku da napreduješ u dobru. On te opsjeda mnogim zlim mislima kako bi te učinio plašljivim, nerazumnim i uništio u tebi volju za dobrim, kako bi ti postepeno omrznula molitva i čitanje svetih spisa. Ponizno priznavanje tvojih grijeha njemu je trn u oku i kada bi mu to bilo moguće, on bi te zauvjek odstranio od stola Gospodinova. Ne vjeruj njegovim riječima i ne boj se njegova lukavstva, ma kako ti često postavljao svoje zamke. Ako ti šalje zle i nečasne slike u uobrazilju vrati mu ih s prezirom natrag. Kaži mu: „Odlazi od mene, nečisti Duhu; srami se, bijedniče; ti si svakako u najvećoj mjeri nečist kada takve slike, koje su primjerene tebi donosiš u moj um. Bježi od mene, ti prvi od svih zavoditelja; nećeš imati udjela u meni i nemaš prava na mene. Jer Isus je uz mene, a ako je Isus, taj hrabri borac uz mene, ti ostaješ posramljen. Radije ću umrijeti, radije ću podnijeti svaku patnju nego da postanem jednak tebi. Zašuti i zanijemi, jer ja više nemam sluha za tvoj glas. Ma koliko ti nevolja na mene netovario, Gospodin je moje svjetlo, moj spas, koga da se bojim? Ako čitave vojske ustanu protiv mene, moje srce ne drhti. Gospodin je pomoć moja, Gospodin je spasitelj moj".
Bori se kao hrabar vojnik; i ako ponekad uslijed slabosti padneš, opet hrabro ustani i pritom skupi nove snage koje će bogato nafoknaditi izgubljene, s pouzdanjem očekuj od mene nove milosti koje će te još moćnije podržati i brižljivo se čuvaj tašte samodopadnosti i taštine. Taština i samodopadnost mnoge ljude vode od zablude do zablude, čine ih potpuno slijepima, a njihovo sljepilo čine gotovo neizlječivom. Taj pad oholih, koji se slijepom ohološću oslanjaju na sebe, neka ti bude školom budnosti i poniznosti, a u toj školi ostani postojan do kraja.

-Oni koji su u svojim vlasrtitim očima dovoljno pametni, rijetko imaju dovoljno poniznosti, da bi dopustili da ih drugi vode. Bolje je posjedovati malo znanja, a mnogo poniznosti, nego imati mnogo znanja i mnogo samodopadnosti. (...) Mudrost zasigurno nedostaje onome, tko se u trenucima izlijevanja utjehe u potpunosti preda osjećaju radosti, tko zaboravi svoju prijašnju nedostatnost i napusti sveti strah Božji, koji čini da čovjek nikada nije siguran i uvijek brižno pazi, kako mu poklonjena milost ne bi ponovo bila oduzeta. Sdruge strane, i onome nedostaje mudrost svetih, koji u trenucima tuge i pritiska smjesta postane malodušan, koji zdvojno tetura, te se ne oslanja na mene s onoliko povjerenja, koliko bi mogao i trebao imati.
-kada u trenutku pobožnosti plamen revnosti snažno gori pomisli, kako ćeš se osjećati kada svjetlo i vatra iznovo nestanu; a kada vatra i svjetlo stvarno nestanu, tada misli na to, da mogu ponovo doći jer ja sam ih dao i jer sam ih na neko vrijeme oduzeo kako bih te učio budnosti i kroz tebe proslavio svoje Ime.
-ono, što čini pravu vrijednost čovjeka, ne treba mjeriti prema količini senzacija ili nebeskih utjeha, kao ni prema širini ili dubini njegovog poznavanja Svetog Pisma ili visokom položaju i častima; prava je mjera zaslužnosti ova: biti duboko utemeljen u istinskoj poniznosti i ispunjen ljubavlju prema Bogu, uvijek i u svemu tražiti slavu Božju bez svakih drugih sporednih namjera, ne smatrati se ničim posebnim, prezirati sebe, te imati više radosti u poniženjima i uvredama, negoli u svjetskoj slavi i častima.

-Jer nije dato svim ljudima da se odreknu svega prolaznog, da napuste svijet s njegovim stremljenjima i u nekom samostanu mogu voditi jedan uistinu duhovan život. Zar je to nešto veliko, što Ti mogu služiti kada Ti ustvari svako stvorenje mora služiti? U mojim očima to ne bi trebalo biti ništa posebno, u mojim bi očima trebalo biti veliko i čudesno to, da si Ti bio toliko dobar da si jedno tako siromašno i nedostojno stvorenje uvrstio među svoje služiteije i sjedinio s Tvojim voljenim slugama.
Gledaj, Tvoje je sve što imam i čime Ti služim. No, ne služim toliko ja Tebi, Ti meni služiš daleko više negoli ja Tebi. Vidi, Nebo i Zemlja, koje si stvorio da služe ljudima, svakodnevno izvršavaju ono što si im zapovijedio. To još nije sve, čak i anđele si postavio da služe ljudima. Sve to si daleko nadmašio time, što si čovjeka toliko uzdigao da mu i Ti sam želiš služiti, da mu prema Tvojem obećanju, želiš dati sebe samoga.
Što Ti mogu dati za sve ove tisuće i tisuće Tvojih darova? O, kada bih sve dane svog života mogao provesti služeći Tebi! Kada bih Ti mogao barem jedan jedini dan služiti onako kao si zavrijedio!

-Moraš naučiti da ono što je ugodno u mojim očima, postane jedinom niti vodiljom tvojih težnji. Moraš naučiti ne voljeti sebe, već s plemenitom revnošću vršiti moju volju. Tebi ne nedostaje strasti koje te brzo uspale i snažno potiču, ali dobro provjeri što te ustvari uspaljuje i potiče, da li moja slava, ili tvoja korist. Ako je moja slava ta koja te potiče, tada ćeš svaki puta biti posvema zadovoljan, bez obzira kakav ja ishod odaberem; onog trenutka, međutim, kada tražiš samoga sebe, ma kako prikriveno to traženje bilo, onog trenutka potajno tražiš jedino sebe i ti sam si ono, što te sputava i opterećuje.
-Zato se ne oslanjaj suviše na bilo koju težnju svog srca kojoj si dopustio da se pojavi, ne pitajući prije toga mene za savjet. Jer uskoro bi mogao požaliti ono što si tako vatreno tražio smatrajući to dobrim; uskoro bi ti moglo postati nepoželjno ono što ti se zbog svoje ljepote posebno svidjelo. Ne moraš smjesta slijediti svaku ideju, koja ti se čini dobrom i poželjnom i ne odbacuj odmah svaki osjećaj, koji ti se ne sviđa.
-Ponekad je potrebno boriti se svim snagama protiv svih osjetilnih poriva i muški im se suprotstaviti, uopće ne treba obraćati pažnju na to što tijelo želi ili ne želi, već se mora svom snagom raditi na tome, da tijelo i protiv svoje volje bude podređeno duhu. Osjetilnu narav je potrebno tako dugo obuzdavati i prisiljavati na pokornost, dok se ne pokaže spremnom na sve; dok ne nauči zadovoljiti se malim; dok se ne počne radovati jednostavnim stvarima, i više sebi ne dozvoli prosvjedovati protiv nečeg, što joj se ne sviđa.

-Sine moj, u svemu, što dira tvoje srce, kaži ovako: „Gospodine, ako je volja Tvoja tada neka bude. Ako je na slavu Tvoju tada ću se u Tvoje ime usuditi i izvesti. Ako vidiš, da je nešto za mene dobro i korisno tada mi podaj snage, da je koristim u slavu Tvoju. No, ako vidiš, da bi mi štetilo i da ne bi bilo korisno za spas moje duše tada ukloni iz mog srca čak i težnju za time!"

-Jer ti se još nisi do krvi borio protiv grijeha i nepravde; sve što ti trpiš, u osnovi je malo ili ništa u usporedbi s onim što su sveci morali trpjeti, koji su prošli kroz tako velike kušnje, tako velike nevolje, koji su se morali probiti kroz tako raznolike ispite.

-Bez rada nema odmora, a bez borbe se ne postiže pobjeda.

-U jednom trenutku donosim odluku da ću se hrabro boriti protiv svega što je zlo, no vidi, uskoro se pojavi mala kušnja, i ja sam već u velikoj nedoumici. Često iz neke male i nedostojne stvari iznikne za mene veliko iskušenje. A kada se osjetim donekle sigurnim, prije no što se snađem, naiđe povjetarac i baci me na tlo zajedno s mojom sigurnošću.

-Navikni se, sine moj, živjeti više prema tuđoj volji nego prema svojoj. Od svega što je prolazno radije uzmi manje nego više. Sjedni rado na posljednje mjesto i rado budi podanikom. Uvijek želi i moli, da se u tebi savršeno ispuni Volja Božja. Tko ima takvu narav taj kroči u Zemlju mira.

-Sine moj, ti moraš sve dati za sve; ne smiješ biti ništa za sebe, a sve za mene.

-ako tražiš čas ovo, čas ono dobro, ako želiš biti sada ovdje, sada ondje, ako posvuda gledaš samo na svoju korist i zadovoljavanje svojih sklonosti, tada nikada nećeš biti miran, svuda ćeš brige, koje te čine nemirnim, nositi sobom. Jer na svakoj stvari naći ćeš neku grešku, na svakom mjestu naći ćeš nekog čovjeka, koji se odupire tvojim sklonostima.
Ne pogoduje, dakle, tvojem unutrašnjem miru ako stekneš ili umnožiš bilo koju stvar izvan sebe, već stjecanju mira doprinosi da prezreš tu stvar i sklonost prema njoj izbaciš iz svoga srca, a njene korijene iščupaš. To se ne odnosi samo na novac i bogatstvo, već i na svako tašto stremljenje ugledu i taštoj slavi, kao i na sve što prolazi zajedno s ovim prolaznim svijetom.
-Ti možeš promijeniti mjesto stanovanja koliko god puta želiš, ali time nećeš promijeniti sebe, time nećeš nikada postati boljim. Jer ono od čega bježiš s jednoga mjesta to ćeš naći prvom prilikom na drugome mjestu, i to možda u mnogo neugodnijem obliku, nego što je bilo kada si pobjegao od toga. (Vanjštinom se možeš promijeniti, ali ne poboljšati. Jer kad se pruži prilika i poslužiš se njome, naići ćeš na ono od čega si bježao, čak i još više.)

-Gospodine moj, što je čovjek, da ga se Ti sjetiš, ili sin ljudski, da ga Ti posjećuješ? Kako je čovjek mogao ikada zaslužiti Tvoju milost? Kako bih se imao pravo tužiti ako bi mi uskratio Tvoju milost? Kakav bi mogao navesti razlog prigovoru ako Ti ne bi uslišao moju molbu? Uistinu, mogu ustvrditi da je čista istina kada kažem: sam od sebe i bez Tebe, ja sam ništa i ne posjedujem ništa dobra na sebi, sam po sebi i bez Tebe ja sam slab i nesposoban činiti dobro i težim uvijek beskorisnom, i ako Tvoja svjetlost ne osvijetli moju nutrinu postat ću sasvim bezvoljan i neobuzdan.

-Na meni se mora osnivati ljubav prema prijatelju i radi mene valja ljubiti svakoga tko ti se čini dobar i veoma drag u ovom životu. Bez mene prijateljstvo niti što valja, niti će potrajati; i nema istinske i prave ljubavi ako je ja ne povezujem.
-Čovjek se toliko više približuje Bogu koliko se više udaljuje od svake zemaljske utjehe.

-Ako si u pravu pred Bogom i ako se možeš uzdati u Njegov sud, tada ćeš sasvim lako moći podnijeti ljudsku nepravdu i svoj poraz pred ljudima.
O moj Bože, kako smo duboko pali! Vidi, jedan vremenski gubitak oplakuje se vrućim suzama, a zbog jednog beznačajnog dobitka čovjek radi i trči do iznemoglosti; a ako je duh stradao to se brzo gubi iz pamćenja i nakon mnogo godina jedva da će nam opet jednom dotaći srce. Ono od čega nema nikakve ili vrlo male koristi, na to se prvo obraća pažnja, a na ono što je prvo i najnužnije, ne obraća se nikakva pažnja kao da je bezvrijedno. A sve je to zato jer se čovjek tako rado gubi u stvarima koje su izvan njega i ako pravovremeno ne promijeni svoju narav srce će mu potonuti u izvanjskim stvarima, a jednom potonulo, ostat će ležati u mulju.

-Sakupi, dakle, novu hrabrost i budi muškarac, dovoljno jak i za patnju i za akciju, svejedno koliko se tvoja narav tome odupirala. Ti se moraš pretvoriti u novog čovjeka i moraš postati sasvim drugačijim čovjekom. Moraš naučiti raditi ono što ne želiš i napustiti ono što bi rado htio zadržati. Ono što žele drugi, ispunit će se; ono što ti želiš, zapet će. Ono što drugi govore naići će na pažnju i povlađivanje; ono što ti govoriš neće se poslušati. Drugi će mnogo toga poželjeti i primit će ono što žele; i ti ćeš moliti, ali nećeš dobiti ništa.

-Da bi se približilo meni tvoje se srce treba udaljiti od svega što ti je blisko, treba se osloboditi neuredne ovisnosti o prijateljima i znancima i treba se odreći prolaznih utjeha. U tom je smislu Petar upozoravao prve Kršćane da se kao hodočasnici i stranci na ovoj Zemlji trebaju održati čistima od svake ljubavi prema svjetovnom.
-ne možeš drugovati sa mnom i u isto vrijeme uživati u prolaznim stvarima.

-Sine moj, ne razbijaj sebi glavu taštim istraživanjima i raspravama o tajnom vodstvu Božjem: zašto je ovaj tako siromašan i napušten, a onaj tako mudar i pun milosti; ovaj tako ponižen, a onaj tako visoko uzdignut. Jer sve se to nalazi izvan vidokruga ljudskog razuma. Nikakvo ljudsko istraživanje ne može istražiti Božje odluke, nikakva učena rasprava ne može ih objasniti. Ako ti, dakle, tvoj neprijatelj stavi u dušu takve misli ili ako znatiželjni ljudi žele čuti tvoje mišljenje o tome tada odgovori samo riječima proroka: „Pravedan si, o Bože, i pravedne su sve Tvoje odluke!"; kao i: „Odluke Božje su Istina i one same svjedoče svoju istinitost!" („Istiniti su sudovi Gospodnji, svi jednako pravedni").
Također ne raspravljaj i ne mudruj o zaslugama svetaca uspoređujući koji je od njih svetiji i tko bi mogao biti najveći u Carstvu božjem. Istraživanja takve vrste isuviše često izazivaju beskorisne prepirke, pothranjuju taštinu i ponos, bude zavist i razdor; jer jedan oholo izdiže ovog, a drugi onog sveca iznad svih drugih. Htjeti znati takve stvari i istražiti ih ne donosi nikakve koristi i ne sviđa se svetima; jer ja nisam Bog razdora, već sam Bog mira; a taj se mir nalazi više u istinskoj poniznosti nego u isticanju sama sebe. Neki su više skloni ovom ili onom svecu, ali u toj je sklonosti više ljudskog nego božanskog. (...) Mene treba hvaliti u svim Mojim svetima, slaviti iznad svega, poštovati Me u svakome!
-Zato se čuvaj, sine moj, lakomisleno pričati ili pisati o onome što nadilazi tvoje znanje, radije nastoj i trudi se, da jednom postaneš priznat barem kao najmanji u Carstvu nebeskom. I kada bi netko sasvim sigurno znao, tko je u Carstvu božjem najviši po svetosti i veličini što bi mu koristilo to znanje kada ga ne bi najprije predamnom bacilo u prašinu, a zatim ponovo pridiglo na veću slavu Mog imena? Tko god pred Bogom procjenjuje koliko su veliki njegovi grijesi, a kako su male i slabe njegove vrline; koliko je daleko njegovo ponašanje od života i savršenosti svetaca, taj se ponaša nesrazmjerno bogougodnije od onoga, tko pomoću učenih rasprava tumači veće ili manje zasluge svetaca. Bolje je svece pomoću vrućih suza i molitvi poniznog i skrušenog srca moliti za njihovu pomoć, nego pomoću uzaludnog istraživanja pokušavati osvijetliti njihovu veličanstvenost koja je skrivena našim očima.

-Radije želim biti zbog Tebe siromašan, nego Bogat bez Tebe.

-"Dođite k Meni svi!" Što namjeravaš ovim blagim riječima, ovim tako prijateljskim pozivom? Kako da se usudim, doći k Tebi kada ništa dobra ne nalazim na sebi, što bi me ohrabrilo da se pojavim pred Tobom? Kako bih te mogao smjeti uvesti u svoju kolibu kada sam Tvoje lice tako puno milosti i ljubavi tako često obesvetio svojom nezahvalnošću? Anđeli i Arkanđeli puni su strahopoštovanja pred Tobom, a Ti govoriš; „Dođite k Meni svi!"? Da to nisi Ti sam rekao, kada to ne bi bila Tvoja riječ, tko bi to mogao vjerovati? A kada to ne bi bila Tvoja riječ, da dođemo k Tebi, tko bi se mogao usuditi približiti Ti se?
Vidi, Noa, ispravan čovjek, stotinu je godina gradio svoju barku kako bi se spasio on i još malo njih, a ja, kako da za jedan sat dovedem u red svoju narav kako bih Graditelju Svijeta pripremio dostojan stan u sebi? Mojsije, Tvoj veliki sluga i posban prijatelj, dao je napraviti Zavjetni kovčeg od posebnog drva, koje savršeno odolijeva propadanju i optočio ga je čistim zlatom kako bi u njega položio ploče Zavjetne; a ja, jedno pokvarljivo biće, kako da se usudim Tebe, koji si pravi Zakonodavac, Tebe, Život života, prihvatiti u svoje srce? Salomon, najmudriji od Izraelskih kraljeva, sedam je godina gradio veličanstveni hram u slavu Tvog imena, posvećenje hrama slavio je osam dana, žrtvovao je tisuću žrtava pomirnica i dao je uz zvuke truba i pjesmu Zavjetni kovčeg smjestiti na pripremljeno mjesto, sa svim mogućim obredima; a ja, jedan od najsiromašnijih i najbijednijih od djece ljudske, kako se ja mogu usuditi uvesti Te u svoju kuću kada sam jedva sposoban u mirnoj pobožnosti ostati miran pola sata? O, da sam barem u cijelom mojem životu Tebi posvetio samo jednom pola sata, provedenih u punoj pobožnosti srca!
O, moj Bože, što su i koliko poduzeli tvoje vjerne sluge da se dopadnu tebi? A koliko je malo to, što ja radim! Kako je kratko vrijeme na koje se ograničava moja priprema na pričest! Rijetko sam u potpunosti sabran u sebi, još rjeđe ostajem makar i na kratko vrijeme sabran i misli koje narušavaju sabranost brzo nalaze put do mene. A ako si Ti prisutan, u mojoj se nutrini ne bi smjela pojaviti nijedna nedolična misao, nijedno stvorenje ne bi smjelo u mome srcu zauzeti Tvoje mjesto; jer nije to anđeo, to je Gospodin anđela, kojeg želim primiti u goste.
-Kada bi ovaj najsvetiji Sakrament bio pružan samo na jednome mjestu u svijetu i od samo jednog svećenika, s kakvom li bi čežnjom ljudi hrlili na to mjesto k tome svećeniku kako bi mogli uzeti učešća u Božanskoj tajni?

