Nemezis

It's my party...

Ovim putem ljubazno molim partibrejkere da me se mane.
Molim da me se ne savjetuje, da mi se ne skreće pozornost, da mi se ne ukazuje.
Na ništa.
I molim...ne, ne molim. Izdajem zapovijed da me se ne opterećuje pitanjem novca. Pare nisu problem, para nema. Ok? :D

Da budem savršeno jasna:
Udajem se za 6 mjeseci. I to će biti savršen dan i biti ću apsolutno sretna i sve će biti kako zamišljam.
Jasno???

Ok. Onda iduće:
Imam 6 mjeseci pred sobom i svi dani u tih 6 mjeseci će biti savršeni dani i biti ću apsolutno sretna svakog od tih dana.
Jasno???

Molim one koji nisu u stanju dijeliti sreću sa mnom, ili bar za sebe zadržati svoje sumnje, strahove, dvojbe i trojbe da smjesta i nepozivo napuste krog moga djelovanja.
Ma, ne molim, zahtijevam.
Jasno???

Udajem se jer ga volim. Jer to želimo, oboje. Jer je došlo vrijeme - jer osjećamo da je došlo vrijeme.
Udajem se jer me to čini sretnom. I udaja kao takva i ideja zajednikog života do kraja naših dana.
Nisam trudna, nema žurbe, nema panike, nema niti jednog jebenog, kamoli poštenog razloga da se stvara stres i panika.
I ako ja nisam pod stresom i ne paničarim, zaista ne vidim kako si uopće itko može uzeti za pravo da bude, pa još u mom prisustvu?
Ajmo sad fino duboko udahnut. Malo razmislit.
Pustit Nemezis na miru skupa s njenim mašnicama i šljokicama, satenskim rukavicama i cipelicama, zlatnim. Ne dirati u torte, ne dirati u balone. Nemezis zna što hoće. Nemezis je apsolutno oduševljena svojim vjenčanjem. Nemezis je, kad krene...poput Nemezis. Nitko i ništa joj nije na putu.
Pa toplo preporuča onima koji ne dijele njenu radost i stvaralačku energiju da se s puta sklone.
Hvala.

27.02.2013. u 09:16 | 7 Komentara | # | ^

PPDS

...ilitiga područje posebne državne skrbi. Na takovom jednom području živi Nemezis.
I pita se po čemu smo mi ovdje tako posebni, i na to pitanje će odgovor dati u nastavku, ali se pita i na koji to način država skrbi o nama ovdje i na to pitanje godinama nije našla odgovor. Ok, neoporeziva osnovica je veća, pa se nekima vrati parsto kuna povrata poreza godišnje, ali dalje od toga skrb ne ide. A možda bi trebala ići.
Nemezis vam živi u jednom malom selu. Njeno je selo trenutno zameteno snijegom i ne može ići na posao. Ne bi inčae ovdje tipkala u nedjeljno jutro, spavala bi kao pošten narod, ali je htjela ići na posao. Kako ralica još uvijek nije prošla i na cesti je 25 cm snijega, Nemezis ne može nikamo, osim pješke.A posao je udaljen devet kilometara i vani je mećava.
Nije da se žali, čula je da u Delnicama, u srcu Gorskog Kotara, tog bijelog užasa ima znatno više, ali slaba je to utjeha.

