Nemezis

Ma nemoj.

Ništa od toga.
Neće ti to ić.
Ko će ti to kupit?
Ljudi nemaju para.
Ništa od toga.
Ništa od toga...
...ništa od toga.

Niti jedna jedincata najmanja na svijetu osoba nije rekla - probaj.
Probaj, pa šta bude, možda će i ić, šta te košta uostalom, bolje da podrobiš 100 kuna u pokušaj nego na kavu u birtiji.

Naravno, nije lako meni biti podrška, znam i sama. Moji interesi nastupaju orkanski, metu sve pred sobom i danima ne jedem, ne spavam, ne dišem maltene, dok ne završim Ideju. Ma kakva bila. Obično kad ideju privedem kraju i interes za istu dođe kraju.
Sa ovim je drugačije, drži me godinu i sitno.
Da i nije drugačije...šta bih trebala?
Živjeti svoj mali provincijalni životić iz dana u dan? Razglabat od kojeg praška su ručnici bijeli i dal treba dodat veniš u svako pranje? Pljuvat po Severini i kukat kako je sve loše, al zapravo i nije jer ipak se radi, za makar kakvu plaću i kupovat na rasprodajama predlanjske modele čizama u ožujku, za iduću zimu jer su sad 80 kuna?
I naravno, kukat i jadikovat kako je loše, a loše jer jer Oni kradu, Oni lažu, Oni nam ne daju...
...iz dana u dan.
Uvijek su ti neki drugi krivi.
I meni bi mogli bit krivi neki drugi, oni.
Mogu lijepo ne radit ništa, jer su mi rekli da od toga ionako ništa neće biti. Pa se za godinu il dvije lupat po glavi, kad vidim nekog tko je uspio baš sa tim za što meni svi tumače da od toga nema kruha.
Fino se uklopit u ovaj letargičan prosjek i cvilit.
Neću.
Makar iz inata, ako već ne zbog strasti i ljubavi i uživanja u procesu stvaranja nečeg u što vjerujem.
Neću.
Makar da sebi dokažem da mogu. Ili ne mogu. Zapravo je svejedno, sve dok mirno spavam.
Jer sam pokušala, jer sam bar pokušala.

Kaže da ima neka komuna negdje u Istri. Dođeš i sadiš krumpire i briga te.
Mislim da sam zrela, nikad zrelija da steram sve u tri krasne i odem pobirat zlatice, ma kako mi to bilo gadno.
Mater svima.



28.02.2014. u 11:30 | 2 Komentara | # | ^

Poljubac, i zagrljaj i osmijeh

Ljudi koji su imali najdramatičniji utjecaj na moj život u taj su život nabasali slučajno.
Ako vjerujete u slučajnosti. Zapravo je nebitno kako su došli, bitno je da su došli. Došli, zadržali se kraće ili duže- obično taman koliko treba, i otišli. Dalje, nekamo.
Putnici.

Čuvam svoja vjerovanja za sebe. Pričala sam prije više o tome, nalazila češće one koji osjećaju, misle i vjeruju u slične stvari, ali i one, druge.
One koji ne žele, ili ne mogu, iz nekog razloga, propitkivati vjeru.
Takvih se uglavnom klonim. Razgovora o vjerovanjima se klonim. Bespredmenti su, sama vjera je smiješna jedna stvar, čemu se natezati oko nečeg nedokazivog?
Pa se deklariram kao ateist. Tu i tamo mi se nakači neki dušebrižnik, pa mi krene tumačit kako će me Njegova svjetlost (on je najčešće Isus, ali da sam se rodila na drugom kontinentu mogao bi biti Alah, ili Buda, ili ko već) obasjati i spasiti. Ili još bolje, pakleni oganj užgati, ali takve uglavnom ignoriram, pa odustaju.
Deklariram se kao ateist da ne bih morala objašnjavati što zapravo osjećam. Recimo, vjerujem. Iako, primarno osjećam, i uglavnom ne vjerujem.
Nisam baš osoba od vjere i vjerovanja.
Pogotovo slabo vjerujem ljudima.
Ok, ne vjerujem ljudima. Uglavnom nimalo, uglavnom zbog iskustava.
Zadnji put kad sam vjerovala čovjeku koštalo me puno.
Koštalo bi još i više da nije tada nabasao Putnik.
Jedan od tih ljudi, koje nevjerovatan splet okolnosti nanese u život, jedan od onih ljudi sa kojima odmah osjećaš povezanost, sa kojima jednostavno MORAŠ provoditi svo vrijeme koje možeš oteti životu, sa kojim se razumiješ savršeno, poznaješ stotinama godina i duže, iako zapravo nemaš pojma s kim to uopće pričaš.
Kao da je suđeno da se sretnete, a opet, ne bi se sreli nikad sa nije bilo jedne sasvim banalne odluke, do koje opet ne bi došlo nikad, da netko treći, dva dana prije nije uzburkao sasvim miran i rutiniran život jednom običnom provokacijom.

