nema me

Zapravo nisam uopće sretna. Nekako sam mislila da će sve to izgledati drukčije. Prokleta ta moja očekivanja. Uvijek me na kraju učine jadnom.
Zapravo sam nesretna što sam u ovome stanju. Deveti mjesec trudnoće, a ja se ne osjećam smireno i spokojno i u blaženom iščekivanju. Ja ne odmaram i ne gladim trbuh. Nitko me ne hrani sladoledom i nitko mi ne masira stopala. Ne, tako ne izgleda moj deveti mjesec trudnoće.
Ja sam prvenstveno još u šoku zbog još jednog velikog gubitka. Moja velika prijateljica, saveznica, moja velika pričalica i kreštalica odlutala je predaleko i ravno pod kotače nekog nesavjesnog mulca. I ne krivim njega, ne krivim nju, već krivim sebe što je nisam pustila da slobodno ulazi i izlazi iz spavaće sobe, jer mislim da bi te noći radije spavala meni uz glavu nego lutala tako daleko.
Tako stvari stoje. I izgubila sam je. Nje više nema, a ja osjećam prazninu. Još jednu u svom pokvarenom srcu.
Ne, ja ne ležim i ne gladim trbuh, već radim. Prevodim knjigu. Big deal. S kojom ću se moći upisati u Društvo. Još bigger deal. Ne znači mi to ništa. Ništa mi ništa ne znači.
A on? On kojega se toliko trudim poštediti svojih hormona, prema kojemu sam tako oprezna da ga ne bi povrijedile moje trudničke pizdarije. Zbog kojega se trudim biti normalna, i smijati se i obavljati...
On ode na momačku večer, odgleda striptiz, nazove me da mi kaže kako uskoro kreće i dođe sat i pol kasnije. Sve to dok ja doma režem vizitke koje treba dovršiti do sutra.
Ne, nisam ni najmanje sretna. Ne osjećam spokoj niti blaženstvo. Osjećam gorčinu. Ne znam gdje sam, ne znam što sam. Ne znam zašto sam. Ništa mi od svega ovoga više nema smisla.
I nalazim se kako stvari obavljam mehanički. Upravo onako kao u ovo vrijeme prije dvije godine. I jedina stvar koja mi ima smisla je plač.