nema me

Ne znam. Najiskrenije sam sretna što se stvari pomiču s mjesta ovim prijedlogom Zakona o dobrobiti životinja, no stvarno ne znam. Teško je to u ovoj barbarskoj kulturi. Podsjetio me na to koliko je teško neki dan Danko Družijanić s viješću koja se istovremeno prikazivala i ovdje i u Njemačkoj, gdje ju je gledala moja svekrva. Žena je u Hamburgu iz stana u plamenu na balkon uspjela izvući sina i mačku no nije bila sigurna gdje joj je kćer – na balkonu je vikala da joj je kćer još u stanu. I sad, Danko Hrvat mora komentirati da kakva je to neodgovorna majka koja uspije izvući mačku, a ne zna gdje joj je kćer. U Njemačkoj, on the other hand, nije bilo takvih komentara. Jer je njima logično. Mama je na balkon uspjela izvući ono što je uspjela i točka. Kćer je prije izašla na hodnik i mama je nije uspjela pronaći. Njemački voditelji prenose da je sreća što su se uspjeli svi spasiti, uključujući i mačku. Hrvatski upiru prstom na to zlo od mačke. Nikome ne pada na pamet da bi i mama i sin (i mačka vjerojatno) poginuli da su nastavili besmislenu potragu za kćeri, koja je već bila na hodniku.

I sad takvi mi idemo pokušavati raskrčiti nepregledan put ka dobrobiti životinja u nas. S predsjednikom Sabora koji se smije na to kako u Slavoniji postoje oglasi koji glase 'Koljem po kućama'. S ostalim visokim dužnosicima koji u ovom Zakonu vide samo prijetnju onome stvarnome – ljudima, Hrvatima, seljacima.
Zbunjenost i samo zbunjenost u Saboru ovih dana.

Zašto bismo pazili na dobrobit životinja kad njihovi vlasnici ne kupe njihova govna po cesti – prvo moramo srediti to.
Kako da ukinemo kolinje kad će to podići seljake na noge – sad odjednom vlada velika briga za pobune seljaka...

Takve i slične brige more naše saborske zastupnike.
No Europa nalaže da se Zakon prilagodi, pa hajd'mo složna braćo.
Cirkus – tko od vas ide u cirkus? Nitko? OK, nećemo više životinje u cirkusu.
Pokusi – tko će nadgledati pokuse? Ma oni luđaci iz 'prijatelja životinja'. OK. Nek' nadgledaju.
ZOO shopovi – gdje kupujete/nabavljate mačke i pse? A ne znam, to moraš Vesnu pitati. OK, nema veze, zabranit ćemo prodaju u ZOO shopovima, pa šta bude.
Igre na sreću – tko još hoće životinju kao nagradu? Ja sam jednom dobio walkman... OK, zabranjuje se davanje životinja kao nagrade u igrama na sreću.
Kolinje – tradicionalno klanje svinja po dvorištima? E to ne znam. Ja volim svinjetinu, kad se mast fino cijedi niz bradu... A ja svake godine s Matom kod njega, fino objesimo svinju, Mate to obradi, ona skviči doduše, ali kad prestane, to ti je gušt. A Mato ima prave svinje, svake godine sve su veće... Ja volim raditi čvarke s Matom... OK, ništa. O kolinju ćemo drugi put. Ipak je to tradicija.

Banaliziram stvari, ali čini mi se da se ovaj Zakon donosi baš ovako. Malo poslušaju Luku i Snježanu, protrljaju nos, počešu se, prolistaju austrijski zakon i shvate da bi neke stvari baš mogli odobriti ili zabraniti. Ali one prave, one koje nas čine barbarskima, one koje bi svatko imalo civiliziran osudio – tu se nađu u nedoumici. I baš me zanima kako će je razriješiti.

Jedna prigodna:

Male stvari. Ono što čini dobar brak. To je bio jedan od onih aha-efekata, laganih prosvjetljenja, jutros kad sam posegnula za džezvicom. Moj Najdraži. Jedna čista džezvica, jedna šalica i jedna žličica ready to use. Upravo ono što i ja napravim za njega navečer.
I moram priznati da smo bili pametniji prije. Nismo očekivali ništa. Zbog tog ne-očekivanja, svaka lijepa gesta bi nas iznenadila. I moram priznati da su vremenom počela očekivanja. Ne traženja, već očekivanja. Zbog kojih se lijepe, male stvari nisu posebno isticale. Ne znam zašto ni kako. Svjestan si da je ljubav samo davanje, svjestan si da ne smiješ i da ne želiš tražiti ništa, ali... što više upoznaješ osobu, to više očekuješ od nje.
No danas ta džezvica. Podsjetila me na naše početke. Na to koliko važne su male stvari. Na to kako im moram dozvoliti da se dogode.
I jednostavno sam zahvalna na njoj. Pa makar se više nikad ne pojavila tamo.

O nekim stvarima ne želim i ne mogu pisati. Nekih stvari se ne želim sjećati. Želim potisnuti. Be careful what you wish for. Bilo kako bilo, anyhow, however i međutim.
Krivnja je najjače oružje. Osjećaj krivnje i traženje krivca. Ponekad u paru, ponekad svako za sebe. Zbog prvog ideš preko svake mjere. Previše radiš, previše misliš, postaneš preosjetljiv. Zbog drugog mrziš. A kad prvo povuče drugo, projiciraš. A projekcija je najgore, najpodmuklije, najmudrije, najnepoštenije i najsmrdljivije oružje of them all. U ovom ratu gdje se svi čine neprijateljima, a onaj pravi je u tebi. Treba znati na kojoj si strani. Prijeći na drugu ako treba.
I tako ona kenja, vodi dijaloge sa samom sobom, objašnjava neobjašnjivo, izriče neizrecivo, a zapravo želi reći da je sve ok. Da je prošlo par teških dana, par pogleda u prazno, par upitnika i par uskličnika, nekoliko manjih odluka i hormonalnih obrata i sve je ok. Na pravoj je strani.

Sve bih nešto, baš bih svašta. Ugasili smo TV i bacili se na rad. Ne mogu biti zadovoljnija. Skačem tu, skačem tamo, pa malo ovo, malo ono. Kao u petom razredu, kad sam upisivala francuski!, talijanski!, pa malo streljaštva!, pa bih u glumačku!, na recitaciju!, ples!, da bih na kraju bila izbačena iz škole. He he.
Govorim ja Najdražem, sad me samo Pulitzer može zadovoljiti. Govori on da sam naporna, ali da neće to priznati.
Možda su mi trenutno tek odškrinuta vrata percepcije, ali čini mi se da su mi otvorena sva druga. He he. (Ne shvaćam svrhu svih onih sofisticiranih smajlića, kad je toliko toga rečeno kombinacijom dvaju slova)
Ne znam. Ne čitam Alku Vuicu. Užasavam se Pavičić, Pavić, Valić et al kombinacija. Ne idem na dubokoumne performanse. U kazalištu i kinu zabranjeno je pušenje. Mrzim hermeneutiku. Ne pišem baš nešto. Ježim se od palestinki. I to je sve. A ipak...
Ima nešto što me dotakne na najdublji način. Što mi stvori leptiriće u trbuhu i iglice na koži. Zbog čega ponekad i zaplačem. Glas Mary J. Blige u kombinaciji s glazbom U2-a.
I ja sebe nazivam artloverom. Eh. (Opet moćna kombinacija)