nema me

Nevjerojatno je kako je nevjerojatno bilo. Anđeli posvuda. Na telefonu, u stanu, na televiziji, smješkaju se, gledaju, mašu. Sandale su otpale jer je ujutro počela padati kiša. Naravno, pomislih. Naravno da pada kiša. Tako da sad imam dodatnu nervozu što moram obući čizme na bijele hlače, i što će se svi koncentrirati na to. Dobro da je padala kiša. Nervoza se zaista usmjerila na čizme, dok se sve ostalo činilo kao piece of cake.
I prošlo je nevjerojatno brzo. Gospođe su se smješkale, gospođa pudlica je poručila da se radi o genijalnoj stvari, moj anđeo se smješkao i govorio da to ne mora biti the end of us. Naravno da ne mora i da neće biti.
Još jedna prilika, kažem Najdražem. Nemoj da bude jedna od onih koje tako olako propuštaš, kaže on.
I poruke podrške. Sve mi govori da je to velika stvar. I svi. Svi nešto čestitaju. A ja se osjećam kao mala bebica u rukama anđela, dopuštam da je tako još danas, da se slegnu dojmovi, i da uđem u svakodnevicu na jedan drugačiji način.
Tko zna kako će biti. No zvuči obećavajujuće.

Eto, moram priznati da mi nikad nije bio jasan taj egzibicionizam. Miljenko Jergović, primjerice. Puno piše, puno priča. Jednom sam zapisala:
Neki ljudi pričaju.
Ja pišem.
A ponekad prođe puno
Da ne obavim nijedno.
Sasvim istinito. Ponekad se volim gubiti, odnosno izvlačiti na svoje pisanje. I tad biva da se osjećam kao prokleta varalica, jer ne pišem. Ili pišem, ali je to sve jedno ogromno sranje. Ili gledam u otvoreni Word dokument, prazan je, i pitam se kad će mi doći. Kad će se sve one revolucionarne zamisli pretvoriti u riječi na ekranu. I puno prođe. I ne dogodi se ništa.
No pričanje. Pričanje u javnosti. Ili pred grupicom ljudi. Ne, ne, samo to ne. Stvarno ponekad ne znam kako sam završila faks. Zbog straha od public speecha sam postala vegetarijanac. Zaista! Trebala sam održati prezentaciju o pravima životinja i dan prije me uhvatila panika od jednosatnog javnog govora koji me čekao. Počela sam nekontrolirano povraćati i za to sam okrivila strašne prizore mučenih životinja s kojima sam se bila susrela. OK, nije to bio jedini razlog, ali održala sam prezentaciju s grčevima u trbuhu i nakon toga prestala jesti meso.
Govorim o pravom strahu. Strahu s kojim bih se suočavala kad sam imala pitanja ili primjedbe na predavanjima, a koje bih jednostavno zadržala za sebe jer je u predavaonici bilo više od troje ljudi. O strahu s kojim bih se suočila svaki put kad nisam bila savršeno pripremljena za predavanje koje trebam držati u školi (kako sam, pobogu, izdržala tri mjeseca rada u toj školi?).
Jebeš Fear Factor. Cijeli život mi je fucking reality show. I sutra opet. Opet strah, opet govor, opet zadovoljstvo što je prevladan strah i što je prezentacija uspjela.
Stvarno mi nije jasno.

Posjete majki prošli tjedan. Obiteljski tjedan. Uskrs uz šogore, svekrvu, svekra te još neke sestre, svekrve, punice, nećake... Usred svega, posjet moje majke. Grand finale: svekrva u prolazu. I bi super.
Mama se došla odmoriti. Aktivan neki odmor budući da je u četiri dana što je bila uspjela oprati četiristo mašina robe, sve kuhinjske elemente, dvaput usisati, prouzročiti dvije poplave i razbiti nešto posuđa. I ništa. Otišla je, mi se vratili svojoj svakodnevici. Bez obzira na to koliko neke ljude, neke stvari istinski volim, najviše volim svoju svakodnevicu. Je li to nezahvalno? Starački? Dosadno? Nemam pojma, ali meni je super.
Družile smo se na način koji nam nije uobičajen. Puno smo pričale. Pričale smo o tati, o mom djetinjstvu, o njezinom djetinjstvu, o Najdražem, o bratu, o sestri, o prijateljstvima, o budućnosti, o vožnji, o tati. Dotakle smo i tabue. Kako sam bježala kroz prozor, kako su mi ona i brat pronašli travu u ladici...
Nikad me nitko neće voljeti kao mama. Mother stands for comfort. Mother will hide the murderer, kaže Kate. I stvarno je tako. Pitanje je samo zašto mi je onda kad sam živjela s njom išla na živce? Upravo zbog toga. Zato što je totalno overprotective. Kad nešto zaserem, potiho će mi reći da sam zasrala, ali će na glas reći da sam ja u pravu, da sam nepogrešiva. Nerealnost.
S njom se osjećam paradoksalno. Ni ja ni brat ni sestra nikad nismo previše radili po kući – mama je uvijek govorila da stignemo, da ćemo to sve raditi kad odemo u svijet. Ona je bila domaćica, koja bi nam čak donosila sok u krevet ako smo poželjeli. I divno je čudo kako nisam razmaženija. Divno je čudo kako ja to ne želim iskorištavati kad je ona u blizini. Kako želim biti normalna. No možda i nije. Jer sam sa šesnaest i otišla u svijet. Brat i sestra nisu. I puno su razmaženiji od mene. Puno više iskorištavaju tu maminu nerealnost. U kojoj se ja mogu izgubiti nakratko. Na četiri dana. No ubrzo želim da me baciš natrag. U realnu svakodnevicu. To be the hunter, not always the hunted.

