nema me

petak, 07.04.2006.

wake up it's a beautiful morning

Toliko je toga o čemu bih pisala, da bih najradije odustala...
Mice su bile na sterilizaciji. Bila sam usrana. Bilo me strah. Čitala sam svašta o tome. Odlično je prošlo. Dugo sam razmišljala što da mislim o tome. Neki dan sam imala kraću raspravicu s novostečenim nećakom o tome kako to nije humano. U žaru objašnjavanja zašto to jest humano, ulovila sam se kako se preispitujem – mislim li ja to doista? I mislim. Prvo, držimo ih u stanu, što nije prirodno. No mačke su vani izložene bezbrojnim opasnostima i svakodnevno umiru po ulicama. Bila bi utopija kad bi sve mačke živjele negdje na selu, slobodne i u prirodi, a dobro zbrinute. Najkraće rečeno, ne mogu sve imati i ovce i novce. Kad su već u stanu, treba učiniti sve da bi bile najsretnije što mogu. Sterilizacija gasi nagone. Spriječit će razne bolesti, poput raka. Isto tako, smanjit će mogućnost dolaska na svijet neželjenim mačićima, koji bi kasnije živjeli u nehumanim uvjetima.
Iako se osjećam kao vještica, sretna sam što smo to učinili. Zaista mislim da je to najbolje za njih u ovim uvjetima.

Druga tema ovih dana zove se Brm brm. Brm-brmam po stanu, brm-brmam po vani, stalno brm-brmam jer sam napokon upisala auto školu. Zadnji put sam vozila u Americi prije skoro deset godina. Bila sam presretna u Bradovom pick up-u. Sanjala sam o tome da napokon legalno sjednem u auto i glumim Hakkinena. No odužilo se iz financijskih i iz fakultetskih razloga. I sad napokon brm brmam u klupi do srijede. U srijedu počinjem brm-brmati za stvarno. Nema sretnije od mene.

Treća tema - ona vječna - buđenje. Ukratko, Najdražem je dopizdilo. Grozna sam, najgroznija osoba što se tiče buđenja. Svi to znaju. Jedan prijatelj mi je uz vjenčani poklon kupio ogromnu i glasnu budilicu. Često se hvalim time kako mi je jednom neka velika bušilica radila na metar od glave, dok sam ja mirno spavala. Teško se budim jer ništa ne čujem. A kad se probudim, uvijek naivno mislim da mogu zatvoriti oči na još pet minuta... To je počelo još u prvom osnovne, kad me mama budila tako da bi me sasvim obukla još u krevetu i zatim fizički podigla na noge. Do četvrtog srednje me uredno polijevala vodom kako bih ustala. No obožavala sam tatino buđenje. Još uvijek se sjećam njegovog odlučnog glasa kako s vrata viče 'auf', uz smijeh. Iskreno, čudom se čudim da sam od pedesetak ispita na fakultetu zaspala na samo jedan. No bile su potrebne posebne metode. Prva budilica, druga – malo glasnija, i na kraju glasna muzika s linije. Toliko glasna da su mi se susjedi u domu redovito žalili na muziku u sedam ujutro.

Cijeli život imam problema vezanih uz buđenje. I razumijem zašto je Najdražem dopizdilo. On misli da je to stvar volje i odgovornosti. I samo djelomično se slažem s njim. Kriva sam kad se probudim i svjesno zatvorim oči radi legendarnih 'pet minuta' koje se redovito pretvore u barem pedeset minuta. A ponekad stvarno ne znam što se to događa kad ujutro zazvoni budilica. Ponekad nešto sanjam, npr. da mi se upalio alarm na autu. Jednostavno ga ugasim i nastavim svojim poslom – sanjanjem. I što tada?

- 09:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se