Nemezis
Naspavaj se - trebat će ti
Pravo je čudo da smo uopće uspjeli opstati. Mi, ljudski rod. Bar ako je suditi po pričama koliko je teško ostati trudan, iznijeti trudnoću, roditi, pa onda još i brinuti o bebi, djetetu, malom čovjeku, velikom čovjeku...
Nekad davno, davno, prije braka, a onda i u braku sam slušala priče o tome koliko je teško ostati trudna. Valjda potaknute našim odgađanjem bebe, a sa ciljem savjetovanja kako da uspijemo. Iako sam jasno davala na znanje da na bebi ne "radimo".
Onda sam od samog početka trudnoće slušala jezive priče o strijama, natečenim nogama, stopalima koja su narasla za broj, dva, tri, sedam, o žgaravici, nespavanju, bolovima kičme, kukova, zdjelice, vrućini, znojenju, nervozi, a o komplikacijama najbolje da i ne počinjem.
Sad slušam o porodu. Sedam dana do termina i sve znam o plodnoj vodi koja curka a da ne znaš da curka, trudovima koji traju sto sati, indukcijama, gelovima, dripovima, rezanjima, pucanjima, šivanjima, vrištanjima, oporavku...
... a kad ne slušam o porodu onda slušam o bebi. I o spavanju. Valjda svako ko vidi trbuh MORA reći - spavaj, spavaj, trebat će ti, naspavaj se sad dobro jer kasnije nećeš moći.
Možda sam ja glupa pa nisam još shvatila da je spavanje nešto što se skladišti. Sad spavaš 12 sati dnevno, pa za mjesec dana, kad ti fali, povučeš iz te zalihe dva-tri sata. Ko kad skuhaš bolonjez, pa pola zamrzneš, za neki budući ručak.
I naravno, svi zaključuju da mi je do sad sigurno već dosta.
Da se vratimo na početak...usprkos mojim "poznim" godinama, nije bilo nikakvih problema sa začećem. Što se tiče same trudnoće, nit sam imala mučnine, nit sam povraćala, žgaravica me manje mučila u ovih devet mjeseci nego petnaest godina prije toga, kile koje sam dobila mi stoje sasvim ok, normalno spavam, nemam čudne prohtjeve za hranom, nemam probleme sa tlakom, upalama, infekcijama, željezom, nisam dobila strije, nisam otekla, stopala mi nisu narasla ni za broj, kičma me prestala bolit, a bolila me tri i po godine, svakodnevno, nervozna nisam, a što se komplikacija tiče...dijagnozama usprkos, trudnoća je došla do 39 tjedana iako imam miom, koji je u nekoj fazi narastao do 9 cm. I smanjio se na veličinu prije trudnoće, što sam cijelo vrijeme i tvrdila da će se desiti.
Jako sam podložna sugestiji, pa si mislim da i tome mogu pripisati ovakav dosadašnji razvoj situacije. Samoj sam sebi, a i svima drugima, stalno ponavljala da će mi trudnoća biti super. Od početka sam bila uvjerena da moje tijelo, iako manjkavo zbog spomenutog mioma, ili baš usprkos istom, zna što i kako treba činiti da sve bude ok, liječničke savjete sam slušala, ali i propitkivala, i vodila se zdravim razumom, i tako planiram nastaviti i kroz porod, a i kasnije, kad se napokon susretnemo ona i ja.
Dakle, sve u te priče preuveličane, da li sa svrhom da pojedinci sebe prikažu kao osobe koje su podnijele velike žrtve i zbog toga im se treba diviti, ili ljudi jednostavno ulete nespremni i psihički i fizički, pa se sa nekim stvarima ne znaju nositi, ili je jednostavno užitak u strašenju drugog u pitanju. Dodajte slobodno svoje ideje.
I takve priče bih zabranila. Ok je nekome odgovoriti na pitanje, i ok je unaprijed znati što možeš očekivati, ali nikako nije ok vršiti teror nad okolinom najsitnjim detaljima postporođajnog oporavka, ako ne daješ i rješenje za boljku koja te mučila. A rješenje je obično - mi žene to sve izdržimo, i sve to prođe. Vauuu. Korisno, nema šta :D
I tako, meni nije dosta. Nije mi puna kapa trudnoće, naprotiv, uživam u ovim danima i pokušavam zauvijek urezati u sjećanje kakav je osjećaj kad štuca, kad se namješta, kad reagira na moje dodire i glas. Gledam se iz profila i divim se ljepoti vlastitog tijela, koje sam tek sad zapravo uistinu prihvatila i počela cijeniti njegovu snagu i čudesnost.
A što se spavanja tiče...baš me zanima u čemu je problem sa tim. Uskoro ću znati, pa vam javim :D