Nemezis

Ide, ali sporo

Popila sam jutros kavu, i popodne isto. Onu, normalnu, tursku, sa kofeinom. Jer nisam imala ove, nenormalne, bez efekta, koju pijem od početka trudnoće. I umjesto da satima već spavam, ja sam budna i puna energije. Plakat ću sutra, oko 8, kad bude vrijeme za ustajanje, ali što se može. Džabe ležat u krevetu i tjerat se u san, ne ide to.

Zahvaljujući kofeinu, ali ne samo njemu, danas sam odradila krečenje kupaone (i prije toga malo gletanja. Fascinantno je to, u ove četiri godine tri puta sam krečila i svaki put sam prije našla bar nešto za malo pogletat. Ima li tome kraja?!?), a i čišćenje iste, što je puuuno ozbiljniji posao od malo valjanja valjka po zidu. Nikad nije bila čišća i blistavija. Nekako mi je jako važno da kuća bude maltene sterilna, što je nemoguća misija, sve dok se u istoj gleta, a posljedično i šmirgla prokleti glet.

Uglavnom, trebala su mi 4 i po sata za posao koji inače odradim u dva sata. Jer nisam baš nešto okretna, jer svakih pola sata malo odmorim, jer picajzlim po svakoj pločici Arfom ko da nikad nisu prane...tješim se da sam učinkovita, ali zaravo sam samo jako spora.

Sutra idem u superhipermarket u nabavku, igrom slučaja sa mamom. Inače idem sama, i svaki put me bar jedna poznata osoba ispituje takve gluposti da se jedva suzdržavam.
Naprimjer:
"Sama si? Sama si u trgovini???"
Mislim, nisam, ima nas tu gotovo stotinjak...

"Sama si se dovezla? Voziš? Još VOZIŠ???"
Pa vozim, nije mi trbuh još nijednom zaglavio volan, uostalom, od svih ljudi koji me okružuju ja sam najbolji i najsavjesniji vozač kojeg poznajem. I inače, a pogotovo otkad imam bebu u sebi.

"Zašto ideš među ljude, prehladit ćeš se?!?"
Ja mislila da se prehladiš kad odeš sa mokrom kosom van u veljači, a ne kad izađeš među ljude. Valjda bi trebala imat masku, ili bit u karanteni...

"Jooj, nemoj puno kupit, nije ti dobro vuć teške vreće do auta..."
Jooj, šta me smaraš, ako se ne nudiš da složiš u bunker radije nemoj ništa reći...

Uglavnom, žena u visokoj trudnoći ne bi smjela nikud ići sama i ništa ne bi smjela raditi sama. Mogla bi joj beba ispast ako ne pazi, valjda. Naravno, tu je i pretpostavka da sam okružena sve samim imbecilima, koji me puštaju da tako sama hodam okolo, a nikom ne pada na pamet da jednostavno ne volim društvo kad sam u kupovini...

Živo me zanima kakve ću sutra nebuloze slušati, obzirom da neću biti sama :D
I da, ne smijem više ić po kruh u trenerci zaflekanoj jupolom, jer kad skopčaju da krečim tek onda nema kraja priči...
...a dok sam ležala, jer sam morala mirovati...eee, nije ni to bilo dobro, jerbo kako ćeš rodit kad ti svi mišići atrofiraju?!?

Idem sad pokušat zaspat, i molim vas, nemojte me napast jer ovako trudna ovako kasno visim na netu :D

27.03.2015. u 23:46 | 16 Komentara | # | ^

Dvadeset i sitno dana.

