Nemezis
Ne zaboravi marker!
Kad sam bila mala i kad bi me pitali što ću biti kad narastem, imala sam pregršt odgovora.
Mijenjali su se kako sam rasla, ali kroz sve te godine pokojni djed je bio ustrajan u svojoj ideji.
Budi trgovac, u dućanu je lijepo radit, trgovac uvijek ima posla i uvijek ima novaca. Ljudi moraju jest i kad je rat i kad je mir. Tako nekako je on to meni tumačio, ali osim tipkanja po kasi (izvadiš ono plastično iz bombonjere i okreneš naopako, pa imaš tipke) nisam imala previše dodirnih točaka sa tom strukom.
Al eto, ostvarila mu se želja, pa na kraju zaista i jesam u toj struci. Duga priča, pomalo i nevjerovatna, pogotovo onoj balerini u meni :D
I kao mala sam znala da trgovac nije nužno pošten, ali nisam mogla ni sanjati koje će razmjere poprimiti lopovluk u toj branši.
Pa sad živimo u vremenu gdje trgovački centri kradu i zakidaju kupce na sasvim očite načine - nedavni primjer Bille i famoznih vaga poštelanih na 0,106, ali i na manje očite, pa samim time i uspješnije.
U svoj ovoj silnoj nesreći i jadu trgovci će profitirati više nego itko. Naravno, profitirati će mnogi, samo ne oni koji su ostali bez svega.
Trgovci su vam inače poput korova. Sorta koja uspijeva usprkos svemu, u svakakvim uvjetima. Dapače, čini mi se ponekad da uspijevaju to bolje što su uvjeti gori.
Jučer mi je promet bio veći za gotovo dvije tisuće kuna, samo u popodnevnoj smjeni, samo zbog poplava. A radim u malom selu u maloj trgovini. Dalje zbrajajte sami.
Dosjetili se i veliki vođe mog trgovačkog lanca kako na tuđoj muci i nevolji zaraditi još ponešto para.
I poslali okružnice, neka stavimo kutije, neka napišemo na kutije do kad će se skupljati i kamo odnijeti, neka kažemo kupcima da ne kupuju pokvarljivu robu, već samo onu koja može stajati i neka ih svakako obavijestimo da kod nas NE SMIJU ostavljati robu iz drugih trgovina, i također nikako ne smijemo skupljati odjeću i slično. Dakle, kupac smije u kutiju na prodajnom mjestu ubaciti samo ono što je kupio na tom prodajnom mjestu. Nikakovog objašnjenja tko će te kutije i odnijeti u Crveni križ. Dal ja osobno, dal oni, dal će netko pokupiti. Ne, ne, samo vi skupljajte i dalje nije vaša briga.
Prijateljica radi u konkurentskom lancu. Gdje su upute iste. A kako je osjetljiva na nepravdu i još je nije samljeo žrvanj izrabljivanja i ponižavanja, onda i pita ponekad ponešto. Pa je na pitanje tko će i kada odvesti sve te kutije u Crveni Križ dobila odgovor da to nije njen problem, i šta uopće misli, da će valjda gazda kući odvesti svu tu hranu.
Ne kući, već natrag u skladište, pa natrag na police. Ona sad ima opomenu pred otkaz, zbog svog bahatog ponašanja, i sasvim jasan odgovor na pitanje.
Najviše mi se ipak gade ovi veliki. Sinoć, nakon trećeg dnevnika, ide reklama. Jednog našeg i vašeg omiljenog trgovačkog lanca. Koji zarađuje poene, vrši samopromociju i usput dovlači k sebi kupce koje inače i ne bi dovukao a sve pod krinkom solidarnosti i pomoći. Pa možete otići k njima, i tamo ostaviti parsto kuna za ono što već mislite da trebaju ljudi koji su ostali bez svega, i onda to što ste lijepo kupili još ljepše ostavite njima na skrb i brigu. Vi vrlo dobro znate da će se oni pobrinuti da sve dođe do onih kojima je i namijenjeno, jelda?
Ako ste slučajno mrvicu skeptični možete lijepo sve što ste kupili sami odvesti do najbližeg sabirnog mjesta. Ako ste slučajno skeptični i pomalo paranoidni (poput mene, naprimjer) onda ćete na sve što šaljete velikim, vodootpornim markerom napisati jedno lijepo slovo H. Na svaku kilu šećera, na svaku litru ulja.
Time ćete ipak do neke mjere spriječiti da se roba za koju ste jedva jedvice odvojili dvjestotinjak kuna vrati na police sa kojih je i krenula u veliku avanturu pomaganja onima kojima ni Bog više ne može pomoći.
Ove što pljačkaju poplavljene kuće do neke mjere i uspijevam razumjeti. Ali, ove koji izrabljuju radnike, zakidaju na plaćama, i onda još reklamiraju sebe kao dobročinitelje...e ti mi se načisto gade.
Mislim, kad si već tako dobar, dragi T., šta onda ne odvojiš koji milijun, ne moraš milijardu, šta ne pošalješ svoj privatni helikopter da pomogne odnijeti na sigurno one koji su i dalje zatočeni usred te užasne vode, šta bar jednom ne bi mogao pokušati biti čovjek i sam se odreći nečega, nečega od onog što ionako nisi stvorio sam? Šta ne daš iz svog džepa, a ne sa firminog računa koju kunu?
I koliko sam zgađena, toliko sam i dirnuta.
Gledam te bakice, koje već godinama svaki dan gledam, kako premeću tih parsto kuna što imaju, računaju, zbrajaju i oduzimaju, savjetuju se i pitaju, odvajaju, a nemaju zapravo od čega odvojiti, i zadnje pare troše na nekog tamo, nepoznatog.
Mali i običan čovjek uspijeva, usprkos svemu, ipak ostati čovjek.