-Ti sebi nisi olakšao svoj teret, sasvim suprotno, tebi je nametnuta nova dužnost da živiš svtim životom, ti si pozvan za višu savršenost. Svećenika trebaju krasiti sve vrline, on mora svojim bližnjima služiti kao svijetli primjer svetog života. On ne smije ići širokom ulicom kojom svi hode, već s anđelima ili svetim ljudima ove Zemlje.

-Kada mislim na Tvoje dostojanstvo, o Gospodine, i na moju nedostojnost, tada zadršćem i pocrvenim pred sobom samim. Jer ne pristupim li Tvome stolu, bježim od života; a pristupim li mu nedostojan, padam još dublje.

-Ti si mi dao Tvoje tijelo kao hranu za jačanje moje duše i moga tijela, a Tvoju Riječ da mi bude svjetiljkom u tami ovoga života.

-O, kako je visok i dostojanstven položaj svećenika kojima je dano da svetim riječima veličaju Gospodina, da Ga hvale svojim ustima, drže svojim rukama, uživaju svojim ustima i daju Ga drugima na uživanje! O, kako čiste trebaju biti njihove ruke, njihove usne, njihova srca jer se Izvor svake čistoće želi nastaniti u njima! Iz ustiju svećenika stvarno ne bi smjela izaći nikakva druga riječ, osim svete i izgrađujuće!
Njegove oči, koje gledaju Tijelo Kristovo, trebaju biti čiste i nevine; čiste i podignute prema nebu njegove ruke koje dodiruju Stvoritelja Neba i Zemlje. Riječ Zakona po svome duhu posebno pristaje našim svećenicima: :Budite sveti jer sam Ja, vaš Bog i Gospodin, svet."
Svemoćni Bože, neka nam pomogne Tvoja milost kako bi mi svećenici u potpunoj čistoći savjesti dostojno i pobožno uzmogli vršiti naše dužnosti. I ako još nismo dosegli potrebnu svetost našeg življenja podari nam milost da se pokajemo za naše grijehe u poniznom duhu kako bi Tebi u budućnosti mogli bolje služiti prema ozbiljnoj namjeri naše dobre volje. Amen.

-Drži se, dakle, kao i dosad, čvrste vjere koja ne ostavlja mjesta sumnji, i čija nevinost izdiže srce Bogu, prilazi svetom Sakramentu ponizno i sa svetim poštovanjem. A ono što ne možeš shvatiti ravnodušno i bez straha prepusti Bogu Svemogućem. Bog te ne vara; ali onaj tko sam sebi suviše vjeruje i oslanja se na sebe, taj biva prevaren. Bog je uz one, koji imaju jednostavno i ispravno srce; On se otkriva poniznima, daje razum nevještima, otvara osjetila čistih duša i sakriva svoju milost pred ljudskom znatiželjom i ohološću. Ljudski razum je ljudski razum, u njemu je malo svjetlosti i lako zabludi, ali prava vjera u Boga nikada ne dolazi u zabludu.
Svaki ljudski razum i svako razumno istraživanje trebali bi ponizno slijediti vjeru, ne bi trebali hrliti ispred nje, a još manje bi s taštom nasilnošću smjeli povrijediti prava vjere. Vjera i ljubav izvanredno i na najtajanstveniji način pokazuju svoju djelotvornost u ovom svetom i nenadmašivom Sakramentu. Bog, Vječni i Besmrtni, čija je svemoć bezgranična, čini velika i neistraživa čuda na Nebu i na Zemlji; a Njegova čudesna djela ne može istražiti ničiji istražujući razum. Jer kada bi djela Božja bila tek toliko velika, da bi ih razum ljudski lako mogao istražiti, ona upravo zato ne bi bila velika, ne bi bila čudesna, ne bi ih se moglo nazvati neistraživima i neizrecivima.

17.09.2008. u 20:28 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 01.07.2008.

HEMINGWAY, Ernest: Kome zvono zvoni

-Kad bih to barem mogao zadržati za cijeli život. I hoćeš, oglasi se neki drugi dio njega. Hoćeš. Imaš to SADA, a cijeli tvoj život i jest samo sadašnjost. Nema ničega osim sadašnjosti. Pouzdano ne postoji nikakvo jučer, i nikakvo sutra. Koliko čovjek mora imati godina da to shvati? Postoji samo sadašnjost, a ako tu sadašnjost čine samo dva dana, onda su ta dva dana tvoj život i sve u njemu bit će usklađeno s tim. I tako ćeš proživjeti život u dva dana! A prestaneš li se žaliti i tražiti nemoguće, bit će to dobar život. Dobar život ne mjeri se biblijskim trajanjem.

01.07.2008. u 23:09 • 0 KomentaraPrint#^

LEWIS, Clive Staples: Pisma starijeg đavla mlađem

-...jer živjeti u vremenu znači mijenjati se. Stoga oni najprije dolaze do postojanosti kroz valovito gibanje: uvijek ponovno vraćanje na razinu s koje uvijek iznova padaju, uz niz uzvišenja i padova. Ako si pozorno promatrao svoga pacijenta, mogao si to valovito kretanje otkriti svagdje u njegovu životu: u njegovu žaru za rad, u njegovim prijateljstvima, u njegovim tjelesnim prohtjevima sve se to penje i pada. Sve dok živi na zemlji, izmjenjivat će se stanja duhovnog bogatstva i životnosti sa znacima suše i siromaštva. Razdoblje suhoće i bezvoljnosti, što ga tvoj pacijent sada proživljava, nije tvoje djelo kako si umišljaš. To je posve naravna pojava koja nam ne donosi ništa ako je ne znaš pametno iskoristiti.
Da bismo odlučili što bi se trenutno najbolje moglo učiniti, moraš izvidjeti koja je Neprijateljeva namjera u sadašnjem trenutku, a onda činiti suprotno. Tu te može iznenaditi činjenica da on u nastojanju da konačno osvoji jednu dušu polaže mnogo više na najniže točke nego na one najviše. Neki od njegovih posebnih izabranika prošli su kroz takve klance i tmine kao nitko drugi prije njih. A razlog je u ovome: za nas je čovjek prvenstveno hrana; naša svrha je njegovu volju posve pretopiti u našu, naš životni prostor proširiti na njegov račun. Međutim, poslušnost koju Neprijatelj zahtijeva od ljudi nešto je posve drugo. Moramo priznati činjenicu da sve pripovijedanje o njegovoj ljubavi za čovjeka i o čovjekovoj slobodi u njegovoj službi nije (kako se rado želi vjerovati) čista promidžba, nego zapanjujuća istina. On stvarno želi ispuniti svemir mnoštvom ogavnih slika sebe samoga – stvorenjima čiji život je u minijaturnoj mjeri bitno jednak njegovom, ne zato što je on njih upio u sebe, nego zato što je njihova volja po njihovoj slobodnoj odluci postala nalik njegovoj. Mi trebamo stoku koja na koncu postaje hrana. On traži sluge koji na koncu postaju sinovi. Mi ih isisavamo. On ih oslobađa. Mi smo prazni i htjeli bismo se ispuniti. On je pun i prelijeva se! Naš ratni cilj je svijet iz kojeg naš Otac u podzemlju sva druga bića upija u sebe.
Neprijatelj, međutim, želi svijet ispuniti bićima koja su s njim povezana, a opet žive različito.
I tako dolazimo do uloge koju imaju najniže točke. Već si se zacijelo često čudio kako to da Neprijatelj tako malo koristi svoju moć kojom bi u svakom trenutku ljudskoj duši izričito dao osjetiti svoju prisutnost na način kako on to smatra dobrim. Ali sad razumješ da su neodoljivo i neosporno dva oružja koja on prema svojoj zamisli nikad ne upotrebljava. Nadigrati ljudsku volju (što bi njegova osjetna prisutnost sigurno mogla učiniti) bilo bi za njega beskorisno. On ne može otimati. On može samo osvajati. Njegova je niska ideja pojesti kolač i imati ga; stvorovi trebaju biti jedno s njim, a ipak ostati ono što jesu. Jednostavno ukloniti njihovu osobnost ili pripojiti je sebi, njemu ne služi. On je, doduše, spreman da ih u početku malo prisiljava. Suočava ih sa znacima svoje prisutnosti koji, kako god bili maleni, njima izgledaju uzvišeni i daju im blažene osjećaje i uvjerenje o lakoj pobjedi nad svim kušnjama. Međutim, on ne dopušta da to stanje traje predugo. Prije ili kasnije on im to oduzima, ako i ne stvarno, a ono barem za njihovu svijest, sve potpore i privlačnosti. Pušta da stvorenje stoji na vlastitim nogama kako bi po slobodnoj volji ispunjavalo svoje dužnosti unatoč nedostatku slasti. U takvim razdobljima napora, a ne u oduševljenju, čovjek se razvija do takvog stvorenja kakvo on želi imati. Stoga njega najviše raduju molitve koje se obavljaju u tom stanju duhovne suše. Mi možemo svoje pacijente vući za sobom samo pomoću neprestanih napasti jer mi smo ih odredili isključivo za svoj stol. I što je njihova volja smućenija, to je bolje. On čovjeka ne može toliko vući k vrlini kao mi k mani. Budući da on hoće da oni nauče samostalno hodati, mora svoju ruku povući od njih. I ako je ta volja, za hodom stvarna, on se veseli i spoticanjima. Ne varaj se, Wormwood! Naša stvar nije nikad u opasnosti tako kao kad čovjek još uvijek, iako ne više željom, teži služiti Neprijatelju te promatrajući svemir, iz kojeg mu se čini da je isčezao i posljednji trag njegove prisutnosti, pita zašto je ostavljen, a ipak sluša.

-Nakon jednog ili dva tjedna probudit ćeš u njemu sumnju nisu li možda prvi dani njegova kršćanstva bili malo pretjerani u dobroti. Govori mu o „umjerenosti u svim stvarima". Uspiješ li ga jednom dovesti na misao da je „religija do izvjesnog stupnja sasvim dobra", tada se smiješ mirno veseliti njegovoj duši. Omeđena religija za nas je jednako dobro kao nikakva – samo je mnogo zabavnija.

-Možemo ga dovesti da se zabavlja dok nedjeljom kleči pored mesara i da uživa u pomisli kako taj mesar nema ni mrve razumjevanja za fini, otmjeno podrugljivi svijet u kojem se on kreće subotom navečer. S druge strane, on će u besramnim i sablažnjivim razgovorima uz kavu sa svojim krasnim prijateljima uživati to više što više u svojoj nutrini bude svjestan „dubljeg" i „duhovnijeg svijeta" o kojem njegovi prijatelji ne mogu ništa znati. Ti znaš što mislim – svjetski nastrojeni prijatelji dodiruju jednu stranu, a mesar drugu stranu njegova bića, a on je savršen, uravnotežen, mnogostran čovjek koji ih sve nadvisuje. Tako će on u svojoj stalnoj izdaji na dvije strane umjesto sramote osjećati neprestano, podsvjesno samozadovoljstvo.

-Prema podacima u našem registarskom uredu sve su to savršeno pouzdani ljudi: postojani, dosljedni izrugivači i svetovnjaci, koji bez ikakva uočljiva prekršaja ipak mirno i udobno putuju prema kući našeg Oca.

-Naravno, ja znam da Neprijatelj želi ljude osloboditi od njih samih, ali u drugom smislu. Imaj uvijek na umu da On stvarno voli te male crve i do besmislenosti cijeni svakog od njih. Kad On govori u njihovu oslobađanju od samih sebe, misli On samo napuštanje prianjanja uz vlastitu volju; kad to jednom učine, On im doista vraća svu njihovu osobnost i hvali se (bojim se s pravom) da, kad su potpuno Njegovi, onda su svoji više nego ikada. Otuda dolazi da On, dok se veseli što mu žrtvuju čak i svoje nevine volje, mrzi kad ih vidi kako zbog bilo kakva razloga odstupaju od svoje prave naravi. A mi ih moramo stalno na to nukati. Najdublje sklonosti i čežnje svakog čovjeka su sirovina, polazište kojim ga je opskrbio Neprijatelj. Odvratiti ga od toga uvijek je dobitak; čak i u indiferentnim stvarima uvijek je poželjno prave sklonosti i odbojnosti zamijeniti mjerilima svijeta, mode ili običajima. Ja bih osobno mnogo radio u tom smjeru. Uzeo bih kao pravilo da iz svoga pacijenta iskorijenim sve, posve osobne, sklonosti prema stvarima koje nisu aktualni grijeh, čak ako je to nešto tako obično kao ljubav za kriket, skupljanje maraka ili uživanje kave. Dopuštam da te stvari nemaju veze s krepošću, ali nemam povjerenja u tu vrstu bezazlenosti, poniznosti i samozaborava što je one sadrže. Čovjek, koji se istinski i nezainteresirano raduje nekoj stvari zbog nje same, a da ne razbija glavu što ljudi vele o tome, samom tom činjenicom već je unaprijed naoružan protiv naših najprofinjenijih metoda napada. Trebao bi stalno nastojati da odvratiš svoga pacijenta od ljudi, jela ili knjiga koje on stvarno voli, u korist „najboljih" ljudi, „ispravnih" jela i „važnih" knjiga.

-Ne postoji ni jedna promućurnija mogućnost da privežeš njegovu pozornost za krepost poniznosti. Pomoću te kreposti, kao i po svim ostalim, naš Neprijatelj želi svrnuti čovjekovu pozornost od sebe na nj i na čovjekove bližnje. Sva poniženja i prezir prema samom sebi služe na koncu samo tom cilju: samo, ako taj cilj ne postignu, malo nam škode. Naprotiv, čak nam mogu biti od koristi ako se čovjek zbog njih bavi sam sa sobom, a osobito ako prezir samoga sebe postane ishodište za prezir ostalih i na koncu za smrknutost, cinizam i grubost.

-Neprijatelj bi htio čovjeka dovesti u takvo duhovno stanje u kojem bi ovaj mogao dati nacrt za najljepšu katedralu svijeta, biti svjestan da to zna najbolje, a ipak se radovati ako ju je netko drugi izgradio, a da pri tom njegova sreća ništa ne trpi. Neprijatelj kao posljednu svrhu želi da čovjek bude slobodan od svake samodopadnsti i da se jednako može radovati vlastitim darovima kao i darovima svoga bližnjega, jednako izlasku sunca, slonu ili vodopadu. On želi da, napokon, svaki čovjek bude u stanju sva stvorenja (i samog sebe) spoznati kao divne čudesne stvari.

-Ljudi žive u vremenu, ali naš Neprijatelj ih određuje za vječnost. Stoga bi, vjerujem, želio da oni svoju pozornost usmjere najviše na dvije stvari: na samu vječnost i na onu točku u vremenu koju nazivaju sadašnjošću. Jer, sadašnjost je točka u kojoj vječnost dodiruje vrijeme. Po trenutku, i samo po njemu, ljudi stječu izvjesno iskustvo nalik onome što ga Neprijatelj posjeduje o stvarnosti kao cjelini: samo u tom trenutku doista su im ponuđene sloboda i istina. Stoga bi on htio da se ljudi stalno brinu ili za vječnost (što znači isto kao i za nj) ili za sadašnjost, misleći pri tom ili na vječno jedinstvo s njim ili na vječnu odijeljenost od njega, što uostalom znači slijediti sadašnji glas savjesti, nositi sadašnji križ, ići u susret sadašnjoj milosti i zahvaljivati za sadašnju radost.
Naš je posao da ih udaljimo i od vječnosti i od sadašnjosti. S tom namjerom pokušavamo čovjeka (recimo udovicu ili učenjaka) navesti da žive u prošlosti. Ali to ima ograničenu vrijednost jer oni posjeduju stvarno znanje o prošlosti i to znanje je određene prirode te nalikuje na vječnost. Mnogo bolje ih je navesti da žive u budućnosti. Iz biološke nužnosti sve njihove strasti usmjeravaju se u tom pravcu tako da misao na budućnost raspaljuje u njima nadu i strah. A kako je ona nepoznata, oni se vezuju na nestvarnosti, a mi ih učvršćujemo u tome da svoje misli sasvim prebace na budućnost. Jednom riječju budućnost je najmanje nalik vječnosti. Ona je najvremenskiji dio vremena -jer prošlost je zamrznuta i ne teče više, a sadašnjost je sasvim prožeta zrakama vječnosti. Stoga moramo potaknuti sve one misaone okvire kao što su stvaralačka evolucija, znanstveni humanizam, ili komunizam, koji vezuju ljudske osjećaje za budućnost – pravo srce vremenitosti. Zato i skoro sve opačine imaju svoj korijen u budućnosti. Zahvalnost se odnosi na prošlost, a ljubav na sadašnjost; strah, zavist, požuda i častohleplje odnose se na budućnost. Nemoj misliti da je požuda iznimka. U trenutku kad nastupa užitak, grijeh je (a samo on nas zanima) već prošao. Užitak je upravo onaj dio zbivanja koji mi žalimo i kojega bismo rado isključili kad ne bismo time isključili i grijeh. Užitak je Neprijateljev prilog i stoga se doživljava u sadašnjosti. Grijeh, naš prilog, smjera na budućnost.
Naravno da i Neprijatelj želi da ljudi misle i na budućnost – i to upravo toliko koliko je potrebno da bi sada planirali djela pravednosti i ljubavi prema bližnjemu, koja će sutra moći postati dužnost. Dužnost: planirati sutrašnji posao – današnja je dužnost; iako se građa odnosi na budućnost, ipak ta dužnost, kao i sve dužnosti, stvar je sadašnjosti. On ne želi da ljudi svoje srce vežu na budućnost i da njoj povjere svoje blago. To mi želimo. Njegov ideal je čovjek koji, nakon što je čitav dan radio za one koji dolaze iza njega (ako je to njegov poziv), pere svoje osjećaje od toga posla prepuštajući ishod nebu i odmah se vraća strpljivosti ili zahvalnosti, koje od njega zahtijeva sadašnji trenutak. Mi, međutim, želimo čovjeka opsjednutog budućnošću koji je sav zapleten u viziju predstojećeg neba ili prijetećeg pakla na zemlji: spremnog da prekrši Neprijateljeve zapovjedi u sadašnjosti ako ga dovedemo do toga da vjeruje da je time nešto dobio ili drugome nešto oduzeo, ovisno o tome kolika je njegova vjera u uspjeh ili neuspjeh pothvata čiji ishod nikad neće doživjeti. Mi nastojimo cijeli jedan naraštaj koji nije ni pošten ni dobar ni trenutno sretan, ali sve, svaki ponuđeni dar upotrebljava samo zato da ga položi na oltar budućnosti – zakupiti lovom na dugu.
(...) No, izraz „živjeti u sadašnjosti" je dvoznačan. On može isto tako označavati proces koji je jednako povezan s budućnošću kao i sam strah. Tvoj čovjek može s obzirom na budućnost biti smiren, i to ne zbog toga što se bavi sadašnjošću, nego zato što je samog sebe uvjerio da će budućnost za nj biti ugodna. Sve dok je to pravi razlog njegove smirenosti: budućnost vuče vodu na naš mlin, budući da ga vodi većem razočaranju i većoj nestrpljivoti kad se njegove krive nade izjalove. Ako je, međutim, svjestan da ga čekaju užasi svake vrste, ako moli za snagu da se može s njima suočiti i uz to se bavi sadašnjošću, jer je ovdje i samo ovdje sva dužnost, sva milost, sva spoznaja i sva radost, onda je njegovo stanje za nas vrlo nepovoljno i moramo bez oklijevanja napasti.

-sadašnjost je točka u kojoj vječnost dodiruje vrijeme

-naučili smo ljude da kažu „moj Bog" na način koji se mnogo ne razlikuje od „moje čizme". Taj „moj Bog" znači tek toliko kao „Bog na kojega ja, zbog svojih izvanrednih zasluga, imam pravo i kojega na propovjedaonici iskorištavam – Bog, na koga ja imam posjedničko pravo".

-odbojnost prema „uvijek istim stvarima" jedna je od najdragocjenijih strasti koje smo proizveli u ljudskom srcu – beskrajni izvor krivovjerja u religiji, ludosti u državi, nevjernosti u braku i nepouzdanosti u prijateljstvu. Ljudi žive u vremenu i stoga doživljavaju stvarnost susljedno. Da bi doživjeli mnogo stvarnosti, njihovo se doživljavanje mora protegnuti na mnogo različitih stvari; drugim riječima, oni moraju doživljavati promjenu. I kako oni trebaju promjene, Neprijatelj (koji je do srži uživalac) im je promjenu učinio prijatnom, upravo kao što im je jela učinio prijatnim. No kako on ne želi da oni ni promjenu ni jelo ne smatraju svrhom samom sebi, uravnotežio je njihovu ljubav prema promjeni ljubavlju prema postojanosti. On je to ostvario tako da čovjek obje želje zadovoljava u jednom te istom svijetu koji je on stvorio, i to povezivanjem promjene i stalnosti u jedinstvo koje nazivamo ritam. Daje im godišnja doba, svako je drukčije, a ipak svake godine iznova isto, tako da se proljeće stalno osjeća kao nešto novo premda je ono od pamtivijeka povratak stare teme. U svojoj Crkvi daje im crkvenu godinu: izmjenu korizme i blagdana, ali to je isto svetkovanje koje je bilo i prijašnjih godina.
Kad mi izvučemo radost u jelu i pretjeravamo taj užitak da proizvedemo lakomost, zahvaćamo naravno uživanje u promjeni i preokrećemo ga u strast za bezuvjetnim novostima. (...) Samo uz naše neprestane napore može se održati zahtjev za neograničenom ili neritmičkom promjenom.
Taj zahtjev je višestruko vrijedan. Ponajprije umanjuje radost, a povećava želju. Uživanje u novosti je po svojoj naravi, više nego neko drugo, podložno zakonu umanjujućih rezultata. Uživati uvijek nešto novo stoji novaca i zahtjev za novostima rađa ili pohlepu ili nesreću ili oboje. A zatim: što je neobuzdaniji taj zahtjev, to brže mora iscrpsti sve izvore nevine radosti, a zatim prijeći do onih zadovoljstava koja Neprijatelj zabranjuje. Odkad smo zapalili odbojnost pred „uvijek istim starim stvarima", moguće nam je da, na primjer, umjetnost učinimo bezopasnijom nego ikada. I nevažni kao i najdarovitiji umjetnici danas su zaraženi željom za uvijek novim i novim, što dovodi do pojave pretjerivanja u lascivnosti, bezumnosti, okrutnosti i oholosti. Napokon, želja za najnovijim nama je nužna potreba ako želimo proizvoditi mode i hitove.
Pomodne filozofije koristimo da bismo čovjekovu pozornost odvratili od opasnosti koje mu stvarno prijete. Usmjeravamo moderne povike u svakom naraštaju protiv onih tereta kojih bi se trebalo najmanje bojati. Istovremeno vežemo njihovo odobravanje uz onu vrlinu koja je najbliža mani kojoj kanimo dati prednost. Igra se sastoji u tome da uzvitlamo masu kako bi jurila naokolo s aparatima za gašenje požara, a u stvarnosti prijeti poplava, ili sve skupljamo na palubu broda, a rupa je ispod vode. Tako činimo modernim naglašavati opasnosti od prevelikog zanosa u trenutku kad je sve tako posvjetovanjačeno i mlako. Nakon stotinu godina, kad od svih načinimo romantičaree prepune osjećaja, podići ćemo moderni povik protiv opasnosti prevelikog „razuma". Vremena okrutnosti spominjemo zbog sentimentalnosti, vremena popustljivosti zbog građanske ukočensoti, razdoblje razuzdanosti zbog puritanizma. A kad god se ljudi požure da budu robovi ili tirani, liberalizam činimo glavnim žrtvenim jarcem.
(...) Neprijatelj voli plitkosti, koliko ja mogu vidjeti, on želi ljude koji postavljaju vrlo jednostavna pitanja kao: je li to ispravno? Je li to razumno? Je li to moguće? - Ako međutim nama uspije da ljudi umjesto toga pitaju: Je li to u skladu s općim mišljenjem našeg vremena? Je li to napredno ili nazadno? Kreće li se povijest u tom smjeru? Je li to lijevo ili desno mišljenje? - tada će oni zanemariti prava pitanja, a pitanja koja postavljaju nemaju odgovora jer ljudi ne znaju budućnost. (...) Mi ih poučavamo da budućnost gledaju kao obećanu zemlju koju osvajaju samo povlašteni junaci, a nikako kao nešto što svatko, bio ili činio što mu drago, osvaja brzinom od šezdeset minuta na sat.

-zaručničko doba je pogodno vrijeme za sijanje onog sjemena koje će nakon deset godina izrasti u domaću mržnju. Nezadovoljene želje izazivaju stanje očaranosti čije djelovanje ljudi lako brkaju i drže učinkom kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Iskoristi dvostruki smisao riječi „Ljubav": navedi ih da vjeruju kako su ljubavlju riješili sve one probleme koje su zapravo pod utjecajem svoga ushićenja ili potisnuli u stranu ili zanemarili. Dok to oduševljenje traje, imaš priliku dati da problemi potajno tinjaju i postaju kronični.
Velik problem je „nesebičnost". Promotri još jednom zadivljujuće djelo našeg jezičnog odsjeka, koji je pozitivnu kršćansku ljubav prema bližnjemu zamijenio negativnom nesebičnošću. Zahvaljujući tom radu možeš bez daljnjega učiti ljude da se odriču prednosti, ne stoga da time druge usreće, nego da se po svom odricanju pokažu nesebičnima. To je već velik uspjeh. Druga velika pomoć kad se radi o muškarcu i ženi jest različito shvaćanje nesebičnosti koje smo mi izgradili među spolovima. Žena pod nesebičnošću prvenstveno shvaća brigu za druge, a muškarac misli na nezadavanje briga drugima. (...) Upravo time što žena misli samo na to da čini dobro, a muškarac da poštuje prava drugih, svaki spol će bez vidljiva razloga smatrati onaj drugi posve sebičnim.
Na hrpu takvih zbrka možeš dodati još nešto. Erotsko uzbuđenje stvara uzajamnu susretljivost, kad je svatko stvarno željan izići u susretn željama drugoga. Oni su također svjesni da Neprijatelj od njih traži određen stupanj kršćanske ljubavi prema bližnjemu koji bi ih, ako ga dostignu, dovodio do sličnih postupaka. Moraš ih dovesti do toga da stupanj uzajamnog predanja, koji trenutno naravno odgovara njihovoj očaranosti, postave kao zakon za cijeli svoj bračni život, ali tako da, kad jednom nestane ovo ushićenje, ne posjeduju dovoljno prave kršćanske ljubavi da taj zakon dalje slijede. Oni neće otkriti zamku, pošto su dvostruko zasljepljeni: zamjenjuju erotsko uzbuđenje s kršćanskom ljubavlju i vjeruju da će uzbuđenje trajati.
Kad je jednom ova vrsta službene, zakonske ili navodne nesebičnosti postala pravilom koje se treba održavati, što erotični osjećaji više ne mogu, a duhovna pomagala koja još nisu dovoljno ojačala još ne mogu pružiti, tada se pokazuju izvanredno povoljni učinci. U raspravljanju o bilo kojoj zajedničkoj odluci javljat će se obavezno da A, nasuprot vlastitim željama, nastupa u korist želja koje pretpostavlja kod B, dok B čini obratno. Doista, često je nemoguće utvrditi stvarne želje svake strane; krene li dobro, završava tako da poduzmu nešto što ni jedno od njih dvoje ne želi. No, svaka strana osjeća u sebi toplo samoopravdanje i učvršćuje se u postojanju prava na priznanje za svoju nesebičnost zajedno sa skrivenim nezadovoljstvom prema drugome zbog odviše jednostavnog načina na koji je primio prinesenu žrtvu. Kasnije se možeš odvažiti na takozvanu iluziju velikodušnog konflikta. Ta igra međutim najbolje uspjeva s više od dva sudionika; na primjer u obitelji s odraslom djecom. Netko predloži kakvu beznačajnu stvar, kao što je piti čaj u vrtu. Jedan član obitelji jasno daje do znanja (no ne s mnogo riječi) da on to radije ne bi, ali, naravno, spreman je to učiniti zbog „nesebičnosti", a u stvari zato što ne želi biti pokusna lutka na kojoj će prvi govornik vježbati svoju sićušnu velikodušnost. Ali on nipošto nije spreman napustiti svoje izigravanje nesebičnosti. On ustraje na spremnosti činiti „što drugi žele". Oni ustraju u spremnosti da čine što on želi. Neraspoloženje raste. Strasti se podižu. Uskoro netko kaže: „Onda dobro, ja ne želim više nikakav čaj!" I tada uslijedi prava svađa s ogorčenjem na obje strane. Jesi li shvatio kako je to izvedeno? Da je svaka strana otvoreno i pošteno zastupala svoje istinske želje, držali bi se svi u granicama razumnosti i čestitosti. Ali upravo jer je prepirka vođena s obrnutim predznacima i svaka strana se borila za drugu, ostaje im sva ogorčenost koja potječe iz povrijeđene samopravednosti i tvrdoglavosti, kao i posljednjih godina sakupljeni bijes potpuno prikriven navodnom ili službenom nesebičnošću u onome što čine ili zbog onoga zašto barem vjeruju da su ispričani. Svaka strana doista točno zna kako je jeftina nesebičnost protivnika i kako on pokušava prisilno dovesti druge u lažni položaj; ali svatko uspijeva sebe smatrati nedužnim i osjeća se zloupotrebljenim i to ne jednom i od ljudi od kojih to naravno ne bi mogao očekivati.

-No ti ga možeš mučiti time da se nikada ne oslobodi sumnje kako je taj oblik molitve besmislen i ne vodi ni do kakvog objektivnog rezultata. Ne zaboravi koristiti izreku: „Ako sam ja prvi, dobio sam; ako si ti, izgubio si!" Ako se stvari za koje moli ne obistinjuju, to će biti dokaz da je prosna molitva uzaludna. A ako se obistini ono što je molio, tada će naravno moći navesti neke od fizičkih razloga koji su do toga doveli i „stoga bi se to ionako dogodilo". Time i uslišana i neuslišana molitva postaje dokaz kako je moljenje beskorisno.
Tebi kao duhu može biti neshvatljivo da on može upasti u takvu zabunu. No ti ne smiješ zaboraviti da on vrijeme smatra posljednjom stvarnošću. On pretpostavlja da Neprijatelj, poput njega, vidi određene stvari kao sadašnjicu; drugih se sjeća kao prošlosti, a treće vidi unaprijed kao budućnost. Ali čak ako vjeruje da Neprijatelj ne gleda stvari na taj način, ipak u dubini svoga srca on to smatra svojstvenošću Neprijateljeva načina spoznavanja. On stvarno ne vjeruje (iako to naravno tvrdi) da Neprijatelj vidi stvari kakve one zaista jesu. Pokušaš li mu objasniti da su ljudske molitve danas jedna od bezbrojnih koordinata kojima neprijatelj usklađuje sutrašnje vrijeme, on odvraća da je Neprijatelj u tom slučaju oduvjek znao za što će ljudi moliti, a ako je to tako, tada oni ne mole po slobodnoj volji nego su za takvu molitvu unaprijed određeni. I dodat će da se vremenske prilike određenog dana mogu svesti na njegove uzroke sve do prvotnog stvaranja materije – tako da se cijelo događanje na ljudskoj kao i na materijalnoj strani svodi na unaprijed kazanu riječ „neka bude". Ono što nam je htio reći, nama je naravno jasno: problem prilagodbe posebnih vremenskih prilika posebnim molitvama samo je očitovanje cjelokupnog problema prilagodbe svega duhovnoga svijeta svemu materijalnom; da je stvaranje u svojoj cjelokupnosti djelotvorno na svakoj točki prostora i vremena, i još bolje, ljudski oblik svijesti prisiljava nas da cjelokupan, istodobni čin stvaranja doživljavamo kao niz događaja koji slijede jedan za drugim. Zato taj stvaralački čin ostavlja prostor za njihovu slobodnu volju, to je problem nad problemima, tajna koja se nalazi iza Neprijateljeve besmislice „ljubavi". Kako to čini, uopće nije problem; jer Neprijatelj ne predviđa čovjekov slobodan doprinos u nekoj budućnosti, nego ga vidi u svom neograničenom sada, a jasno je da promatrati čovjeka u njegovu djelovanju ne znači nagnati ga da nešto čini.

-Uspjeli smo učiniti ljude ponosnima na većinu mana, ali ne na kukavičluk. Uvjek kad vjerujemo da smo već na cilju, Neprijatelj dopušta neki rat, neki potres ili neku drugu bijedu i odmah se javlja hrabrost u očima ljudi kao nešto tako očito vrijedno i važno da je sav naš posao uzaludan. Ali na koncu preostaje jedna mana koje se ljudi istinski stide. Usadimo li našim pacijentima kukavičluk, postoji opasnost da ih dovedemo do prave spoznaje samih sebe i samoprezira, a time i do kajanja i poniznosti. Stvarno su tijekom posljednjeg rata tisuće ljudi, otkrivajući svoj vlastiti kukavičluk, po prvi put otkrili cijeli moralni svijet. U miru mnoge od njih možemo držati u neznanju o dobru i zlu, ali u opasnosti im se ovo odlučivanje javlja tako snažno da ih nismo u stanju zaslijepiti. Pred nama je tu užasna dvojba. Ako promičemo pravdu i ljubav među ljudima, ići ćemo izravno na ruku Neprijatelju, a ako ih vodimo do protivnog ponašanja, to prije ili kasnije proizvodi (jer on dopušta da proizvede) rat ili revoluciju, i golo pitanje kukavičluka ili hrabrosti budi tisuće ljudi iz ćudoredne ravnodušnosti. To je vjerojatno jedan od Neprijateljevih razloga za stvaranje svijeta sa opasnostima – svijeta u kojem moralna pitanja vode do stvarnog odlučivanja. On isto tako dobro kao i ti zna da hrabrost nije tek jedna od kreposti, nego forma svake kreposti u odlučnoj točki, što znači u trenutku najviše stvarnosti. Čistoća, poštenje ili milosrđe koje rastu do opasnosti znače: biti čist ili pošten ili milosrdan samo uvjetno. Pilat je bio milosrdan dok to nije postalo opasno.
(...) Sad je tvoja stvar da se on u mislima (uz svjesnu namjeru da ispunjava dužnost) stalno bavi mogućnostima što bi on unutar okvira svoje dužnosti mogao učiniti da malo poveća svoju sigurnost. Odvlači njegove misli od jednostavnog pravila („Trebam ostati ovdje na svom mjestu i činiti to i to.") prema nizu zamišljenih mogućnosti („Ako se bude dogodilo A -premda se ja silno nadam da neće- mogao bih učiniti B, a ako dođe do najgorega, još uvijek mi preostaje C."). Moglo bi se probuditi njegovo praznovjerje. Radi se o tome da ga ojačamo u vjeri kako on posjeduje nešto osim Neprijatelja i osim hrabrosti koju mu daruje Neprijatelj, na što se u određenom slučaju može osloniti, tako da ono što smatra punim predanjem dužnosti biva prošarano malim rupicama nesvjesnog pridržavanja sebi. Izgradnjom niza takvih mjera predostrožnosti da se izbjegne „krajnost" mogao bi ga dovesti na takvu razinu odlučivanja da zaključi kako je zaštićen od toga najgorega. Tada, kad dođe trenutak najgoreg užasa, otjeraj odluku u njegove živce i mišiće i on će učiniti sudbonosno djelo prije nego postane svjestan što si mu skuhao. Jer misli na to da je to djelo kukavičluka ono što vrijedi. Osjećaj straha sam po sebi nije grijeh (...).

