Nemezis
...nepogoda
Probudila me tišina.
I previše svjetla. Snijeg? Snijeg? Na sve ovo??? Really?
Bog je kadkad pravi šeret, na strmini doda teret...reko bi Đole.
On je za razliku od mene pristojan jedan čovjek. Ja bi štošta mogla reć na sve ovo, al kako bi bilo vrlo daleko od pristojnog, neću.
Uostalom, kažu da slika govori tisuću riječi.
(iako, ni izbliza ne mogu dočarati tu ledenu strahotu)
...orah, jabuke, šljive...nema ih više
U nedjelju sam navijala za orah, držao se negdje do podneva, a onda se i on svalio pod težinom leda. Onaj tko ima orah zna koliko je godina potrebno da izraste, a ja sam bila sretna što je ostao u nasljeđe.
Lijepo se vidi da nije ostalo ništa naslijeđa po pitanju oraha, kao ni po pitanju bilo kakvih stabala. Igdje u okrugu od 30 kilometara. Kao što nije ostalo ni previše stupova dalekovoda, žica i stupova općenito.
Struje i dalje nema, od prošle subote. Obližnji transformator je dobio svoj agegat, pa zadnjih tri dana struje im od 6 ujutro do 11 navečer, bar ovaj dio sela u kojem jesam, ali i to je...pa, ovisi. Opet je nestala u ponedjeljak oko pet, da bi se vratila jučer oko 11. Crko, valjda. Sretni smo kad je ima, jako sretni. Teško je objasnit nekome tko nije 7 dana bio u apsolutnom mraku koju radost pruža titrava žarulja. O vešmašini da i ne govorim, iako nije bila nepohodna jerbo ionako nisi imao danima gdje robu razvjesit...
...iako je proglašena elementarna nepogoda, na posao se išlo, svaki dan. Ako ne bi bilo stablo na cesti ( ona vrba iz prošlog posta koja me oduševila u subotu u nedjelju je uglavnom bila prostrta posred ulice) i tek nakon dvosatnog odleđivanja auta. Svaki dan, dva puta barem. Samo bitnih dijelova, u što se desni retrovizor ne ubraja, uostalom, nije ga ni fićo nikad imo.
Prizora i avantura putem je bilo raznih, iz dana u dan. Postalo mi normalno sasvim voziti ispod stabala za koje je jasno da će pasti ili sad ili najkasnije dok opet prođem tim putem, a o žicama da i ne govorim. Ionako nema struje, dakle, nisu pod naponom. Ili? Hm. Samo po papuči, pa ako već i izgorim, nek to bude u stilu. Pričat će selo, do zadnjeg je vozila ko divljak.
Iako, gotovo da je bilo lijepo. Gotovo.
Na poslu je struje bilo za jednu fazu. Dakle, četiri neonke, prokleto računalo i drhturenje pokraj termo peći, koja ne služi ničemu, osim placebo efektu. Klima nam se, najblaže rečeno...smrzla.
Međutim, mi Gorani...što reče jedan penzić za neku televiziju, što nisam vidjela, jer kad nema struje, pogađate, nema ni telkača, jedan prepametan u nizu prepametnih mojih sumještana je zaključio da nam je sasvim dobro, jer drva ima, špeka, šunke i kobasica ima i kaj još oćeš?!?
E, pa oću robu prat, al ne na ruke, oću fenom sušit kosu a ne ćubit kraj radijatora sat i 45 minuta, oću vanjsku rasvjetu u 6 ujutro da ne slomim vrat na tom ledu, oću frižider i grijanje i oću da mi netko plati ovu muku i baterije silne za radio i svijeće i oću da se može kruh kupit svaki dan, jer ga nemam di ispeć jer nema jebene struje a pećnica mi je na struju! Oću da jednom netko ovdje kaže kako stvari stoje, a stvari stoje nikako. Al, ne, mi Gorani...mi Gorani smo preponosni da bi priznali da smo u najvećem govnetu ikad i da je svaka pomoć dobrodošla, jer kaaaaj bi onda drugi rekli?
Ah.
Privid normalog života je veliko olakšanje, iako je jasno da u mom selu neće biti normalne struje još dugo, dugo. Selo je bez vanjske rasvjere sablasno, a kako ustajem prije 6 i dalje se na posao spremam uz svijeću i svijetlim si baterijom do auta u nadi da ono što tamo u mraku lomi nije kakva opasna beštija, već još jedno umrlo stablo koje se više ne može oprijeti gravitaciji, a svakako je velika predost što je danima padala kiša pa je otopila sav taj ledeni užas, pa više ne gmižemo okolo ko pauci.
Ali, da ne bi za nas Gorane stvari odjednom postale prejednostavne...vani sniježi.
To će svima pomoć. Promrzlim HEP-ovcima, prije svih. Sad im neće više kiša padat po glavama, moć će si i snješka napravit dok marendaju sendvič od tirolske i četvrt kruha, uz cestu.
12.02.2014. u 09:36 | 13 Komentara | # | ^