Nemezis
Maca pričalica, čupavi-glupavi, debeli-dosadni, maukavac, maleniiiiii, ili jednostavno - Mujče
Bili smo na vjenčanju u subotu. Jednom od. Zadnjih par godina obavimo prosječno tri komada godišnje, pa nekako već sve to rutinski, bez previše pompe i stresa. Malo smo se čudili s kim ćemo se družiti jerbo ljude poznajemo (izuzev mladenaca) više iz viđenja, al nakon par čaša vina svi su najbolji prijatelji, pa je tako i sa nama bilo.
Mačak mi odvlači pozornost, al u redu je to, ovo će ionako biti njegov post.
I tako mi sjedimo za stolom i slučajno krene priča o mačkama. Tip što sjedi prekoputa vadi mobitel, pokazuje slike. Moj tip vadi mobitel, pokazuje slike.
"A vidi ga, vidi kako ovi moj, ma si vidija ti kad to?"
"Šta, a moj, pogledaj ga kako visi s grane..."
I traje to deset minuta minimalno, i sve mi smiješno kako se oni hvale mačkama ko da su sinovi, pa još malo gore. Pretjeruju van svke granice, reko bi čovjek da su tigrovi a ne mačke. Al nek se vesele dečki, što'š s njima.
Iskreno, nisam baš ni ja nešto bolja ni skromnija. Što i nije čudno, imam najljepšeg i najpametnijeg mačka u selu, bez ikakve sumnje :D
Nije da bi smjeli imati mačku, oboje smo alergični, i otkad je čupavi stanovnik našeg malog doma i Ventolin je stanovnik našeg malog doma. Ali, nije tu bilo pomoći.
Da krenemo...
...ima tome godina i sitno. Snijeg je polako kopnio i desilo se sunčano nedjeljno popodne. Skoro pa toplo. Idealno za kavu na terasi. Pod punom zimskom opremom, i sa rukavicama na promrzlim prstima, ali u mom kraju zimi uglavnom manjka takvih popodneva, pa se kava na terasi uvijek čini kao odlična ideja.
Sjednemo nas dvoje u auto, naletimo na prijatelje i dogovorimo gdje ćemo. Desetak kilometara od našeg sela postoji vikendaško naselje, u kojem postoje dva kafića, u kojima se pije turska kava i domaće rakije.
I sjednemo na terasu i naručimo po kaficu svaki. Pričamo malo sa vlasnicom, i pitam je ja jel to njihovo mače - vidim vani mu zdjelica s mljekom, kod ulaza. Kaže, nije. Kaže, dolutalo. Gladno i mršavo, vjetovatno ga je netko ostavio tu usred šumetine jer nije znao di će s njim. Kaže, uzmite ga, mi ne možemo, večeras odlazimo u grad, svi drugi su već otišli, možda dođemo opet za vikend, al neće mače izdržat do tada.
Hmmm...vidim ja da me ovaj moj gleda ispod oka i jasno mi je da mi neće proć ideja s mačkom. Bar ne samo tako.
Reko, rakiju ćemo svi po jednu, hladno je.
I mislim si, nećemo mi bez mačke kući, ne bih si nikad oprostila da tu umre od gladi, od hladnoće, od kakve beštije lisice ili goreg čega.
Ne mora on s nama ostat, al bar da do sela dođe, već će ga netko udomit. Mazan je, majčicu mu, al samo se s ovim mojim mazi, nas druge ni ne gleda. Pametan. Vidi koga mora smekšat.
Nije mi dugo trebao da smislim šta ću i kako ću.
"D., jel ti radiš sutra?" - pitam ja nju, a znam da je na godišnjem.
"Ne, na godišnjem sam"
"O, fino. A ti, B. jel ti radiš sutra?"
"Ni sutra ni preksutra, slobodan sam"
"A ti,P. ni ti ne radiš?" - pitam ja ovog svog, ko da ne znam da je na Zavodu.
"Mala..."
"E, pa ni mala ne radi sutra. Jasno je šta će sad bit"
Gledaju me, i nije im ni izbliza jasno šta će sad bit.
"Ok, spori ste danas. Da vam pomognem. Danas ćemo pit."
I pili smo. Pili smo rakije, pili smo gemište, pivice smo pili i sijekli rakijama. Imam taj dar i zbilja znam ljude napit van svake pameti. A dobar je to talent, jer pijan čovjek je mekan čovjek.
Dok smo se otrijeznili, čupavi je postao ravnopravan član obitelji.
:)
Eno ga, leži na stoliću i priča nešto, pa mačji. Slabo divanim mačji, al reć bi da je čas za malo češkanja.