Nemezis

Brushalter

sasvim običan i sasvim oblačan dan. tek jedan u nizu takvih dana, kiša će nekad, možda u dva, možda u pet. al svakako će padat.
pijem kavu, savim polako, ima već ura i više. druga šalica. gledam i ponešto čitam, ne žurim nikud, na godišnjem sam.
polako smišljam što ću danas. kuhati za ručak, kako osušiti robu koju planiram stavit da se vrti, koliko će mi vremena ostati za mene i sitne radosti.
i čujem auto na prilazu.

Noooooo!
Omg, omg, brzo u sobu! Grudnjak! Nisam obukla grudnjak! Gdje je, mater mu? U kupaoni? U kupaoni!!! Brzo! Evo, već kuca.
Saaaamoooo maaaaloooo!

Da ima pravde, onaj tko je izmislio taj...taj oklop, a sigurno je bio muškarac, e, taj netko bi ga do kraja vječnosti i natrag trebao nositi. I to jedan od onih modela sa spužvom, od koje se krasno znojiš, i sa žicama, koje prvo žuljaju, a nakon par pranja vrebaju kako te ubost, i sa kopčanjem otraga, pa kad se sam od sebe usred birtije otkopča nek ga proba zakopčat, ili hodat do veceja sa četri sise. Sa tankim naramenicama, koje se urezuju i sprečavaju normalnu cirkulaciju, duboko rezan da mu svaki put sise iskoče van, vapeći za slobodom, kad se nagne naprijed...dala bi tom nekom i finu, punu četvorku i onda ga poslala da si kupi dva nova, crni i bijeli, udobna i kvalitetna primjerka, a za manje od 300 kuna po komadu. I prao bi ga taj neko, na ruke, da mu ne otpadnu cirkončići i dijamantići sa roooooza čipke, sintetske, da mu se spužve ne izvitopere, jer nitko ne želi grbave sise, a još manje želi da mu žica zapne u bubnju vešmašine.

Ne bi to bilo dovoljno, al bi me bar malo razveselilo.

Grudnjak se podrazumijeva. A ako ga odlučiš ne nosit, moraš imat prokleto dobro objašnjenje. Uvijek spremno. I biti imun na poglede koje stršeće bradavice privlače više nego išta.
Kako ja ne volim da mi ljudi bulje u sise (sa dvadeset godina sam živjela samo za to, ali starim) onda nema druge nego trpiti na sebi taj kalup. Po zimi se još nekako i švercam, uglavnom se ne primjeti ništa ispod svih tih slojeva odjeće, ali po ljeti....druga priča.

Jasno je ko dan da ga nemam kad ga nemam. I jasno je da si taj luksuz mogu priuštiti u svoja četiri zida i ponekad na ljetovanju, po mogućnosti u Istri. Za razliku od Dalmacije, Istra ne gleda poprijeko na takve kao što sam ja.
Jer, ako i imaš lijepo oblikovane, samostojeće primjerke, onda izazivaš. Mislim, šta one imaju drsko gledati u svijet? Provocirati poglede, uzdahe i proste misli? Ccccc. Sram te bilo.
A ako nemaš lijepo oblikovane...ma ne znam jel to gore ili bolje. l opet ne valja. Jer, ko bi i zašto, pobogu bio u prisustvu sisulje visulje? Užas, patetično.
Pa ih valja ukalupiti. Jer, to je jedan sraman dio ženskog tijela, koji može svojim susretom sa svijetom izazvati samo probleme. I vlasnici a i onima koji se zateknu u blizini.
Pa je najjedostavnije ići linijom manjeg otpora i odmah ujutro se utegnuti u svoj kalup i veselo ga navlačiti amo i tamo do noći. I tako do kraja svojih dana.


Mislim, tko bi se usudio provesti jedan običan dan bez tog vrlog "pomagala"? Otići na posao, na kavu poslije posla, u trgovački centar po malo špeže i sitnicu u drogeriju, prošetati gradom, doći kući, skuhati neš za pojest, popričat sa svekrom koji živi kat ispod, a sve sad, usred ljeta?
Tko?
Gdje je ta žena, nek se javi, jer odavno nemam uzora ni idola, a njušim da mi baš treba jedan hrabar poticaj :)



28.07.2014. u 09:02 | 24 Komentara | # | ^

Game of blogs

Moram reć da me Durica ugodno iznenadila, i iako sam mislila neš sasvim drugo danas tipkat, radije ću se malo poigrat :)

Tu su dakle odgovori, a pitanja ima u Durice.