-Ali to je prokleta stvar; božanska bića su očima smrtnika strana, a ipak nisu strana. Do onog trenutka on nije imao pojma o tome kako oni izgledaju, i čak je sumnjao u njihovo postojanje. Ali kad ih je ugledao, znao je da ih je uvijek poznavao i koju je ulogu svatko od njih igrao u pojedinom času njegova života tako da sada ne mora jednom za drugim govoriti: „tko si ti", nego „tako, ti si tu bio cijelo vrijeme!" Njihovo biće i njihove riječi kod ovog susreta probudili su uspomene. Nejasna svijest prisutnosti nevidljivih projatelja, koja je od najranijeg djetinjstva ispunjavala njegovu samoću, sad je konačno objašnjena; ona nutarnja glazba u svakom čistom doživljaju, koja se opet javila u sjećanju, sad je konačno nanovo zadobivena. Ponovno prepoznavanje učinilo ga je slobodnim još prije nego su se smirili njegovi udovi.

01.07.2008. u 22:56 • 1 KomentaraPrint#^

subota, 17.05.2008.

TEREZIJA, Majka: Snaga kruha

-Kako možeš ljubiti Boga koga ne vidiš, ako ne ljubiš brata koga vidiš?
-Kad naši roditelji, otac i majka, počnu ponovno s djecom moliti, tada će se u svijet vratiti mir, ljubav i blagoslov.
-Živio sam kao životinja na ulici, ali umrijet ću kao anđeo, ljubljen i služen od sestara.
-Siromaštvo nije ništa drugo nego sloboda da budemo sve za Isusa.
-Ako hoćemo znati da li zaista volimo Isusa, pogledajmo kako radimo ono što radimo: ne ŠTO radimo, nego KAKO radimo koliko ljubavi stavljamo u posao.
-Kad se vjera stavi u akciju, ona uvijek postaje ljubav, a kad se ljubav zauzme, ona postaje služenje.
-Rad nije zvanje, rad je naša ljubav u akciji.
-Što vi radite, ja ne mogu raditi, a što ja radim, vi ne možete raditi: zajedno činimo nešto lijepo za Boga! Zajedno... To je sveta Crkva.
-Bog nas je stvorio za velike stvari. (...) Stvoreni smo da ljubimo i da budemo ljubljeni. Nema drugog puta...
-ja mislim da je najveće siromaštvo biti sam, biti bez ikoga.
-zavjeti:
ČISTOĆA
SIROMAŠTVO
POSLUŠNOST
KAO SIROMASI DA LJUBIMO SIROMAHE I DA IM DARIVAMO SVE OD SRCA
-Iv 9,1-3: Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: "Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?" Odgovori Isus: "Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja."
-„male stvari“, stvari za koje drugi nemaju vremena
-poseban način života => gledanje Boga u svakom ljudskom biću
-kad čovjek sebe zaboravi, onda se pronalazi
-Vjera ne može sama za sebe postojati, mora se preobraziti u ljubav.

17.05.2008. u 22:12 • 1 KomentaraPrint#^

Dorotej, monah: Život i izreke pustinjskih otaca

-bitno i ono što je očima skriveno = nutarnji život duše
-izreke upućuju na izgrađivanje krjeposna života i na iskorijevanje mana koje, jednom ukorijenjene u duši, pogoduju razvoju poročnog i nečovječnog te predstavljaju opasnost da se čovjek, zarobljen strastima i porocima, sroza na sebi nedostojnu razinu
-umjeće vladanja sobom i svojim požudama i pobjeđivanje samovolje
-„Ovdje napor, a tek ondje nagrada." -abba Barsanufije
-„Što god tvoja duša želi u suglasnosti s Bogom, to čini i sačuvat ćeš svoje srce čisto." - sv. Antun
-Da bi čovjek susreo Boga, treba se najprije „vratiti" u sama sebe, u svoje srce. Kada čovjek u sebi uskladi riječi i djela, kada se duša vrati u samu sebe, tada se volja jedinstvenim pokretom okreće prema Bogu.
-u pustinji mogućnost dvostrukog života svedena na minimum
-bitan je nutarnji hod prema Bogu, koji se može postići i na druge načine (osim pustinjačkim životom), već kako milost kome rasporedi
-Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi. (Mt 12,37)

SV. ANTUN VELIKI
-Nitko ne može ući u kraljevstvo nebesko neiskušan. Ukloni kušnje i nitko se neće spasiti.
-Ne uzdaj se u svoju pravednost, ne žali zbog onoga što je prošlo i obuzdaj jezik i trbuh.
-Onaj koji živi u pustinji i posvetio se samotovanju riješio se trojice neprijatelja: slušanja, govorenja i gledanja. Ostao je samo jedan, a to su misli ili boj srca.
-Neki brat koji je ostavio svijet i razdijelio svoje imanje siromasima, ostavivši ipak nešto malo za sebe, dođe k abba Antunu. Doznavši to starac mu reče: „Ako želiš postati monah, pođi u ono selo, kupi mesa te njime prekrij svoje golo tijelo, a zatim se vrati ovdje." Kada je brat to učinio, psi i ptice mu razdirahu tijelo. Došavši pred starca on ga zapita je li učinio kako mu savjetova. Nakon što mu je ovaj pokazao razderano tijelo, sveti Antun reče: „Oni koji ostavljaju svijet, a žele posjedovati stvari, na isti način bivaju napadani od demona koji ih razdiru."
-Dolazi čas kada će ljudi mahnitati i čim budu vidjeli nekoga koji ne mahnita, navalit će na njega govoreći: "Ti si pomahnitao!", zato što nije nalik njima.

ARSENIJE
-Upućen sam, naime, u rimske i grčke nauke, no još nisam svladao ni abecedu ovoga seljaka.
- Dok je neki starac sjedio u svojoj ćeliji, dođe mu glas: „Dođi i pokazat ću ti ljudska djela.“ On usta i iziđe, a glas ga povede na neko mjesto i pokaza mu Etiopljanina, kako sječe drva i slaže veliku hrpu. Kada je htio ponijeti drva, nije mogao. Umjesto da odvoji nešto tereta, opet nasiječe drva i doda na hrpu. To je činio dugo vremena. Ode malo dalje pa mu pokaže čovjeka kako stoji pokraj jame i grabi vodu iz nje te je izlijeva u šuplju posudu tako da je voda istjecala natrag u jamu. Reče mu glas opet: „Dođi, pokazat ću ti još nešto.“ Ugleda hram i dva čovjeka na konjima kako jedan nasuprot drugome nose unakrsno komad drva. Htjedoše proći kroz vrata, no nisu mogli zbog toga što su im se komadi drva sudarali. No, ni jedan se ne povuče pred drugim kako bi ispravio svoj komad drva. Tako ostadoše ispred vrata. Glas na to reče: „Ovo su oni koji nose jaram pravednosti s ohološću i ne poniziše se kako bi se popravili i hodali poniznim putem Kristovim. Zato i ostaju izvan kraljevstva Božjega. A onaj koji siječe drva, čovjek je u mnogim grijesima. Umjesto da se obrati, još dodaje bezakonja na svoje grijehe. Onaj što grabi vodu, čovjekje koji, doduše, čini dobra djela, ali ih zatim pomiješa s lošim djelima pa time upropasti i dobra djela. Svaki čovjek treba, dakle, paziti na svoja djela kako se ne bi uzalud trudio.“

AGATON
-Kakav god način života čovjek odabere, bude li ustrajan, pronaći će počinka. No, moliti se znači boriti se do posljednjega daha.

BESARION
-Kada postigneš mir i nemaš borbe, tada se ponizi kako te radost ne bi zavela na stranputicu jer kada se hvalimo, bivamo predani u borbu. Često Bog zbog naših slabosti ne dopušta da padnemo u borbu kako ne bismo bili pobijeđeni.

EPIFANIJE
-Potrebno je da oni koji mogu, nabavljaju kršćanske knjige. Jer i sam pogled na takve knjige čini nas manje raspoloženima za grijeh, a pobuđuju nas da više mislimo na pravednost.
-Veliko utočište od grijeha jest čitanje Pisma.
-Bog otpušta dug grješnicima koji se obrate, kao što je učinio s bludnicom i carinikom. No, od pravednih zahtijeva čak i kamatu. To se odnosi na ono što je rekao apostolima: „Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ (Mt 5,20)

EVAGRIJE PONTSKI
-Uzdrži se od veza s mnogim ljudima da ti duh ne bi lutao pa da izgubiš nutarnji mir.

IZAIJA SKITSKI
-Ako se Bog želi smilovati duši, a ona bježi i ništa ne podnosi, nego čini ono što hoće, tada on DOPUŠTA da duša trpi ono što ne želi ne bi li ga ponovno počela tražiti.

TEODOR FERMEŠKI
-Abba Teodor Fermeški jednom je dobio tri dobre knjige te je pošao k abba Makariju i upitao ga: „Imam tri dobre knjige, a i braća se njima služe i koriste im. Reci mi, dakle, što mi je činiti? Da ih zadržim sebi i braći na korist ili da ih prodam i novac podijelim siromasima?“ Starac mu odgovori: „Dobro činiš i ovako i onako, ali je bolje biti bez ičega.“ Kada je to čuo, ode, proda knjige i podijeli siromasima.

MAJKA TEODORA
-Upita majka Teodora oca Teofila o riječima Apostola: „Što to znači iskupljujte vrijeme (Kol 4,5)?“ On joj odgovori: „Ta nam riječ pokazuje kako da se okoristimo. Na primjer, što ako ti dođe čas uvrede? Otkupi čas uvrede poniznošću i strpljivošću i imat ćeš koristi od njega. Ili čas sramote? Otkupi i taj čas prihvaćanjem i okoristit ćeš se. Tako sve protivštine, ako želimo, možemo učiniti sebi korisnima.“
-Baš kao što stabla, ako ne budu na zimi i kiši, ne mogu donijeti roda, tako je i s nama. Ovo je vrijeme zime i nećemo postati baštinici kraljevstva nebeskoga osim kroz nevolje i kušnje.
-Dobro je živjeti povučeno. Razborit čovjek vodi miran život. Velika je stvar za djevice ili monahe živjeti povučeno, a još veća za one koji su mlađi. Ali znaj, čim započneš živjeti u miru, odmah dolazi zli i opterećuje dušu nemarom, malodušjem, mislima. Opterećuje i tijelo bolestima, mlitavošću, slabošću koljena i svih udova te tako slama snagu duše i tijela, tako da si bolestan i ne možeš doći na zajedničku molitvu. No, ako ustrajemo u bdjenju, sve to prođe. Bijaše tako neki monah koji je, krenuvši na zajedničku molitvu, dobio groznicu, a uhvatili ga i trnci i glavobolja. Reče samome sebi: „Eto, bolestan sam, gotovo na samrti. Ustat ću, dakle, prije nego što umrem i poći na zajedničku molitvu.“ Razmišljajući na taj način prisilio je sama sebe i došao na zajedničku molitvu. Kada je molitva bila gotova, nestade i ognjice. Tako razmišljajući brat se odupro, došao na molitvu i pobijedio svoje misli.
-Ni isposništvo, ni bdijenje, ni sve trpljenje ne spašava, već samo istinska poniznost.
-Još je pričala majka Teodora o nekomu monahu koji je zbog mnogih kušnja rekao: „Idem odavde!“ Dok je obuvao sandale, ugleda drugoga čovjeka kako i on obuva svoje sandale. Taj mu reče: „Zar odlaziš zbog mene? Pa ja idem pred tobom kamo god ti pošao.“

IVAN MALI
-Pričali su o abba Ivanu Malome kako je jednom rekao svome starijem bratu: „Htio bih postati bezbrižan kao što su anđeli bezbrižni. Ne rade ništa, nego bez prestanka slave Boga.“ Uzeo je svoj ogrtač i otišao u pustinju. Nakon tjedan dana vrati se svome bratu. Kada je pokucao na vrata, prije nego što će mu otvoriti, čuo je brata kako govori: „Tko si ti?“ On odgovori: „Ja sam, Ivan, brat tvoj.“ On mu odvrati: „Ivan je postao anđeo i nije više među ljudima.“ Ovaj ga stade preklinjati: „Ja sam.“ No nije mu otvorio, nego ga ostavi da se muči od zore. Onda mu napokon otvori i reče: „Ti si čovjek i još uvijek trebaš raditi kako bi mogao jesti.“ On se tada pokaja i reče: „Oprosti mi.“
-Ja sam poput čovjeka koji sjedi ispod velika drveta i promatra mnoge zvijeri i zmije kako mu se približavaju. Kako ne može ostati u njihovoj blizini, uspne se na drvo i tako se spasi. Isto je i sa mnom. Sjedim u svojoj ćeliji i promatram zle misli kako mi dolaze. Budući da nemam snage boriti se protiv njih, utječem se Bogu po molitvi i tako se spašavam od neprijatelja.
-Abba Poemen je pričao o abba Ivanu Malome kako je molio Boga da ukloni požude od njega ne bi li postao bezbrižan. Pođe te reče nekomu starcu: „Vidim da sam našao počinak i nemam više nikakve kušnje.“ Starac mu odgovori: „Idi, moli Boga da ti dođu kušnje kako bi ti se vratile prvotna potištenost i poniznost jer kušnje pomažu duši da napreduje.“ Tako je molio te su mu se kušnje vratile i više nije molio da odu od njega, nego bi govorio: „Daj mi, Gospodine, da budem ustrajan u kušnjama.
-U nekomu je gradu živjela lijepa bludnica koja je imala puno ljubavnika. Dođe k njoj neki glavar pa joj reče: „Obećaj da ćeš mi biti vjerna i uzet ću te za ženu.“ Ona mu obeća. On je oženi i odvede u svoju kuću. Njezini su je ljubavnici tražili te rekoše: „Onaj glavar ju je odveo u svoju kuću. Ako odemo u njegovu kuću, a on to sazna, kaznit će nas. Hajdemo radije iza kuće pa ćemo joj zazviždati. Kada prepozna naš zvižduk, doći će k nama pa krivica ne će pasti na nas.“ Kadaje začula zvižduk, žena začepi svoje uši te se povuče u unutarnju sobu i zatvori vrata.“
Ova bludnica je naša duša. Njezini su ljubavnici požude i ljudi. Glavar je Krist. Unutarnja prostorija je življenje u vječnosti. Oni koji joj zvižde su zli demoni. No ona uvijek bježi Kristu.
-Takva je, eto, bila služba monaha iz Skitije: ohrabriti one koji su u borbi i prihvatiti trpljenje na sebe kako bi pridobili druge da čine dobro.

IZIDOR IZ SKITIJE
-Pričao je o abba Izidoru kako su mu dolazile misli: „Ti si velik čovjek.“ On bi im odgovarao: „Zar ću se uspoređivati s abba Antunom? Ili sam postao poput abba Pamba? Ili poput ostalih otaca koji su ugodili Bogu?“ Kada bi tako učinio, smirio bi se. A kada bi ga neprijateljstvo demona činilo malodušnim plašeći se kako će biti bačen, nakon svega ovoga, u pakao, on bi im odgovarao: „Sve da budem i bačen u pakao, vas ću uvijek pronaći ispod sebe!“

KASIJAN
-Sveti German i ja pođosmo u Egipat k jednomu starcu. Budući da nas je lijepo ugostio, upitasmo ga: „Zbog čega u vrijeme dok imate braću u gostima ne obdržavate pravilo posta kakvo mi primismo u Palestini?“. On im odgovori: „Post je uvijek s nama, a vas ne mogu imati uvijek kod sebe. Post je korisna i potrebna stvar, ali ovisi o našemu izboru, no izvršiti djelo ljubavi bez izlike traži Božji zakon. U vama stoga primam Krista i trebam vam služiti sa svom gorljivošću. A kada vi odete, ja se opet mogu prihvatiti posnoga pravila. Jer ne mogu svatovi postiti dok je zaručnik s njima. Kad im se oduzme zaručnik, tada će s pravom postiti (Mk 2,19-20).“
-Bijaše neki monah koji je živio u špilji u pustinji. Dođe mu vijest od njegovih rođaka po tijelu: „Otac ti je u teškoj nevolji i ima umrijeti. Dođi po svoje nasljedstvo.“ On im odgovori: „Ja sam prije njega umro svijetu. Mrtav živoga ne može naslijediti.

