Nas dvoje u frenetičnom kapitalističkom divljanju za novcem. Tako je Najdraži nazvao ovaj neverending and all-expanding proces u kojem smo se našli. Doktorica mi se smije: Sve žene prestanu raditi kad zatrudne, a ti se razletiš na sve strane. Pa se čudi: Zašto se ne prijaviš negdje, pa prijaviš komplikacije u trudnoći, pa da dobivaš novce od države? Kao sve ostale.
Zato što... Ne želim više slušati kako sve ostale. Dosta mi je pročitati što sve baljezgaju po forumima da mi se zgadi što radi većina. Uostalom, zar bih stvarno željela uklopiti se u masu svih onih zahtjevnih, uplakanih, zabrinutih, zatezajućih osamdesetikilašica? Ne želim konstantno misliti da mi netko nešto duguje zato što sam se seksala i s Najdražim napravila malo govance (iako, bilo bi lijepo da mi se ponekad netko digne s mjesta za trudnice u busu, he he).
Ne želim pričati protiv trudnica, to se ne smije. Ali majke ti, što one pričaju tamo po tim forumima! Posebno je zanimljivo naići na oznake MM i MD, koje označavaju njihove muževe/dečke. Takve smo mi žene, volimo se uspoređivati. Jedna kaže: MM meni stalno ide po sladoled usred noći, pa bi onda sve one sladoled usred noći. Druga kaže: MD je meni divna potpora, svaku večer mi utrlja kremu protiv strija i izmasira noge. Odjednom svakoj od njih otiču noge navečer i one bi masažu stopala, ali baš navečer. Zar ja nisam dovoljno dobra, zar je Sonja, Ana, Tanja, Ivana bolja od mene kada to dobiva, a ja ne?
Sve žene prestanu raditi kad zatrudne... Da, i onda govori kako je MM-u teško jer radi dva posla i stalno je umoran i nema vremena za posvetiti pažnju njezinim hormonalnim prohtjevima. Kako je MD zabrinut jer su se našli u financijskim problemima. Pa to objašnjavaju činjenicom da su muškarci s Marsa, a žene s Venere. Znate, muškarci jedino brinu kako zbrinuti to dijete, kako financijski podnijeti treću osobu u kući. Pa vam nemaju vremena za glađenje trbuha i radovanje prvom udarcu u trbuhu, jer su im samo financije (kojih nikada nema dovoljno) na pameti.
I uvijek savjeti: Razgovaraj s njim. O čemu će ona razgovarati s MM-om ili MD-om, kada po cijele dane bleji u TV i čeka da se on vrati s drugog, trećeg posla i da joj donese sladoled i izmasira stopala? Otkud krenuti? Od hormonalnih prohtjeva ili od briga kako on neće biti dobar otac jer već sada nema vremena za poslušati bebača u trbuhu ili od računa za struju koji ona nema pojma kako će platiti?
Uh, zanijela sam se. Nisam li rekla da neću pričati protiv trudnica? Zapravo ne želim znati kako druge to prolaze ili su prošle. Zapravo ne želim slušati savjete o trudnoći, kao ni savjete o odgoju, kao ni savjete o odnosu s mužem. Moje posjete forumu bile su zapravo mazohističko jutarnje iživljavanje jedne trudnice pritisnute hormonalnim napadima. Nikada više. Jer nas dvoje sve to drukčije shvaćamo.
Volimo situaciju u kojoj smo se našli. No istina je da su nam se apetiti povećali, i doslovno i preneseno, i da jednostavno moramo zarađivati više. I krenusmo. Oboje. U zarađivanje. U pretvaranje jednih hrpica papira u druge hrpice papira.
Teško mi je objasniti kako je netko s tako negativnim i nezdravim stavom prema novcima postao ovakav. Onakva ja postala ovakva ja. Ma ne, zapravo mislim da se moj stav prema novcima nikada nije promijenio. I dalje ne volim novce. Ali, volim zarađivanje. Kao prevođenje. Pretvaranje jedne skupine znakova u drugu skupinu znakova. Igra i dešifriranje. Zarađivanje je ista stvar. Recimo, kada tiskamo vizitke. Isprintaš i izrežeš papire, staviš ih na hrpu i jednostavno ih zamijeniš drugom hrpom papira. Potom tu hrpu papira zamijeniš za nešto drugo. Stan, recimo. Nije baš tako jednostavno, ali za ono u međuvremenu zadužen je Najdraži. Osoba kojoj se sposobnost za matematiku budi prije ostatka mozga. Probudi se ujutro, stavi kavu, uzima papir i olovku i reda računice. Jednadžbe sa stotinama nepoznanica. Ako ovu hrpu papira damo ovoj banci, ostaju nam iksići za onu banku i za onu treću banku i za stan i za režije i za gladne, gladne mice i za gladnu, gladnu mamu i za gladnog, gladnog tatu. Konstantni iksići koje zajedničkim snagama zamijenjujemo hrpicama papira.
Zapravo nemam pojma kako to djeluje (a ne govorim o Oustu). Toliko iksića, a nikada se nismo našli u financijskim problemima. Zbunjuje me okolina, ljudi koji se konstantno žale kako nemaju novaca. Kako moraju platiti ovo, kako moraju platiti ono, i kako im nikada ne ostaje ništa novaca. Mi smo godinu i pol živjeli isključivo od njegove plaće. Od 4.500,00 kuna. U tih smo godinu i pol izgradili kuću na moru, uredili dva apartmana, pokupovali novi namještaj za svoj podstanarski stan, platili meni vozački, pomagali roditeljima, naputovali se, natulumarili se...
Najmanje su mi jasni oni ljudi kojima su roditelji velika podrška. Ne samo da naši nama nisu, nego nam često predstavljaju i dodatni trošak. Moj je tata umro i ostavio mami dugove, od Najdražeg mama radi k'o konj u Njemačkoj i jedva zarađuje za sebe, tata mu živi od male penzije.
Što bude onim ljudima koji rade, a žive pod roditeljskim krovom, ne plaćaju stan, ne plaćaju režije, samo ponekad moraju dati novce za hranu, da kažu kako nemaju novaca? Za što to točno nemaju novaca? Koje novce točno očekuju? Na što troše? U pravilu, to nisu ljudi koji voze skupe aute ili kupuju skupu tehniku ili koji štede za stan, obitelj, crne dane. Oni zapravo nemaju novaca.
Pa otkud nama onda tek novci? Mi se stvarno nikada, ali baš nikada nismo našli u financijskim problemima, pogotovo ne onakvima o kakvima većina priča. Nikada se, baš nikada nismo našli u situaciji da si nešto ne možemo priuštiti. U čemu je recept? U stavu? U riskiranju? U strpljenju? U konstantnim računicama? U podsvjesnoj mržnji prema novcima kojih jedva čekamo da se riješimo?
Ne, stvarno ne znam kako to djeluje. Jer otkad sam se ja zaposlila, kao da se kupamo u novcima. Kupujemo stan. Samo tako. Iz hrpice u hrpicu. No bojim se da za to nije zaslužno moje pretakanje iz hrpice u hrpicu. Bojim se da živim s financijskim genijem. Ili imamo tajni račun za koji ja ne znam.