Jučer smo išli odabrati stolice za blagovaonu. U pitanju je neka kompenzacija, poznanstvo i ostale uobičajene hrvatske kombinacije, pa se samo biranje oteglo i umjesto da kažemo ove, i idemo dalje, na kraju smo birali štofove i noge i punjenje i ručke i svakakva čudesa. Zahvaljujući tome sjela sam i ustala valjda 20 puta, a za posljedicu se išijas, koji samo čeka svoju priliku aktivirao, do te mjere da sam navečer jedva nekako odplazila na kat i onda pet minuta tražila način da legnem u krevet bez cviljenja. Do jutros je išijas popustio, pa me desna noga ok služi, ali me zauzvrat boli lijevi kuk.
Ko baba, a ne trudnica :D
A toga se ovih dana jako plašim. Toga da bi mi tijelo moglo odustati od svojih normalnih funkcija i vezati me za horizontalu. Ili da bi bebica mogla nešto ranije krenuti u upoznavanje ovog svijeta.
Naravno, još toliko toga nije spremno...treba napraviti zid koji će odijeliti hodnik od buduće dječje sobe, pa u toj sobi postaviti još nešto vodilica za knauf, pa i sam knauf, ulazna vrata, laminat, klupčice na prozore...onda treba stari ormar skratiti na visinu da stane u to nisko potkrovlje, svu odjeću koja sad živi u vaksi vrećama kod mame dovesti, oprati i spremiti u taj ormar (već smo mjesec dana bez ormara, svako ima dvije ladice u komodi na raspolaganju) i naravno, kad stane sve to knaufanje i gletanje treba i detaljno očistiti ovaj kat, obrisati svaku knjigu, najbolje bi bilo i okrečiti dnevni, blagovaonu i kupaonu i opet sve oglancati. Puno je to posla za četvero ljudi, od kojih je jedan ljud trudnica, jedan radi, a dvoje su penzioneri. A prema onom što smo odradili do sad, to je zapravo sitnica. Pa se time i tješim, ponavljam da mi to u deset dana možemo odraditi. Pod uvjetom da smo svi zdravi i u formi.

A tu su i neke svakodnevne obaveze, poput kuhanja, pranja, čišćenja, peglanja (za bebicu, mi već mjesecima hodamo neopeglani, a tako ćemo i nastavit), još si zavjese za sobu trebam sašit, posteljinu isto...
...dakle, nikako mi ne paše to s tim kukom i tim išijasom.

25.03.2015. u 09:12 | 5 Komentara | # | ^

melankoličan

Posadio je dva kestena, pitoma. Pa smo pobrojali voćke i zaključili da ćemo neki prinos vrijedan spomena imati kad cura bude u svojim dvadesetim godinama. I tad je rekao da ćemo valjda tada opet imati vremena za nas.
Često artikulira moje misli, sinoć je naprimjer izjavio da bi trebali i dnevni obnovit, jer nam je sad sve u kući novo, pa nam ovo "staro" baš nekako ne paše. Jučer popodne sam baš to zaključila (u glavi) dok sam pila kavu.

Već mjesecima jako slabo imamo vremena "za nas". Susrećemo se u vlastitoj kući, on sa pločom knaufa, ja sa valjkom u ruci, usput se kao slučajno dodirnemo, izmjenimo neku sitnu nježnost, nikad sami, stalno u žurbi, jer još se tisuću stvari treba stići prije no što djevojčica dođe. Već sad nam okupira gotovo svo vrijeme, i već sad oboje osjećamo da si nedostajemo.
Ako je uopće moguće da ti nedostaje netko s kim liježeš i s kim se budiš...

Sve se to nekako uhoda, ne sumnjam, ali ponekad mi se čini da bi ove dane, još tih dvadesetinešto trebali provesti drugačije. Međutim, to nije moguće. Ok, moguće je, ali fali nam pola hodnika i više od pola plafona u budućoj dječjoj sobi a knaufanje i gletanje jednostavno nisu spojivi sa bebicom pod istim krovom. Dakle, mi ćemo morati još malo pričekati, i nadati se da će između završetka radova i rođenja bebice ostati bar tri dana za branje visibaba i šetnju uz more.

23.03.2015. u 20:53 | 4 Komentara | # | ^

Book nazi

Baš sam se sad jako uzrujala.
Još nismo ni živjeli zajedno, bila sam kod njega za vikend. Gledali smo Studengoru. Kako me se film strašno dojmio (pobjegla mi pokoja suza, što se gotovo nikad ne desi) on mi je poklonio istoimenu knjigu. Uz koju mi je također pobjegla pokoja suza, al uz knjige se to često desi.
I sad se sjetim knjige i bude mi baš toplo oko srca. Gdje je, zapitah se, mogla bih je opet pročitati.

Ne znam gdje je. Ne znam gdje je jer sam ju posudila nekom neodgovornom izrodu od čovjeka koji ju nije vratio. Nekoj spodobi nedostojnoj života koja tako olako shvaća posuđene knjige, sram ga bilo, ma tko da je u pitanju!

Nekom od "onih" prijatelja koji kad prijateljstvo splasne knjige zadrže kao taoce. Nema gorih ljudi od tih.

Sjetit ću se. Uvijek se na kraju sjetim. Iako bi bilo bolje da se ne sjetim. Jer, ja sam jedna od onih koja će te nazvati nakon pet godina i sve što će ti reći je da želi svoju knjigu natrag.