LUCIJE
-Neki monasi, zvani euhiti, dođoše jednom k abba Luciju u Henaton, a starac ih upita: „Kakvim se ručnim radom bavite?“ Oni mu odgovore: „Mi se ne bavimo ručnim radom, nego, kao što reče Apostol, molimo bez prestanka.“ Starac ih upita: „Zar ne jedete?“ Odgovore: „Jedemo.“ Nato ih upita: „Dok jedete, tko se moli umjesto vas?“ Opet ih upita: „Zar ne spavate?“ Odgovore: „Spavamo.“ Starac reče: „Dok spavate, tko se moli umjesto vas?“ Nisu znali što bi mu odgovorili. Tada im reče: „Oprostite mi, ali vi ne činite to što ste rekli. Ja ću vam pokazati kako se ja molim bez prestanka radeći svoj ručni rad. Sjednem s Bogom i malo poškropim trstiku te pletem užad i kažem: Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome i po svom obilnom smilovanju izbriši moje bezakonje (Ps 51,3).“Reče im: „Nije li to molitva?“ Odgovore: „Jest.“ Tada im reče: „Kada tako ostanem čitav dan u radu i molitvi, zaradim više-manje šesnaest novčića od kojih dva ostavim na vratima, a ostalo potrošim na hranu. Onaj koji uzme dva novčića moli za mene dok ja jedem ili dok spavam. Tako po milosti Božjoj doista molim bez prestanka.“

LONGIN
-Jednom abba Longin upita abba Lucija o trima stvarima: „Htio bih otići u tuđinu.“ Starac mu reče: „Ako ne možeš obuzdati svoj jezik gdje god dođeš, ne ćeš biti stranac. Stoga ovdje obuzdaj svoj jezik i bit ćeš stranac.“ Reče mu opet: „Htio bih postiti.“ Starac odgovori: „Prorok Izaija reče: Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom (Iz 58,5), nego radije obuzdaj svoje zle misli.“ Reče mu treći put: „Htio bih pobjeći od ljudi.“ Starac odgovori: „Ako najprije ne živiš ispravno među ljudima, ne ćeš moći živjeti ispravno ni u samoći.“

MAKARIJE EGIPATSKI
-Zla riječ i dobre čini zlima, a dobra riječ i zle čini dobrima.

MOJSIJE
-Ne ogovaraj nikoga, nego reci: Bog poznaje svakoga. Nemoj se slagati s ogovaračem niti se zajedno s njim smij u njegovu ogovaranju, ali nemoj ni mrziti onoga koji ogovara svoga bližnjega. To znači ne suditi. Nemoj imati kojega čovjeka za neprijatelja i nemoj držati neprijateljstvo u svome srcu. Nemoj mrziti onoga koji je neprijateljski raspoložen prema bližnjemu. Evo što znači mir. Ovako sebe hrabriti: „Muka traje malo vremena, a počinak čitavu vječnost, po milosti Božjoj. Amen.“

MATOES
-Koliko je čovjek bliže Bogu, toliko više vidi sebe kao grješnika.

NISTERON
-netko je od otaca upitao abba Nisterona Velikoga(...): „Koje dobro djelo mi je činiti?“ On mu je odgovorio: „Nisu li sva djela ista? Pismo govori da je Abraham bio gostoljubiv i Bog je bio s njim, Ilija je ljubio samoću i Bog je bio s njim, David bijaše ponizan i Bog je bio s njim. Čini, dakle, ono što vidiš da tvoja duša želi potaknuta od Boga i čuvaj svoje srce.

NETRA
-Pričalo se o abba Netri, učeniku abba Silvana, kako je, živeći u svojoj ćeliji na gori Sinaj, umjereno udovoljavao potrebama svoga tijela, a kada je postao biskup u Faranu, prisilio se na vrlo težak način života. Njegov mu učenik reče: „Abba, kada smo bili u pustinji, nisi se ovoliko trapio.“ Starac mu odgovori: „Tamo su pustinja, i samoća, i siromaštvo i želio sam upravljati tijelom tako da se ne razbolim i ne počnem tražiti nešto što nemam. A ovo je svijet i ovdje ima netko tko će mi pomoći ako se i razbolim pa ovo činim kako ne bih uništio monaha u sebi.“

KSANTIJE
-I pas je bolji od mene jer je vjeran i nikoga ne sudi.

POEMEN
-Ne možeš zaustaviti misli koje ti dolaze. Tvoje je da im se suprostaviš.
-Bijaše neki svjetovnjak sveta života. Dođe k abba Poemenu (...) i ispriča prispodobu: Neki čovjek reče svome prijatelju: „Imam želju vidjeti cara. Hajde sa mnom.“ Prijatelj mu odgovori: „Ići ću s tobom do pola puta.“ Ovaj reče drugome prijatelju: „Povedi me k caru.“ Ovaj mu reče: „Povest ću te do careve palače.“ Zatim reče trećemu: „Hajde sa mnom k caru.“ Odgovori mu: „Poći ću i povest ću te do palače, zatim ću stati i razgovarati pa te uvesti k caru.“ Oni ga upitaše: „U čemu je smisao ove prispodobe?“ Odgovori im: „Prvi prijatelj je isposništvo koje dovodi do puta, drugi je čistoća koja doseže do neba, a treći je milosrđe koje nas sa sigurnošću dovodi k caru - Bogu.“
-Ovo je riječ zapisana u Evanđelju: Tko ima haljinu, neka je proda i kupi mač (Lk 22,36), to jest tko nalazi počinka, neka ga napusti i drži se uska puta.
-Pisano je: što su oči tvoje vidjele, o tome svjedoči (Izr 25,8), a ja vam kažem: ako i dotaknete rukama svojim, nemojte svjedočiti. Neki se brat prevario u takvoj stvari pa mu se učinilo da vidi svoga brata kako griješi sa ženom te im nakon mnogo borbe priđe misleći da su to oni te ih šume nogom rekavši: „Hoćete li već jednom prestati?“ Tada shvati da su to snopovi žita. Zato vam kažem: čak i ako dotaknete rukama, nemojte koriti.
-Budi im primjer, a ne zakonodavac.
-Zlo se zlom nikada ne uklanja, nego, ako ti tko učini zlo, ti mu učini dobro, kako bi dobročinstvom uništio zlo.

PAFNUCIJE
-Kud god pošao, ne prosuđuj sama sebe i imat ćeš mir.

SINKLETIKA
-Oni koji dolaze k Bogu, u početku imaju veliku borbu i napor, a poslije neizrecivu radost. Kao što i oni koji žele zapaliti vatru, najprije ih zahvati dim i suze im oči te tako postignu što su htjeli (jer rečeno je: Bog je naš oganj što proždire (Heb 12,29)), tako i mi u sebi trebamo rasplamsati oganj suzama i naporom.
-Zašto mrziš čovjeka koji te ražalostio? Nije ti on učinio nepravdu, već đavao. Mrzi bolest, a ne onoga koji je bolestan.

17.05.2008. u 18:09 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 01.05.2008.

BOROS, Ladislaus: Živjeti iz nade

-Ignacije Antiohijski: "Sada, kao zatvorenik, učim da ništa ne želim. Tražim onoga koji je za mene umro. Hoću onoga koji je za nas uskrsnuo. Predstoji mi rođenje. Dajte da obuhvatim čisto svijetlo! Tek kad tamo stignem, postat ću konačno čovjekom. Dopustite mi da slijedim patnje mojega Boga. Tko njega nosi u sebi, shvatit će što želim i molit će za mene da prijeđem k njemu."

-"Reci mi što misliš o patnji, pa ću ti reći što si i koliko si pretrpio!"

-Niti je oko vidjelo, niti je uho čulo, niti je ljudsko srce osjetilo što je Bog pripravio onima koji ga ljube.

-ljubav uvijek znači: "ti"!

-ljubav je naša sudbina i naš poziv

-Nada nas ne izvlači iz vremenite boli; daje nam mogućnost da vremenitu bol prihvatimo, da nosimo križ sadašnjosti.

-formulacije prolaze, vjera ostaje

-ČOVJEČJI DUH NIJE PLOD EVOLUCIJE

01.05.2008. u 23:20 • 6 KomentaraPrint#^

VUKOVAR

-Ne smije se dozvoliti da grad koji je dao sve od sebe za Hrvatsku, dao se čak i sravniti sa zemljom za Hrvatsku, bude zanemaren. Vjerujem da će Vukovar ponovno oživjeti!!! -NJAVRO, Juraj: Glava dolje ruke na leđa

-predsjednik Tuđman pozvao je na praštanje; jer pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi niti je želio ovdje u Vukovaru

-pamćenje kao brana bezumlju

01.05.2008. u 23:18 • 0 KomentaraPrint#^

AMORTH, Gabriele: Izvješća rimskog egzorcista

-ZEMALJSKI JE ŽIVOT ISPIT ODANOSTI BOGU.

-Na koji se način đavao opire Bogu i Spasitelju? Time što zahtjeva za sebe štovanje koje pripada Gospodinu i oponaša krščanske institucije.

-ČOVJEK KORAČA U TAMI VJERE, ALI SVJESTAN DA IDE U SUSRET ISTINSKOM SVJETLU.

-IHS = Jesus Hominum Salvator = Isus, spasitelj ljudi

-tamo gdje slabi vjera, raste praznovjerje

-UROK=nanositi štetu drugima utjecajem đavla

-Sit nominis tui signo famulus tuus munitus

-Ecce crucem Domini

-dobrobit duša zaslužuje svaku žrtvu

-smatrati dobrim sve što je dobro

-Maria Immaculata

-Mt 24,24: Ustat će, doista, lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane.

-"Tlo biblijskog i crkvenog nauka napušta onaj koji se protivi priznati njihovo postojanje (zlih duhova) ili koji načini od toga počelo, što nije u redu, budući da i oni, kao svaki stvor, imaju svoje porijeklo u Bogu; ili onaj koji ih proglasi pseudo-stvarnostima, umišljenom ili fantastičnom personifikacijom nepoznatih uzroka naših bolesti." Pavao VI, 15.XI.1972.

-Evanđelje uvijek veoma točno razlikuje između izlječenja bolesnika i oslobođenja od đavla.

-Mk 9,38-40: Reče mu Ivan: "Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama." 39 A Isus reče: "Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. 40 Tko nije protiv nas, za nas je."

-on ne može natjerati na grijeh, on je nepopustljivi napasnik

-NAJVEĆI DAR, DAR SLOBODNOG ODLUČIVANJA

01.05.2008. u 23:14 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 24.04.2008.

SAINT-EXUPERY, Antoine de: Mali princ

-dobro se vidi samo srcem. Bitno je očima nevidljivo.

-Samo djeca znaju što traže.

-Ljudi se naguraju u brze vlakove, a onda zaborave što traže. Tada se usplahire i počnu vrtjeti u krugu... Besmisleno...

-Ljudi s tvoga planeta gaje pet tisuća ruža u jednom jedinom vrtu... i ne nalaze u tome ono za čim tragaju... A ipak, ono za čim tragaju može se naći u jednoj jedinoj ruži ili u malo vode...

-ONO ŠTO DAJE SMISAO ŽIVOTU, DAJE SMISAO I SMRTI... !!!!!!!!!!

24.04.2008. u 21:50 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 23.04.2008.

TEREZIJA, Majka: Jednostavan put

-najsiromašniji među siromašnima

-sve što trebamo učiniti je moliti i početi više voljeti jedni druge

-ona za svoj napredak u svetosti kaže da "ovisi o Bogu i o meni -o Božjoj milosti i mojoj volji"
-prvi korak da nešto postanemo jest da to želimo

-svetost su svi različiti djelovi nas samih uklopljeni ravnomjerno u potpunu osobu. Duhovni put Majke Tereze pokazuje nam koliko je važno uravnotežiti konteplativni život molitve s praktičnim životom, ljubavi na djelu. Naravno da je to jednostavno, ali iza jednostavnosti Majke Tereze su godine iskustva i pobožnosti koje su rezultirale nenadmašnom vjerom i voljom i mudrošću. Ta ravnoteža između svjesnosti o detaljima ovdje i sada, te šireg pogleda usmjerenog na vječnost, dopušta joj da bude prema potrebi prisna, pragmatična i oštroumna, ranjiva, a ipak snažna, prizemljena, a ipak konteplativna i u molitvi.

-s kim god da razgovara, ta osoba postaje najvažnija osoba pred njom

-svako djelo ljubavi koje se učini sa svim srcem, uvijek približava ljude Bogu

-njezino poslanje milosrđa je širiti ljubav u svijetu ublažavajući patnje drugih

-Majka Tereza odabrala je voljeti tamo gdje većina ljudi to nije sposobna, među siromašnima i onima koji pate. I upravo tamo je našla plodove svog rada, kao i sastojke za jednostavan put.

-što god da činim, činim to za Isusa. Inače to nema vrijednosti, nema svrhe.

-definicija siromaštva riječima Majke Tereze je opsežna. Ona "najmanjeg od moje braće" definira kao:

"Gladnog i usamljenog, ne samo hrane, već i Riječi Božje; žednog i neukog, ne samo vode, nego i znanja, mira, istine, pravde i ljubavi; nevoljenog i ogoljelog, ne samo od odjeće, već i od ljudskog dostojanstva; neželjeenog, nerođenog djeteta, rasno diskriminiranog, bez doma i napuštenog -ne samo doma od cigli, nego i željnog srca da ga razumije, štiti i voli; bolesnog, umirućeg koji je lišen osnovnih sredstava za život i zarobljenika -ne samo u tijelu, nego i u duhu; svi oni koji su izgubili svaku nadu u život, alkoholičari i ovisnici o drogi, kao i svi oni koji su izgubili Boga (za njih Bog je postojao, no Bog i dalje postoji) i koji su izgubili svaku nadu u moć Duha."

-Kako možeš istinski poznavati siromašne ukoliko ne živiš poput njih?

-Što više imamo, to manje možemo dati.

-Siromašštvo je predivan dar jer daje slobodu -ono znači da imamo manje prepreka između nas i Boga.

-Činiti male stvari velikim srcem -to je jednostavno, ali ne i lako.

-ljubi toliko da boli

-ako prihvatiš patnju i ponudiš je Bogu, to te ispunjava radošću

-sastoji se od 6 osnovnih koraka: tišina, molitva, vjera, ljubav, služenje i mir. Bliskost s jednim od koraka će prirodno voditi do drugog.

-JEDNOSTAVAN PUT
Plod tišine je molitva.
Plod molitve je vjera.
Plod vjere je ljubav.
Plod ljubavi je služenje.
Plod služenja je mir.

-Kad imamo Boga u našim životima, to nam u život unosi smisao, čini sve vrijednim truda i donosi bogate plodove.

-vjerujem da su stvari savršene upravo onakve kakve jesu: problem je u načinu na koji ih ja vidim.

-Božja ljubav za nas veća je od svih sukoba koji će proći.

-Vjera je dar od Boga.

-"Napuni prvo sebe, tek onda ćeš biti sposoban dati drugima." -sv. Augustin

-Svaki dan je priprema za smrt. (...) Smrt nije ništa drugo nego povratak njemu.

-Moramo živjeti svaki dan kao da nam je posljednji kako bismo bili spremni kad nas Bog pozove, i pripravni, umrijeti čista srca.

-Najteža bolest danas na zapadu nije tuberkuloza ili guba nego je biti neželjen, nevoljen i bez ikoga kome je stalo do vas. Fizičke bolesti možete liječiti uz pomoć medicine, ali jedini lijek za usamljenost, očaj ili beznađe je ljubav. U svijetu ima mnogo ljudi koji umiru zbog korice kruha, ali još daleko više ima onih koji umiru za malo ljubavi. Siromaštvo na Zapadu je drukčija vrsta siromaštva -to nije samo siromaštvo zbog usamljenosti, već također i siromaštvo duhovnosti. Postoji glad za ljubavlju, kao što postoji i glad za Bogom.

-lako je voljeti ljude koji su daleko, no nije uvijek tako lako voljeti one koji žive s nama ili blizu nas.

-"Djelujte, ali ne tražite plodove vaših djela." -Gandhi

-nemojte davati samo novac, već umjesto toga pružite ruku

-Ljubav gubi smisao ako se ne dijeli. Ljubav mora biti pretočena u djela.

-Poruka koju mi pokušavamo prenijeti najsiromašnijima među siromašnima jest: mi ne možemo riješiti vaše probleme, ali Bog vas voli čak i kad ste hendikepirani, alkoholičari ili gubavci. I bez obzira hoćete li ili nećete biti izliječeni, Bog vas uvijek voli jednako, i mi smo ovdje da vam pokažemo tu ljubav. A ako možemo bar malo ublažiti njihovu bol, tim bolje, međutim, nama je važnije da ih podsjetimo da ih Bog voli, čak i usred boli i patnje. Takvu poruku očigledno nije lako prenijeti, ali mi vjerujemo da u prvom redu trebamo jednostavno biti uz njih. Ako provodite vrijeme s nekom osobom, tada je to jednako bitan izraz ljubavi koliko i ono što možete učiniti za nju.

-Nije bitno koliko učinite, već je bitno koliko ljubavi ulažete u to što radite i dijelite s drugima.

-Mi na Zapadu često smo usmjereni samo na profit, sve se mjeri prema rezultatima, te tako upadamo u zamku da postajemo stalno sve aktivniji kako bismo mogli proizvesti te rezultate. Na Istoku -naročito u Indiji- otkrila sam da su ljudi zadovoljniji samim svojim postojanjem, time da samo sjede pod indijskom smokvom pričajući s ostalima. Mi Zapadnjaci bismo to vjerojatno nazvali gubljenjem vremena, ali i to ima svoju vrijednost. Kad smo s nekim i slušamo ga bez gledanja na sat, ne očekujući rezultate, učimo se ljubavi. Uspjeh ljubavi je u samom voljenju -a ne u rezultatu voljenja. Svakako da je prirodno u ljubavi željeti najbolje za drugu osobu, ali vrijednost onoga što smo učinili nije određena činjenicom da su stvari ispale onako kako smo mi željeli, ili ipak nisu. Što se više uspijemo osloboditi te opsjednutosti rezultatima, više možemo naučiti o kontemplativnom elementu ljubavi. Postoji ljubav izražena služenjem i postoji ljubav u kontemplaciji. Mi bismo trebali težiti njihovoj ravnoteži. Ljubav je put za pronalaženje te ravnoteže.