Stali smo kod posebnih.
Trebaš biti posebna vrsta osobe da svaki dan, iznova i iznova ponavljaš radnje poput traženja auta. Ovako se igra ta igra: osmotriš izbočine u bijelom pokrivaču. Pretpostaviš pod kojom se nalazi tvoj auto. Gaziš do koljena, do dupeta, a ponekad i do struka dubok snijeg i dođeš do hrpe. I kreneš kopati. Ako si dobar u igri iz prve otkopaš svoj auto, a ne susjedov, ili nedaj bože kakav dekorativn zimzeleni grm. Čempresi i thuje su iznimno raspoloženi za ovu igru, bar ove zime.
Trebaš imati zalihe svega. Naprimjer, ako se probiješ do trgovine (pješke, ralica nije prošla) nije neobično da u istoj nema kruha. Jer ralica nije prošla. Pa trebaš imati brašna i kvasa u kući. I trebaš znati zamijesiti i ispeći kruh.
Ako si pušač trebaš imati zalihu cigareta, jer možda trgovina uopće ne radi, jer ralica nije prošla, pa prodavačica nije na radnom mjestu. Isto vrijedi i za mlijeko - ako ga uopće piješ obzirom na razne toksine, ili ako si baš jako spreman, onda imaš kravicu.
Ako imaš mačku koja inače izlazi iz kuće i tamo obavlja nuždu moguće je da mačka neće htjeti izaći iz kuće, pa je uputno imati wc za istu. Opet, trebaš imati zalihu pijeska za isti, a trebaš imati i zalihu hrane za mačku.
Za slučaj da si jako nadobudan i ipak ideš autom nekamo u ovim uvjetima auto trebaš opremiti zimskom opremom. Koja uz gume i lance podrazumijeva i lopatu. Po mogućnosti neku koja stane u bunker, jer se počesto bunker može otvoriti za razliku od vrata na uatu. Moja su jutros bila potpuno zaeđena. Trebao bi čovjek imati i garažu, i dobro bi mu došao kakav stroj za čišćenje snijega, ali to su skupe stvari, pa ako nemaš novaca trebaš imati motivaciju da krećeš bilo kamo bez prijeke potrebe.
Svakako trebaš imati i plan B za slučaj da ne možeš na posao. Možeš imati posao na koji ne moraš doći svaki dan, ili možeš imati kolege koji žive u neposrednoj blizini istog. U tom slučaju im moraš vraćati ono što za tebe odrade, na razne načine i uz razne troškove.
Naravno, i odjeće trebaš više nego u civilizaciji. Pa ustaneš 15 minuta ranije nego što bi ustao inače, da bi se obukao. U potkošulju, majicu, majicu, majicu, najlonke, tajice, traperice, čarape, termo čarape, marte do koljena, kaput do koljena, kapu, šal i rukavice. I trebaš imati sa sobom nešto rezervnih hlača, čarapa i rukavica jer sve to promoči nakon 3 minute igranja igre nađi auto.
I trebaš više vremena. Za igranje igre sa autom, za odlaske pješke gdje inače ideš autom, za pečenje kruha, za pranje i peglanje, a i sušenje spomenute odjeće...
...mogla bih još satima ovako.
Dok je Nemezis živjela po gradovima poput Zagreba ponekad se susretala sa nekim od navedenih situacija. U puno manjem obimu, doduše. Imala je alternativu u vidu gradskog prijevoza, koju ovdje nema, i imala je manje troškova ovih i onih.
Iz toga zaključuje da je država kao i obično u potpunosti podbacila sa skrbi i da su ljudi ovdje posebni na mano drugačiji način.
Jer, ako iz dana u dan ponavljaš istu radnju bez rezultata, tada si budala. Posebna budala, al ipak budala :D


Osam i dvajsšest. Ralica još uvijek nije prošla. Od sinoć. Pitam se, kako bi vatrogasci došli da se nekome zapali dimnjak? Oh, pa lani je jedna kuća izgorila zbog toga, skoro zaboravih.

Iiiijuu, opet mi neda bez kategorije objavit post. Paranormalno, kad već nema nenormalno :D

24.02.2013. u 07:22 | 11 Komentara | # | ^

SveJeDno

Šta reći?
Bit će jedanaesti pokušaj, ili možda dvanaesti.
Pisanja posta.
Ne mogu se izraziti.
Možda i bolje. Jer, ne osjećam se baš bog zna kako danas.
Šta reći?
Najbolje ništa, jer i nisam u stanju ništa reći.
Ko ni ovaj ovdje
(nitko mi u tako kratkom roku nije u stanju izvući osmijeh na lice, nitko)
:D

Kategorija? Humor.
Podkategorija zajebancija na svoj račun.

