Nemezis
Amanita verna, pohana, a može i na gulaš
Jedna stvar mi već danima para živce.
Možda i tjednima.
*
Počela je sezona berbe gljiva.
Moj je kraj po gljivama, vrganjima prvenstveno, poznat.
Svake se jeseni sjati gotovo cijela Rijeka i okolica, bliža, daljnja, i prekupci iz Istre u ove naše već odavno prebrane šume i od jutra do mraka hodaju sa svojim koševima. Bacaju iza sebe konzerve mesnog doručka i prazne kutije cigareta. Plastične boce, zanimljivo, ne baca nitko. Šutaju nogom i izvrću štapom glive koje ne poznaju, a ne poznaju gotovo ništa osim vrganja, i urlaju iz sveg glasa čim nešto šušne, u strahu da je medvjed.
Ko da je medvjed budala, pa se odavno nije sklonio od takvih...
Ni dozvolu najčešće nemaju. Pa se natežu sa lugarom, cjenkaju i cigane.
Dakle, ništa dobrog od takvih. Eksploatacija šume u svrhu preprodaje za male pare, devastiranje okoliša usput.
No, kako je pola mog kraja početkom godine polomio led, mislim da će optimista biti nešto manje, i zaista mi je drgo da je to tako.
Mislim, jel mi vama čupamo šparoge i krademo marune? Ne bi reć...
Tu sad dolazimo do stvari koja mi para živce.
Na fejsu sam u preko nekoliko tih grupa, ljubitelja ovog i onog, prijatelja ovog i onog, mojeg ovog i mojeg onog...i primjećujem, u nekoliko njih, a koje nisu usko vezane uz zadanu temu, da ljudi postavljaju vrlo, vrlo bolesna pitanja.
Konkretno - objave fotografiju gljive, pa pitaju članove grupe koja je to i je li jestiva.
Zbija moraš bit malo kuku... ok, moraš bit lud ko šiba, pa ne bih Romanu Božcu poslala mail sa fotkom gljive i pojela je u slast da mi sto puta kaže da je jestiva a kamoli vjerovat...
...Štefici iz Mrduše Donje, koja tvrdi da je to livadska pečurka, stoposto, jer je roze odispod.
Mislim, ko da nije dosta lud onaj tko se pouzda u mišljenje sasvim nepoznatih i sasvim neukih ljudi sa fejsa, nego se onda nakalemi još trideset većih luđaka koji tvrde da je garant jestiva. I ne moš ti tu nikog uvjerit, ma šta uvjerit, barem malo cimnut, potaknut da si uzme pet minuta vremena, prolista kakvu knjigu sa fotografijama i opisima, ode kod susjeda koji se kuži, ili ne daj bože, baci sumnjivu gljivu (kog vraga si je uopće nosio iz šume?) i drugi put ubere samo one pouzdano jestive...
Je, jestiva je, to bez daljnjeg. Pitanje je jel jestiva samo jednom, a koliko vidim ljudi su u stanju riskirati gadne zdravstvene probleme, a i moguću smrt jer su negdje nešto našli džabe.
Tu se krije i rješenje gore nevedenog problema, mogla bih zaključiti.
Jer, dobar dio vrsnih gljivara će se namrtvo potrovat zahvaljujući društvenim mrežema, pa će napaćene šume malo i odahnut. A i medo isto tako.