-Morate dati nešto što predstavlja odricanje. Tada to više nije davanje samo onoga bez čega možete, već davanje nečega bez čega ne možete ili ne želite živjeti, nečega što stvarno volite. Tada vaš dar postaje žrtva koja će imati vrijednost pred Bogom. Bilo koja žrtva bit će korisna ako je učinjena iz ljubavi.
To davanje sve dok ne zaboli -ta žrtva- također je ono što ja zovem ljubav na djelu. Svakodnevno vidim takvu ljubav - u djeci, muškarcima i ženama. Jednom sam hodala ulicom kad mi je prišao prosjak i rekao: "Majko Tereza, svi Vam daju, i ja Vam također želim dati. Danas sam cijeli dan dobio svega 29 paisa, i želim ih dati Vama." Na trenutak sam se zamislila: ako ih uzmem (29 paisa nisu nikakva vrijednost), on neće imati što jesti večeras, a ako ih ne uzmem, povrijedit ću ga. Stoga sam ispružila ruke i uzela novac. Nikada nisam vidjela takvu radost ni na čijem licu kao što je tada bila na njegovom, što je i on, prosjak, također mogao dati Majci Terezi. To je bila velika žrtva za tog jadnog čovjeka koji čitav dan stoji na suncu i dobije svega 29 paisa. Bilo je to predivno: 29 paisa je tako mala svota i ja ne mogu ništa dobiti za nju, ali kad mi ju je on dao, te kad sam je ja uzela, postala je poput tisuća jer je dana s toliko puno ljubavi.

-Bilo bi sebično od nas plakati, jer tada mislimo na sebe, a ne o tome gdje se ti ljudi sada nalaze -s Bogom. Trebali bismo biti sretni zbog njih.

-Onaj koji daje s osmjehom, daje najbolje. Ako ste uvijek spremni reći "da" Bogu, imat ćete, naravno, osmjeh za sve i biti u stanju, s Božjim blagoslovom, davati sve do boli.

-Radost je ljubav, radost je molitva, radost je snaga. Bog voli osobu koja daje s radošću i ako dajete s radošću, uvijek dajete više. Radosno srce je srce koje gori od ljubaVi.
Djela ljubavi su uvijek djela radosti. Ne moramo tražiti sreću: ako imamo ljubavi za druge, dobit ćemo sreću. To je dar od Boga.


-Natpis na zidu dječjeg doma u Calcutti kaže:
Odvoji vrijeme za razmišljanje,
Odvoji vrijeme za molitvu,
Odvoji vrijeme za smijeh.

To je izvor snage,
To je najveća snaga na Zemlji,
To je glazba duše.

Odvoji vrijeme za igru,
Odvoji vrijeme da voliš i budeš voljen,
Odvoji vrijeme za davanje.

To je tajna vječne mladosti,
To je Bogom dana povlastica,
Dan je prekratak da bismo bili sebični.

Odvoji vrijeme za čitanje,
Odvoji vrijeme da budeš prijatelj,
Odvoji vrijeme za rad.

To je vrelo mudrosti,
To je cesta ka sreći,
To je cijena uspjeha.
Odvoji vrijeme da činiš milosrdna djela.
To je ključ od vrata Raja.


-molitva na djelu je ljubav, a ljubav na djelu je služenje

-iza zidova od cigle nalaze se mnogi usamljeni ljudi

-zato što mi ne vidimo uvijek plodove našeg rada!!

-Ljudi nas stalno pitaju: "Umjesto da dajete čovjeku ribu, zašto ga ne naučite pecati?", a mi odgovaramo da većina naših siromašnih ljudi ne bi imala snage čak niti držati štap za pecanje u ruci. Često mislim kako upravo odatle potječe pogrešno shvaćanje našeg posla, a ponekad i nepravedna kritika, zato što se ne pravi nikakva razlika između onih najsiromašnijih kojima mi pomažemo i ostalih siromašnih ljudi.
-Ako čovjek umire, nema vremena za ulaženje u problem zbog čega je on u stanju u kojem je, ni za nabrajanje raznih društvenih programa koji su to mogli spriječiti. Ono što mi kažemo je: "Pustimo neka drugi rade na problemima koji su doveli ovog čovjeka u to stanje, ali dopustite nam da mu sada pomognemo umrijeti u miru i dostojanstvu." U mnogim slučajevima mi nudimo kratko:r:očniju brigu od ostalih i jednostavno kažemo: ovaj muškarac ili žena su potrebiti -što mi možemo učiniti za njih? Ako u budućnosti političke proomjene otklone takve situacije, mi ćemo ih rado prihvatiti, ali nemamo ni vremena ni energije, a često nismo niti osposobljeni, učiniti mnogo po tom pitanju. Bog, u svojoj mudrosti, spaja sve to u cjelinu. On zna da niti jedna osoba ne može pokriti čitavu situaciju, zato nadahnjuje neke ljude da rade na jednom području, a druge da djeluju na drugom.

-Došli ste služiti Krista u osakaćenima, bolesnima i umirućima. Sretni smo i zahvalni što ste odabrali ovu priliku da budete svjedoci Božje ljubavi na djelu. Zapamtite da je Krist taj koji djeluje kroz nas -mi smo tek instrumenti u Njegovoj službi. Nije bitno koliko ćemo učiniti, već koliko ljubavi ćemo uložiti u to što činimo.

-mi nismo uvijek dužni biti uspješni, ali smo uvijek dužni vjerovati

-ali osjećao sam da moram i dalje pokušavati, tražiti, te nastavljati posao

-POMOZI MI DA TE PROPOVIJEDAM BEZ PROPOVIJEDANJA, NE RIJEČIMA, VEĆ PRIMJEROM

-ŽIVA LJUDSKA BIĆA KOJA SU SE PONOVO RODILA ZATO ŠTO SU POSTALA SVJESNA SVOG UMIRANJA. S DRUGE STRANE, LJUDI U GRADU SU ŽIVI, ALI U STVARI UOPĆE NE ŽIVE...

23.04.2008. u 21:25 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 21.04.2008.

FRANKL, Viktor Emil: Nečujan vapaj za smislom

-čovjek se ne može gledati kao biće kojem je osnovna briga zadovoljiti svoje porive i nagone za stvaranjem ugode ili pak, u tu svrhu, pomiriti id, ego i superego; ljudska se stvarnost isto tako ne može primati samo kao posljedica procesa uvjetovanja ili uvjetnih refleksa. Ovdje je čovjek predstavljen kao biće u traženju smisla - traženju čija uzaludnost, kako se čini, razjašnjava veliki dio nevolja našeg doba.

-"bolesti potječu iz kraljevstva prirode, a ozdravljenje dolazi iz kraljevstva duha" -Paracelsus

-"Doista postoji samo jedan filozofski problem... Suditi o tome ima li ili nema smisla živjeti..." -Camus, Albert: Mit o Sizifu

-današnje društvo zaista udovoljava i zadovoljava svakoj potrebi - osim jednoj: potrebi za smislom!

-za razliku od drugih životinja čovjeku nije dano da pomoću poriva i nagona zna što mu je činiti, a za razliku od čovjeka iz prijašnjih vremena tradicije i tradicionalne vrijednosti više mu nne govore što bi trebao činiti. Tako on sada, buduči da nema pred sobom takvo što da ga vodi, ponekad niti ne zna što želi učiniti. Posljedica? On čini što i drugi ljudi čine - što je konformizam - ili čini što drugi ljudi žele da čini - što je totalitarizam.

-propadanje tradicija je glavni činilac koji utječe na egzistencijsku prazninu

-ovisnost kao izvor osjećaja besmislenosti

-da li sam osjećaj besmislenosti prestavlja duševnu bolest ili ne, Sigmund Freud kaže: "U trenutku kada se čovjek zapita postoji li smisao i vrijednost života, on je bolestan.". No, ja smatram da je to traženje smisla života prije dokaz ljudskosti negoli odraz duševne bolesti. Čovjek ne mora biti neurotična osoba da bi ga zanimalo pitanje smisla života, ali zato mora biti istinsko ljudsko biće.

-ne smijemo dopustiti da nas vjerovanje u moguću humanost čovjeka zaslijepi pred činjenicom da HUMANA ljudska bića jesu, a vjerojatno će uvijek i biti, u manjini. No, upravo ta činjenica svakog od nas poziva da se pridruži manjini: stvari loše stoje, ali ne dadnemo li sve od sebe da ih učinimo boljima, sve će postati još gore. !!!

-čovjek prvo mora dostići zadovoljavajući životni standard i tek se onda može približiti zadatku pronalaženja svrhe i smisla života.
-samo se po sebi razumje da bolestan želi da ozdravi pa se može činiti da mu je zdravlje najvažniji cilj u životu. No, zdravlje je u ovom slučaju samo sredstvo da se dođe do nekog cilja, preduvjet da se nešto postigne što se smatra pravim smislom u određenim prilikama.

-biti čovjek znači uvijek biti nekako usmjeren, biti upravljen na nešto ili nekog drugog: na smisao koji valja ispuniti ili na susret s drugim čovjekom, na neki razlog koji treba udovoljiti ili na voljenu osobu.

-pravo "trčanje za srećom" upravo priječi sreću. Što više uzimamo sreću kao cilj, to ćemo je i prije i više promašiti.

-stvarnost se prikazuje uvijek u obliku specifične, konkretne situacije, a budući da je svaka životna situacija jedinstvena, proizlazi da i smisao situacije mora biti jedinstven.
-moglo bi se reći da se nagoni prenose genima, a vrijednosti tradicijama, dok je smisao, budući da je jedinstven, stvar osobnog otkrivenja.
-otkrića smisla bit će moguća čak ako potpuno nestanu sve univerzalne vrijednosti

-Samo su mogućnosti - prilike da se učini nešto sa stvarnošću - prolazne. Kada jednom iskoristimo mogućnost koju nam pruža situacija, kada ispunimo smisao koji ona sadrži, onda smo mogućnost pretvorili u stvarnost i to smo učinili jednom i ZAUVJEK. Prolaznost to onda više ne može zahvatiti. Ništa i nitko (ali ipak Bog nam može oprostiti, oduzeti, preuzeti grijehe, op. N.D.) nam ne može uzeti i lišiti nas onog što smo položili i pohranili u prošlost. U prošlosti ništa nije nenadoknadivo i nepovratno izgubljeno, več je sve trajno pohranjeno. Čudno je da ljudi obično vide samo strnokošu prolaznosti - a ne vide pune žitarice u koje su položili žetve svojih života: svoja hrabra djela, ostvarene poslove, voljene ljubavi, hrtabro prebrođene patnje. U Knjizi o Jobu (5, 26) stoji: "U grob ti ćeš leći kada budeš zreo kao što se žito snosi kad dozori.".

-budući da je smisao jedinstven, on se stalno mijenja. No, nikada nije promašen. Životu nikada ne nedostaje smisao. Začudo, to postaje razumljivo tek ako shvatimo da postoji potencijalni smisaokoji se mora otkriti, čak i u poslu i u ljubavi.
-no, nikada ne smijemo zaboraviti da smisao životu možemo naći i kad se nađemo oči u oči sa beznadnom situacijom kao njene bespomoćne žrtve, kada se suoćimo sa sudbinom koja se ne može promjeniti. U takvom je trenutku jedino važno osvjedočiti se o jedinstvenim ljudskim mogućnostima u njihovom najboljem svjetlu, što znači tragediju preokrenuti u osobni trijumf, nesreću pretvoriti u veliko ljudsko dostignuće.
-Yehuda Bacon, izraelski kipar koji je kao maleni dječak bio zatvoren u Auschwitzu, vrlo je lijepo opisao taj osjećaj u knjizi koju je napisao poslje rata: "Kao dječak sam mislio: reći ću svima što sam vidio, jer se nadam da će se ljudi promjeniti na bolje. No, ljudi se nisu promjenili, nisu čak željenili niti znati. Tek sam mnogo kasnije shvatio SMISAO PATNJE. Ona može imati smisao samo ako nekoga mijenja na bolje.". On je konačno spoznao i smisao svoje patnje: promjenio je sebe.

-smrt, posljednji stupanj rasta

-tajna bezuvjetnog smisla života, što znači da se smisao može naći čak i u patnji i u smrti.

-smisao je dostupan svakom pojedincu - bez obzira na spol i godine starosti, kvocjent inteligencije ili stupanj obrazovanja, bez obzira na okolinu u kojoj živi ili na vrstu karaktera, ili, na posljednjem, ali ne i manje važnom mjestu, bez obzira na to je li dotična osoba vjernik ili to nije, a ako pak jest, onda bez obzira na to kojoj vjeri pripadala.

-mjenjajući sebe (ako ve ne možemo promjeniti svoju sudbinu) tako što sebe nadrastamo i na sebe zaboravljamo, ispoljavamo najkreativniju od svih ljudskih mogućnosti.

-"Istinski smisao svog postojanja našao sam čak i ovdje, u zatvoru. Našao samo svrhu svog života i vrijeme koje ovdje ostavljam je samo kratko čekanje na priliku da učinim bolje i više." -Frank E.

-čovjek = "unitas multiplex" -Toma Akvinski
-biti čovjek u osnovi znači biti otvoren prema svijetu
-biti čovjek znači "živjeti među ljudima" -Martin Heidegger

-"Svaki izbor ima svoj uzrok, ali ga uzrokuje onaj koji bira" -Magda B. Arnold

-Za vrijeme prvog svijetskog rata u streljačkom zakonu zajedno su bili jedan vojni liječnik Židov i njegov prijatelj, aristokratski pukovnik koji nije bio Židov - kada je započela žestoka paljba. Pukovnik je ironičnim glasom rekao: "Strah vas je, zar ne? To je samo još jedan dokaz da je arijska rasa nadmoćnija od semitske." "Svakako bojim se," odgovorio je liječnik. "Samo, pitanje je tko je nadmoćniji. Da ste vi, dragi moj pukovniče, tako uplašeni kao ja, već biste davno pobjegli." -Nisu važni naši strahovi i tjeskobe kao takvi, već stav koji zauzimamo prema njima, a taj stav je stvar slobodnog izbora.

-priča Johanesa Langea o slučaju jednojajčanih blizanaca. Jedan je brat postao vješt kriminalac, dok je drugi postao vješt kriminolog. To što su obojica postali vješti, moglo je vrlo lako biti stvar nasljeđa. No, to što je jedan postao kriminalac, a drugi kriminolog stvar je stava koji su zauzeli. Nasljeđe je samo podloga iz koje se čovjek izgrađuje. Ono je tek kamen koji graditelj prihvaća ili ga odbacuje. No, sam graditelj nije izgrađen od kamena.

-čovjekova je povlastica da bude krivac. No, on uz to posjeduje i odgovornost da prevlada krivnju.

-porivi i nagoni guraju, ali razlozi i smisao vuku.

-J. W. Goethe, Faust:
Tko nešto živo hoće da kako treba shvati,
Duh najprije iz toga mora istjerati.
U ruci tada djelove on ima,
Al' duhovne, ah! veze nema među njima.
Encheiresis naturae kemija ove to,
Pri tom se sama sebi ruga nesvjesno.
-istina je da "nedostaje veza". Mnoge su znanosti tako prikazale svijet, da je očito da mu nedostaje smisao. Međutim, to ne znači da je svijet uopće bez smisla, već samo da su mnoge znanosti slijepe da ga vide.
-Pogledajmo krivulju koja leži na okomitoj plohi. Od ove linije na vodoravnoj plohi ostaju samo tri točke, tri izdvojene i nepovezane točke, točke bez međusobne smislene veze. Smislena povezanost leži iznad i ispod vodoravne plohe. Zašto se ista slika ne bi primjenila i na događaje koje znanost tumači kao slučajne, npr. slučajnost mutacija? Nije li onda shvatljivo da negdje postoji skriveni smisao, viši ili dublji smisao koji izmiče poprčnom presjeku, zato što leži iznad ili ispod njega, kao što je slučaj s gornjim i donjim dijelovima krivulje? Ostaje činjenica da se sve ne može protumačiti smislenim terminima. No, danas barem možemo objasniti razlog zašto je to NUŽNO tako.

-"Le coeur a ses raisons, que la raison ne connait point" (Srce ima razloge, koje razum ne poznaje). Blaise Pascal
-mudrost srca

-trebamo se ponašati čovječno, a ne samo kao zalog i igračka procesa uvjetovanja ili poriva i nagona

-sloboda se može izroditi u puku samovolju, ukoliko se ne živi u smislu odgovornosti

-psihoza predstavlja događaj unutar sustava biokemije tijela. Međutim, ono što pacijent čini od svoje psihoze, isključivo je u vlasti njegove ljudske osobnosti. Psihoza koja ga muči je biokemijski proces, ali kako on reagira na nju, što u nju ulaže, kako je prihvaća - sve je to njegovo osobno ostvarenje, ljudsko djelo u koje je ugradio svoje patnje; to je način na koji je vlastitu patnju obdario smislom. Psihoza sama po sebi nije smislena, ali joj smisao može dati sam pacijent - trajnim i postojanim unutarnjim uzdizanjem koje izvlači iz nje.

-čovjek kao biće koje je više usmjereno prema ciljevima nego što je vođeno porivima

-Znanstvenik može ostati vjeran svojoj znanosti i držati se jedne dimenzije, ali bi istovremeno morao i ostati otvoren, držati svoju znanost otvorenom prema VJEROJATNOSTI da postoji i druga, viša dimenzija.
-viša dimenzija ne isključuje, ona uključuje
-Našim je znanstvenicima potrebno više od samog znanja: potrebna im je i mudrost. Mudrost definiram kao znanje plus svijest o njegovim postojećim granicama.

