Nemezis
...a vrijeme se mijenja...
...sa lošega na gore...
Nda.Nekako mi najlakše reć da je HAARP kriv za sve ovo. Ne samo meni, vjerujem.
Odricanje od odgovornosti. ONI su krivi, to ONI vedre i oblače našim nebom, a MI smo bespomoćni sasvim, jer nit znamo tko ONI uistinu jesu, nit im što možemo...
Mi, naprimjer nismo za ništa krivi. I sa globalnim zatopljenjem veze nemamo, mi na klimu ne utječemo svojim svakodnevnim postupcima i sitnim navikama. Mi svaki dan žicamo besplatnu vrećicu u obližnjem marketu i još ružno gledamo prodavačicu ako nam s velikim osmjehom ne potrpa stvari u istu. Iako znamo da idemo u trgovinu i znamo da nećemo moć u rukama nosit sve što ćemo kupit ne pada nam na pamet imat sa sobom torbu kakvu, ili koristiti vrećicu više od jednom. Pa briga nas gdje će sve to završit...
...ne mijenjamo ni ono što možemo promijenit bezbolno i lako, pa kako bi onda mijenjali nešto za što se treba boriti i nedaj bože nečeg odreći?!?
Ne mijenjamo ni ono što možemo promijeniti.
Jeste bili na izborima u nedjelju?
Niste? Čestitam, glasali ste za HDZ.
Vrlo je jednostavno, svojim nebiranjem nekog drugog zapravo pristajete da nas oni zastupaju, i nije zapravo važno gdje i nije uopće bitno što se na izborima bira, jedino što je u toj priči bitno je da stre sasvim digli ruke od svoje budućnosti i budućnosti vlastite djece. Aaa, pa nemate djece. Pa briga vas onda kakav svijet iza sebe ostavljete. Jasno, sasvim jasno. Oprostite.
Ma ne bi to mene previše diralo inače. Al onda mi se nađe neki prepametan i cvili kako je loše. Kako kradu narod. Kako su korumpirani i kako je situacija sve gora. E, pa ako nisi imao pet minuta za otić na biralište i odrekao si se svog prava glasa onda nemaš apsolutno nikakvo pravo glasa ni nakon izbora. Nemaš pravo ništa reći o ničemu. Odrekao si se, sjećaš se? E, sad fino začepi gubac i budi cito. Nekog zapravo nije briga što imaš za reć, i sam si zaključio upravo to još u nedjelju.
Je, ma ta bi ti trošio svoje vrijeme na one guzičare koji dobivaju mjesečnu plaću koju ti zaradiš za tri mjeseca?!? Ma imaš sasvim pravo. NETKO će tu plaću svakako dobivati, s tvojm glasom ili bez njega. Onda je svakako bolje da tog NEKOG biraju ljudi koji imaju malo više pameti od tebe. Pa makar i dalje glasali za neku od jedine dvije stranke koje u ovoj nazovidržavi postoje. Do sad su nam zaista odlično vodili naše male živote, i jedni i drugi, pa najbolje da i nastave. Ionako ne postoji nitko osim njih.
Ma, najlakše je dić ruke od svega i zaključt da su stvari ionako izvan naše kontrole. I sakrit se. U vjeru, naprimjer, pa je bog na nebesima odlučio ovako ili onako, božja je volje bila, i nema se tu dalje šta mislit.
I ne otić na izbore, ma koga se trenutno biralo je isto super. Pa možeš onda trljat nos onome koji je na izbore išao, i još ako znaš da je glasao za trenutno vladajuće, onda je on kriv za nastalo stanje, nikako ti.
I za ovu grandioznu osvetu prirode, koja svaka dva tri dana pošalje još malo vode ili leda ili nečeg trećeg, to su isto neki drugi krivi. Mi, pojedinci nemamo veze s tim. Il je bog opet odlučio očistiti malo nečist ili je vladajuća stranka zajebala stvar. Mi ne možemo promijeniti baš ništa.
*
Nekad mi dođe, kad razgovaram sa ljudima za koje smatram da mogu mijenjati sebe, ako već ne svijet, da ih primim za ramena, ukopam im prste do kosti i tresem dok ne dođu pameti. Dok se ne vrate u život iz te hibernacije u kojoj su se tako fino opustili. Iz apatije i beznađa, a sve u nadi da će shvatiti koliko smo zapravo moćni. Nekad mi dođe da im kažem da pogledaju oko sebe, i vidjet će da nije kasno.
Al džabe. Sve je to džabe.
Jer, mi se zapravo bojimo. Čega? E, to vi meni recite.
Prigodna, za kraj:
...i tako, dani teku...
Ne zaboravi marker!
Kad sam bila mala i kad bi me pitali što ću biti kad narastem, imala sam pregršt odgovora.
Mijenjali su se kako sam rasla, ali kroz sve te godine pokojni djed je bio ustrajan u svojoj ideji.
