nema me

Je li mi itko ikada rekao kako je to u 8., 9. tjednu trudnoće? Neee... To se ne govori. To se zaboravi. To je najstrože čuvana tajna. E, pa ja ću je razotkriti.
Strašno je. A nije strašno. Teško je. A nije teško. Nešto je, a nije ništa. Kao da mi svakim dijelićem tijela u svakoj sekundi proleti četrdeset vakuumiranih skakavaca (don't ask me to elaborate...).
I dok se to malo strano tijelo, to malo govance pokušava udomaćiti u mojoj utrobi, ja zastranjujem u svijetu. Svađam se sa svijetom, s mačkama, s aparaturom, s Najdražim. S Najdražim sam uspjela proći kroz sve moguće i nemoguće hormonalne svađe: koje rođendane pamti, koja mu je najdraža glumica (mislim, Juliette Lewis! To je k'o da kažeš Courtney Love. Ili k'o da si ideš tražiti najdražu glumicu po rivi u ponoć), i slično.
Svađam se i s kolegama. Što je nemoguće, jer radim od kuće i kolege su mi virtualni. No stvarno mi idu na živce i stvarno ne znaju svoj posao i stvarno mi postaju nepodnošljivi.
I plačem. Plačem jer je strašan ovaj svijet i stvarno ne znam kako ću to objasniti malom govancu. Čuj mali, nije to tako strašno. Super je svijet, kad se privikneš na činjenicu da civili pogibaju svakodnevno u svijetu, da starci umiru u svojim stanovima, zaboravljeni od svih, da ima toliko iskompleksiranih i frustriranih ljudi koji će učiniti sve kako bi ti zagorčali život, da nikad nećeš biti dovoljno plaćen za svoj rad ukoliko pošten radiš, da su se Englezi srozali na to da im je Big Brother tema dana, da na svijetu postoji Mila Horvat...
A Najdraži je divan usprkos svemu. Išao se suočiti s mojim najvećim neuspjehom i nabavio mi novog instruktora za vožnju. Strpljivo čita članke o trudnoći i pokušava si objasniti moje ponašanje, koje je pomalo neuobičajeno. I govori mi o svemu i zamišlja naš odgoj i veseli se sljedećim tjednima, kad će se stvari početi normalizirati.
U biti, sve je super. I sigurna sam da ću kroz nekoliko tjedana zaboraviti sve o letećim vakuumiranim skakavcima :)