Ima sigurno godina dana da knjige ne posuđujem ama nikome. Nisam našla način da posudim a da mogu biti bez brige da će mi se knjiga vratiti. Probala sam popise (izgubim papir/blok/rokovnik, zaboravim gdje sam spremila), probala sam voditi evidenciju na kompu i mobu, al tehnologija zna bit ćudljiva, probala sam posuđivat samo onima u koje imam veliko povjerenje (pa sam u zadnjem posjetu vjenčanim kumovima mrtva hladna skinula svoju knjigu sa njihove police jer su je zaboravljali vratit), probala sam u zamjenu tražit "knjigu taoca" ali, ljudi svoje knjige cijene puno manje nego ja svoje, i na kraju sam shvatila da je sve uzalud.

Nisam inače materijalist. Ako nešto posudim i to mi se ne vrati, ili mi se vrati u lošem stanju ne vidim to kao problem, kamoli zapreku daljnjem druženju. Ali, kad su u pitanju knjige...a pogotovo knjige koje sam dobila na poklon, knjige sa posvetom...tu sam izgleda malo luda.

Previše je knjiga otišlo u neke ruke koje su u procesu seljenja knjige zagubile, u procesu preuređenja pospemile na tavan i sad ne mogu naći, knjiga koje su posuđene dalje, trećima, bez da me se pitalo išta o tome...jednostavno previše.


Bar sam dovoljno pametna da se već godinama u sve knjige potpisujem, pa mi se više nitko ne može vaditi da nisu moje :D

14.03.2015. u 19:02 | 6 Komentara | # | ^

Ljubav stoljeća

"...zaklela me da je čekam, da će me se celog veka sećati..."

Bila je to velika ljubav. Dva je tjedna trajala, a onda me ostavio, preko telefona. Plakala sam neutješno, kako se već u tim godinama plače, i mislila kako ga nikad neću zaboraviti, kako se već u tim godinama misli...

Danas mi fejsbuk reče da imamo tri zajednička prijatelja, on i ja. Ima deset godina sigurno da se nismo vidjeli, nosim u glavi sliku tog dječarca...koja nema ama nikakve veze sa time kako on izgleda danas.
Baš sam se iznenadila, gledam fotke i čudim se. Lijep je, baš onako pravo zgodan, ali nema nikakve šanse da bih ga prepoznala da se negdje sretnemo. I sad se pitam je li toliko drugačiji jer se doista fizički promijenio, ili je moj mozak upamtio neke krive podatke...
...samo ga osmijeh izdaje :)

Da mi je netko tada rekao...ok, ok, govorili su mi, ali meni se činilo kao da mi srce NIKAD neće zarast.
Baš su glupave mlade djevojke :D

09.03.2015. u 23:32 | 5 Komentara | # | ^

Pozor, sise na prozor!

Priprema za bebicu u mom slučaju osim peglanja robice i biranja posteljine podrazumijeva i edukaciju o stvarima za koje smatram da su bitne a da se za njih kasnije neće imati vremena.
Dojenje je jedna od tih stvari.
Na početku priče i nisam bila sigurna želim li to uistinu, jer dojenje nosi neka ograničenja. Uglavnom ta ograničenja podrazumijevaju odricanje od raznih, najčešće nezdravih užitaka, poput kave, alkohola, cigareta, nezdrave hrane...
...posljednjih osam mjeseci sam disciplinirana, al nekad mi i ne bude lako. Zna mi se desit da mi nedostaje divljanje do 5 ujutro uz pretjerane količine već navedenih štetnih supstanci.
Al onda opet...kad odvagnem prednosti dojenja nad raznim AD formulama vrlo brzo shvatim da ću učiniti sve u svojoj moći da dojenje bude uspješno za nas obje. Pa čitam knjige, gledam filmiće, skupljam iskustva onih mama koje su bile uspješne, ali i onih koje nisu. Tipično štreberski pristup, jer pokazalo se da većina mojih prijateljica o dojenju nije znala ni izbliza dovoljno pa su najviše zbog neznanja i odustale.

I tu se pojavilo jedno praktično pitanje - dojenje u javnosti.
Nisam nikad uživo vidjela niti jednu ženu koju poznajem da doji. Jedino sam dijete, a da i nisam, moja mama mene nije dojila - u to su vrijeme formule bile hit i vladalo je uvjerenje da su bolje od majčinog mlijeka. Dapače, vlada i danas, pa često čujem da je mlijeko slabo, da ga nema dovoljno, ili ga nije uopće bilo. Ni ujne nisu dojile, velika većina prijateljica također. Tek ponekad sam znala naići na neku Romkinju koja doji i to je to.
Ostaju mi iskustva skupljena ovdje, u bespućima interneta.