-Bog je pratilac vašeg najintimnijeg razgovora sa samim sobom. Kad god govorite sami sebi u najvećoj iskrenosti i najdubljoj samoći - onaj kome se obraćate može se s pravom nazvati Bogom.

-usamljenost usred "usamljenog mnoštva"

-stjecanje neograničene slobode radi što veće zarade

-čovjek najbolje ispunjava sam sebe kadazaboravlja i ne misli na sebe, kada se jednostavno daje. Zaboravljajući sebe postaje OSJEĆAJNIJI, a dajući sebe - KREATIVNIJI.

-svoje patnje položiti kao žrtvu na oltar čovječanstva.

-stres = "sol života" -Seyle, otac pojma stresa
-čovjeku je potrebna određena i posebna vrsta napetosti

-horizont: čovjek je naprosto prisiljen da ga pomiče sve dalje svakim korakom kojim ide prema njemu.

-Ima li uopće razloga da zavidi mladom čovjeku; da mu zavidi na svim mogućnostima koje su otvorene pred njim, na budućnosti koja pred njim stoji? "Ne, hvala", pomislit će. "Umjesto svih tih mogućnosti ja iza sebe, u svojoj prošlosti, imam stvarnost; stvarnost koja je satkana od svih poslova što sam ih obavio, od svih ljubavi što sam ih volio i napose, od svih patnji što sam ih hrabro propatio. Najviše sam ponosan upravo na te patnje, iako one nisu nešto na čemu mi se može zavidjeti."

-Što je prošlo, otišlo je;
Što je prošlost, doći će.

-Svijet ne predstavlja šifrirani rukopis koji tek moramo odgonetnuti: ne, svijet je prije list papira na koji moramo izdiktirati svoje poruke.

-Mnogi ljudi vjeruju da čovjek koji umire može u djeliću sekunde sagledati čitav svoj život, kao "ubrzani" film. Moglo bi se reći da se u smrti i čovjek sam pretvara u neku vrstu filmskog ostvarenja. U tom trenutku on sam "predstavlja" svoj život, postaje povijest svog života - svejedno dobra ili loša, naprosto onakva kakva je već mogla biti. Čovjek postaje svoj vlastiti raj ili pakao.
To dovodi do paradoksalne činjenice da je čovjekova vlastita prošlost zapravo njegova prava budućnost. Živ čovjek ima pred sobom budućnost, a iza sebe prošlost; dakle, ima oboje; umirući čovjek nema budućnosti u onom uobičajenom smislu, ima samo prošlost; no, mrtav čovjek sam "je" svoja prošlost. On nema života, on "je" sam svoj život. To što je to "samo" njegov PROŠLI život, nema nikakve važnosti; napokon, prošlost je najsigurniji oblik postojanja. Upravo je prošlost ono što nam nitko ne može oduzeti.

-"Hajde da život ne uzimamo baš tako ozbiljno i storgo. Zabavljajmo se na račun vlastitih problema. Postavimo li se u stranu, te iz prikrajka gledamo na njih i smijemo im se, oni će naprosto i jednostavno nestati - kao dim!"

-s patnjama se mora nastojati živjeti, umjesto da se na njih neprestano žalimo, da ih analiziramo ili pokušamo izbjeći.

-Duh ne može oboljeti kao što duša ne može podleći ili biti podvrgnuta raspadanju. -neotomisti

-Videant conslues - Neka pozvani razmisle. ili Razmislite vi, kojih se ovo tiče.

21.04.2008. u 21:54 • 0 KomentaraPrint#^

KAVAFIS, Konstantin: Itaka

Kad kreneš na put prema Itaci
poželi da dug to bude put,
pun pustolovina, pun spoznaja.
Ni Lestrigonaca ni Kiklopa,
ni srdita Posejdona ne boj se!
Takve na svom putu nikada susresti nećeš,
ako ti misao ostane uzvišenom, ako ti birani
osjećaji duh i tijelo prožmu.
Na Lestrigonce i Kiklope,
na divljeg Posejdona naići nećeš,
ako ih ne nosiš u duši svojoj,
ako ih tvoja duša ne stavlja pred tebe.

Poželi da dug to bude put.
Svitanja ljetnih neka bude mnogo
kada ćeš radosno i zadovoljno
ulaziti u luke prvi put viđene:
zastani na feničkim trgovima,
i nabavi krasnu robu,
sedefe, koralje, jantar i ebanovinu,
i razbludnih mirisa svake vrste:
koliko god voliš razbludnih mirisa:
pođi u mnoge egipatske gradove,
da se poučiš i naučiš od mudraca.

Uvijek na umu imaj Itaku.
Stići tamo tvoja je sudbina.
Ali ne požuruj nikakvo putovanje.
Bolje je da mnogo godina traje:
i da kao starac pristaneš na otok,
bogat onime što si na putu stekao,
ne očekujući da Itaka bogatstvo ti da.

Itaka ti je dala lijepo putovanje.
Bez nje ne bi krenuo na put.
Ništa ti više ona nema dati.

I ako je siromašnom nađeš,
Itaka te nije obmanula.
Tako mudar kako si postao,
s tolikim iskustvom,
Već si shvatio što Itake znače.

21.04.2008. u 21:54 • 0 KomentaraPrint#^

FRANKL, Viktor: Život uvijek ima smisla ili Zašto se niste ubili

-život ne samo da ima svoj smisao nego ga i zadržava -pod svim uvjetima i u svim okolnostima; i da će ga sačuvati do svoga posljednjeg časa

-bezuvjetna vjera u bezuvjetnu smislenost života

-...ali je od neusporediva značenja za život svakog pojedinca da se tome smislu preda

-šansu da prežive imali su uglavnom oni koji su bili upravljeni na budućnost, na neku zadaću koju u budućnosti trebaju ispuniti, na smisao kojega ih je
ostvarenje u neku ruku očekivalo, ili na neku osobu koja ih je s ljubavlju čekala...

-život je patnja, preživjeti znači naći smisao patnje

-Nietzsche: "Onaj tko zna "zašto" živjeti, moći će podnijeti gotovo svakojako "kako" živjeti

-Čovjeku se može oduzeti sve -osim jednoga: temeljne ljudske slobode da u svim okolnostima izabere svoje držanje, da prihvati svoj vlastiti put.

-Dostojevski: "Jednoga se bojim: da ne budem dostojan svojih patnji."

-nema svoj smisao samo jedino djelatni život kada čovjek može stvaralačkim načinom ostvarivati vrijednosti; niti jedino uživalački život koji čovjeku daje mogućnost da se ispuni doživljajem ljepote - u prirodi i umjetnosti; nego svoj smisao zadržava i život koji -kao u logoru- nema više nikakve šanse ostvarivanja stvaralačkih ili uživalačkih vrijednosti; nego mu još samo pušta šansu ćudoredno najvrednijeg držanja

-čovjeka njegova nutarnja snaga može uzdići iznad njegove vanjske sudbine.

-padaju oni koji nemaju nutarnjeg oslonca!

-lat. finis = "svršetak", ali isto tako i = "cilj"

-"egzistirati za budućnost"

-upravo ta izvanredno teška vanjska situacija daje čovjeku priliku da duhovno poraste iznad samoga sebe
-tima je uspjelo i bilo dano da -dapače i u vanjskom neuspjehu i u smrti- dosegnu ljudsku veličinu koja im možda u njihovu običnom životu nikad ne bi bila dosuđena. Na nas druge, sve osrednje i mlitave, mogle bi se primijeniti Bismarckove riječi: „U životu je kao kod zubara: neprestano misliš da će najgore istom doći, a već je sve gotovo.“. Uz malu izmjenu mogli bismo reći da su ljudi u koncentracijskom logoru većinom vjerovali da su prave prilike života za njih prošle -a u zbilji se njihova prilika sastojala u tom što će oni iz svoga logorskog života učiniti: jadno vegetiranje -kao tisuće logoraša, ili nutarnju pobjedu -kao rijetki i malobrojni...

-čovjekovo je svojstvo da može egzistirati jedino u vidu budućnosti, nekako sub specie aeternitatis (u vidu vječnosti)

-potrebna je temeljita promjena u postavljanju pitanja o smislu života: Moramo naučiti, i očajnike učiti, da doista nije važno što mi od života očekujemo, nego je naprotiv važno što od nas očekuje život! Filozofskim jezikom moglo bi se reći da se ovdje radi o svojevrsnom kopernikanskom obratu: naime, da više ne pitamo za smisao života, nego da sebe doživljavamo kao da smo pitani, kao one kojima život svakog dana i svakog časa postavlja pitaanja na koja nam valja odgovoriti, i to ne mozganjem i retorikom, nego svojim djelovanjem i pravim ponašanjem. Živjeti, na kraju krajeva, znači: biti odgovoran za davanje pravih odgovora na životna pitanja, za ispunjivanje zadataka što ih od svakog pojedinca život traži, za ispunjenje zahtjeva svakog časa.
Taj zahtjev -i prema tome smisao egzistencije- varira od čovjeka do čovjeka i od časa do časa. Ne može se dakle općenito odrediti smisao čovjekova života, ne može se općenito odgovoriti na pitanje tog smisla; život -kako ga ovdje zamišljamo- nije nešto neodređeno, nego nešto sasvim zbiljsko i konkretno, kao što su i životni zadaci vrlo realni i konkretni. Konkretna stvarnost donosi sa sobom čovjeku sudbinu koja je za svakoga neponovljiva i jedincata (od svih različita). Nijedan se čovjek i nijedna sudbina ne može usporediti s drugim čovjekom i s drugom sudbinom. Nijedna se situacija ne ponavlja, i svaka od njih traži drukčiji odgovor. Jedanput njegova konkretna situacija zahtijeva aktivnost -da pokuša, dakle, djelotvorno oblikovati svoju sudbinu; drugi put, da uluči priliku te vrijednosti ostvari doživljajno (uživački); drugi put opet da svoju sudbinu jednostavno primi upravo -kao „svoj križ“(...). No svaka je situacija obilježena svojom neponovljivošću i jedincatošću te dopušta uvijek samo jedan jedini -onaj pravi „odgovor“ na pitanje koje je sadržano u situaciji.
-Kada dakle konkretna sudbina nametne čovjeku patnju, morat će on u patnji vidjeti zadatak, i to neponovljivi zadatak. Čovjek mora i naočigled patnje doći borbom do svijesti da je on u njoj tako reći na cijelom svijetu -neponovljiv i jedincat. Nitko mu patnju ne može skinuti niti mjesto njega trpjeti. Ali u tom kako on sam podnosi svoju patnju nalazi se i neponovljiva šansa za jedinstveno ostvarenje.

-nezamjenljivost i nezastupljivost svake pojedine osobe jest ono što osvjetljuje svu veličinu odgovornosti što je čovjek ima za svoj život i za nastavak svog života. Čovjek koji je postao svjestan te odgovornosti, što je ima prema djelu koje na nj čeka ili prema ljubljenoj osobi koja na nj čeka, takav čovjek nikad neće biti kadar odbaciti svoj život. Ta poznato mu je „zašto“ da egzistira -pa će stoga moći podnijeti svako „kako“ svoje egzistencije

-živjeti znači: biti odgovoran za davanje pravih odgovora na životna pitanja, za ispunjavanje zadataka što ih od svakog pojedinca život traži, za ispunjenje zahtjeva svakog časa.

-„mi očekujemo od života“ nasuprot „život očekuje od nas“

-Ali nisam govorio jedino o budućnosti i o mraku kojim je ona zastrta te o sadašnjosti sa svim njezinim patnjama, nego sam govorio i o prošlosti -o njezinim radostima koje nas obasjavaju još i u ovoj tami. Ponovno sam citirao pjesnika -da ne izgledam župnički- koji kaže: „Što si doživio, ne može ti oteti nikakva sila na svijetu. Ne samo ono što smo doživjeti nego i ono što smo uradili, ono što smo ikad plemenito mislili i ono što smo pretrpjeli... sve smo to unijeli u stvarnost, jednom zauvijek. I premda je sve to prošlost -upravo je u prošlosti zauvijek osigurano! Prošli je bitak također bitak -možda najsigurniji način bitka.

-što si doživio, ne može ti oteti nikakva sila na svijetu (ali ipak Bog nam može oprostiti, oduzeti, preuzeti grijehe, op. N.D.).

-I još sam govorio o mnogostrukim mogućnostima da se život ispuni smislom. Pripovijedao sam svojim drugovima (...) o tom da ljudski život ima uvijek i u svim uvjetima smisao i da taj beskrajni smisao egzistencije uključuje u sebi patnju i umiranje, nevolju i smrt. Pozvao sam te jadnike koji su me pažljivo u mraku slušali da stvarima i ozbiljnosti našeg položaja gledaju u oči da ne klonu, nego sačuvaju hrabrost, svjesni da čak ni bezizglednost naše borbe ne može oduzeti njezin smisao i njezinu vrijednost. Na svakoga od nas, rekoh im, gleda u ovim teškim trenucima -i gledat će pogotovo u skorom zadnjem trenutku za mnoge od nas- hrabrećim pogledom prijatelj ili supruga, netko živ ili mrtav, ili Bog: i taj od nas očekuje da ga ne razočaramo, i da trpimo i umremo -ne bijedno, nego ponosno!

-predložio Bogu: neka zbog njegove patnje i smrti bude očuvana od teške smrti jedna njemu mila osoba. Tome čovjeku trpljenje i umiranje nije bilo besmisleno, nego je –kao žrtva- zadobilo najdublji smisao

-Nitko i nikada nema pravo činiti nepravdu –pa ni onaj tko je nepravdu pretrpio

-Pored moralne deformacije koja je prijetila čovjeku koji se nenadano oslobodio duševnog pritiska postojala su još dva druga osnovna iskustva koja su ga karakterno ugrožavala i deformirala: gorčina i razočaranje kad se vratio u prijašnji život. - Gorčinu je izazivalo mnogošta na što je naišao otpušteni logoraš u javnom životu svoje nekadašnje sredine. Ako mora ustanoviti da ga ovdje-ondje susreću jedino slijeganjem ramena ili praznim frazama, tada ga nerijetko snađe gorčina pa se upita zašto je onda sve morao trpjeti. Ako mu se svuda samo ponavlja: „Mi o tom ništa nismo znali“, ili: „I mi smo se napatili...“, tada će se upitati je li to doista sve što mu imaju reći.
Doživljaj je razočaranja drukčiji. Tu ne zapanjuje površnost ili ravnodušnost bližnjih zbog koje bi se najradije negdje sakrio da o njima ne moraš ništa više vidjeti ni čuti... ovdje, u doživljaju razočaranja, osjeća se čovjek izdan od sudbine. Čovjek je godinama vjerovao da je dosegao najdublju točku mogućeg trpljenja, a sad mora ustanoviti da patnja u neku ruku nema dna, da očito ne postoji najdublja točka: da je čovjeku suđeno i dalje silaziti, uvijek nizbrdo...
Govoreći gore o pokušajima duševnog uzdizanja logoraša, rekli smo da se on mora usmjeriti na neki cilj u budućnosti; da ga valja neprestano podsjećati na to da na nj čeka život, da ga očekuje neki čovjek. I sad? Sad mora ovaj ili onaj bivši logoraš ustanoviti da na nj baš nitko ne čeka...
Jadan li je tko otkrije da ono biće koje mu je bilo jedini oslonac u logoru -više ne postoji. Jadan je čovjek koji trenutak -o kojem je tisuću puta čeznutljivo snivao- sada doista doživljava, ali drukčije, sasvim drukčije negoli ga je zamišljao. Sjedne na tramvaj, dođe pred kuću koju je godinama u duhu i samo u duhu gledao, pritisne na zvonce -baš onako kako je u stotinama snova želio, ali tada -ne otvara mu vrata osoba koja je trebala otvoriti, niti će ih više ikada otvoriti...
Svi smo u logoru znali i jedan drugome govorili da se ničim na zemlji ne može nadoknaditi ono što smo prepatili. Do sreće nam nije ni bilo -nije nam sreća davala snage, nije ona davala smisao našoj patnji, žrtvi i umiranju. A ipak -na nesreću nismo bili spremni. To razočaranje koje je nemalom broju povratnika bilo dosuđeno jest doživljaj koji ti ljudi vrlo teško mogu svladati, a ni psihijatar im u tom ne može lako pomoći.(...)
No svaki će bivši logoraš doživjeti dan kada će, osvrćući se na sve svoje doživljaje u koncentracijskom logoru, imati osobit osjećaj: neće moći razumjeti kako je sve to u logoru mogao izdržati. I kao što mu je -na dan oslobođenja- sve izgledalo kao lijep san, tako će jednom doći dan kada će mu sve što je u logoru doživio izgledati samo još kao noćna mora. A kruna doživljaja u logoraša povratnika jest osjećaj da se nakon svega što je prepatio ničega na svijetu ne mora više bojati -osim svoga Boga.

-smisao svoje egzistencije mi ne izmišljamo, nego ga naprotiv otkrivamo

-čovjeku za zdravlje nije potrebna homeostaza (stanje bez napetosti), nego naprotiv stanje težnje i borbe za cilj koji je njega dostojan

-„nedjeljna neuroza“: ljudi su potišteni jer u nedjelju postaju svjesni praznine svog života, koju inaće zaglušuju obaveze

-Svatko u životu ima svoj specifičan poziv ili osobito poslanje da ostvari konkretan zadatak. U tome ga nitko ne može zamjeniti i njegov se život ne može ponoviti. Svatko ima naročitu zadaću i osobnu priliku da je ostvari.

-život čovjeku postavlja pitanja na koja on treba odgovoriti

-bit čovjekove egzistencije je u odgovornosti

-„živi tako kao da sad živiš drugi put i kao da si prvi put činio one pogreške koje bi i sada mogao počiniti“ –najprije pomisli kao da je sadašnjost već prošla i, drugo, da se prošlost sada može izmjeniti i popraviti

-ISTINA SE NAMEĆE SAMA PO SEBI I NE TREBA JOJ POSREDNIKA

-čovjekova je egzistencija, po svojoj biti, samo-nadmašivanje, prije negoli samo-ostvarivanje.

