nema me

Nevjerojatno je kako je nevjerojatno bilo. Anđeli posvuda. Na telefonu, u stanu, na televiziji, smješkaju se, gledaju, mašu. Sandale su otpale jer je ujutro počela padati kiša. Naravno, pomislih. Naravno da pada kiša. Tako da sad imam dodatnu nervozu što moram obući čizme na bijele hlače, i što će se svi koncentrirati na to. Dobro da je padala kiša. Nervoza se zaista usmjerila na čizme, dok se sve ostalo činilo kao piece of cake.
I prošlo je nevjerojatno brzo. Gospođe su se smješkale, gospođa pudlica je poručila da se radi o genijalnoj stvari, moj anđeo se smješkao i govorio da to ne mora biti the end of us. Naravno da ne mora i da neće biti.
Još jedna prilika, kažem Najdražem. Nemoj da bude jedna od onih koje tako olako propuštaš, kaže on.
I poruke podrške. Sve mi govori da je to velika stvar. I svi. Svi nešto čestitaju. A ja se osjećam kao mala bebica u rukama anđela, dopuštam da je tako još danas, da se slegnu dojmovi, i da uđem u svakodnevicu na jedan drugačiji način.
Tko zna kako će biti. No zvuči obećavajujuće.