nema me

petak, 20.10.2006.

through early morning fog i see visions of the things to be

Danas je zaista prekrasan dan. Zaista. Ova kiša i ovo tmurno vrijeme potpuno me smiruju. A treba mi smirenje jer sam ovih dana na iglama. Znam, nije mi pametno previše se živcirati u ovome stanju i trebala bih se koncentrirati na prenošenje pozitivnih vibri malom bebaču šta lamata po mom trbuhu, no... Ne mogu ne razmišljati i ne trzati se i ne zamišljati 'što ako...'. Eh, taj što ako je najteži dio.

Ova je godina zaista pomalo snovita.
Postala sam prevoditeljica (za pola mjeseca i sudski tumač, no to mi nikada nije bio san pa nije ni važno) i aktivno počela raditi ono što volim.
Zatrudnila sam s najdivnijim čovjekom na svijetu.
Završili smo kuću na moru.
Položila sam vozački.
I kao bonus, s tim najdivnijim čovjekom vodim obrt, koji malo pomalo počinje poslovati kao ozbiljna firma što će nam jednog dana omogućiti da oboje radimo od doma.

Bilo je poteškoća. Prvo psiholozi. Pa stotine molbi za posao. I uvjeravanja ljudi oko sebe, koji ti govore da je vrijeme da potražiš posao u školi, državnoj firmi i kako te molbe očito neće donijeti kruha. Ušutkala sam ih sada kad radim za pet firmi i uredno dobivam plaću na svoj devizni račun. Bio je tu i kreten od instruktora koji mi izjavljuje kako ću položiti samo nakon što mu budem spremna 'nešto dati' i sve češće ubacuje moje sise u svoje komentare. Najdraži je otišao do šefa i namjestio mi novog instruktora - divnog obiteljskog Bosanca, koji tu i tamo spomene koje grožđe voli kupiti na placi i ništa više od komentara.
Čak su nam i bebu skoro uskratili. Beba je nastala u kampu u koji smo otišli usprkos nagovaranju svih da ne idemo jer smo trebali ostati ovdje, jer su nas tako zamolili i 'na kraju krajeva, što će nama uopće odmor?'.

Trebalo mi je ovo sažimanje. Jer sukus svega jest da ćemo ove godine, uz sve to što napravismo, pokušati još i kupiti stan. I opet. Svi govore kako bismo možda trebali pričekati. Neki kažu da bismo trebali pričekati da se skroz sredimo, možda prvo kupimo auto jer je pitanje vremena kad će ovaj dati svoje... Neki govore kako treba pričekati ljeto kad će se kuća na moru moći sama otplaćivati... Neki govore da je to fantazija – jer otkud nam samo novci za kaparu, a kamoli išta drugo. Neki i dalje govore kako treba pričekati još par mojih plaća kako bismo vidjeli koliko je to redovno (ignorirajući činjenicu da radim na pet strana i da nema šanse da jedan mjesec ostanem bez plaće). Razumljivo, ne radim za državnu firmu, pa je to logičan strah.

Jebe mi se za njihove logičnosti. Našli smo stan i kupit ćemo ga. Kad ćemo opet u Rijeci naići na stan koji ima svoj vrt (za moje ivančice:)) i balkon i dvije sobe i KADU! I za tu cijenu. I za čisto vlasništvo. I na tome mjestu. Gotovo je. Kupujemo ga.
Kako? Ni sami ne znamo. No nismo znali ni u što se upuštamo kad smo otvorili obrt pa se kreće. Nismo znali ni u što se upuštamo kad sam odbijala raditi u školi pa se sve kreće. Eppur si muove. Danas je zaista prekrasan dan.

- 12:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #