Nemezis
melankoličan
Posadio je dva kestena, pitoma. Pa smo pobrojali voćke i zaključili da ćemo neki prinos vrijedan spomena imati kad cura bude u svojim dvadesetim godinama. I tad je rekao da ćemo valjda tada opet imati vremena za nas.
Često artikulira moje misli, sinoć je naprimjer izjavio da bi trebali i dnevni obnovit, jer nam je sad sve u kući novo, pa nam ovo "staro" baš nekako ne paše. Jučer popodne sam baš to zaključila (u glavi) dok sam pila kavu.
Već mjesecima jako slabo imamo vremena "za nas". Susrećemo se u vlastitoj kući, on sa pločom knaufa, ja sa valjkom u ruci, usput se kao slučajno dodirnemo, izmjenimo neku sitnu nježnost, nikad sami, stalno u žurbi, jer još se tisuću stvari treba stići prije no što djevojčica dođe. Već sad nam okupira gotovo svo vrijeme, i već sad oboje osjećamo da si nedostajemo.
Ako je uopće moguće da ti nedostaje netko s kim liježeš i s kim se budiš...
Sve se to nekako uhoda, ne sumnjam, ali ponekad mi se čini da bi ove dane, još tih dvadesetinešto trebali provesti drugačije. Međutim, to nije moguće. Ok, moguće je, ali fali nam pola hodnika i više od pola plafona u budućoj dječjoj sobi a knaufanje i gletanje jednostavno nisu spojivi sa bebicom pod istim krovom. Dakle, mi ćemo morati još malo pričekati, i nadati se da će između završetka radova i rođenja bebice ostati bar tri dana za branje visibaba i šetnju uz more.