23.02.2013. u 18:35 | 3 Komentara | # | ^

Onomatopeja.

Meeeu.
Mhm?
Meu.
A?
Muu.
Mau. Pff.
Čega biš, Čupavi?
(Draganje <3 )
Toga biš?
Prrrrrrrrrrrr.....prrrrrrrrrr......prrrrrrrrrrrrr....r...rrrr....prrrrrrrrrr.... meu.
MEUuuUuu!
Aha, gladan si?
Meu. Mu.
Ajde...
...ima se za tebe viskas delis.
Mavau. Mauu. Mu.

Voli.


Primjećujem da se baš osjećam dobro u svojoj koži danas, umoru usprkos. I mislim da sam sasvim odlepila jerbo sama sa sobom nešto mumljam i tumačim, i nije da se baš razumijem ovako nerazgovijetnu. Briga me.

Juuu, opet kategorija. Psmtr. Poezija. Lol.

20.02.2013. u 16:41 | 8 Komentara | # | ^

Ti si kriva zbog mog piva.

Desi se ponekad da zbog nečeg što kažu ljudi nepovratno izgube svo moje poštovanje.
Ona je danas izgubila ono malo poštovanja, koje je na kredit ionako i dobila jer nije rekla ništa. Jer nije našla u sebi dovoljno ljudskog, jer nije u stanju kontrolirati svoj prenapuhani ego. Jer ne zna reći bravo.
Ma neka,nije meni do njenog bravo. Znam ja i bez nje da sam odradila odličan posao.
Al malo mi uvijek bude žao i nekako teško kad je netko takva pi...

Desi se ponekad da zbog nečeg što ljudi kažu naslutim da ću uskoro biti vrlo nesretna.
Oće ona na kavu sa mnom. Udvoje. Nasamo. Popit kavu i zapalit cigaretu i da u miru popričamo.
Slutim da mi se neće svidjeti ono što će mi reći. Vojela bih biti u krivu kad je ova stvar u pitanju. Al nekako njušim da ću uskoro opet biti zapetljana u njen depresivan svijet i da će me opet razočarati i opet ostaviti na cjedilu. I to bi bilo u redu. Moja su očekivanja kakva jesu, i da su drugačija ne bih se razočarala samo tako. Uostalom, naša je povijest prepuna kava na samo i objava od kojih me nešto nutra boli. Uostalom, ko je ikad rekao da se ljudi mijenjaju? Oh, budalaštine.
Rado bih tu kavu izbjeć. Al, bojim se da to nije opcija.
Rado bih...ah. Jbg.

(iskreno, kad je ona u pitanju, uvijek dobije još jednu šansu. Tako se i sad nadam da nije u pitanju ono što mislim da je u pitanju. Da će me ovaj put iznenadit i reć - e, mala, ovaj si put ti na redu. Reci, šta tebi treba..)

I to neminovno vodi do treće žene koja je dio mog života, a možda ne bi trebala biti. Shvatila sam danas koliko se bolje osjećam otkad je manji dio mog života nego što je nekoć bila i momentalno sam se počela osjećati vrlo loše jer se osjećam bolje. Iz toga zaključujem da je i dalje prevelik dio mog života, jer NEĆU u svom životu ljude zbog kojih se osjećam kako se osjećam danas.

...što znači da bi sve tri navedene žene trebale prestati postojati u svijetu male i danas nekako tužne Nemezis.
Sve tri su zapravi pi...
I to je ono što mi smeta. To što neće zbog sebe (ne zbog mene) bar jednom u životu biti velike, hrabre i iskrene žene koje stoje iza onog što rade i kažu. Dobro. Zbog mene. U suprotnom ću zaista ostati bez imalo poštovanja prema njimin trimin a posljedično i potpuno odustati od prijateljevanja sa pripadnicama vlastitog spola.
Sa muškarcima je puno lakše. Najgore što se može desiti kad ti je muškarac prijatelj je kemija. Posljedično seks. Moguća veza, brak i djeca. Ili razvod ako navedeno već imaš.
Iz ove perspektive mi se to čini kao znatno bezbolnija varijanta :D

...mi smo, eto, blizu kraja...