Nema recepata. To je ono najbolje i ono najgore u životu. Deset kila vjere, šest deka iskustva i tonu ljubavi, prvo razdijeliš ljubav prema sebi od ljubavi prema drugima, staviš sa strane, pomiješaš ljubav prema sebi s vjerom i iskustvom, popapriš, začiniš strašću, i miksaš, lagano dodajući ljubav prema drugima. Bilo bi lijepo.
Ja volim filozofirati. Voli i Najdraži. Ne daj bože da nas netko čuje kad se svađamo. Polako i sigurno dođemo do bića i bitka, smisla života, početka i prapočetka, postanka svemira. Da bismo, kao pravi filozofi, došli do zaključka kako je sve relativno. Pa nema smisla filozofirati.
A zašto to radimo? Zašto se iscrpljujemo višesatnim debatama koje ne dovode do zaključaka? Zato što bismo voljeli... Da se nesporazumi ne događaju. Da se uvijek oko svega i u svakoj situaciji savršeno slažemo. Da nikad ne griješimo. Bilo bi lijepo.
Moj je predavač u auto-školi volio poslovice. Koristio je pjesničke fraze i svaku bi prigodu iskoristio da ubaci nešto 'životno'. Jednom mi je tako, a ja sam već poslovično okretala očima od silnih mudrosti, rekao da on može vidjeti kakva je netko osoba kad vidi kako vozi. Ma hajde, čovječe. Bilo bi lijepo.
No ono šta je istina je da je svako sjedanje u auto situacija za sebe. Svaka je minuta situacija za sebe. Uvažavanje je najviše što mogu. Uvažavati svaku minutu, svaku situaciju, svakog čovjeka, svaki događaj. I pustiti da dođe do sljedećeg nesporazuma (a doći će sigurno jer ih ja ne mogu spriječiti filozofskim promišljanjima, koliko god se trudila) i uvažiti mišljenje drugoga, uvažiti prošlost, trenutak, događaj. I bit će lijepo.

Jutros sam se odlučila za novu metodu – pričanje. Pričala sam o svemu – o prezentaciji, optimizaciji i prijavama na tražilice, o hrani za kastrate, o sinoćnjem pljusku... Najdraži me prokužio, približio se i poljubio me. Najljepši motiv za buđenje. Moja mala obitelj.
Moram priznati da me još zbunjuju ti novi odnosi, to nazivlje. Moja oriđiđi obitelj postala je stara, bivša, originalna, glavna, sporedna? Imam li ja to stare nećake i novostečene? Zatim ono – punac, svekar... mogu li ja uopće imati punca? I iznenadno privikavanje na stotine šogora i šogorica...
Idite u miru, hvala bogu, i Najdraži i ja dolazimo iz brojnih obitelji. On s četiri (polu)sestre, ja s bratom i sestrom. Sinoć smo pričali o tome koje su prednosti brojnih obitelji. Actually, nismo našli ni jednu prednost za jedince. Doduše, moja brojna (originalna, stara, sporedna, glavna) s pet je svedena na brojku četiri. Plus jedan. Plus jedan, tj. jedna odnosi se na maminu štićenicu. Djevojčica od trinaest godina, čija mama je shizofreničarka, a tata alkoholičar i koja je od rođenja na socijalnoj skrbi u samostanu. Nakon što je tata umro, mama je odlučila popuniti kuću tako da pomogne nekome sa socijalnog.
Dok mom bratu i sestri ne bi palo na pamet uvrstiti je u obitelj i dok su oni uvjereni da je cijela priča s njom samo neki mamin hir, meni je ona draga i trudim se pomoći joj pri integraciji u obitelj. Iako i za mene ostaje tek plus jedan.
Anyway, moja mala obitelj. Ova nova. Najdraži, ja, Branko, Eva i Crki. Crki je Crvenkapica, nova ribica koja nija ispala dostojna zamjena Oni, ali možda se integrira kad joj Najdraži promijeni vodu. I bit će nas još, to je sigurno. Niko, Bruno, Zelenko i barem jedan Alex. I još štošta.
Brm brm.

