nema me

srijeda, 20.12.2006.

the colors of my father's dreams faded without a sound

Henry VIII se potpuno raspizdio. Nijedna od tih obećavajućih, prpošnih, slatkorječivih ljepotica nije mu uspjela roditi sina. Sama kopilad, mrtvorođenčad i ženska čeljad. Niti jedan, jedini zdravi dječak. Tko se ne bi raspizdio? A morao je napraviti zakonitog sina, u tom je grmu ležao zec. Imao je on sinova po cijeloj zemlji, ali mu kurvin sin Wolsey niti jednog nije htio ozakoniti. Pa je popizdio. Rastavljao se. Od žena, od države, od crkve. Rubio glave.
A sve to stoga što je slušao svog oca na samrti.
- Henry, što je potrebno da bi bio dobar kralj?
- Osvajati. Bogatiti sebe i zemlju. Ponoviti Agincourt. Biti odlučan. Ummm. I te stvari. Ono.
- Da, ali obitelj stoji iznad svega.
- Jest, točno.
- Oženi Catherine. Treba nam Španjolska. Neka ti rodi sina.
- Ali Catherine je Arthurova.
- Jebeš Arthura. On je mrtav.
- True.
- Ona je dobra žena. Neka ti rodi sina.
I netko povikne: Kralj je mrtav. A netko drugi: Long live the king!, referirajući se pritom na mulca širom otvorenih usta koji je ostao blejati u očevo žuto tijelo.

Budalo, viknula bi mu Džamejsi i bacila cipelu u zid.

Iziđi iz kafane, rekao bi mu Karl Marx. Posljednje su riječi za budale koje nisu rekle dovoljno za života.

Mick Jagger bi mu iskrivio usnice preko svih paralela i meridijana u očaravajuće, zategnuto: Well, you can't always get what you want.

Kužim te, stari, rekla bih mu ja. ALI, iako je prilično jasno što je stari sedmi htio reći i iako je nedvosmisleno to što je naumio za tebe, ne možeš biti tako lud. Interpretiraj riječi na drugi način. Zašto zanemaruješ sve ovo drugo što je rekao? Zar nije rekao i da je obitelj najvažnija? Zar nije rekao da vam treba Španjolska? Zar stvarno misliš da bi te volio gledati kako se glupiraš s onom Boleynicom, kako te vrti oko malog prsta, kako si iznevjerio svoju dobru ženu? Samo zato što je rodila nekoliko mrtve djece. Nije ti to OK, Henryče. Da si bio doma i pazio na svoju trudnicu umjesto što si se jebao okolo, sad bi već imao sina.

I još nešto, osmi putniče. Meni je i bratu naš stari rekao da se sredimo prije nego što je umro. To su mu bile posljednje riječi. Sredi se. Kako bi ih ti protumačio?
Obukao Armanijevo odjelo?
Napio se k'o svinja?
Okupao se?

Ili bi izašao iz kraljeve odaje kao kralj i kao čovjek. Zaboravio na kukavičluk i suočio se sa svijetom. Odrastao. Pokazao zube problemima, nasmijao im se u lice, dokazao da si svoj.

Ne bi, Henry, ne. Nisi dostojan očevih riječi. Da jesi, ne bi umro od sifilisa.

- 13:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 08.12.2006.

money-making is a wonderful thing

Nas dvoje u frenetičnom kapitalističkom divljanju za novcem. Tako je Najdraži nazvao ovaj neverending and all-expanding proces u kojem smo se našli. Doktorica mi se smije: Sve žene prestanu raditi kad zatrudne, a ti se razletiš na sve strane. Pa se čudi: Zašto se ne prijaviš negdje, pa prijaviš komplikacije u trudnoći, pa da dobivaš novce od države? Kao sve ostale.
Zato što... Ne želim više slušati kako sve ostale. Dosta mi je pročitati što sve baljezgaju po forumima da mi se zgadi što radi većina. Uostalom, zar bih stvarno željela uklopiti se u masu svih onih zahtjevnih, uplakanih, zabrinutih, zatezajućih osamdesetikilašica? Ne želim konstantno misliti da mi netko nešto duguje zato što sam se seksala i s Najdražim napravila malo govance (iako, bilo bi lijepo da mi se ponekad netko digne s mjesta za trudnice u busu, he he).

Ne želim pričati protiv trudnica, to se ne smije. Ali majke ti, što one pričaju tamo po tim forumima! Posebno je zanimljivo naići na oznake MM i MD, koje označavaju njihove muževe/dečke. Takve smo mi žene, volimo se uspoređivati. Jedna kaže: MM meni stalno ide po sladoled usred noći, pa bi onda sve one sladoled usred noći. Druga kaže: MD je meni divna potpora, svaku večer mi utrlja kremu protiv strija i izmasira noge. Odjednom svakoj od njih otiču noge navečer i one bi masažu stopala, ali baš navečer. Zar ja nisam dovoljno dobra, zar je Sonja, Ana, Tanja, Ivana bolja od mene kada to dobiva, a ja ne?
Sve žene prestanu raditi kad zatrudne... Da, i onda govori kako je MM-u teško jer radi dva posla i stalno je umoran i nema vremena za posvetiti pažnju njezinim hormonalnim prohtjevima. Kako je MD zabrinut jer su se našli u financijskim problemima. Pa to objašnjavaju činjenicom da su muškarci s Marsa, a žene s Venere. Znate, muškarci jedino brinu kako zbrinuti to dijete, kako financijski podnijeti treću osobu u kući. Pa vam nemaju vremena za glađenje trbuha i radovanje prvom udarcu u trbuhu, jer su im samo financije (kojih nikada nema dovoljno) na pameti.
I uvijek savjeti: Razgovaraj s njim. O čemu će ona razgovarati s MM-om ili MD-om, kada po cijele dane bleji u TV i čeka da se on vrati s drugog, trećeg posla i da joj donese sladoled i izmasira stopala? Otkud krenuti? Od hormonalnih prohtjeva ili od briga kako on neće biti dobar otac jer već sada nema vremena za poslušati bebača u trbuhu ili od računa za struju koji ona nema pojma kako će platiti?