Kategorija: patetika. Vidi, nema. Onda...prijatelji? Nema...oh. Onda...hm.


Edit u dvajstjedan i dvajstriminute:
Oh, evo i četvrta navratila u moj život. Valjda joj je netko rekao da je utorak.
Kategorija: zdravlje.

19.02.2013. u 18:36 | 5 Komentara | # | ^

Prognoza vremena

Pripremite se na još puno lošeg vremena

Ma kako da se pripremim, molim vas??
Kako, kako?

Gdje god pogled svrnem hrpe snijega. Metri snijega. Svako malo snješko. Jedan mi preko noći izrasto na balkonu, stražnjem.
Ne moš parkirat, ne moš hodat, ne moš vozit, ne moš niš.

Kako da se pripremim na još lošeg vremena?
Da popijem pešest praksitena ili što se već pije od tih tebleta?

Da se zaključam u kuću i čekam da prođe?
Da hiberniram?

Da spakujem kofere, pripremim putovnicu i od*ebem odavde na 3 mjeseca?

Ne mogu se ja pripremit na još lošeg vremena. Ne mogu ja više ni minute lošeg vremena istrpit. Sve me svrbi od najlonki i majica i potkošulja i tajica i jakni i kapa i hlača i sve te robe.

Jednako sam nespremna ko i prije 4 mjeseca kad je sve ovo počelo.

I neću se pripremat. Na isto mi dođe, pripremala se ili ne, opet ću se osjećat najjadnije na svijetu kad ustanem u pet i petnajst i u ovom sveopćem mraku shvatim da mi je auto ispd hrpe snijega.

Pripremite se. Ma ti se pripremaj, ja odo odavde :D


I opet nema kategorije u koju bih se svrstala. Oh, polako se već navikavam. Danas ću u putovanja.

18.02.2013. u 20:11 | 6 Komentara | # | ^

Nisam mislila niakakv post pisat. Spava mi ne nenormalno, što je normalna posljedica ručka kod njegovih. Previše hrane, čaša vina, pa još hrane, još jedna čaša vina...rezultat? Ne mogu oči držat otvorene.
Usprkos tme, sjednem tu, pogledam blogove, stavim neke rudnike da se grade i odem na Fejs.
I tamo neka curka (koju, iskreno nisam nikad obožavala) objavi spot naše zajedničke poznanice. Koja, ruku na srce, i nema nekog naročitog dara, kad je pjevanje u pitanju.
Naravno, prerasta to polako u sprdačinu, pa oni koji smatraju da imaju više talenta smatraju za shodno napisati koju pametnu.
Eto, razbudih se.

Da li je potrebno ženi u njenim godinama, sa mužem i obitelji i očigledno bez talenta blamirati se na ovaj način u našoj maloj i zatucanoj sredini?
Zaista ne znam. Kako bih i mogla znati što je njoj potrebno? Vjerovatno joj i jest potrebno, ako o tome sanja cijeli život i čini ju sretnom, onda joj je potrebnije od korice kruha. Uostalom, moji susreti sa kiparstvom i slikarstom su također sve, samo ne potrebni, bar iz perspektive kulturnog nasljeđa i gledano očima nekog akademca, ali me to ni malo ne ometa. Ja se i dalje oduševljavam nad svim svojim djelima. Za mene su u ovom trenutku apsolutni maksimum i vrh mojih mogućnosti. Razlika? Nisam nikakvu izložbu oformila - ne prezentiram javnosti svoju umjetnost upitnih umjetnikih kvaliteta, za razliku od spomenute pjevačice i kantautorice.
Ne zato jer sam samokritična. Isključivo zato jer nisam imala prilike.

