Nemezis
Normalno u nenormalnim okolnostima
Nikad nisam znala gubiti.
Mislio bi čovjek da vježbom i ponavljanjem postaješ bolji, ali nisam naučila ništa o dostojanstvenom gubljenju, a čini se da i neću.
No, da ne bi bilo da ne napredujem, moram reći da više nisam bijesna na sve oko sebe samo zato što dišu. Sad bjesnim samo na one na koje sam trebala pobjesniti odavno.
I nikom ne pričam šta se desilo. Kome sam rekla- rekla sam. Muka mi dođe od tih situacija kad ljudi ne znaju šta bi trebali reći, pa umjesto da šute pričaju pizdarije o vremenu koje sve liječi.
Možda bi mogao shvatiti netko kome se desilo isto, ali zapravo mi razgovor ne pomaže. Nitko mi ne može reći zašto, a to me jedino zanima. Zapravo, ni to me više ne zanima.
Tu sam gdje jesam, i sad bih nekako trebala izvući ponatu, nešto pozitivno i krenuti dalje, prije nego me depresija ščepa za vrat, a vidim da se baš nešto brusi.
Međutim, imam pametnijeg posla nego se samosažalijevat, nabijat si osjećaj krivice i srama.
I iako ne vidim baš neki smisao..pa u ničemu, nekako si mislim da će se to promijeniti, prije ili kasnije.
Zanimljivo kako mi se sad stvari zbog kojih sam nekad prije strahovala čine banalnim i glupim.
To je valjda jedina svrha tih malih, osobnih katastrofa, stvari se poslože u neki sasvim novi kontekst.
To ne znači da ne brojim dane i tjedne.
Al, i to je valjda sasvim normalno.
Sve je to normalno, i obzirom na okolnosti, i ja sam sasvim normalna. Osim kad nisam.
Pedeset trbušnjaka je cilj za neku tamo budućnost, očigledno ne preblisku.
Deset bi bio pravi pothvat, pet je izazov.
Međutim, i dalje sam fizički u znatno boljoj formi nego psihički. Oh, nećete vjerovat, al kažu da je i to normalno. Kad si malo nenormalan, sve što je inače nenormalno se uzima pod normalno.
Oh, olakšanja.
Oh, radosti. Mogu se ponašat kako god jebeno hoću i sve mi prolazi. Bolje od puberteta, majkemi.