1. rekla sam već ponešto o tome, pa slobodno preskočite ako znate priču. Ako ne znate, mlada Nemezis je neke tamo davne 2004 godine redovito čitala Cosmopolitan. I rekao joj je horoskop za ljeto nek sluša Sinatru, i nek si otvori blog. Nikad prije nije slušala Sinatru i nije ni znala što je to blog. Oboje joj se dopalo, ali na ovaj nick i na ovoj adresi se odaziva od 2005. Sama ideja da može nešto pisati na netu, a da to ne košta ništa i da ljudi to mogu i komentirati joj je bila fantastična, i začas se navukla. Ovdje sam ponovno krenula lani, nakon jednog Nisinog posta.
2. sve me zanima, osim poezije i politike. Iako, ponekad naletim na ponešto pa se predomislim, na kratko. Uglavnom volim vesele teme - bit će kao protuteža sebi
3. bih, bila bih urednik na jedan dan. Ukinula bih siguronosno pitanje i time postala najomiljeniji urednik ičega i ikada u poznatom svemiru
4. ne biram teme, naješće pišem o onom što me na neki način dira ili smeta ili veseli (rijetko, rijetko) - nekako je teže pisati o veselim temama (razlog zbog kojeg mi malo kad sjedaju blogovi političke tematike i poezija)
5. uh. Ovisi što bih našla na vrtu/ u šumi. Možda krem juhu od luka, pohane sunčanice i pire od graška, salatu od rajčica, kocke od sira za desert. Kuhanje mi već neko vrijeme nije u top pet interesa, pa sam malo hrđava, bar kad su ideje u pitanju. Interpretacija još nekako...
6. osim par dobrih prijatelja i jedne romanse ništa za izdvojiti... ;)
7. na žalost, neki znaju. Zahvaljujući tome neke tekstove pišem sa autocenzurom - do te mjere da godinu dana kasnije ni sama ne znam o čemu se radilo
8. bila bih Nisa. Jer je sigurno divno biti toliko inspirativan i duhovit i topao
9. dvije godine, zbog tehničkih nemogućnosti, sa ponekim postom zbog reanimacije bloga kao takvog, pisanom kod nekog doma, na kafi. Nisam htjela, već je tako ispalo. Pisala sam u rokovnike i osjećala se kao da mi fali dio, neki jako važan dio. Nisam nikad namjerno pokušala prestati, ponekad imam faze kad se malo ohladim, ali ne mogu zamisliti sebe bez bloga. Ili blogova, kako oćete.
10. vidi pod 9.


I sad ostaje najteži dio posla, predložiti neke ljude, a koji već nisu predloženi.

Dado69 - jer taj više niš ne piše, pa može malo napisat kako je to bilo dok je još pisao :p
Pero u šaci
Mayday
DamianS
Nellie
Emmet

I dosta. Što god kliknem, već su odgovorili- bit će da se svima sviđa Duričina ideja :)

Oh, džoker pitanje...bilo koje sa brojkama i postotcima.

25.07.2014. u 10:41 | 11 Komentara | # | ^

31

Tup, tup, tup, tup, tup, tup, tup...idu noge stepenicama. Prema gore.
Tišina.
Škripi kvaka. I ne popušta.
Nerazgovijetno mumljenje iza zaključanih vrata.
Tup, tup, tup, tup, tup, tup, tup...idu noge stepenicama. Prema dolje.
I ja mislim, pomislim. Potiho, da se ne odam.

Nema me doma. Odaje me auto na prilazu, znam. Ali se i dalje pravim da me nema.
Kasnije ću slagati nešto...da sam bila u kupaoni, naprimjer. I nisam čula škripanje kvake i nisam ni znala da su mi vrata zaključana, u ovo doba dana, kad sav pošten narod vrata ima otvorena širom za svakog putnika-namjernika i dosadnu babu.
Volim ja tu svoju dosadnu babu, iako baba nije moja i zapravo s njom nemam ništa. Zato i lažem.
Pokazalo se u praksi da je iskrenost ponekad loš izbor.
Da sad, naprimjer kažem da sam iza zaključanih vrata jer nikog ne želim ni vidjeti ni čuti, i jer mi treba malo vremena u tišini i samoći, a to je ovdje tako teško naći, onda bih morala i objašnjavati zašto mi treba tišina i samoća. I što je to toliko važnije od obaveza, svjetovnih, i zašto.
A ja ne želim reći ni riječi o tome, nikome, a pogotovo ne dosadnoj babi.
Jer bi me baba onda žalila, i uzdisala potiho. Bila bi tužna i osjećala bi da mi nekako treba pomoći.
A ja neću da me se žali i neću da se tuguje i neću da mi se pomaže.
Sve što hoću je sjediti u tišini, nabadati tipke kako mi misli dolaze, puštiti cigarete i gledati ponekad na sat.
A sat kaže da je vrijeme da se spremim i krenem.
Ne želim ići.

