Nemezis
More, moreee...
...moreee, mooooreeeee....
...more, moreeee, eeee, o moreeee....
Bilo je pitanje, na Svid radiu, prije milijardu godina, koliko puta Meri Cetinić kaže "more" u pjesmi More . Odgovor ćete naći ako poslušate i pobrojite, nemam ja vremena brojati za vas i davati vam odgovore na pladnju :p
Danas je napokon dovoljno sunčan dan da se zaletimo na kupanje. Jedno popodnevno, naprimjer u Crikvenicu. To je sve što ću mora ove godine vidjeti, igrom slučaja možemo kombinirati samo te, jednodnevne ili poludnevne kupance.
Ali, i nisam pretjerano nesretna zbog toga. Kao što kaže ona stara židovska- da bog da imo, pa ne imo, tako je i sa mnom i morem, i tako je od mog zadnjeg višednevnog posjeta Moru.
Zašto?
Jer ima dosta vožnje do Crne Gore, a vozilica ispušta dijelove po cesti na dnevnoj razini. Pa bi mogli doći na dva kola u Budvu, a kako je u pitanju auto, a ne motor, to ne bi bilo dobro.
Za višednevne posjete Jadranskoj obali koja pripada nama, Rvatima...nemam želudac. Ni novčanik, ako ćemo iskreno. Nisam to ni znala, kao što ne zna većina ljudi sa kojima razgovaram, dok se nisam sama osvjedočila.
Lani, kad smo odlučili da će destinacija na kojoj ćemo provesti medeni mjesec biti Budva susreli smo se sa raznim pitanjima i predrasudama, što vlastitim, što tuđim. Ali, odlučili smo se za stjecanje novog iskustva i krenuli, jadranskom magistralom, do Crne gore i natrag.
Prvi smo dan došli do Vodica, gdje sam nam bukirala hotel, preko jedne od tih kolektivnih popust-stranica, tada mi se činilo, za sasvim pristojne novce. Pedeset eura po noćenju, sa doručkom, u post-sezoni. Hotel onaj pravi, socijalistički, sa tapetom na podu i jednom jedinom utičnicom, u hodniku. Navečer smo otišli nešto pojest i popit i pitali se kolike su tek cijene u jeku sezone, kad su sad tolike...al ajde. Na moru smo, nije beg cicija, i nećemo na medenom mjesecu prebirat krajcare.
Drugi smo dan htjeli vidjeti Kornate. Ali, avaj! Nema izleta na Kornate do idućeg utorka, a cijena...prava sitnica. Poludnevni izlet nešto preko pedeset eura po osobi.
Na kraju nam je neki barba iznajmio barku, pa smo svoj susret na nacionalnim parkom broj 1 odradili u vlastitoj režiji. Za pedeset eura za barku, četiri sata vožnje. Bura nas je gotovo bacila na hridi kad smo se vraćali, i taj motor od 4 konja je zaista dao sve od sebe, pa smo se vratili tek malo potreseni, ali živi i zdravi i zaključili da je avantura bila dobra.
Treći smo dan išli vidjeti slapove Krke. Ne pamtim koliko smo platili ulaznice, ali pamtim da je kava bila skupa, suveniri uglavnom kineski i usprkos tome skupi, a Krka kao iz bajke. Pa ajde, isplatilo se i to, ne viđaš takvu ljepotu na svakom koraku. Uputili smo se u pravcu Makarske, zaključili da ćemo naći neku sobu za prespavati bez problema u post-sezoni. Problema sa nalaženjem i nije bilo, ali cijena sobe, koja je sastavni dio stana u kojem žive ljudi, i koja srećom, ima kupaonicu, ne odveć čistu, ali funkcionalnu, opet pedeset eura. Parking? Nema. Doručak? Nema. Boravišna? Plati posebno. Ooook.
Ujutro smo krenuli na Biokovo, mislim da smo oko 50 kuna po osobi, a da bi se sami vozili i gore i natrag. Opet, toliko zadivljujuća priroda i pogled da si nekako ipak opravdaš taj trošak.
Na ručak smo se spustili u Makarsku, za koju moram napomenuti da je znatno jeftinija od ostatka Dalmacije, ali obzirom kakav je taj ručak bio, možda su oni trebali platiti nama, a ne mi njima. Konobari, kao i drugdje, uostalom, neljubazni, nevoljni raditi svoj posao, juha od kocke, sa špagetima umjesto paštice, pohanac zagrijan u mikrovalnoj, salata nedobro oprana, pomfri iz Ledo škrinje. Al, ajde, sjedimo u restorančiću uz more, ne u Esplanadi...
Ukratko, turističke ponude iza 10.09. nema, sva ta mala i nemala mjesta uz more ostavljaju dojam pustoši, cijene su jednostavno previsoke, pa ako i pristaješ na to da odmor provedeš u birtiji i na plaži, svejedno ćeš se osjećati poput magarca, kad ti dvije ležaljke i suncobran žele naplatiti 120 kuna.
U Budvu smo stigli te večeri oko devet sati. Hotel smo našli metodom pokušaja i pogrešaka, lijep, nov, čist, za dvadeset pet eura po osobi, sa svim taksama uključenim plus doručak. Tri zvjezdice, sa novom liftom, podzemnom garažom, krasnom kupaonom, balkonom, lijepom i za naše pojmove ekstremno ljubaznom recepcionerkom.
To je bio tek početak.
Vidite, oni taj turizam izgleda rade malo drugačije. Naprimjer, sve radi do ponoći. Sve trgovine, i mesnice, odnosno mesare, također. U mesari možeš kupiti ćevape i malo pričekati da ti ih odmah ispeku. Možeš jesti u restoranu, za osam eura po osobi, najbolji roštilj koji si jeo u životu, mazati enormne količine kajmaka po svojoj punjenoj pljeskavici i zalivati Nikšićkim pivom, razgovarati sa konobarima, koji su svi do jednog iznimno ljubazni, nasmiješeni, puni volje da ti predstave svoju zemlju i sve njene ljepote, i ne bi vjerovali, vole Hrvate. Svakako više nego Ruse.
Možeš ići na izlet barkom i kupanje na otočiću za pet eura po osobi, na cijelodnevni izlet Bokokotorskim zaljevom za trideset eura po osobi sa ručkom, na takvom brodu da ti je dovoljno vidjet samo brod, a kamoli ljepotu destinacija na koje te vozi, vidjeti Citadelu za dva eura po osobi...
...a tek more...a tek plaže...a tek ležaljke i suncobrani, opet za pet eura, za cijeli dan, za dvoje...svakakvih tih pratećih sadržaja ima, noćni život je živ, sve cijene su sasvim prihvatljive...
..skoro ko da si se vratio u vrijeme Jugoslavije i odmarališta. Samo je pečeni vol falio.
Da rezimiram - cijene su znatno niže nego kod nas, hrana je obilna, odlična i svježa, ponuda raznovrsna, svo osoblje je susretljivo i nasmiješeno, sadržaja ima i u post sezoni raznolikih,kulturna baština je vrlo interesantna i očuvana, krajolik je bajkovito divan, more prekrasno i toplo, i ne vidim niti jedan razlog zašto bi itko voljan potošiti vrijeme i novac na ljetovanje, to vrijeme i novac trošio ovdje, kod nas.
Jer, na kraju priče se nekako osjećaš kao da te ovdje vuku za nos i malo prave budalom.
Pa onda radije čekam iduće ljeto i veselim se još jednoj posjeti Montenegru.
Mislim, ako je valjalo Đoletu , kako ne bi i meni :)