Nemezis
O trackingu haljina i okolini
"Gdje ti je haljina?"
"Jooj, ne znam, oću pogledat?"
"Ajde, gledaj"
"U Bejđingu. U Pekingu?!?"
"Jeej :)"
Dakle, moja vjenčanica je u Pekingu. Sinoć je doputovala, i danas će nastaviti put, oko pola planete, i nadam joj se negdje krajem ovog mjeseca.
Biti će to svjetska vjenčanica, i svakako će proputovati više nego što ću ja za ovog života. Ko zna dal ima kakvu rupu na kutiji iz koje može virit van. Ko zna jel joj dosadno, dal se boji aviona, jel joj tijesno?
Neću vam pričati o apsolutnom zgražanju i nevjerici, odgovaranju i nagovaranju, uvjeravanju da će to bit ko zavjesa sa lastikom u struku i da sam uludo potrošila cijelih 105 dolara. Ni o komentarima na račun kroja, boje i ukupnog dojma. O ničemu sa čim me plaše vam neću govorit, bio bi to najdulji post ikad.
Ne kuže te mame i ostale žene koje me okružuju da ja i dalje imam dovoljno vremena. Pa ako se ispostavi baš nagore od svega, a uvjerena sam da neće, ostanu mi cijela dva mjeseca za obilazak salona i najam haljine. Što košta pet hiljada kuna, ili više. Za nešto što moraš pazit cijelu noć. Ne zalit vinom, ne uljepit tortom, ne propalit čikom, ne zapet i poparat, ne gazit po šlepu. Ajme, zbilja ne bih na tu opciju pristala ako baš ne moram.
A i nije mi se nijedna baš svidjela, onomad kad me mater emotivno ucijenila i natjerala da provedemo pola dana u salonu. Jednom od onih, skupih salona. Sa haljinama koje se zovu po nekim tipovima, koji su zasigurno gejevi i nemaju pojma o haljinama, jerbo ih dizajniraju tako da se u njima osjećaš ko u kalupu sa previše satena i raznih đinđi. Miljama daleko od ženstvenosti i elegancije, a vjenčanica bi u mojoj glavi te dvije stavke svakako trebala zadovoljiti. Ok, smije biti i seksi do izvjesne mjere, al to je više do nošenja nego do haljine kao takve.
Ok, teško da mi se i mogla svidjeti neka druga haljina, kad sam već tada našla ovu haljinu, koja ćubi u kutiji negdje u Pekingu i pita se kad će napokon biti nošena. A lijepa je, ima na sebi umjetnički cvijet (lol), i po zadnjem trendu sva je od čipke. (Nije da pratim trendove, rekla mi je teta u salonu da je u modi čipka i nek si svakako odaberem neki od modela iz nove kolekcije, da ne budem passe). I lagana je, nema ni 4 kile, i nema promjer od dva metra, pa mi se vidi da će se moć i plesat i sjest i ić na wc bez tuđe pomoći ( pričala mi prijateljica kako se nelijepo iznenadila kad je pokušala sama otić na wc u svojoj lijepoj, ogromnoj vjenčanici, i koje je dileme imala kad je shvatila da će joj netko morati držati haljinu dok piški. Dal mama? Kuma? Ko? Čiji je to zadatak u protokolu prosječne svadbe? Zašto to nigdje ne piše u onim lijepim planerima, zašto joj teta u salonu nije na to skrenula pažnju? :D)
I tako nas par (dragi, ja i jedna draga prijateljica) vjerujemo da će haljina biti lijepa i po mjeri, i nestrpljivo je pratimo dok polako putuje svijetom. Ovi drugi misle da sam odlepila i ja i oni sa mnom, al to ljudi ovih dana često misle i ne libe se reći mi u lice, a bogami i iza leđa, pa sam se već sasvim lijepo navikla na upitnike iznad glava, podignute obrve i nevjericu. U svakom slučaju, do kraja mjeseca će se velika dilema razrješiti ako sve bude išlo po planu, pa će tada osvanuti i post sa fotkama najljepše haljine na svijetu. Ili neće, tko bi ga znao. Mislim, biti najljepša. Post ćete svakako dobiti :)
A sad idem odraditi dnevnu dozu kopanja i čupanja nepoželjnog korova iz vrta i smisliti tekst pozivnica. Mislim da ću ih pisati rukom (materijal sam kupila i izraditi ću ih sama) i bolje da ne znate kakve je tek to dileme pokrenulo. Možda misle da ne umijem pisat slova?
Oh, toliko očekivanja, a tako malo povjerenja u moje stvaralačke i ine sposobnosti.
(Zbilja se neki put zapitam kako sam uopće ispala iole normalna uz sve te čudnovate ljude koji me okružuju i nazivaju se obitelji...al onda opet, svi se to bar jednom u životu zapitaju. Il se tješim? :D)