Uh, zanijela sam se. Nisam li rekla da neću pričati protiv trudnica? Zapravo ne želim znati kako druge to prolaze ili su prošle. Zapravo ne želim slušati savjete o trudnoći, kao ni savjete o odgoju, kao ni savjete o odnosu s mužem. Moje posjete forumu bile su zapravo mazohističko jutarnje iživljavanje jedne trudnice pritisnute hormonalnim napadima. Nikada više. Jer nas dvoje sve to drukčije shvaćamo.
Volimo situaciju u kojoj smo se našli. No istina je da su nam se apetiti povećali, i doslovno i preneseno, i da jednostavno moramo zarađivati više. I krenusmo. Oboje. U zarađivanje. U pretvaranje jednih hrpica papira u druge hrpice papira.

Teško mi je objasniti kako je netko s tako negativnim i nezdravim stavom prema novcima postao ovakav. Onakva ja postala ovakva ja. Ma ne, zapravo mislim da se moj stav prema novcima nikada nije promijenio. I dalje ne volim novce. Ali, volim zarađivanje. Kao prevođenje. Pretvaranje jedne skupine znakova u drugu skupinu znakova. Igra i dešifriranje. Zarađivanje je ista stvar. Recimo, kada tiskamo vizitke. Isprintaš i izrežeš papire, staviš ih na hrpu i jednostavno ih zamijeniš drugom hrpom papira. Potom tu hrpu papira zamijeniš za nešto drugo. Stan, recimo. Nije baš tako jednostavno, ali za ono u međuvremenu zadužen je Najdraži. Osoba kojoj se sposobnost za matematiku budi prije ostatka mozga. Probudi se ujutro, stavi kavu, uzima papir i olovku i reda računice. Jednadžbe sa stotinama nepoznanica. Ako ovu hrpu papira damo ovoj banci, ostaju nam iksići za onu banku i za onu treću banku i za stan i za režije i za gladne, gladne mice i za gladnu, gladnu mamu i za gladnog, gladnog tatu. Konstantni iksići koje zajedničkim snagama zamijenjujemo hrpicama papira.

Zapravo nemam pojma kako to djeluje (a ne govorim o Oustu). Toliko iksića, a nikada se nismo našli u financijskim problemima. Zbunjuje me okolina, ljudi koji se konstantno žale kako nemaju novaca. Kako moraju platiti ovo, kako moraju platiti ono, i kako im nikada ne ostaje ništa novaca. Mi smo godinu i pol živjeli isključivo od njegove plaće. Od 4.500,00 kuna. U tih smo godinu i pol izgradili kuću na moru, uredili dva apartmana, pokupovali novi namještaj za svoj podstanarski stan, platili meni vozački, pomagali roditeljima, naputovali se, natulumarili se...

Najmanje su mi jasni oni ljudi kojima su roditelji velika podrška. Ne samo da naši nama nisu, nego nam često predstavljaju i dodatni trošak. Moj je tata umro i ostavio mami dugove, od Najdražeg mama radi k'o konj u Njemačkoj i jedva zarađuje za sebe, tata mu živi od male penzije.
Što bude onim ljudima koji rade, a žive pod roditeljskim krovom, ne plaćaju stan, ne plaćaju režije, samo ponekad moraju dati novce za hranu, da kažu kako nemaju novaca? Za što to točno nemaju novaca? Koje novce točno očekuju? Na što troše? U pravilu, to nisu ljudi koji voze skupe aute ili kupuju skupu tehniku ili koji štede za stan, obitelj, crne dane. Oni zapravo nemaju novaca.

Pa otkud nama onda tek novci? Mi se stvarno nikada, ali baš nikada nismo našli u financijskim problemima, pogotovo ne onakvima o kakvima većina priča. Nikada se, baš nikada nismo našli u situaciji da si nešto ne možemo priuštiti. U čemu je recept? U stavu? U riskiranju? U strpljenju? U konstantnim računicama? U podsvjesnoj mržnji prema novcima kojih jedva čekamo da se riješimo?

Ne, stvarno ne znam kako to djeluje. Jer otkad sam se ja zaposlila, kao da se kupamo u novcima. Kupujemo stan. Samo tako. Iz hrpice u hrpicu. No bojim se da za to nije zaslužno moje pretakanje iz hrpice u hrpicu. Bojim se da živim s financijskim genijem. Ili imamo tajni račun za koji ja ne znam.

- 10:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #