Nemezis
Triptih
Madness
Htjela sam danas biti lijepa. Dugo sam i temeljito utrljavala losion u kožu nakon tuširanja. Zbilja sam si dala truda oko frizure i šminke. Počastila sam se omiljenim parfemom, koji miriše na jednu davnu romansu i jasmin.
Onda sam stala pred ormar i izračunala koliko mi odjeće treba da izdržim dan na poslu, gdje je temperatura zasigurno 15 stupnjeva. Jučer je bila 12, ali jučer je bilo hladnije. Nema potrebe ni napomenut da su nadređeni još lani obaviješteni o problemima sa grijanjem, kao što je suvišno govoriti o tome što su do sada poduzeli da se problemi riješe, jer odgovor je, kao i obično - ništa.
Pa sam shvatila da će ljepota čekati proljeće.
Jer kad se utegneš u najlonke, tajice, sokne, dokoljenke, potkošulju, dolčevitu, majicu i majicu...moš bit lijep ko slika, al ko bi tome posvjedočio kad izgledaš ko gusjenica. Sve nešto u naborima, sve nešto zakukuljeno, u slojevima...pomozbog.
Dakle, to da sam lijepa danas znam samo ja. Ostali mi mogu, a i ne moraju vjerovat na riječ. Ne zamjeram nevjericu obzirom da se jedva naslućuju konture ženskog bića ispod svih tih slojeva. Mogla bih komotno bit i žirafa, nitko ne bi odgonetnuo razliku.
Napominjem da sam i frizuru sasvim uništila kapom, koju sam morala staviti da bih sastrugla 2 centimetra leda sa šajbe, usput sam slomila i strugalicu i to omiljenu, onu sa skafanderčićem i još na pola puta morala stati da opet sastružem led, jer se ta prokleta kiša ledi iste sekunde čim dotakne...pa apsolutno bilo što.
Bila bih frustrirana inače, al sam se provezla ispod potpuno smrznute vrbe koja je izgledala kao iz bajke, pa me sasvim razgalio taj prizor.
*
Ono sve što znaš o meni...
Kaže on meni: ona čita tvoj blog.
Tu sam malo ostala iznenađena, jer sam mislila da je koncept bloga kao mjesta gdje ljudi nešto objavljuju njemu sasvim nepoznat.
Uopće mi ne djeluje kao osoba koja bi mogla znati, a kamoli pratiti ičiji blog.
I onda me on, od svih ljudi, upozori da ona čita moj blog.
Jer, on, kao ne čita?!
Previše sam godina ovdje, pod ovim nickom, da bih se tome čudila. Naravno da neki ljudi koji me znaju privatno znaju i da se na Nemezis odazivam kao na rođeno ime. Neki su nekad također imali blog, nekima sam se hvalila onomad dok sam još bila na mojblog-u, dok je postojala najmanja na svijetu šansica da se nešto od onih tamo piskarije nađe u nekoj knjizi, a do te šansice ne bi nikad niti došlo da se nisam hvalila nekim trećima.
Tako mi i treba :D
Mogla si lipo mučat, mala.
Mislim, nekako mi se sama nametne ta cenzura, jer ipak ne želim da svi sve znaju o meni. Da želim, ne bih se zvala Nemezis.
**
Mjesto za mene
...jer sve stane i sve nestane, i ja nestanem i ima samo sad i kako ću zategnut ovu žicu, i dal se može u drvofiks umiješat prehrambena boja u prahu i mislim probat ću jer sam slobodna i hrabra i jer su mi ruke...ma. Gluposti pričam
-Treba tebi dat glinu
-Imam ja gline još komad, al ne usudim se ni počet. Jer onda tek ništa ne postoji. A nisam u poziciji da gasim svijet trenutno.
I onda mi ona donese knjigu, drugi dan. O glini, pogađate.
Kad smo kod knjiga, sasvim sam zapustila ovu svoju listu sa desne strane. I sad nalazim da se i ne mogu prisjetiti svega što sam pročitala u zadnjih par mjeseci, što i nije neobično ako se uzme u obzir da čitam bar dvije knjige tjedno. Osim knjige o glini čitam i Martina, opet. Želim postić da kad krene u travnju nova sezona paralelno čitam taj dio dok ga gledam. Ne znam samo zašto, kad sam već čitala preko nekoliko puta Pjesme leda i vatre.
***
Mislim da se ne bi trebao post zvati triptih, jer nije slika. Al briga me.