Nemezis

...kako ti se da?

Imam deset minuta na raspolaganju za pisanje ovog posta. Maksimalno petnaest, koliko mi već treba da popijem pola šalice kave. A onda brzo, brzo treba pofarbati kosu, malo počupati obrve i vidjeti što je još Nemezis zapustila u proteklih tjedan dana. Mjesecima se ništa ne događa. I onda treba u par dana obaviti sve. Pa sam tako prošli tjedan završila plastenik ( još me boli prst koji se uštipnuo na pištolj za tapeciranje), onda sam i preštihala plastenik ( psovala samu sebe zbog apsolutnog nedostatka kondicije), zasijala plastenik (opet hrabro pokušavam sa raznom egzotikom, pa ću se čudit kako čili nikad ne dozrije kako treba), i još sam štihala tamo neki krug u kojem raste cvijeće, da bi u njemu mjesto našao i radić, (koji nije cvijeće, al trebalo ga je presadit s njive koja je napokon izorana), i od tada nisam išla vidjet jel se uopće primio, jerbo sam za vikend obilazila bauhause i razne ostale trgovačke centre da bih upunila kolekciju raznih sjemenki, vrtnih alata, maskara, majica i pločica za balkon. I sretna sam jer nisam kupila još jednu malu crnu haljinicu. Nekako sam si uspjela rastumačit da moram čuvat pare za veliku bijelu haljinu.
Posljedično nisam uopće palila računalo jedno pet dana. Ne stane u raspored, čak ni kad ustaješ u pet, pogotovo ako u subotu navečer zaružiš na nekom veselom roštiljanju, usprkos radnoj nedjelji.
Aktivna na svim frontama, a na ovoj fronti, najdražoj, vrlo slabo.
Al onda obiđem par blogova i vidim da je i kod drugih slično.
Bit će da nekoliko sunčanih dana u nizu utječu na sve nas jednako :)
U međuvremenu sam zaključila da je Stipe u pravu, bar po pitanju čučnjeva. Pa sad idem postat ultrapepeljasto plava plavuša, i dok budem postalala ultrapepeljasto plava plavša malo ću i čučat.
A onda ću voćke pofarbat vapnom. Nije potrebno, al je lijepo za vidit. Šta ću, kad volim taj svoj vrt .

Budite mi dobri i veseli dok se ne vratim, pa ću vas gnjavit još malo sa vrtom i svime što u njemu ne raste a trebalo bi :D

23.04.2013. u 09:06 | 10 Komentara | # | ^

Da me oće Stipe...

...kaže Stipe da mi je dupe malo premalo. Nek vježbam čučnjeve.
Da sam već tebala imat djecu, i nek odmah krenem radit djecu, jer mi je već kasno.
Kaže, on je ostao otac sa 32 godine i sad vidi da je trebao prije.
Pa valjda misli da i za mene vrijede pravila koja on ima u svojoj proćelavoj glavi.
Reko, poslušat ću te. Ostat ću trudna, pa će mi dupe narast samo od sebe, kako već naraste.
A ne, kaže, čučnjevi. Jer su mi kukovi uski. Pa mi neće dupe narast samo od sebe. A, ako mi naraste, visit će bezveze.
Reko, poslušat ću te. Radit ću čučnjeve. Sto komada dnevno.
Kaže da bih i par kila trebala nabacit, nisam mu po guštu.
O, reko, nisam? Ajme, nisam. Jadna, nisam mu po guštu.
Reko, nabacit ću pet kila.Sad idem izjest četiri krafne. I onda odmah 100 čučnjeva. I dijete. Moš mi ga ti napravit ako ne budem trudna u roku od mjesec dana.
Kaže Stipe, odmah može što se njega tiče.
Jel, reko, a nije mi kasno? Nije mi dupe premalo, i nisam premršava za tvoj gušt?
Šuti Stipe. I gleda. Malo mu vodica curi iz kuta usana. Super si ti meni, kaže.
Reko, znam. I ti si meni, Stipe, isto super. Aj sad, svojim poslom. Fino kući, ženi i djeci i putem misli što bi ti kćer rekla da zna da gledaš druge žene na način kako bi smio gledat samo njenu mamu. Svoju ženu. Sjećaš se nje?
Otišo Stipe. Malo uvrijeđen i ljut.
A ja sam se odmah bacila na krafne. Čučnjeve ću sutra počet radit, majkemi. Dvjesto komada dnevno. Tristo ako treba. Sve samo da mi dupe ne bude premalo. I dijete ću posvojit, neko od bar osam godina, da budem mlada mama, Stipi za volju.
...kad Stipi izraste kosa na ćelavoj glavi, ne prije....

Oznake: Kategorija: fitness

18.04.2013. u 09:40 | 6 Komentara | # | ^

Bibliobus, moj omiljeni autobus.

Već se danima špičim na ovaj post. Kad se tako danima na nešto brusim, obično ne bude bogzna što od toga. Najbolje ipak funkcioniram u afektu, bar kad su u pitanju pitanja srca.
A bibiobus, moj omiljeni autobus, spada u pitanja srca. Velika je to ljubav.

Kaže on da zapravo nije u pitanju autobus već kamion.
Kažem ja da možda i je kamion, ali glupo ga je zvati biblion, moj omiljeni kamion, pa se radije držim ovog što mi se više sviđa. Šta ću, takva sam.
Dakle, bibliobus, najveseliji autobus, nas posjeti dva puta mjesečno ili rjeđe. Ovisi to o vremenu i nevremenu, kao i sve ostalo u ovom mom kraju, pa kad napokon dođe, radost je velika. Odmah onda pitam gospodina knjižničara, koji tvrdi da nije gospodin, već samo obični knjižničar, kad će opet doći k nama. I ovisno o odgovoru odlučim koliko ću knjiga ponijeti kući.

Knjižničaru se veselim jednako jako kao i bibliobusu, najboljem autobusu. On ti ga dođe ko čarobnjak, taj knjižničar. I sasvim besplatan psihoterapeut. Kako su najbolje stvari uvijek besplatne, tako je i moj psihoterapeut najbolji mogući psihoterapeut. A ako ćemo iskreno, i treba mi netko tko zna znanje. A da čovjek zna što radi evidentno je iz nekih malih i nemalih pogleda na svijet i život koji su se unatrag nekoliko mjeseci promijenili. Nemezis je nekako postala...vedrija. Ko bi se tome nado.

Mislila je Nemezis ovaj post ostaviti u glavi još dan-dva, al onda je pročitala odličan post ovdje i zaključila da, kako slučajnosti ne postoje, treba pisati sad. Iako, kao, ima važnijh stvari. Kao.

Nemezis jako voli knjige. I sve u vezi s niima. Jedno je vrijeme mislila, da će kad bude velika i ona pisati knjige. Završiti škole za to. Čak je bila u sekciji knjižničara u osnovnoj školi i uživala je u tome baš onako istinski.
Život ju je odveo na sasvim drugi put, pa se (za sada) zadovoljava čitanjem onog što pišu drugi. A čita baš svašta, maltene sve što joj dođe pod ruku. I kad ima vremena i kad nema, i do pet ujutro kad radi od šest.
Dakle, pomoć knjižničara je dobrodošla. Pogotovo kad je to knjižničar koji vidi što je Nemezis potrebno i kad odmah i unaprijed odvoji knjigu, dvije, za koje smatra da bi za Nemezis bile dobre.

Odabrao je 20 koraka prema naprijed, koja je stavljena u box sa strane i na noćni ormarić, i u međuvremenu progutana. Slijedi joj bar još jedno čitanje, što zbog inspirativnih pričica, što zbog samih koraka.
A sve je krenulo sa Zajeb... su vas, prvom knjigom koju je knjižničar, čarobnjak iz bibliobusa, fantastičnog autobusa, predložio.
Ta je bila toliko dobra da se jedan primjerak našao na polici i prije no što je primjerak posuđen iz bibliobusa, fenomenalnog autobusa, bio pročitan do kraja.
Od tada knjižničar i Nemezis razgovaraju o knjigama i onome što je u njima dobro. I od tada Nemezis polako, opet, pronalazi sebe.

U knjigama. Među tvrdim i mekim koricama. Među prevelikim i premalim slovima, i ponekad sa lošim prijevodima. Ponekad se ljuti, ponekad ne vjeruje, ponekad se smije sama sa sobom na sav glas, i počesto pročita na glas neki odlomak, pa malo porazgovara s dragim o onom što piše. Ali, uglavnom sjedi u tišini u nekom sasvim drugom svijetu i zajedno sa akterima knjige živi taj fantastičan, ispisan život.
Ipak je naveće veselje ona iduća knjiga. Ona koja će se čitati nakon ove koja se čita sad. I ne mora biti nepročitana i nova, može se jednako jako veseliti nečemu sasvim nepoznatom i nečemu čitanom 3-4 puta. Sad se Nemezis veseli Pjesmama leda i vatre, iako već zna da će se opet jako ljutiti na Martina jer stalno ubija likove za koje Nemezis navija.
Nije zapravo ni čudno što Nemezis skoro umre od veselja kad vidi da se parkira bibliobus, najveći autobus. On vozi okolo sa sobom tisuće priča predivno ispričanih i pokoju koju tek treba staviti na papir.
Velika je to ljubav, i jedna od onih za cijeli život. Odavno je to jasno.

Oznake: Kategorija: zdravlje. Mentalno.

07.04.2013. u 13:37 | 15 Komentara | # | ^

Sunce, hvala ti...

...što si izašlo za mene...

Je, pojavila se ta plamteća lopta na nebu napokon. Ma, znam ja da je tu svaki dan od jedno šest ujutro, ali već mjesecima se ti neki vatasti, pufasti, sivi, bijeli, debeli i dozlaboga dosadni oblaci razvlače pa se ne vidi ni plavo nebo ni sunce. Izostanak istog je pogubna stvar za ljude. Ozbiljno vam kažem.
Mjesecima svakodnevno, na moju preveliku radost vodim uvijek iste razgovore sa uvijek istim penzionerima. Jedino u domu zdravlja dnevno bude više penzionera nego kod mene na poslu a i to samo one dane kad se umoljavaju da ne dolaze, da bi radni narod mogao dočekati red.
A kad dnevno razgovaraš sa desecima penzionera sve znaš o prognozi. Ne što te zanima, tko te pita što to tebe zanima, i ne što pitaš ili nedajbože povučeš tu temu...ne, ne, oni jednostavno MORAJU govoriti o vremenu i svim boljkama koje određeni metereološki uvjeti uzrokuju ili umanjuju. Iz nekog je razloga penzioneru vrijeme vrlo bitna stvar.
I tako ispoljavaju svoje frustracije izazvane snijegom, kišom, poplavama i hladnoćom svakodnevno i jadna mala Nemezis neki put i podlegne sveopćem beznađu.
Jer, rekli su da će cijeli peti mjesec padati snijeg. I da će cijeli šesti mjesec padati snijeg i kiša i da će biti užasno grozno vrijeme, baš kao sad. I već sam skoro sasvim popustila, a onda je došla, recimo da se zove Biserka, među nama zaposlenima poznatija ko Nepresušno Vrelo Optimizma.
Danas je imala zaista interesantne informacije.
Čitala je Nostradamusa. Na internetu. Malo sam se iznenadila, jer mislila sam da je umro taj prorok svih proroka prije parsto godina, al reko, ajde, ipak on nije (bio) baš bilo tko, pa se možda nekako...manifestirao. I, po Biserki, nešto tu i tamo objavi na netu.
Prvo sam, priznajem, bila mrvicu skeptična, al kad mi je ispričala par proročanstava, bilo mi je jasno da je ipak baš on u pitanju.
Kao i svakog dana, naše nam je Nepresušno Vrelo Optimizma napunilo baterije. Sve samim vedrim mislima o gladi i siromaštvu, o ratu i bijedi i poplavi i suši i još kaže da je rekao Nostradamus da će ovi što se nešto prijete tim bombama njuknuti Amere i da će netko izvršiti atentat na onog njihovog predsjednika. Skoro sam joj rekla da ne vidim ništa loše u malo njukanja po Amerima, al reko neću se sad tu pravit optimist uz nju. Ipak je ona ta koja vidi loše i neloše puno bolje nego ja. Uostalom, u penziji je, kupi dvoje novine dnevno, pa sigurno raspolaže sa više relevantnih informacija. Ne stignem, priznajem, ni prolistati 24 sata u 24 sata. Imam Biserku, uostalom.
I onda se pojavi ta zlatna kugla. Nekako izmigolji i namigne malo.
I rodi se život u malom selu usred brda. Odjednom su ulice pune ljudi koji metu pijesak sa ceste. Dovikuju se s prozora. Zasmijavaju. Piju pivu pred samoposlugom. Vade motike iz šupe. Debatiraju je li bolji mali provansalac ili onaj drugi grašak. Ne bole ih noge, koljena, kičme, glave, gebisi, umjetni kukovi i štake. Ne smeta ih što nisu popili tabletu za srce, protiv srca, za glavobolju i protiv glavobolje, ni giht, ni išijas, ni hemeroidi. Sve je odmah nekako bolje.
Oh, i ja sam odlično. Ko da mi je netko nabio injekciju adrenalina drito u srce, momentalno se dižem iz mrtvih. I vrlo energično perem sve prozore koji su pri ruci u nadi da će ovaj put bar dva dana ostati čisti.
Ispada da je gotovo nemoguće da čovjek bez sunca bude...čovjek.
...sunce, obećajem, misli su mi pozitivne...