Da imam priliku...oh, ponosno bih stala iza same sebe.

Dakle, što je potrebno njoj, a što meni, ostaje tema za diskusiju. Možda nam objema treba kakav tečaj. :D

Ali, jedno je sigurno.
Ovima što komentiraju na način na koji komentirju je potreban jedan dobar vritnjak. Ilitiga noga u guzicu, da budem jasna.
Napravi bolje, pa kad napraviš bolje, uzmi si za pravo biti kritičan. Do tada, ako već ne možeš pomoć nekome ajd mu nemoj ni odmagat.
Oh, reći će neki, ali ona jednostavno nema dara i toši svoje vrijeme uzalud.
Oh, kad bi ti isti shvatili da nije njihovo nekom trećem tumačiti što da radi sa svojim vremenom, pa još kad bi bili dovoljno pametni da usput skopčaju i da njihovo trošenje njihovog vremena na blaćenje načina trošenja vremena drugih ljudi služi jedino likovanju nad tuđim neuspjehom, možda bi i postali ljudi.
Iako sumnjam.
Za neke jednostavno nema natrag.




Kategorija?
Omg. Recenzije. Prikladno.

17.02.2013. u 16:22 | 4 Komentara | # | ^

40 dana pakla

Pitali me čega ću se odreć u korizmi. Reko cigareta. Majoneze. Kolača. Čokolade. Alkohola. Psovki. Gotove hrane (osim kad je mama zgotovi i spakuje u taperver, to je druga kategorija fast fooda :D). Nezdravog načina života, ukratko.
Oh, odgovor je prouzročio upitnike iznad glava, nevjericu i mrvu podsmijeha.
Iskreno, i meni navedeno stvara nevjericu.
Tu i tamo se odreknem majoneze i čokolade, a sve u svrhu savršenog tena. Kako odricanje ne daje željene rezultate, posrnem svako malo.
Nestrpljiva sam, reć bi.


O prestanku pušenja intenzivno razmišljam mjesecima. Pristupila sam tome kao i svemu u životu - štreberski. Pa sam pročitala nekoliko knjiga, bezbroj članaka,napričala se sa ljudima koji su prestali i prepuna sam znanja. Od fjordovskih oralnih fiksacija do jednostavnijih ajd da zapalim dok čekam tramvaj situacija.
Sve znam o tome.
Nije mi nimalo lakše.

Dakle, sve u svrhu zdravije, poletnije, energičnije i čini se, dosadnije nove Nemezis.
Bit će to neka fina gospodična, ne pije, ne puši, ne psuje...pobogu, takvih se žena grozim cijeli život. Uvijek mi se čine nekako mimozaste, ko da nisu od krvi i mesa.
I sad oćem i ja bit takva?
Oćem. Riskiram mimozavost. Oćem bit slobodan čovjek.
Zaista, petnaest godina pušim. I sve se vrti oko kutije cigareta.
Želim to promijeniti.

Odo malo lupat glavom o zid, dok me prođe kriza.
Savjeti i moralna podrška su vrlo dobrodošli, kao i par natuknica zašto se isplati prolaziti ovu torturu :D

Majko, opet kategorija.

13.02.2013. u 10:07 | 6 Komentara | # | ^

...paranormalno

Ajde, kad sam je se uhvatila ko pijan plota, da napišem nešto što bi tu možda i moglo upast.

Ovako je išlo:
Prvo su mi rekli da se prostor, koji bi mogao biti odličan prostor za vjenčanje (moje) preuređuje. Mogao bi biti odličan kad bi bio veći. Kako sad stvari stoje, uskoro će porasti taman koliko treba.
Pomislih, to je znak. Negdje u glavi, ko iz bačve začuo se mali, nježni glasić. "Znakić" je sve što je rekao. Smjesta odbacih pomisao.
Nekako se malo ježim znakova. Pogotovo onih koji ukazuju da bih mogla postati gospođa Nemezis :D

Onda mi tu uleti komentar sa čokoladnom tortom i kremom od jagoda. Prvo sam si zamislila kako bi to moglo izgledat odlično. Pa sam skopčala da mi je to omiljena kombinacija, i glasić je rekao: Znakić.
E, nećeš, glasiću, ti me uvijek uvališ u govna, pomislih i opet odbacih pomisao.