Toliko je toga o čemu bih pisala, da bih najradije odustala...
Mice su bile na sterilizaciji. Bila sam usrana. Bilo me strah. Čitala sam svašta o tome. Odlično je prošlo. Dugo sam razmišljala što da mislim o tome. Neki dan sam imala kraću raspravicu s novostečenim nećakom o tome kako to nije humano. U žaru objašnjavanja zašto to jest humano, ulovila sam se kako se preispitujem – mislim li ja to doista? I mislim. Prvo, držimo ih u stanu, što nije prirodno. No mačke su vani izložene bezbrojnim opasnostima i svakodnevno umiru po ulicama. Bila bi utopija kad bi sve mačke živjele negdje na selu, slobodne i u prirodi, a dobro zbrinute. Najkraće rečeno, ne mogu sve imati i ovce i novce. Kad su već u stanu, treba učiniti sve da bi bile najsretnije što mogu. Sterilizacija gasi nagone. Spriječit će razne bolesti, poput raka. Isto tako, smanjit će mogućnost dolaska na svijet neželjenim mačićima, koji bi kasnije živjeli u nehumanim uvjetima.
Iako se osjećam kao vještica, sretna sam što smo to učinili. Zaista mislim da je to najbolje za njih u ovim uvjetima.

Druga tema ovih dana zove se Brm brm. Brm-brmam po stanu, brm-brmam po vani, stalno brm-brmam jer sam napokon upisala auto školu. Zadnji put sam vozila u Americi prije skoro deset godina. Bila sam presretna u Bradovom pick up-u. Sanjala sam o tome da napokon legalno sjednem u auto i glumim Hakkinena. No odužilo se iz financijskih i iz fakultetskih razloga. I sad napokon brm brmam u klupi do srijede. U srijedu počinjem brm-brmati za stvarno. Nema sretnije od mene.

Treća tema - ona vječna - buđenje. Ukratko, Najdražem je dopizdilo. Grozna sam, najgroznija osoba što se tiče buđenja. Svi to znaju. Jedan prijatelj mi je uz vjenčani poklon kupio ogromnu i glasnu budilicu. Često se hvalim time kako mi je jednom neka velika bušilica radila na metar od glave, dok sam ja mirno spavala. Teško se budim jer ništa ne čujem. A kad se probudim, uvijek naivno mislim da mogu zatvoriti oči na još pet minuta... To je počelo još u prvom osnovne, kad me mama budila tako da bi me sasvim obukla još u krevetu i zatim fizički podigla na noge. Do četvrtog srednje me uredno polijevala vodom kako bih ustala. No obožavala sam tatino buđenje. Još uvijek se sjećam njegovog odlučnog glasa kako s vrata viče 'auf', uz smijeh. Iskreno, čudom se čudim da sam od pedesetak ispita na fakultetu zaspala na samo jedan. No bile su potrebne posebne metode. Prva budilica, druga – malo glasnija, i na kraju glasna muzika s linije. Toliko glasna da su mi se susjedi u domu redovito žalili na muziku u sedam ujutro.

Cijeli život imam problema vezanih uz buđenje. I razumijem zašto je Najdražem dopizdilo. On misli da je to stvar volje i odgovornosti. I samo djelomično se slažem s njim. Kriva sam kad se probudim i svjesno zatvorim oči radi legendarnih 'pet minuta' koje se redovito pretvore u barem pedeset minuta. A ponekad stvarno ne znam što se to događa kad ujutro zazvoni budilica. Ponekad nešto sanjam, npr. da mi se upalio alarm na autu. Jednostavno ga ugasim i nastavim svojim poslom – sanjanjem. I što tada?

U subotu mi je jedan pametan gospodin pričao o pravilima moje struke, o tome kako biti dobar profesor. Bit je u tome da se odmah na početku postave pravila. Znam. U provođenju tih pravila, treba biti dosljedan. Znam. A znam i to da se isto odnosi na sva zanimanja, na sve struke, kao i na svakodnevni život.
Jedan profesor uđe u razred s jasno postavljenim pravilima, imat će poteškoća na početku, prvih par tjedana dok svi ne prihvate njegova pravila i pomire se s njima. Drugi profesor uđe u razred bez pravila, smatra da treba biti fleksibilan. Taj će imati poteškoća cijelu godinu, jer nitko neće znati koja su njegova pravila. Prvoga će svi cijeniti i nakon dvadeset godina, drugoga će zaboraviti čim napuste školu.
Ukratko, postavila sam neka pravila, cjenik i radno vrijeme. Također, odlučila sam ih ponavljati koliko god treba da bi ih neki ljudi upamtili. Odlično sam se osjećala kad me jučer zvao gospodin iz prethodna tri posta. U par navrata se ispričao što me ometa u nedjelju i pitao je li prekasno da me zove u devet navečer. Iako on radi i nedjeljom, nije mu padalo na pamet tražiti da se sastanemo.
Zaista se isplati i čini se teškim samo na početku.
Odrastanje, stabilnost, integracija. Prije sam se užasavala tih stvari jer sam se užasavala same sebe. Sad se osjećam drugačije, vidim da ponešto vrijedim. Upoznajem samu sebe i jedva čekam da vidim što slijedi. A znam da će nešto uslijediti. Taj je proces kao i uređenje našeg stana – beskrajan.