06.04.2013. u 18:45 | 4 Komentara | # | ^

Coffee time

...malo što mi zapravo nedostaje iz onog vremena. Nisam nikad zavoljela taj grad, niti se navikla na njega pravo. I kad se prisjećam, kao jučer, na kraju se sve svede na posao. Uglavnom sam radila, uglavnom poslove koje nisam voljela. Nie ni sad drugačije, ali je pritisak manji. Ne dižem se u 3 ujutro pušit cigaretu jer nećemo ostvariti plan, hodam svijetom bez šminke i u tenisicama i sve probleme rješavam bez problema.
Moja se zagrebačka sjećanja svode na posao i ljude koje sam upoznala na poslu.
Pitao me on sinoć jel znam napravit od papira ono.....ono...biti će izazov objasniti što. A nije mi dan od izazova.
Reko, znam. Dohvatila sam blok, uvjerena da je prazan, zato sam ga i stavila na donju policu, da bude pri ruci. Lijep jedan blok, iz Esplanade. Kakav bi blok i trebao biti, u svakom pogledu. Uostalom, i Esplanada je hotel kakav bi hotel i trebao biti, ili bi bar u mojoj glavi svi hoteli trebali imati vratare u fraku sa cilindrom na ulazu i srebrni beštek. I wc papir onako baš pametno složen (priznajem, pokupila sam taj trik :))
Pamtim dosta vjerno taj svoj prvi seminar u Esplanadi. Istina, sve seminare, i ne nužno iz Esplanade, li to je zbog frau Sieper i njenih predavanja. Kombinacija nje i hotela će ipak ostati najdulje u mojoj glavi. Nekako mi se činilo da ona baš pripada tamo, al onda opet, činilo mi se da bi mogla pripadati baš aposolutno bio gdje. Oće taj dojam ostavit ljudi koji izgedaju kao da se u svojoj koži osjećaju baš kao...u svojoj koži.

I krenem otgnuti papir i vidim da je blok korišten. Prve tri su ispisane. I iznenadim se kad shvatim da su to natuknice sa jednog od predavanja, jer njena predavanja čuvam brižno. Ili sam bar mislila tako do sinoć.
To je bilo posljednje predavanje, i u dva dana sam zapisala tako malo jer zapravo i nismo radili ništa od uobičajenih vježbi.
Pričala nam je Eleonore kako je počela raditi taj posao samostalno. I kako se u pedesetima razvela od supruga koji nije htio podržati njenu suludu ideju da sama osnuje firmu. I osnovala je firmu i tada je sebi zadala cilj da će firma imati 100 predavača. Bila je blizu toj brojci na našem posljednjem seminaru.
Čudila sam se tom njenom mužu. Ne jer je to prvi slučaj za koji sam čula da muškarac ne podržava ženu u ostvarenju njenog sna, viđam to često. Začudio me njegov nedostatak vjere u nju i ultimatum koji joj je postavio. Zdrav razum jednog občinog Nijemca, uostalom, koji je trebao moći izračunati koliko će bolje živjeti na taj način. Iako, nije da su niti do tada živjeli loše.
I razvela se ona, i pokrenula firmu i dogurala, vjerujem, do danas, do svog cilja. Sa osmijehom na licu.

Evo što piše u bloku:
-vježba desnom rukom - mentalni rad (napravim pokret potpuno koncentrirana, zatvorim oči i mentalno ga ponovim 30 puta - što primjećujem? - boli me ruka - misli na sportaše koji se i mentalno pripremaju, vizualiziraju, itd
-tko u sebe sumnja u startu, naješće izgubi
-ono što mislim se intenzivno odražava na rezultat
-mentalna snaga - koristiti za sebe, ne protiv sebe
-potreban mentalni rad, mozak je mišić, pazi kako ga treniraš
-vizualizacija/simulacija buduće situacije - samo, isključivo samo onako kako želim da izgleda
-fokus na ono što želim, a ne ono što ne želim

Piše još svašta, uglavnom o time managmentu i vođenju suradnika, ali ovo piše na samom kraju. I ovako nabacano možda i nema nekog smisla, pogotovo osobi koja se i inae ne bavi tim stvarima. Ili nekom tko je pročitao Tajnu, jako mislio na jack pot i nije dobio ništa.
Meni to nekako dođe ko podsjetnik. Par smjernica. Par riječi koje treba upamtiti.

Voljela sam njene seminare. Učila nas je za posao neophodne stvari, ali uvijek na način da ih sve možeš primjeniti i na sebe. Od tada sam se nešto načitala knjiga i nagledala filmova koji na kraju uvijek ustvrde - ono smo što mislimo da jesmo. I već godinama se trudim o sebi misliti drugačije. Spor je to proces. Sjebana sam dosta, ako ćemo realno. Ali, pomičem se, polako. Prema toj boljoj sebi. Sretnoj i neopterećenoj. Ispunjenoj i tako dalje.
Dakle, za bitna osvješ
To što se blok eto baš sinoć pojavio na način na koji se pojavio nije slučajnost.
Slučajnosti ne postoje, znate?

04.04.2013. u 16:22 | 12 Komentara | # | ^

...a sve bi se stiglo da firma poštuje njeno pravo i ne otme joj slobodan dan svako malo...

Primjećujem da uopće nemam vremena za sve ono za što bih ga htjela imati. Evo, baš sad, pišem post, pijem kavu, gledam kako se sunce bori sa oblacima i još se, kao, nešto i dopisujem na fejsu. Usput radim plan rada (a potreban je) za čišćenje kuće sa ciljem da sa svim završim najkasnije do pet popodne. Usput ću si nešto skuhat i pojest, a od pet popodne, i to samo ako me ne prekinu neki gosti, a njušim da bi mogli, e, od pet popodne idem trenirat. Izradu dekorativnih svijećnjaka. Od voska. Za dekoraciju stolova. Za pir. Koji je za pet mjeseci. A sa ničim nisam još ni krenula.
Zahvaljujući treningu i sutra ću raditi plan rada i čišćenja. Jer je tekući vosak živahna stvar i usere sve oko sebe :D

Dakle, Nemezis želi biti svašta u ovom trenutku.
Želi se baviti dekoracijama.
Želi napokon napraviti labelo i melem, dok još ima voska i propolisa.
Želi si nakovrčati kosu.
Želi napraviti plan vrta, odlučiti kad i gdje će što sijati i malo prekontrolirati što od sjemena ima a što nema.
Želi odrediti kakav će biti plastenik ove godine i koliko će rajčica rasti u njemu.
...želi oprati i razvjesiti bar dvije mašine robe, oprati suđe, kupaonu i urediti sobu.
...oprati pod. Skloniti sav taj nered iz kuhinje.
...počupati obrve...
...još jednom okrečiti dimnjak....
...skuhati nešto i pojesti nešto...
...još se malo dotipkavati sa nekim ljudima...
...oprati prozore, zbilja želi oprati prozore. I zavjese.
...huuuu.
Iskreno, zapravo želi tu sa strane u neki box upisati koje knjige čita trenutno, naviti si malo muzike i čuditi se u mačka.

Popiti kavu u miru i staviti vosak da se topi.
Ali, kao se ne može uvijek baviti samo onim čime se želi baviti morat će dobro organizirati svoj radni dan.
Sad će zapalit još jednu, naći neku motivacijsku muziku i pametno organizirati prioritete.
Srećom, uvijek joj je dobro išao multitasking. Vjerovatno ne bi bila toliki kampanjac da joj ne ide :D

...slušati glasno za željeni efekt :)

03.04.2013. u 14:43 | 6 Komentara | # | ^
Kolovoz 2017 (2)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (9)
Siječanj 2015 (6)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (4)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (4)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (6)
Prosinac 2013 (5)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (6)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (7)
Veljača 2013 (12)
Siječanj 2005 (1)











Brojalica: