nema me

Posjete majki prošli tjedan. Obiteljski tjedan. Uskrs uz šogore, svekrvu, svekra te još neke sestre, svekrve, punice, nećake... Usred svega, posjet moje majke. Grand finale: svekrva u prolazu. I bi super.
Mama se došla odmoriti. Aktivan neki odmor budući da je u četiri dana što je bila uspjela oprati četiristo mašina robe, sve kuhinjske elemente, dvaput usisati, prouzročiti dvije poplave i razbiti nešto posuđa. I ništa. Otišla je, mi se vratili svojoj svakodnevici. Bez obzira na to koliko neke ljude, neke stvari istinski volim, najviše volim svoju svakodnevicu. Je li to nezahvalno? Starački? Dosadno? Nemam pojma, ali meni je super.
Družile smo se na način koji nam nije uobičajen. Puno smo pričale. Pričale smo o tati, o mom djetinjstvu, o njezinom djetinjstvu, o Najdražem, o bratu, o sestri, o prijateljstvima, o budućnosti, o vožnji, o tati. Dotakle smo i tabue. Kako sam bježala kroz prozor, kako su mi ona i brat pronašli travu u ladici...
Nikad me nitko neće voljeti kao mama. Mother stands for comfort. Mother will hide the murderer, kaže Kate. I stvarno je tako. Pitanje je samo zašto mi je onda kad sam živjela s njom išla na živce? Upravo zbog toga. Zato što je totalno overprotective. Kad nešto zaserem, potiho će mi reći da sam zasrala, ali će na glas reći da sam ja u pravu, da sam nepogrešiva. Nerealnost.
S njom se osjećam paradoksalno. Ni ja ni brat ni sestra nikad nismo previše radili po kući – mama je uvijek govorila da stignemo, da ćemo to sve raditi kad odemo u svijet. Ona je bila domaćica, koja bi nam čak donosila sok u krevet ako smo poželjeli. I divno je čudo kako nisam razmaženija. Divno je čudo kako ja to ne želim iskorištavati kad je ona u blizini. Kako želim biti normalna. No možda i nije. Jer sam sa šesnaest i otišla u svijet. Brat i sestra nisu. I puno su razmaženiji od mene. Puno više iskorištavaju tu maminu nerealnost. U kojoj se ja mogu izgubiti nakratko. Na četiri dana. No ubrzo želim da me baciš natrag. U realnu svakodnevicu. To be the hunter, not always the hunted.