Budi trgovac, u dućanu je lijepo radit, trgovac uvijek ima posla i uvijek ima novaca. Ljudi moraju jest i kad je rat i kad je mir. Tako nekako je on to meni tumačio, ali osim tipkanja po kasi (izvadiš ono plastično iz bombonjere i okreneš naopako, pa imaš tipke) nisam imala previše dodirnih točaka sa tom strukom.
Al eto, ostvarila mu se želja, pa na kraju zaista i jesam u toj struci. Duga priča, pomalo i nevjerovatna, pogotovo onoj balerini u meni :D
I kao mala sam znala da trgovac nije nužno pošten, ali nisam mogla ni sanjati koje će razmjere poprimiti lopovluk u toj branši.
Pa sad živimo u vremenu gdje trgovački centri kradu i zakidaju kupce na sasvim očite načine - nedavni primjer Bille i famoznih vaga poštelanih na 0,106, ali i na manje očite, pa samim time i uspješnije.
U svoj ovoj silnoj nesreći i jadu trgovci će profitirati više nego itko. Naravno, profitirati će mnogi, samo ne oni koji su ostali bez svega.
Trgovci su vam inače poput korova. Sorta koja uspijeva usprkos svemu, u svakakvim uvjetima. Dapače, čini mi se ponekad da uspijevaju to bolje što su uvjeti gori.
Jučer mi je promet bio veći za gotovo dvije tisuće kuna, samo u popodnevnoj smjeni, samo zbog poplava. A radim u malom selu u maloj trgovini. Dalje zbrajajte sami.
Dosjetili se i veliki vođe mog trgovačkog lanca kako na tuđoj muci i nevolji zaraditi još ponešto para.
I poslali okružnice, neka stavimo kutije, neka napišemo na kutije do kad će se skupljati i kamo odnijeti, neka kažemo kupcima da ne kupuju pokvarljivu robu, već samo onu koja može stajati i neka ih svakako obavijestimo da kod nas NE SMIJU ostavljati robu iz drugih trgovina, i također nikako ne smijemo skupljati odjeću i slično. Dakle, kupac smije u kutiju na prodajnom mjestu ubaciti samo ono što je kupio na tom prodajnom mjestu. Nikakovog objašnjenja tko će te kutije i odnijeti u Crveni križ. Dal ja osobno, dal oni, dal će netko pokupiti. Ne, ne, samo vi skupljajte i dalje nije vaša briga.
Prijateljica radi u konkurentskom lancu. Gdje su upute iste. A kako je osjetljiva na nepravdu i još je nije samljeo žrvanj izrabljivanja i ponižavanja, onda i pita ponekad ponešto. Pa je na pitanje tko će i kada odvesti sve te kutije u Crveni Križ dobila odgovor da to nije njen problem, i šta uopće misli, da će valjda gazda kući odvesti svu tu hranu.
Ne kući, već natrag u skladište, pa natrag na police. Ona sad ima opomenu pred otkaz, zbog svog bahatog ponašanja, i sasvim jasan odgovor na pitanje.
Najviše mi se ipak gade ovi veliki. Sinoć, nakon trećeg dnevnika, ide reklama. Jednog našeg i vašeg omiljenog trgovačkog lanca. Koji zarađuje poene, vrši samopromociju i usput dovlači k sebi kupce koje inače i ne bi dovukao a sve pod krinkom solidarnosti i pomoći. Pa možete otići k njima, i tamo ostaviti parsto kuna za ono što već mislite da trebaju ljudi koji su ostali bez svega, i onda to što ste lijepo kupili još ljepše ostavite njima na skrb i brigu. Vi vrlo dobro znate da će se oni pobrinuti da sve dođe do onih kojima je i namijenjeno, jelda?
Ako ste slučajno mrvicu skeptični možete lijepo sve što ste kupili sami odvesti do najbližeg sabirnog mjesta. Ako ste slučajno skeptični i pomalo paranoidni (poput mene, naprimjer) onda ćete na sve što šaljete velikim, vodootpornim markerom napisati jedno lijepo slovo H. Na svaku kilu šećera, na svaku litru ulja.
Time ćete ipak do neke mjere spriječiti da se roba za koju ste jedva jedvice odvojili dvjestotinjak kuna vrati na police sa kojih je i krenula u veliku avanturu pomaganja onima kojima ni Bog više ne može pomoći.
Ove što pljačkaju poplavljene kuće do neke mjere i uspijevam razumjeti. Ali, ove koji izrabljuju radnike, zakidaju na plaćama, i onda još reklamiraju sebe kao dobročinitelje...e ti mi se načisto gade.
Mislim, kad si već tako dobar, dragi T., šta onda ne odvojiš koji milijun, ne moraš milijardu, šta ne pošalješ svoj privatni helikopter da pomogne odnijeti na sigurno one koji su i dalje zatočeni usred te užasne vode, šta bar jednom ne bi mogao pokušati biti čovjek i sam se odreći nečega, nečega od onog što ionako nisi stvorio sam? Šta ne daš iz svog džepa, a ne sa firminog računa koju kunu?
I koliko sam zgađena, toliko sam i dirnuta.
Gledam te bakice, koje već godinama svaki dan gledam, kako premeću tih parsto kuna što imaju, računaju, zbrajaju i oduzimaju, savjetuju se i pitaju, odvajaju, a nemaju zapravo od čega odvojiti, i zadnje pare troše na nekog tamo, nepoznatog.
Mali i običan čovjek uspijeva, usprkos svemu, ipak ostati čovjek.
Snovi, cigarete i blog
Sanjala sam noćas, ok, sanjala sam maločas, nema pola sata, ok, ima sat, sat i po, sad kad gledam na sat i vidim, sanjala sam noćas da sam dala zadnji ispit na nekoj višoj školi. U roku. U pitanju je bio neki marketing.
Ostao mi iz sna taj osjećaj postignuća i zadovoljstva sobom, pa sam se ustala vrlo dobre volje.
Primjećujem da mi već neko vrijeme snovi diktiraju jutarnje raspoloženje.
I iznenađujem me zadovoljstvo zbog davanja zadnjeg ispita na nekom marketingu. Zašto bih ikad studirala takvo što?
Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv marketinga, samo sebe nikako ne vidim u ičem sličnom. Pa mi je samim time i vlastito sanjano zadovoljstvo čudno.
Al onda opet, ta koja sanja u mojoj glavi ima fetiš na zelenooke policajce, pa se valjda i ne bi trebalo previše iznenađivat. Oko ničega, kamoli marketinga.
*
Otkad opet planiram prestati pušiti svaka cigareta mi je najbolja ikad.
Od svake se opraštam sa tugom, u svakoj uživam kao da mi je zadnja. Pušim manje, što je ooogroman napredak, al sve o čemu misim je cigareta. I kava, posljedično. Koju isto želim svest na razumnu mjeru.
Kako sam već iscrpila sve metode bez ikakvih rezultata, neki dan sam, nakon preko nekoliko čaša vina izjavila da ja nikad neću prestat pušit, a sve u nadi da će ono nikad ne reci nikad imat presudnu ulogu, kako je već i imalo preko nekoliko puta.
Zbilja se hvatam za slamke.
*
U grupi bivših i sadašnjih blogera je življe nego na samom blogu. Ne kažem d je to loša stvar, ljudi se druže, javljaju se neki sa kojima se nismo čuli godinama, povlače se zanimljive teme, poput koliko je veza i brakova krenulo ovdje...oh, zasigurno više no što ćemo ikad znati. Vrlo se lako desi romansa ovdje gdje možeš biti tko god želiš. Ma, možeš svugdje biti tko god želiš, al ovdje se možeš prikazati boljim dok si na putu da bolji postaneš. Lako. Brzo. Bezbolno .Pa se ponekad desi i neko ne baš lijepo iskustvo, ali za to ne treba kriviti blog. Reć bi da i u životu nije drugačije.
Međutim, ono što me fascinira, od onog dana kad sam otvorila svoj prvi blog je koliko ljudi različito izgedaju od onog kako sam ih zamišljala.
Ne znam je li to i sa vama slučaj, al ja sam malo kad zaključila da mi uz vitualnu osobu pristaje izgled koji nosi.
Također sam primjetila da i drugi na mene reagiraju sa dozom iznenađenja, pa se pitam, kako bloger koji uspit navrati, pročita post, dva, misli da izgleda jedna Nemezis?
Buba
Neke stvari želiš zaboraviti,
ali ne smiješ.
Neke ne želiš,
ali moraš.
Trik je, valjda, u tome, da znaš odrediti koje su koje.
Kad je prvo u pitanju...pišem. Poznajem se dobro, svjesna sam kako ponekad znam biti vrlo sklona umanjivanju.
Pa zapisujem.
Zapisujem i zbog sklonosti uvećavanju, a sve u nadi da ću donijeti neke zaključke, ispravne.
Jer, ovom trenutku trebam donijeti neke zaključke.
A i neke odluke, bojim se.
I onda te odluke i sprovesti, a sve bi trebalo krenuti jednim direktnim pitanjem.
Što ću nekako ishendlat, znam ja postavljat pitanja.
Al, da li ću znati da li laže ili govori istinu, to ne znam kako bih mogla znati.
I što ako dobijem odgovor kojeg se bojim, a čini se vrlo izvjesnim?
Da li bih odmah trebala znati što ću tada ili možda bolje pustit da se stvari odvijaju prirodno?
Nastojim sagledavati samo i isključivo činjenice, i držati svoju podivljalu imaginaciju pod kontrolom.
Nastojim, kažem.
Kažu da je jutro pametnije od večeri.
Reć bi da ću ga dočekati budna, pa ću vam sutra iz prve ruke znat reć jel to zaista tako.
Pjesma.
And if you were to ask me
After all that we've been through
Still believe in magic
Oh yes I do