Evo nas, dolazimo do glavne teme ove pričice.
Stav prema ženama koje doje je u najmanju ruku poremećen.
Dojenje je nešto što treba skrivati od pogleda. Valja se pokriti nekom maramom ili pelenom, a ako su u kući gosti potrebno je otići u drugu prostoriju. Ukoliko se žena toga ne drži nailazi na vrlo negativne komentare, gotovo uvijek upućene od - drugih žena!

Pa ne budi lijena, objavih pitanje u jednoj od tih FB grupa koje se bave majčinstvom, da vidim kako dišu žene iz regije.
Gotovo sve se pokrivaju u javnosti. Gotovo sve se pokrivaju i kod kuće. Neke odlaze u sobu, zbog srama pred vlastitim ocem ili bratom.
Malo je reć da sam ostala zaprepaštena.

"Mozes ti dojiti vani,nista neobicno,ali red bi bio da se malo zaklonis,okrenes,da bas ne izvadis sisu na "izvolite"."

"Ja sam dojila svugde ali sam se pokrila naravno ali nije mi lijepo dok neka izvadi sisu i niti se ne pokrije niti nista a sjedi pored mene u kaficu i svi se okrecu."

"Dojim svugdi ali nigdi bez marame, pokrijem se..i da odlazim u sobu dojit ali dojim ispred odredenih clanova obitelji ,prijatelja ..naravno zena"

"Smatram da je divno dojiti bebu,ali smatram da tu trebq biti malo pristojnosti.Tipa,da se zena prekrije.Ne shvatam kako majkama nije neugodno izvaditi dojku pred nepoznatim ljudima.pa i pred porodicom."

Ne kažem da ću paradirat sa sisama na "izvolte" al nalazim to vrlo iritantnim. Red je da se zaklonim? Zbog čega? Koga to ugrožava moja sisa? Kako je to nešto čega se treba sramiti? Zašto se onda ne sramim imati dekoltiranu majicu, i kako je moguće da je sasvim u redu da je moja sisa predmet žudnje obilježen seksipilom, a nije u redu da vrši svoju primarnu funkciju? Nismo li i mi sisavci? Kako je nešto tako prirodno postalo toliko neprirodno?

Ne znam, kad čitam to o pokrivanju asocira me na zemlje gdje žena ne smije na ulicu otkrivene glave i bez muške pratnje. Ispada da je dojenje nešto što se prakticira iza četiri zida i itekako utječe na društveni život.

"Dok je beban bio jako mali zaista je sikio po cijele dane i nije mi bilo bas ugodno kad sam vani da ga dojim jer je jako halapljivo jeo. Tako da se nikad nismo predugo vani zadrzavali."

"Uzas mi je izvaliti sisu npr,pred ocem, nisam toliko "moderna" a kad idemo vani nahranim je prije nego krenemo i gledam da se vratim dok ne treba opet jesti."

"Sa starijom nisam isla na kave kad je bas trebala jest, nekako mi se nije dalo,"

"Vani papa kasicu a doma doji"

"Nisam dojila vani nego bih vani dala na bocicu. "

"Kod kuce sam dojila,sklonila se u sobu,nikad nisam u dnevnom ako je netko tu."

"kad su gosti u kuci, ima se soba"

"...nikada nisam imala neko neugodno iskustvo osim par žena koje su mi rekle da je neukusno da djete jede di god i da mi je pametnije da doma sjedim kad već mislim dojiti."

Vrlo je malen broj žena koje su se vodile idejom - ne gledaj ako ti smeta, ovo je moja kuća i ne idem ti u sobu.

Pokri se, sakri se. Objasni sebi da je dojenje jedan intiman čin između majke i djeteta i da nikako nije dobro da netko vidi komad gole kože.
Uz takav stav dojenje nikad neće postati ono što treba biti- prirodan čin hranjenja. Jer, u pitanju je hranjenje djeteta i budimo realni, nekad mi je ružnije vidjet pojedince koji žvaču otvorenih usta, mljackaju na sav glas, srču juhu i podriguju bez zadrške nego bebu koja doji.

Kako će to u mom slučaju izgledati još uvijek ne znam. Ali, čini mi se da sam sklonija pokriti po glavi tetra pelenom one kojima smeta prizor nego vlastito dijete, i sisu, taj tako kontroverzan dio ženskog tijela.


05.03.2015. u 09:56 | 22 Komentara | # | ^
Kolovoz 2017 (2)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (9)
Siječanj 2015 (6)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (4)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (4)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (6)
Prosinac 2013 (5)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (6)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (7)
Veljača 2013 (12)
Siječanj 2005 (1)











Brojalica:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se