Pa sam neki recept kasnije tražila na Coolinarici. Pa sam našla recept za izradu pozivnica. Za vjenčanje. Srećom, pozivnice su bile kakve već budu. Bezveze. I rekoh svom glasiću - nemoj ni probat. Vidno zadovoljna što sam ga tako efikasno ušutkala, nastavih klikat ovo i ono. Ali, link po link nabasah na neki bosanski site sa pozivnicama. I prva fotka...ajme. Vidi. Ovo nije bezveze. Ovo mi se...sviđa. Meni se sviđa? MENI???

Zaručili smo se prije dvije i po godine. I zaključili da ćemo jedno godinu dana biti zaručeni. Jer je to fino :)
Čim smo se vratili iz Istre počela sam gledati vjenčanice. Pozivnice. Zahvalnice. Konfete. Svo to vrijeme gledam, surfam, idem na vjenčanja ko kritičar a ne uzvanik i jako dobro znam što neću. Jer je prokleto teško nać što hoću. Jer je to sve isti klinac i sve je konzumeristički, ko sa trake i uglavnom bezveze. A i nisam sklona kompromisu, iskreno. Pogotovo kad je taj dan u pitanju.


I tako sam se jedno pet minuta čudila sebi, popušila cigaretu i krenula u traženje papira. Imam samo onog matematičkog, na kockice. Iz bloka Hrvatskih šuma. Reko, poslužit će.
Malo ljepila sa šljokicama i ogledni primjerak je tu. Može se izraditi kod kuće. Jednostavno i elegantno. To je to.

Nakon razračauna sa glasićem i Njegovog komentara - lijepo ti je (čitaj, sve može, samo nemoj da ja to moram gledat i odlučivat i ne znam kakva mašna bi tu pasala) odlučila sam ignorirati ta tri znaka.

Išli smo po neke daske, za neke košnice, k njegovima.

I kaže potencijalna svekrva, neki dan je u novinama vidjela odličnu ideju umjesto konfeta.
Glasić je zaurlao.
Reko, da vidim.
Začudo, našle smo novine, i našle smo prilog. I ideja je sasvim prihvatljiva.

Glasić svako malo drekne: znakić! i sve si mislim da ću ga najlakše ušutkat ako se složim s njim. Je, je, sve su to znakići. I govore mi da se stvari polako slažu točno onako kako želim da se slože. I čini se da će ovo biti jedna vesela avantura. Obično bude veselo kad popustim glasiću i njegovim počesto suludim idejama.

A ovaj moj? On na sve sliježe ramenima i sve mu je dobro. Odredio je datum i sad misli da je obavio sve osim odijela. Kako naivno :D



Iskreno, uvijek sam mislila da se neću udati, osim ako me ne zaskoči kakva bebica. I sve to mi se činilo ko ogromna gnjavaža i prevelik trošak. I nisam baš shvaćala svrhu, živimo zajedno, prošli smo zajedno što smo prošli i meni bez njega života nema. Barem ne sretnog. Šta će mi sad još i vlastita parada pijanstva i kiča...al bit će da starim. Pa kao svi starci, hvata me sentimentalnost gdje ne bi trebalo. Pa mi se desi, kad nas zamislim ispred oltara da mi bude nekako toplo oko srca...uostalom,
on je moj sretan završetak .