Ponekad si misim, što ako je to s tim paralelnim svemirima zaista tako?
Što ako negdje neka Nemezis sad sjedi, živi sasvim drugačiji život, okružena sasvim drugim ljudima, ne znajući za ovu Nemezis koja ovo tipka? Uznemirujuće.
I uzbudljivo, istodobno.
Recimo da sam onda otišla u Pariz.
Recimo da sam odlučila ići, spakovala svoje strahove i sumnje, kupila kartu novcem koji mi je dao (za putovnicu mi je dao, i za kartu, u jednom smjeru), sjela na avion i otišla? Da li bih sada bila tu? Ili bi ostala?
Putovnicu sam napravila, ali kartu nisam kupila nikad. Ni ne sjećam se više na što sam te pare potrajbala.

Ili da sam pristala, ostala, upisala fakultet, oprostila mu?
Ok, to je nevjerovatna opcija, oprostila mu ni danas nisam, ne što sam zlopamtilo, već se neke stvari ne praštaju, jer ne možeš zanijekati sebe.

A što da sam tada rekla neću? Neću ništa nego u primjenjenu, ili to ili ne idem uopće u školu i šta mi uopće možeš?
Gdje bih bila danas? Da li ima od umjetnosti kruha, da li bi ga za mene bilo? (to nećemo saznati nikad, jer od tada ponekad napravim nacrt za kakav komad namještaja, a i to sa osjećajem uzaludnosti)

Možda neke Nemezis danas postoje u sasvim drugačijim svjetovima, jer su odlučile suprotno od ovog što je odlučila ova Nemezis koja sada piše ove retke, možda je to tek jedna od promašenih ideja, ti paralelni svjetovi, ko bi ga znao.
Možda se ponekad zapitam gdje sam mogla biti, možda nekad pomislim da bi bilo gdje bilo bolje nego ovdje i sad, ali da nisam odlučila i učinila sve baš ovako kako jesam, ne bih upoznala Putnika.
I može se činiti da je u moj život nabasao slučajno, kako on, tako i Putnici prije njega, pa i oni Putnici koji uz mene putuju sad, i zapravo je sasvim svejedeno što je istina, i šteta je trošiti vrijeme na razbijanja glave sa ŠBBKBB opcijama, jer vremena je ionako premalo da bi se stiglo sve što se treba stići.
Taman, kažu neki. Taman, rekao je Milan, a onda je umro.
Samo je umro, bez najave da će to učiniti baš na taj dan, bez prilike za oproštaj i bez da mi je rekao da li će se nekad vratiti, u nekom drugom tijelu, sa nekim drugim imenom.
A ipak sam znala. I napisala sam svoj zadnji komentar na njegov zadnji post znajući da se opraštamo, al si svejedno nisam godinama bila u stanju priznati da sam znala. Jer je to spooky. Jer uglavnom osjećam i uglavnom ne vjerujem. Nikome i ničemu, a pogotovo ne osjećanjima onostranog.
Ponekad mi se čini da bi valjalo tu racionalnu stranu iskopčati do daljnjeg. Al ne znam kako se gasi.

Ostaje pitanje da li su putnici razne duše, ili je to uvijek jedna, koja me posjeti u određenim razmacima i situacijama za koje mi se čini da ih sama neću savladati.
Ostaje i pitanje da li ću u idućem životu biti maslačak, al tu već nekako naslućujem odgovor.