14.07.2014. u 11:16 | 0 Komentara | # | ^

Tišina

..kažu da sasvim drugačije sagledaš život kad ti se desi nešto značajno, poput bolesti ili gubitka.
Čula sam se maloprije sa prijateljicom koja je donedavno ozbiljno shvaćala svoj posao. Sad je u bolnici, oporavlja se od jedne gadne boleštine. Čujemo se svakodnevno, i naši se razgovori polako okreću svjetovnim temama kako se njena zdravstvena slika popravlja.
Pitam: kako se na poslu snalaze bez tebe?
Ma, boli me ku*ac kako se na poslu snalaze, odgovara.
Smijale smo se ko lude, uz zaključak da velike traume odlično stvari stavljaju u pravu perspektivu.

Danas sam svojoj nadređenoj rekla da neću potpisati ugovor preko agencije.
Tjedan dana prije godišnjeg ona meni kaže da će mi poslat ugovor preko Agencije.
To znači da nemam pravo na godišnji, da će mi plaća biti manja (zvuči nemoguće, al sasvim je moguće) i da očigledno mogu mačku o rep objesiti ugovor na neodređeno.
I kažem ja njoj, neću.
Ja vam to neću potpisat, i ako je to jedino rješenje i sve što vi meni nudite, ja vam u ponedjeljak neću doć na posao. Ionako mi je sva ekipa na burzi, ljeto je i ja na more idem svakako, sa naknadom sa Zavoda ili sa plaćom.
Nije k sebi mogla doć. Dvije minute je trajala tišina. Ntko joj nikad nije rekao takvo što, možete se kladit.
Kako ja to mislim?
Lijepo, tako.Tri godine dajem sve od sebe, tri godine čekam taj famozni ugovor na neodređeno i kažete mi da ga neću dobiti, i još vam je moja reakcija čudna?
Rekla sam joj još i da ja sebe kao radnika cijenim previše da pristanem na takvo ponižavanje, i da se i moram cijeniti jer me očigledno ne cijeni nitko drugi, pa sam još rekla da sam jutros dobila izvješće o poslovanju i pitala je li ga vidjela, na što se morala složiti sa mnom da su moje brojke van svake pameti u ovo vrijeme, jer GODINAMA ne samo što osvarujemo zadani plan, već ga i prebacujemo, redovito, i značajno. I još sam rekla da ako me vide kao tek jedan broj, onda nek pogledaju i brojeve koje im nosim, i brojeve koje im štedim, pa se možemo čuti ukoliko ima za mene neko prihvatljivije rješenje.

I onda me nazvala, nakon što je razgovarala sa direktoricom.
I obećala mi svašta. Neka čudesa neopisiva, cijeli godišnji za ovu godinu još ove godine, i ugovor na neodređeno najkasnije do kraja iste.

Prije mjesec dana mi ne bi na pamet palo nešto takvo reći, kamoli još zahtijevati te neke nejvjerovatne povlastice, ali, prije mjesec dna su stvari stajale drugačije.
A kako smo već zaključili da velike traume stvari stavljaju u pravu perspektivu, i kako i ja i moja prijateljica imamo iza sebe ne baš lijepe situacije u zadnjih mjesec dana, tako smo obje na istom tragu kad su u pitanju trivie poput posla.
Puca mi oćeš li mi dat il nećeš.
Puca mi za posao, ovakav, jer znam da mogu naći bolji kad god to poželim. I uostalom, znam da bez mene ne možeš izvući sezonu, znam da mi ne možeš naći adekvatnu zamjenu u mjesec dana, a kamoli u tjedan dana, i znam da mi zato i obećaješ, jer je zima daleko, a ja se možda do tada smekšam, ili opet postanem ona stara, poslušna i krotka.
Međutim, kako sam nedavno otkrila i neke nove ambicije, ako ne održi obećanje, ja ću do kraja godine zaista i imati bolji posao. Njen posao.
Tralala, ja znam nešto, a ona ne zna da ja to znam. Tralala, da i ne znam ništa što bi joj moglo stvoriti omanju neugodnost poput otkaza, i dalje bi mi bilo sasvim svejedno.
Jer, nakon četrnaest godina borbe za golu egzistenciju, i pokušaja da u ovoj zemlji radim posao kako osjećam da ga treba raditi, jedno sam naučila - uvijek se dočekam na noge.

Sve u svemu, nisam se dugo osjećala tako dobro, kao u te dvije minute tišine. Skoro sam na sav glas zapjevala.


09.07.2014. u 18:09 | 0 Komentara | # | ^
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (9)
Siječanj 2015 (6)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (4)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (4)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (6)
Prosinac 2013 (5)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (6)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (7)
Veljača 2013 (12)
Siječanj 2005 (1)











Brojalica:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se