Nemezis
Dijagnoza 003
Smijeh se tako lako, tako nenadano pretvara u suze.
To malo smijeha, ti neočekivani trenutci zaborava, ni oni ne opstaju...
...rano je još.
Sve je dobro, ali jutra...onaj trenutak koji se neminovno dogodi, kad shvatiš da se ne možeš oprijeti stvarnosti, ma koliko žarko to želio, ma kako jako gurao glavu u jastuk, ma koliko navlačio poplon preko očiju...
Sasvim se dobro zapravo nosim sa svim tim.
Mislim, što mi uopće i preostaje?
Prije sam se plašila tih svojih živčanih slomova. Sad ih samo prihvaćam, sasvim smireno i pomireno, gledam na njih kao na novu šansu. Priliku da prespojim sinapse i izgradim neku novu sebe. Jaču i bolju.
Kad si na samom rubu očajanja i kad ti tek treptaj nedostaje da sasvim podlegneš samosažaljenju odeš odraditi pedeset trbušnjaka.
Ako ništa, drugi dan se možeš sažaljevati zbog muskulfibera, što je nova tema za razgovor, a i izgedaš znatno bolje kad završi tek još jedna epizoda božje zajebancije na tvoj račun.
17.06.2014. u 11:48 | 0 Komentara | # | ^