-životni smisao možemo naći na tri kolosijeka:
1)ostvarujući neko djelo
2)doživljavajući neku vrijednost
3)trpeći

-nitko ne može pravo shvatiti bit druge osobe –ako je ne voli

-trpljenje prestaje biti trpljenje u času kad dobije smisao –npr. smisao žrtve

-čovjekova prva briga nije traženje užitka i izbjegavanje boli, nego radije traženje smisla u životu

-smisao života je bezuvjetan

-poziv da svoje misli živim

-LOGODRAMA
...jedan primjer logodrame. Jednom je –pošto je pokušala samoubojstvo- primljena u moju kliniku majka dječaka koji je umro u dobi od jedanaest godina. (...) Majka je pričala svoju povijest. Nakon svog smrti dječaka ostala je sama –s drugim, starijim sinom, bogaljem, koji je bolovao od dječje paralize i valjalo ga naokolo u kolicima vozati. I majka se pobunila protiv sudbine. Ali kad je pokušala samoubojstvo, spriječio ju je bogalj: on je volio živjeti! Za njega je život imao smisla... Zašto za majku život nije imao smisla? Kako bi ga ponovno mogla otkriti? I kako bismo joj pomogli da ga postane svjesna?
Imprvizirajući, uđoh u diskusiju i počeh postavljati pitanja jednoj ženi u grupi. Upitah je: „Koliko Vam je godina?“. Odgovori: „Trideset“. Nastavih: „Ne, nije Vam trideset, nego zamislite da Vam je osamdeset i da ležite na smrtnoj postelji. Bacate pogled na svoj protekli život, život u kojem niste imali djece, ali ste imali mnogo novaca i uživali u društvu ugled.“. I zamolio sam je da kaže što u takvoj situaciji osjeća: „Što mislite o svom životu? Što sebi kažete?“. Dopustite mi da ovdje navedem njezine riječi s magnetofonske vrpce: „Oh, udala sam se za miljunaša. Živjela sam lagodno u slasti i lasti. Bogme sam živjela: ljubakala sam s muškarcima i peckala ih!... A sada mi je, eto, osamdeset; djece nemam. Gledajući unatrag, ne mogu u svemu tome vidjeti nikakva smisla. Moram doista reći da mi je život promašen ...“.
Tada sam zamolio bogaljevu majku da isto tako zamisli kako u osamdesetoj godini gleda na svoj protekli život. Poslušajmo s vrpce što je na to rekla: „Željela sam imati djece, i želja mi se ispunila: jedan je dječak umro, a drugi -bogalj -bio bi poslan u koji zavod da se za nj nisam ja pobrinula. Premda je bogalj i bespomoćan, on je ipak moje dijete. I zato sam mu život učinila što sam više mogla ispunjenim; učinila sam od njega što sam mogla boljeg čovjeka.“. Tada je provalila u plač i nastavila: „Što se mene tiče, mogu mirne duše pogledati na svoj protekli život. Moram reći da mi je život imao smisla i ja sam se namučila da ga ispunim. Učinila sam sve što sam mogla -što sam najbolje mogla za svog sina. Život mi nije promašen!“ Gledajući na svoj život sa svoje smrtne postelje bila je odjednom kadra naći u njem smisao -smisao koji obuhvaća i njezine patnje. Otud, međutim, postaje također jasno da i kratak život -npr. život njezina mrtvog dječaka- može biti veseljem i ljubavlju ispunjeniji, može tako reći sadržavati više smisla nego život koji traje osamdeset godina.
Zatim sam, obraćajući se cijeloj grupi, prešao na drugo pitanje: Je li majmun -na kojemu se proizvodi serum poliomielitisa pa se zato neprestano bode iglama- kadar ikad shvatiti smisao svog bola? Ne može, dakako, jer svojom ograničenom inteligencijom ne može ući u ljudski svijet -u kojemu njegov bol može jedino biti shvatljiv. Onda sam dalje upitao: „A što je s čovjekom? Jeste li sigurni da je čovjekov svijet završna točka u evoluciji kozmosa? Zar je nezamisliva mogućnost još neke druge dimenzije –neki svijet iznad čovjekova svijeta: svijet u kojem se nalazi odgovor na pitanje zadnjeg smisla čovjekove patnje?“.

-prolazne su jedino životne šanse što ih život pred nas iznosi; a čim ih iskoristimo, one postaju stvarnost: sačuvane su i predane u prošlost –gdje su osigurane od prolaznosti

-„prolaznost“ ne čini našu egzistenciju nipošto besmislenom; ali „prolaznost“ utemeljuje našu odgovornost.

-svakog se časa mora čovjek odlučivati –na dobro ili na zlo: i to će biti spomenik njegove egzistencije

-NADMAŠI SAM SEBE

-ako je čovjek proizvod nasljeđa i sredine onda je robot
-čovjek sam sebe determinira (određuje)
-ljudsko biće ima slobodu da sebe izmjeni
-čovjek je više od psihe

-u čovjeku se krije mogućnost obojega (dobro i zlo); što će tko ostvariti zavisi od njegovih odluka, a ne od uvjeta!!!

21.04.2008. u 21:43 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 01.05.2007.

Stope u pijesku

Jedne noći usnio sam kako hodam
obalom mora s mojim Gospodinom.
Pred očima mi je, poput bljeska,
prošao cijeli život.

Smjenjivala se slika za slikom,
događaj za događajem,
ali uvijek sam u pijesku
vidio tragove dva para stopala;
jedan je pripadao meni,
a drugi par mojem Gospodinu.

Kada je nestalo i zadnje slike,
osvrnuo sam se i s čuđenjem ustanovio
da se na mnogo mjesta
u pijesku vide tragovi samo jednih stopala.
Bilo je to upravo onda kada sam prolazio
kroz najteža razdoblja svojeg života.

"Gospodine", zbunjeno sam upitao,
"kada sam sve ostavio da bih Te slijedio,
obećao si mi da ćeš uvijek biti uz mene.
Ipak, u trenucima kad mi je bilo najteže,
u pijesku se vide tragovi
samo jednih stopala.
Zašto si me napustio
kad sam Te najviše trebao?"

"Gospodin me uhvati za ruku i reče:
"Drago dijete, nikada te nisam ostavio samog,
a ponajmanje onda kad ti je bilo najteže.
Tamo gdje si vidio tragove
samo jednih stopala,
znaj: Nosio sam te na svojim ramenima."

Anonimus

01.05.2007. u 16:09 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 16.04.2007.

Početak

Rodio se Nemo Dalmata iz dišpeta, ljutnje, tuge, ljubavi........

Neka na putu tvom vodi te Bog,
izdati nećeš tad ti roda svog.

16.04.2007. u 14:14 • 1 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (4)
Srpanj 2008 (2)
Svibanj 2008 (5)
Travanj 2008 (5)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Sve što radim, radim

Obitelji na ponos,
Domovini u korist,
Bogu na slavu!



-Bože, molim te, pomozi mi da zaslužim doživjeti novi dan!
Hvala ti!

-Nikad ne teži za nečim što te neće učiniti sretnijim kada to ostvariš!

-Dobro je samo ono što se može podjeliti s drugima.

-Kušnje su dobre jer, ako im se usijemo oduprijeti, postajemo bolji!

-GLOBALIZACIJA - kako ce biti kada budemo putovali po svijetu, a svugdje bude isto? Biti ce dosadno, nece imati smisla...

-Svi su ljudi jednako grešni, razlika je samo koliko su svjesni da griješe i koliko se kaju, tj. koliko su blizu Bogu.

Linkovi

HTML i CSS tutoriali
Mir duše - blog
Anđel
Život je lijep - blog

JEDNOSTAVAN PUT
Plod tišine je molitva.
Plod molitve je vjera.
Plod vjere je ljubav.
Plod ljubavi je služenje.
Plod služenja je mir.

Majka Terezija



POČETI KOD SAMOG SEBE
Bože, ako sam ne mogu ustati,
ne mogu ni druge nositi.

Ako sam sebe ne mogu prihvatiti
ne mogu ni druge prihvatiti.

Ako sam sebi ne mogu reći 'da',
ne mogu ni druge ohrabriti.

Ako samog sebe ne mogu trpjeti
ne mogu ni druge voljeti.

Ako samog sebe ne mogu ljubiti
ne mogu se ni drugima s puno ljubavi obraćati.

Bože ne mogu ljubiti svoje bližnje
kao samoga sebe, ako druge ne ljubim.
Carlo Caretto: Iskreno pred Bogom



NIJE LI ČUDNO?
Čudno je kako novčanica od deset kuna izgleda velika kada je u crkvi damo kao milostinju, a tako mala kada s njom otiđemo u trgovinu.

Čudno je kako dugo traje sat vremena službe Božje, a kako brzo prođe četrdeset minuta košarkaške utakmice.

Čudno je kako su dugi sati kada ih provodimo u crkvi, a kako kratki kada gledamo film.

Čudno je kako se ne možemo sjetiti ničega što bismo rekli kada molimo, a nemamo teškoća sjetiti se o čemu ćemo razgovarati s prijateljem.

Čudno je kako se uzbudimo kada nogometna utakmica uđe u produžetke, a kako se žalimo kada propovijed traje duže nego obično.

Čudno je kako je teško pročitati odlomak iz Biblije, a kako je lako pročitati sto stranica bestsellera.

Čudno je kako ljudi žele što bliža sjedala na utakmicama i koncertima, a otimaju se za zadnja mjesta na misi.

Čudno je kako nam je obavijest o nekom crkvenom događanju potrebna dva ili tri tjedna unaprijed, da bismo je mogli uklopiti u raspored svojih obaveza, dok se za druge događaje sve može prilagoditi i u zadnjoj minuti.

Čudno je koliko problema neki ljudi imaju s usvajanjem jednostavnih evanđeoskih sadržaja da bi ih mogli prenijeti drugima, a kako je tim istim ljudima lako razumjeti i prenijeti trač o nekome.

Čudno je kako vjerujemo onome što piše u novinama, a sumnjamo u ono što piše u Bibliji.

Nije li čudno?



SPAVAO SAM I SANJAO
DA BI ŽIVOT BIO RADOST.
PROBUDIO SAM SE I VIDIO
DA JE ŽIVOT DUŽNOST.

RADIO SAM – I GLE:
DUŽNOST JE BILA RADOST
Rabindranath Tagore




«Ako Bog zove čovjeka, mora mu (čovjek) tako odgovoriti da se cijelim svojim bićem posveti djelu Evanđelja, a ne da pregovara s tijelom i krvlju. Takav odgovor bez poticaja i snage Duha Svetoga nije moguće dati. Pozvani stupa u život i u poslanje onoga koji je 'sama sebe oplijenio, uzevši lik sluge'. Zato mora biti spreman da cijelog života ostane vjeran zvanju, da se odreče sebe i svega što je do tada smatrao svojim i postat će 'svima sve'».
Dekret o misijskom poslanju Crkve Ad gentes (AG br.24)


ISPOVIJEST VJERE HRVATA KATOLIKA
Čvrsto vjerujem u Boga Oca, i Sina i Duha Svetoga. Životom želim potvrditi svoj krsni savez s Bogom i tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi. Svoju odluku polažem u Bezgrešno Srce Presvete Bogorodice Marije.
NAJVJERNIJA ODVJETNICE, NA BRANIKU STOJ, ČUVAJ NAŠU SVETU VJERU I HRVATSKI DOM!
Amen.

Molitva za sretan izbor zvanja
Duše Sveti,Duše mudrosti i savjeta,pomozi mi pri izboru životnog zvanja,tom tako važnom i odlučnom koraku za cijeli život.
Prosvijetli me da spoznam pri tome tvoju svetu volju.
Rasvijetli također i moje roditelje i savjetnike da me pravo savjetuju.
Pokaži mi što je najbolje za moju vremenitu i vječnu sreću.
Udijeli mi snage da svladam sve poteškoće koje mi ometaju dobar izbor zvanja.
Pomozi mi da se osposobim za dužnosti što će ih moje buduće zvanje od mene tražiti.
Vodi me kroz burno mladenačko previranje sretno do cilja.
Moja nebeska Majko Marijo, budi mi Majkom dobroga savjeta i moli za mene!
Sveti Anđele, moj čuvaru, budi mi savjetnik i moli za mene!
Isuse, pruži mi ruku i vodi me stazom kojom Ti želiš!
Amen.

Molitva Božanskom Srcu Isusovu
Božansko Srce Isusovo, udijeli mi milost da uvijek živim prema tvojoj volji, kako u divnim, radosnim i veoma važnim časovima svojega života, tako i u časovima teškoća.
Udijeli mi da uvijek budem pripravan za svoju posljednju uru: udijeli mi odvažnost da žrtvujem sve za tvoju ljubav, pa ako je potrebno i svoj život.
Isuse, po tvojoj presvetoj i pregorkoj Muci, daj da me tvoj dolazak u času moje smrti nađe budna, kao dobrog slugu, s pravim kajanjem, s dobrom ispovijedi, ojačana posljednjim sakramentima.
Gospodine, nemoj me napustiti u posljednjoj borbi na ovoj zemlji, kada se budem morao boriti sa Sotonom, koji možda bude bijesno divljao. O da bi mi tvoja Sveta Majka, Majka Milosrđa, i sveti Mihovil i svi anđeli, pomagali i štitili me protiv svih napasti u času napuštanja ovoga svijeta. O da bi me oni jačali i tješili u mojoj žalosti.
Udijeli mi, Gospodine, tog časa, živu vjeru, čvrstu nadu, žarku ljubav i veliku strpljivost.
Pomozi mi također da sebe pri punoj svijesti posve predam u tvoje ruke i da se kao malo dijete predam tvojem svetom miru.
Isuse, sjeti me se u svojoj beskrajnoj dobroti i u svojem velikom milosrđu!
Amen.

IZREKE

-Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! (Fil 1,21)

-Katolička je vjera moje životno zvanje!

-Čudo je darovano. Možete ga prihvatiti ili odbiti. Čudo u sebi ima dovoljno svjetla za vjernike i dovoljno mraka za nevjernike.

-"Pronaći svjetlo vjere važnije je nego naći svjetlo očiju." rekla je jednom jedna slijepa hodočasnica koja nije ozdravila u Lurdesu. Upravo to, emocionalno ozdravljenje, prihvaćanje stvari onakve kave jesu, nešto je o čemu svjedoči najveći broj hodočasnika, kako iz Lurdesa tako i iz Međugorja.

-U svakom životu najvažnije je osmisliti svoje stanje u mogućnostima kakve jesu i doći u nebo, u raj.

-Ne cijenim toliko svoju glavu da bi strahovao za nju... - Bruno Bušić

-Bog oprašta sve, jer shvaća sve.

-jedina stvar vrijedna žaljenja na svijetu – ne biti svet

-Čovjek je ono što može biti, a ne ono što je sada.

-Kada radimo i mislimo tijelo i um se umaraju. No, s dušom je drukčije, što više vjerujemo to je duša odmornija.

-"Čovjek ne može doći do samoostvarenja, ako je usredotočen samo na sebe. Samoostvarenje je tek posljedica ljubavi prema bližnjemu." -Viktor Frankl

-"Idi k mravu, lijenčino, promatraj njegove pute i budi mudar!" (Iz 6,6)

-Katolička vjera je moje životno zvanje i to mora biti svakom čovjeku bez iznimke. - Ivan Merz

-Ne bojim se zloće zlih, već se bojim šutnje poštenih -Martin Luther King

-Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo. (Rim 12,21)

-Život je Božji dar vama. Način nan koji ga živite, vaš je dar Bogu.

-Ako mi je život neplodan, nije važno tko me hvali, a ako mi je život plodan, nije važno tko me kritizira.

-Ama nesciri et pro nihilo reputari. (Nastoj da budeš nepoznat i da do tebe ništa ne drže.)



-Umro u miru katoličke vjere.
Život mi je bio Krist, a smrt dobitak.
Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno
potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova.
I. M. blažen u pokoju i miru.
Duša će moja postići cilj za koji je stvorena.
U Gospodinu Bogu.
Ivan Merz

-Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani. -Ivan Merz



fra Bonaventura Duda
-Zapitajmo se: jesmo li spremni umrijeti za svaku Isusovu riječ. A onda pođimo još dalje: jesmo li spremni živjeti svaku Njegovu riječ...
-U crnoj noći na crnom kamenu crni mrav. A ipak, Bog ga vidi... S ljubavlju ga vidi...
-Molitva je i riječ i misao i pogled i susret. Sve može biti molitva, cijeli život bi zapravo trebao postati molitva. Ne bi iz nje ni trebali izlaziti. Ako si stalno svjestan da je sve što imaš Božji dar, ako Mu za sve zahvaljuješ, ako je svaki tvoj udah i izdah radosna hvala za sve, onda stalno moliš...
-"Gospodine moj, hvala Ti što si me stvorio." (sv. Mala Terezija) I molim te da mi pomogneš da se ostvarim u punini. I molim te da ja drugima pomognem da se ostvare u punini.


Majka Terezija
-Ne možemo napraviti ništa veliko - samo male stvari s velikom ljubavlju.
-Pobačaj je najveći neprijatelj mira, jer ako majka može ubiti svoje vlastito dijete, što onda sprečava mene da ubijem tebe ili tebe da ubiješ mene? Zaista ništa.
-Donijeti odluku da dijete mora umrijeti da bismo mi živjeli po svojim željama, to je bijeda.-Majka Terezija
-Ako sudite druge ljude, nemate vremena da ih ljubite.
-Ne, ja ne bih dodirnula gubavca ni za tisuću funti; ali za ljubav Božju ja ga radosno liječim.
-Ja ne molim za uspjeh, molim samo za vjernost.
-Ako ne možeš pomoći cijelom svijetu, pomogni jednom čovjeku.
-Znam da mi Bog neće povjeriti ništa što ne mogu izvršiti. Kad bar On ne bi imao toliko povjerenja u mene.



Nije težak, brat mi je!


Nije težak, brat mi je!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se