nema me

Jutros sam se odlučila za novu metodu – pričanje. Pričala sam o svemu – o prezentaciji, optimizaciji i prijavama na tražilice, o hrani za kastrate, o sinoćnjem pljusku... Najdraži me prokužio, približio se i poljubio me. Najljepši motiv za buđenje. Moja mala obitelj.
Moram priznati da me još zbunjuju ti novi odnosi, to nazivlje. Moja oriđiđi obitelj postala je stara, bivša, originalna, glavna, sporedna? Imam li ja to stare nećake i novostečene? Zatim ono – punac, svekar... mogu li ja uopće imati punca? I iznenadno privikavanje na stotine šogora i šogorica...
Idite u miru, hvala bogu, i Najdraži i ja dolazimo iz brojnih obitelji. On s četiri (polu)sestre, ja s bratom i sestrom. Sinoć smo pričali o tome koje su prednosti brojnih obitelji. Actually, nismo našli ni jednu prednost za jedince. Doduše, moja brojna (originalna, stara, sporedna, glavna) s pet je svedena na brojku četiri. Plus jedan. Plus jedan, tj. jedna odnosi se na maminu štićenicu. Djevojčica od trinaest godina, čija mama je shizofreničarka, a tata alkoholičar i koja je od rođenja na socijalnoj skrbi u samostanu. Nakon što je tata umro, mama je odlučila popuniti kuću tako da pomogne nekome sa socijalnog.
Dok mom bratu i sestri ne bi palo na pamet uvrstiti je u obitelj i dok su oni uvjereni da je cijela priča s njom samo neki mamin hir, meni je ona draga i trudim se pomoći joj pri integraciji u obitelj. Iako i za mene ostaje tek plus jedan.
Anyway, moja mala obitelj. Ova nova. Najdraži, ja, Branko, Eva i Crki. Crki je Crvenkapica, nova ribica koja nija ispala dostojna zamjena Oni, ali možda se integrira kad joj Najdraži promijeni vodu. I bit će nas još, to je sigurno. Niko, Bruno, Zelenko i barem jedan Alex. I još štošta.
Brm brm.