što je ljubav... da li je ljubav osjecaj koji u nama izaziva neciji postupak... nekoliko obicnih rijeci moze u nama pobuditi mržnju i bijes... isto tako i nekoliko drugih rijeci moze u nama pobuditi ljubav... ili je pak s druge strane ljubav obican fizicki refleks koji ne mozemo kontrolirati... kao kucanje srca i razmišljane... možemo li sami sebi zaustaviti srce kad to poželimo... samo tako... odluciti da ono vise nece kucati... ne možemo... možemo li svome mozgu zabraniti da zamišlja stvari... ne mozemo... nemojte zamisliti crnu macu sa zelenim prugama... svi ste ju zamislili... isto tako ne možemo ni sami sebi zabraniti da se zaljubimo... mnogi misle da mogu, ali na kraju... koliko god se trudili shvate da su ipak zaljubljeni......
ovo je pitanje na koje mozda nikada nece biti odgovoreno... ali, zar nam je toliko potreban odgovor... pa i nije... svi smo isti... svi smo sposobni voljeti i svi želimo biti voljeni... kupidon ce nas sve pogoditi... kad tad... znali mi cime nas je to pogodio lil ne...
kao i vecina vas ovdje, i ja sam zaljubljen... sada to znam... nažalost spadam među one kojima ljubav nije uzvracena...
volim ju od prvog dana kad sam ju vidio... sjedila je na stepenicama sa tadašnjim deckom... sva u crnom ...osim carapa dugih... prugastih... s martama na nogama... lica prekrivenog šminkom... bila je prizor kakav dotad nisam vidio... prizor kakav je malo tko vidio... prizor koji mi je ostao trajno urezan u pamcenju... prizor koji mi se strašno svidio......
bio je pocetak skolske godine... jedno od boljih razdoblja u godini ako si stanovnik doma... nakon dugog ljeta svi se opet sastajemo da zivimo skupa pod jednim krovom... nitko se vise ne sjeca prošlogodišnjih svađa i nesuglasica... svi smo si opet super i dobri... pozdravljamo se... komentiramo kako se tko promjenio... prepricavamo dozivljaje s praznika..... nakon takvog prvog tjedna svi se brzo vrate na staru rutinu... kao da praznika nije ni bilo......
kada su se stvari u domu smirile, po hodnicima se pocelo šuškati o novoj curi... o sotoni i vragu i neznam kako ju sve nisu nazivali... neznam jer nisam bas previse obracao paznju... nije mi bilo bitno sto se o njoj prica... nit sam ju poznavao, niti sam ju ikad vidio... glasine su ulazile na jedno uho i izlazile na drugo... brinulo se oko bitnijih stvari tada... kako sto vise vremena provesti zabavljajuci se a što manje uceci......
za nove klince nisam previse mario... nitko nije previse mario... prolazilo se kraj njih bez pozdrava... kao da i nisu tamo... a onda sam jednom prolazeci ugledao nju... na stepenicama... bila je tamo... onaj đavo o kojemu se pricalo među deckima... bila je tamo... sjedila... samo što... nije bila đavo... bila je anđeo...... ja sam stajao tamo... zelen... balav... puno stvari nisam znao u ono vrijeme... viđao sam abby na tv-u... bila je nekakva darkerica ili nešta tako... bila je fora... tad nisam znao nista o tome... nisam mogao ni slutiti da cu stajati ispred "tako necega" i ovako se osjecati... bio sam izgubljen......
lika s kojom je bila poznavao sam vrlo malo... soba mu je bila dosta blizu mojoj... cesto sam ga viđao u prolazu... oblacio se u crno... nosio lance i sve to... uvijek mi je bio fora... netko s kime bih mogao biti prijatelj.... ali ne i sad... sjedio je s njom tamo... pricali su... ljubio ju je... to nije bilo u redu... više nije mogao biti prijatelj... imao je nešto što sam ja željeo... nju... bio sam ljubomoran......
bio sam nitko i ništa... nisam znao što volim... nisam znao što želim... nisam znao gdje pripadam... nisam imao nikakav stav... nisam imao samopouzdanja... bio sam hodajuci leš... leš bez života... bez identiteta... samo prazna ljuska... ljuska koja je gadno pogriješila... mislio sam da mogu biti voljen... da ce sve doci samo od sebe... nadao se jer nisam imao hrabrosti napraviti nešto... nisam imao hrabrosti pokazati sto osjecam... nisam znao kako... bojao sam se da cu biti ismijan... samo sam cekao... dugo... pre dugo... toliko dugo da posljedice vise nije bilo moguce ispraviti... ona je u meni pronasla jos jednog prijatelja... samo prijatelja... sve je palo u vodu... kada sam skupio hrabrosti... došao pred nju i iscjedio one dvije rijeci iz sebe... vec je bilo pre kasno... njena slika o meni vec je postojala... pred njom je stajao njen prijatelj......
danas... dvije godine kasnije... moja ljubav prema njoj nije nista slabija... jaca je nego ikad... druge su ljubavi dolazile i prolazile... bivale zaboravljene... ona je ostala... uvijek prisutna... zauvijek tu... moje srce i dalje pripada njoj... sve moje sada pripada njoj... zbog nje sam sada ovdje gdje jesam... vise nisam leš bez života... oživljen sam... iako još uvijek slab... borim se da zadržim to malo života što u meni tinja... ne želim se opet vratiti među leševe... toliko toga me naucila... o životu... o ljudima... vjerojatno nije ni svjesna koliko mi je pomogla... nije ni znala da mi pomaze... njeno prisutstvo bilo je dovoljno... da nema nje sad bih bio drugi covjek... bezvrjedan... ništavan... jadan... kakav sam nekada bio......
žalim li za icim?... ni naj manje... zašto sam onda na pocetku napisao nažalost... zašto nikada nismo svjesni onoga što imamo... zašto uvijek želimo više... zašto tek kad izgubimo nešto shvatimo koliko nam je to znacilo.........
|