Nemezis
Poplašeni biskvit
Čekam da mi se kruh ispeče. Lijena sam bila otić do trgovine, moraš ić ranom zorom inače kruha nestane češće nego rjeđe, a ranom zorom mi se ne pješači kilometar i po. Zamijesit ću, reko.
Kao i uvijek kad koristim štednjak, pitam se što mi je to trebalo. Dakle, svakodnevno si postavljam isto pitanje i nestpljivo čekam dan kada će štednjak, a i kuhinju, zamijeniti nova kuhinja koja čami čekajući u prizemlju.
Za početak, tajmer. Zadnjih deset minuta svako malo zazvoni. Tek toliko da te cimne. Ciiin, cin, cin. Pravo je čudo da uopće radi, nakon svih tih godina, kao i sve drugo, uostalom. Pazim i na lampicu. Kako svjetla u pećnici nema, moraš imat lampicu da bi nadgledao što se dešava. Moja je mala i lako se zametne, pa sam uvijek pod izvjesnom dozom stresa. Onda, vrata pećnice proizvode takav zvuk da se mačor ni nakon četiri godine nije navikao, bježi glavom bez obzira čim začuje to...revanje. Najbliže bi bilo revanje. A ako želiš zatvoriti već spomenuta vrata, moraš utaknut kuhaču. Za koju je isto uputno znati gdje je. Ni odabir temperature nije baš...uštelan. Između 180 i 220, njemu je svejedno. Onda još moraš budnim okom paziti da ti grijač ne spali ono što se nalazi u zadnjem desnom kutu, a da ti istovremeno ono što je u lijevom ne ostane sirovo. Što nije problem. Ako ne pečeš biskvit. Pokazalo se u praksi da otvarannje vrata pećnice pogubno djeluje na dizanje biskvita. Zbog gubitka topline, sigurno. Al već neko vrijeme sumjnam da je i do zvuka. Biskviti se možda stisnu u sebe od straha. Ko mačka.
Izgubih nit, išla sam okrenuti kruh. Pogađate, ni donji grijač ne radi.
Kad sam već umijesila tijesto bilo bi pogrešno dio ne pretvoriti u poderane gaće. Guglajte, ako ne znate što su :D
Tu kreće borba sa plinskim plamenicima. Prvo sam stavila na manji, koji je premalen...pa za bilo što, osim onu malu džezvu. Dva imam takva, majušna. Imam i jedan veliki plamenik, koji je pomalo prevelik, a i moraš imat jaku želju ako ga misliš natjerat da radi. Prvo moraš nać upaljač ili šibice. Onda držat ono dugme najjače što možeš, izvjesno vrijeme, cca minutu. Kad osjetiš da je trenutak za puštanje, moraš smanjit plin, ali ne do kraja, jer se hoće spontano ugasit. Što ponekad učini i nakon par minuta normalnog rada. I naravno, trebaš bit svjestan da plin jače gori kad je pećnica uključena. Što ne možeš znat po nekoj lampici, jer lampice ne rade, kao ni svjetlo u pećnici, već nagađaš na što je okrenut kotač. Pa bar tri put nakon korištenja pećnice provjeravaš jesi li je ugasio. Pogotovo kad je u kući toplije nego inače.
Uz sve to u kuhinji imam i kroničan manjak prostora. Pa u pećnici držim toster, mikser i folije. Neki dan sam se čudila kako je uopće moguće da ih već nisam ispekla, jer pravo je čudo svaki se put sjetiti povaditi ih van prije no što staviš pećnicu da se grije.
Crkla vešmašina frendici. Upravo danas. Nakon pet godina i mjesec dana. Garancija trajala...pogađate - pet godina.
Znači, ako se i oduprete propagandi koja nas uvjerava da je novo bolje i da nam treba novi mobitel svake godine, nova kuhinja svakih pet, a nova spavaća soba svakih deset, svejedno će vam tehnnika riknut i kupit ćete novu, htjeli-ne htjeli.
I sad si mislim, da ovo čudo tehnike koje štednjakom nazivamo od milja (crvena crtica na brojilu se okreće ko da je svi vrazi gone kad je uključen) ne dam onima što skupljaju staro željezo. Iako sam mu se bezbroj puta prijetila, u nadi da će revnije obavljati svoje zadatke, mislim si...tu je preko trideset godina. I kad se upoznaš s njim, možeš na njega računati. Nakuhali smo se mi i maneštri i raznih delicija, i napekli torti i kolača usprkos njegovim sitnim kvarovima. Kad znaš kako s njim treba nemaš problema. I očito nikad neće riknut i ostavit te na cjedilu, što njegova moderna braća redovito rade nakon svega par godina.
Ovi koji proizvode kućanske aparate nas uporno žele uvjeriti da je nemoguće proizvesti uređaj koji traje vječno, a zaboravljaju da neki od nas već desetke godina baš takve uređaje imaju kod kuće.
Čudnog li svijeta...