nema me

Predah. Uzela sam si ga, bez obzira na to što itko mislio o meni. Treba mi. Treba nam. U školi su me mislili obradovati viješću da mogu ostati još, na zamjeni za profesoricu hrvatskog. Rekoh, ne hvala. Imam nešto puno bolje na umu. Hvala, ali nije to za mene. Osnovna se škola promijenila. Brdo neodgojene dječurlije koja dolazi u školu u štiklama, s petardama, u dekolteima, našminkana, bez knjiga, s rječnikom narkomana i prosjaka, koja ne poštuju ni školu, ni roditelje, ni profesore, koja se nastavnicima obraćaju s Ti i koja se za vrijeme sata gađaju, u najmanju ruku, upotrijebljenim ulošcima... Ne, nije to za mene. Da nisam u ovome stanju, možda bih i mogla. Ovako me previše sve to dira.
Ima dobre djece, i zavoljela sam ih i oni mene, ali u žestokoj su manjini. To je onih par koji bi zapljeskali na moje izjave tipa "Slušam sve osim narodnjaka". To je onih par koji bi me ostali nakon sata nešto pitati. Koji bi naučili ono što sam predavala, iako sam samo "mala na zamjeni". I imam misiju. Svrstati svoje govance u tu skupinu, u tu manjinu. Ne čini mi se to tako teško. Ključne riječi: roditeljska ljubav, roditeljski odgoj, sigurnost doma.
Ne znam. Sve se promijenilo onog dana na stanici kad sam osjetila četiri njegova (srednji rod jer se radi o 'malom govancu') udarca. It's really alive and it's really kicking. Misli o roditeljstvu su ovladale mnome. Potpuno. I iscrpljivao me rad u školi jer me iskreno boljelo to što neki rade od svoje djece. No teško je objasniti zašto sam ta tri tjedna doživjela kao križni put, zašto mi je to sve tako teško padalo. Jer ja sam u drugom stanju i teško je išta objasniti onima u prvome stanju. I malo njih ima razumijevanja za sva moja stanja. Zbunjena sam i smušena i izgubljena, nemam pravih riječi i ne znam baš obavljati stvari. Stalno samo razmišljam o djeci i o svijetu i o ispravnim izborima. Pitam se koliko će to trajati. Nadam se da ću barem nakon poroda preuzeti kontrolu nad svojim djelima, mislima i osjećajima.
No osim što mi je izraz 'neodgojena mularija' ušao u svakodnevni rječnik te time činim još jednu dosadnu trudnu jedinku na svijetu, ostalo je predah i čekanje. Sa stanom su stvari krenule svojim tokom. Mi smo ga kaparirali, pronašli rješenje za kredit, predali papire i sada čekamo. Ako nam svemir bude naklonjen, selimo do sredine veljače.
Predah i čekanje. Uz kavicu, radio, mice i laptop. I blaženi kaos u glavi.

Jedni su od onih dana. Kad prolaznicima kažeš 'Dobra večer' u rano jutro. Kad moraš dva, tri ili četiri puta provjeriti jesi li uopće navukla hlače danas. Kada se pokušavaš češljati krivom stranom četke, pričati na mobitel držeći prednju stranu u zraku (i čudiš se, čudiš zašto tako slabo čuješ), pisati krivom stranom kemijske... Kada nisi podobna za odrađivati odgovorne poslove jer bi se lako moglo desiti da na krivu adresu pošalješ krivi mail, da krivoj osobi izlaneš krive podatke, da krivo izračunaš... Pitam se kako doktori proživljavaju ovakve dane. Neurokirurzi, recimo.
Nisam neurokirurg. Možda baš zato što mi se često događaju ovakvi dani. A možda i zato što oduvijek mrzim doktore, njihovu bahatost, svemoćnost i opću nehumanost. Prva doktorica koju sam imala uvijek se derala na mene. Da šta tako tiho pozdravljam! da je moram gledati u oči kad joj odgovaram! da kad ću početi dolaziti bez mame!
A sada ih još više mrzim, otkad je moj precijenjeni šogor precijenjeni doktor I-am-so-cool-and-almighty-and-independent-and-will-never-ever-need-anybody's-help-because-my-daddy-is-the-king-of-the-universe kardiokirurg odbio biti sudužnik u našem kreditu. A molili smo ga da bude samo godinu dana, dok sudužništvo ne preuzme moja sestra almighty-but-unaware-of-that doktor specijalizant za godinu dana kada je zaposle za stalno...
Košmar.
Bio je jedini iz obitelji koji trenutno ima dovoljno veliku plaću za sudužnika u našem kreditu. Ali ne može on, ne želi otplaćivati ničije kredite, on ima izbor i on bira da neće biti. A kada je imao izbor hoće li im moja mama dati hipoteku kako bi kupili svoj stan, izbor nije bio tako lak. Izabrao je da hoće. Nikada neću moći razumjeti takve ljude.
No razumijem nas. Iako ne baš sasvim. Jer, ne odustajemo. A nismo Hercegovci, nemamo neku religiju, nismo dio neke ludouporne sekte, nemamo čak ni ultraplemeniti cilj poput recimo Schindlera. Samo želimo kupiti stan. Za nas petero, svoju malu obitelj.
I ne odustajemo. Sve ćemo napraviti. I kada prođemo sve banke i kada nam u svakoj kažu da mi sestra ne može biti sudužnik jer im potvrda da će za godinu dana biti zaposlena za stalno nije dovoljno osiguranje, pronaći ćemo način. Znam to. I do kraja siječnja smo u onom stanu. Da, baš onome. S dva balkona, s vrtićem i s kadom. Upravo u tome stanu, čiji prodavatelji već prijete da će ga prodati nekome drugome, jer nama sve to predugo traje... Baš u tome stanu ćemo biti do kraja siječnja.
Samo da preživim ove dane. Stresno je. Sljedeći tjedan idem na zamjenu u školu, predavati engleski tri tjedna. Sljedeći tjedan imam ispit za sudskog tumača. Sljedeći tjedan su mi rokovi za predati kartice i kartice teksta.
Ukratko, moram se skoncentrirati. Obrisati krvavi nos, okrenuti češalj na pravu stranu, doublecheckirati koje je doba dana prije no što nekoga pozdravim... Moram se skoncentrirati jer do kraja siječnja želim biti u onome stanu. A ne u Lopači.