06.02.2013. u 18:27 | 6 Komentara | # | ^

Impresije


Kava bez šećera. Ne volim je takvu. Al još manje se volim obuvat, pa izać van, pa niz stepenice, pa uć unutra pa uzet šećer, pa opet van, nutra, izut se i onda kuhat kavu. Za to vrijeme ju popijem. I šalice operem. :)
Nova kolegica na poslu. Čudno je. Al ne bi me trebalo čuditi, treba biti čudno kad si nadređen prijateljici. Osim što je taj dio čudan, sve drugo mi se sviđa.

Donijeli sinoć mladenci kolača. I zahvalnicu. I tortu, jer sam, kažu, bila oduševljena tortom. Pa su mi saučvali malo :)

Inače ne volim baš kolače, a svadbene torte spadaju u posebnu kategoriju nevoljenja. Al ova je baš dobra. Bila. Dok je trajala, a nije mi baš trajala.
Nedavno sam kupila novu tipkovnicu. Na staroj nisi mogao postić razmak između, pa ničeg. Al kako u mom životu sve već bude skoro pa savršeno, tako je i nova tipkovnica skoro pa savršena. Sve je odlično. Samo mi Č ne radi, osim kad ga baš na određen način stisnem. Al ako moram birat između spejsa i č, biram spejs. (Malo je iritantno umetat ga, i češće je nego što bi čovjek na prvu mislio).

I pričamo tako i opet se vratimo na kolače, i kaže ovaj moj kako sam cvilila (a jesam, stvarno) u nedjelju baš za tim istim kolačima koje u datom trenutku vrlo pedantno čistim sa tanjura, i kaže mladoženja da sam ga trebala zvat u nedjelju pa bi mi ih donio. Reko, još najbolje, u subotu si se oženio i sad ćeš meni nosit kolače jer sam mamurna pa mi je na slatko. I slano. I kiselo. I ljuto. I na jogurt. E, kaže, trebala si zvat, pa normalno da bi ti donio.
Ponekad me te sitnice koje ljudi čine za mene ostave potpuno bez teksta.
...tek kasnije uspijem reći koliko mi je drago što mi je život skoro pa savršen.
:)

I dalje se svrstavam u paranormalno, jer nema kategorije "Ispizdim svaki put kad ne mogu objaviti post bez kategorije". Ne volim baš kategorije, izgleda.


05.02.2013. u 14:43 | 0 Komentara | # | ^

Maca pričalica, čupavi-glupavi, debeli-dosadni, maukavac, maleniiiiii, ili jednostavno - Mujče

Bili smo na vjenčanju u subotu. Jednom od. Zadnjih par godina obavimo prosječno tri komada godišnje, pa nekako već sve to rutinski, bez previše pompe i stresa. Malo smo se čudili s kim ćemo se družiti jerbo ljude poznajemo (izuzev mladenaca) više iz viđenja, al nakon par čaša vina svi su najbolji prijatelji, pa je tako i sa nama bilo.
Mačak mi odvlači pozornost, al u redu je to, ovo će ionako biti njegov post.
I tako mi sjedimo za stolom i slučajno krene priča o mačkama. Tip što sjedi prekoputa vadi mobitel, pokazuje slike. Moj tip vadi mobitel, pokazuje slike.

"A vidi ga, vidi kako ovi moj, ma si vidija ti kad to?"
"Šta, a moj, pogledaj ga kako visi s grane..."

I traje to deset minuta minimalno, i sve mi smiješno kako se oni hvale mačkama ko da su sinovi, pa još malo gore. Pretjeruju van svke granice, reko bi čovjek da su tigrovi a ne mačke. Al nek se vesele dečki, što'š s njima.

Iskreno, nisam baš ni ja nešto bolja ni skromnija. Što i nije čudno, imam najljepšeg i najpametnijeg mačka u selu, bez ikakve sumnje :D
Nije da bi smjeli imati mačku, oboje smo alergični, i otkad je čupavi stanovnik našeg malog doma i Ventolin je stanovnik našeg malog doma. Ali, nije tu bilo pomoći.
Da krenemo...

...ima tome godina i sitno. Snijeg je polako kopnio i desilo se sunčano nedjeljno popodne. Skoro pa toplo. Idealno za kavu na terasi. Pod punom zimskom opremom, i sa rukavicama na promrzlim prstima, ali u mom kraju zimi uglavnom manjka takvih popodneva, pa se kava na terasi uvijek čini kao odlična ideja.
Sjednemo nas dvoje u auto, naletimo na prijatelje i dogovorimo gdje ćemo. Desetak kilometara od našeg sela postoji vikendaško naselje, u kojem postoje dva kafića, u kojima se pije turska kava i domaće rakije.
I sjednemo na terasu i naručimo po kaficu svaki. Pričamo malo sa vlasnicom, i pitam je ja jel to njihovo mače - vidim vani mu zdjelica s mljekom, kod ulaza. Kaže, nije. Kaže, dolutalo. Gladno i mršavo, vjetovatno ga je netko ostavio tu usred šumetine jer nije znao di će s njim. Kaže, uzmite ga, mi ne možemo, večeras odlazimo u grad, svi drugi su već otišli, možda dođemo opet za vikend, al neće mače izdržat do tada.

Hmmm...vidim ja da me ovaj moj gleda ispod oka i jasno mi je da mi neće proć ideja s mačkom. Bar ne samo tako.

Reko, rakiju ćemo svi po jednu, hladno je.
I mislim si, nećemo mi bez mačke kući, ne bih si nikad oprostila da tu umre od gladi, od hladnoće, od kakve beštije lisice ili goreg čega.
Ne mora on s nama ostat, al bar da do sela dođe, već će ga netko udomit. Mazan je, majčicu mu, al samo se s ovim mojim mazi, nas druge ni ne gleda. Pametan. Vidi koga mora smekšat.

Nije mi dugo trebao da smislim šta ću i kako ću.
"D., jel ti radiš sutra?" - pitam ja nju, a znam da je na godišnjem.
"Ne, na godišnjem sam"
"O, fino. A ti, B. jel ti radiš sutra?"
"Ni sutra ni preksutra, slobodan sam"
"A ti,P. ni ti ne radiš?" - pitam ja ovog svog, ko da ne znam da je na Zavodu.
"Mala..."
"E, pa ni mala ne radi sutra. Jasno je šta će sad bit"
Gledaju me, i nije im ni izbliza jasno šta će sad bit.
"Ok, spori ste danas. Da vam pomognem. Danas ćemo pit."

I pili smo. Pili smo rakije, pili smo gemište, pivice smo pili i sijekli rakijama. Imam taj dar i zbilja znam ljude napit van svake pameti. A dobar je to talent, jer pijan čovjek je mekan čovjek.
Dok smo se otrijeznili, čupavi je postao ravnopravan član obitelji.
:)

Eno ga, leži na stoliću i priča nešto, pa mačji. Slabo divanim mačji, al reć bi da je čas za malo češkanja.



04.02.2013. u 17:30 | 5 Komentara | # | ^

8 godina i mjesec dana kasnije...

...opet ovdje. Svugdje, zapravo.
Ne znam zapravo u koju bih se kategoriju svrstala, osim u paranormalnu. Možda u osobno? Ma neee. I zašto su seks i ljubav ista stvar, kad nisu? Taman bi bilo da postoji "ostalo", al ne postoji.
Da ne ispadne da samo kukam, moram reći da je bilo iznenađujuće jednostavno podesiti razne postavke, a izgled će trebati još mrvicu doraditi, ali ne danas. I drago mi je da se u osam godina, otkad me ovdje nema help drastično popravio. Da nije, morala bih se zvati drugačije :)
(ne bih se voljela zvati drugačije)
wink


01.02.2013. u 10:37 | 6 Komentara | # | ^
Kolovoz 2017 (2)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (9)
Siječanj 2015 (6)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (4)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (4)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (6)
Prosinac 2013 (5)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (4)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (6)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (7)
Veljača 2013 (12)
Siječanj 2005 (1)











Brojalica:

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se