***
Čeeetri. Četri kotača ima bicikl, dva velika i dva mala, pomoćna. Čotačiča.
Kaže da sam pogrešno odgovorila na siguronosno pitanje. Evo, ipak u nešto vjerujem. Vjerujem da bi objavljivanje postova bez siguronosnog pitanja bilo nekako...normalno. Dosadno i sasvim predvidivo. Bože sačuvaj.

23.02.2014. u 17:36 | 4 Komentara | # | ^

Popravljena čokolada i Asimov

Vraćamo se u normalu, polako.
Spojili su nas na "normalnu" struju, pa sad imamo i vanjsku rasvjetu. I više se ujutro ne saplićem preko same sebe kad se spremam na posao (agregat se u teoriji palio u 6, a u praksi kako kad, al svakako prekasno za mene).
To znači da se i frižider vratio u moj život, i iako i nije previše nedostajao ipak dobro ponekad dođe.
Da proslavim taj značajan pomak ka civilizaciji odlučila sam popraviti čokoladu.
Znam da bi neki rekli da čokoladi i ne treba popravak, ali ja baš volim one sa bademima i lješnjacima, al mi nekako uvijek fali i badema i lješnjaka.



Dodala sam i oraha i grožđica. Lješnjake sam na 15 minuta ubacila u pećnicu na 150 stupnjeva, i ogulila. Pitam se da li je trebalo isto učiniti i sa bademima i orasima.



Istopila sam dvije mliječne, jednu bijelu i cca 15 dag čokolade za kuhanje i prelila. Sa dodatkom žlice ulja, jer su na 24 kitchen rekli da se to tako radi.

I sad valja čekat da se sve to fino ohladi i stisne, što je najteži dio posla.

Ko zna kako će bit. Mislim, nema tu baš šta bit loše. Iako izgleda dost gnjusno :D
Mislila sam postić da izgleda zebrasto, ali za to bi trebalo biti znatno više čokolade, a poanta je u umjerenoj količini čokolade i značajnoj količini ovog drugog.
U startu sam htjela radit Smokvoladu, al nemam suhih smokava kao ni nešpricanih naranči, koje bi valjalo naribat.

Idem sad čitat neku knjigu. Kako se sve normaliziralo, tako nas je i Bibliobus, moj omiljeni autobus posjetio, nakon punih mjesec dana tuge pregoleme.
Razmaziše me načisto. Donijeli mi Asimova (odavno nisam čitala Asimova) iz tog nekog spremišta- e tamo da mi se zavuć... i to na posao.
Nisam ti ja baš bilo tko, rekla bi Neda.

Životinja u nizu je narančasta gljiva.
Kategorija je gastro.
...jako sam tašta. To mi je od sklekova i trbušnjaka.

21.02.2014. u 16:33 | 2 Komentara | # | ^

...nepogoda

Probudila me tišina.
I previše svjetla. Snijeg? Snijeg? Na sve ovo??? Really?
Bog je kadkad pravi šeret, na strmini doda teret...reko bi Đole.
On je za razliku od mene pristojan jedan čovjek. Ja bi štošta mogla reć na sve ovo, al kako bi bilo vrlo daleko od pristojnog, neću.
Uostalom, kažu da slika govori tisuću riječi.
(iako, ni izbliza ne mogu dočarati tu ledenu strahotu)


...orah, jabuke, šljive...nema ih više

U nedjelju sam navijala za orah, držao se negdje do podneva, a onda se i on svalio pod težinom leda. Onaj tko ima orah zna koliko je godina potrebno da izraste, a ja sam bila sretna što je ostao u nasljeđe.



Lijepo se vidi da nije ostalo ništa naslijeđa po pitanju oraha, kao ni po pitanju bilo kakvih stabala. Igdje u okrugu od 30 kilometara. Kao što nije ostalo ni previše stupova dalekovoda, žica i stupova općenito.
Struje i dalje nema, od prošle subote. Obližnji transformator je dobio svoj agegat, pa zadnjih tri dana struje im od 6 ujutro do 11 navečer, bar ovaj dio sela u kojem jesam, ali i to je...pa, ovisi. Opet je nestala u ponedjeljak oko pet, da bi se vratila jučer oko 11. Crko, valjda. Sretni smo kad je ima, jako sretni. Teško je objasnit nekome tko nije 7 dana bio u apsolutnom mraku koju radost pruža titrava žarulja. O vešmašini da i ne govorim, iako nije bila nepohodna jerbo ionako nisi imao danima gdje robu razvjesit...



...iako je proglašena elementarna nepogoda, na posao se išlo, svaki dan. Ako ne bi bilo stablo na cesti ( ona vrba iz prošlog posta koja me oduševila u subotu u nedjelju je uglavnom bila prostrta posred ulice) i tek nakon dvosatnog odleđivanja auta. Svaki dan, dva puta barem. Samo bitnih dijelova, u što se desni retrovizor ne ubraja, uostalom, nije ga ni fićo nikad imo.


Prizora i avantura putem je bilo raznih, iz dana u dan. Postalo mi normalno sasvim voziti ispod stabala za koje je jasno da će pasti ili sad ili najkasnije dok opet prođem tim putem, a o žicama da i ne govorim. Ionako nema struje, dakle, nisu pod naponom. Ili? Hm. Samo po papuči, pa ako već i izgorim, nek to bude u stilu. Pričat će selo, do zadnjeg je vozila ko divljak.
Iako, gotovo da je bilo lijepo. Gotovo.


Na poslu je struje bilo za jednu fazu. Dakle, četiri neonke, prokleto računalo i drhturenje pokraj termo peći, koja ne služi ničemu, osim placebo efektu. Klima nam se, najblaže rečeno...smrzla.


Međutim, mi Gorani...što reče jedan penzić za neku televiziju, što nisam vidjela, jer kad nema struje, pogađate, nema ni telkača, jedan prepametan u nizu prepametnih mojih sumještana je zaključio da nam je sasvim dobro, jer drva ima, špeka, šunke i kobasica ima i kaj još oćeš?!?
E, pa oću robu prat, al ne na ruke, oću fenom sušit kosu a ne ćubit kraj radijatora sat i 45 minuta, oću vanjsku rasvjetu u 6 ujutro da ne slomim vrat na tom ledu, oću frižider i grijanje i oću da mi netko plati ovu muku i baterije silne za radio i svijeće i oću da se može kruh kupit svaki dan, jer ga nemam di ispeć jer nema jebene struje a pećnica mi je na struju! Oću da jednom netko ovdje kaže kako stvari stoje, a stvari stoje nikako. Al, ne, mi Gorani...mi Gorani smo preponosni da bi priznali da smo u najvećem govnetu ikad i da je svaka pomoć dobrodošla, jer kaaaaj bi onda drugi rekli?
Ah.

Privid normalog života je veliko olakšanje, iako je jasno da u mom selu neće biti normalne struje još dugo, dugo. Selo je bez vanjske rasvjere sablasno, a kako ustajem prije 6 i dalje se na posao spremam uz svijeću i svijetlim si baterijom do auta u nadi da ono što tamo u mraku lomi nije kakva opasna beštija, već još jedno umrlo stablo koje se više ne može oprijeti gravitaciji, a svakako je velika predost što je danima padala kiša pa je otopila sav taj ledeni užas, pa više ne gmižemo okolo ko pauci.
Ali, da ne bi za nas Gorane stvari odjednom postale prejednostavne...vani sniježi.
To će svima pomoć. Promrzlim HEP-ovcima, prije svih. Sad im neće više kiša padat po glavama, moć će si i snješka napravit dok marendaju sendvič od tirolske i četvrt kruha, uz cestu.

12.02.2014. u 09:36 | 13 Komentara | # | ^

elementarna...

...nema od subote struje. ni neta. ni telkaca. ni telefona. niti ce biti bar jos dedetak dana. pa evo kukam preko smartfona, jer sam u Gradu, gdje ima signala za mob i bezicnog neta. u mene ni toga nema. dakle veliki sreki ispod velikog leda. jebiga.

04.02.2014. u 10:58 | 17 Komentara | # | ^
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (9)
Siječanj 2015 (6)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (4)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (4)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (6)
Prosinac 2013 (5)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (6)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (7)
Veljača 2013 (12)
Siječanj 2005 (1)











Brojalica:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se