nema me

Stvarno ne volim kad mi se tata pojavi u onakvome kontekstu kao jučer. Da se razumijemo, moj je tata bio jako dobar čovjek. Nešto između Majke Terezije i Crvenkapice. Za svakoga izvan naše obitelji imao je neograničeno mnogo strpljenja i razumijevanja. Naravno da su mu zbog toga trpila oba života: i poslovni i privatni. Za posao je često ispadao prenaivan, za obitelj preneodgovoran.
Svi smo to znali. Valjda sam s deset godina već bila svjesna toga da sve što mogu je truditi se biti potpuno drugačija od njega. Ha! Easier said than done. Ponesena svojim uspjesima, svojom kontrolom nad onime što radim, dopustila sam si istu pogrešku. Kako je lako pokleknuti! Dovoljno je da ti netko počne pričati o svojim brigama, o tome kako njegov posao trpi zbog nečije neodgovornosti, o tome kako mu mama ima rak štitnjače... Evo ti, izvoli! Imaš svo strpljenje i svo razumijevanje koje ti treba. Sve od mene! Ja ću ti biti najbolji prijatelj u ovome strašnome svijetu. Ja ću preuzeti sve probleme na sebe. MOJ će privatni život trpjeti zbog toga što TVOJ poslovni ne funkcionira. Iako znam koliko je bolje, ljepše i zdravije kad to ne radim. Iako u tom kontekstu ne želim biti kao svoj stari.
Sranje.

Pretvori to što se sad osjećaš kao budala u nešto konstruktivno, kaže Najdraži.
Zašto si uvijek zadajem dvostruko više posla no što je potrebno, pitam ja.

Sekundu nakon što sam objavila prethodni post, zove me spomenuti tip. Gospodin, rekla bi beskraj :). Da me hitno treba. Da mu danas dolazi poslovni partner iz daleke, daleke zemlje i da mu treba konsekutivni prevoditelj. I već tri dana igram se ja konsekutivne prevoditeljice. I istinski uživam.
I kako to protumačiti? Sreću treba izazvati. Obično se kaže da pozitivne misli izazivaju pozitivne događaje. To što sam se ja pripremala održati mu bukvicu zato što mi laže, ne bi se moglo nazvati baš pozitivnim mislima. No opet, za mene su bile. Bile su odraz moje spremnosti da se zauzmem za sebe. Da ne dopuštam ljudima da mi lažu, da me potkradaju, da mi govore što žele dok ja samo sliježem ramenima. Što može biti pozitivnije od toga?
U utorak mi je platio i nije spominjao moj daljnji rad. U srijedu sam mu rekla: čuj, ja ću raditi ovako i ovako za toliko i toliko na sat. Rekao je da cijeni to i, naravno, pristao.
Možda se to nekome čini kao najnormalnija stvar. Možda netko to tako radi otkad zna za sebe. No za mene je to velika stvar. Za mene je to ono što sam oduvijek htjela, a često, prečesto se nisam usuđivala. Za mene je to treći Newtonov. I osnovna pretpostavka za sve što planiram.

Bila sam u nekom polusnu. To čudovište ili anđeo ili nešto sasvim deseto držalo me na ispitivačkoj stolici i cerilo se. A ja sam znala da je sve u redu sve dok govorim istinu. Onu svoju istinu. Dok nema glasova sa strane, već samo iz mene.
Pa sam krenula razmišljati o lažima. Po čemu se razlikuju, zašto se nekad čine dobrima, poželjnima, iako znam da nikad nisu. Da je laž uvijek laž. Sjetila sam se bezbrojnih trenutaka kad sam pomislila da mi prijatelji lažu. Ili poznanici. I u tim sam trenucima prelazila preko toga. Njihove me laži nisu povrijedile jer sam mogla nastaviti svoj život i uz njih. Imala sam svoj zid. Tako je bilo i s članovima obitelji. Mislila sam da će život biti jednostavniji ako prihvatim mogućnost da ljudi lažu.
Drugačija je stvar u ljubavi. Tu mi laž nikad nije postala prihvatljiva. I mislila sam da je stvar u taštini.
A nije. Laganje je krađa koja stvara nejednakost. U svim odnosima. Bili oni površni ili duboki. Laž se nikad ne smije prihvatiti. Jer kad te to bezglavo čudovište prikuje za stolicu, bolje ti je da znaš što govoriš i tko govori iz tebe.
I zbog te stolice u kojoj sam se nalazila i u kojoj se još uvijek nalazim, isključivo zbog svoje žudnje za ljubavi, do koje je nemoguće doći bez istine, sve teže prihvaćam laž. To sam shvatila s onim tipom kojemu sam nešto prevodila. Očito je da je tip pronašao nekog drugoga, no svaki put kad me sretne, kaže da će me ovih dana nazvati jer mu baš treba neki prijevod. To mi je postalo nepodnošljivo.
Ne zbog taštine. Već zbog toga što imam osjećaj da me potkrada. Nema nevinih, potrebnih, poželjnih laži. Svaki put kad nekome slažeš, kradeš. Stvaraš nejednakost time što samo ti držiš nešto što pripada i nekome drugome. Istinu.

Umjesto da skraćenu verziju šaljem na mailove, odlučila sam ponešto skraćeni članak objaviti ovdje. To je zato što mi je predobar i prevažan i želim ga naučiti napamet. Napisala ga je Lisette Thooft, objavljen je u Zarezu u prijevodu Ksenije Švarc.

Mnoge se žene naljute kada se u javnosti kaže da muškarci u njihovim životima zauzimaju vrlo važno, ako ne i ključno mjesto. Životi žena se ne vrte oko muškaraca, kao što se ni životi muškaraca ne vrte oko žena. Muškarcima je posao i dalje važniji od djevojke, a žene danas imaju isti izbor - posao ili majčinstvo – do toga je dovela emancipacija.

Zarađivati vlastiti novac, plaćati vlastitu stanarinu, provjeravati ulje u vlastitu automobilu, bušiti rupe električnom bušilicom – sve to žena može i muški glas u njoj bi trebao biti zadovoljan. No ženskom glasu to nije dovoljno. Želi muškarca, idealnog muškarca.

To ne bi trebao biti problem jer prema istraživanjima, svaki muškarac za sebe misli da je idealan. Žene za sebe smatraju da su daleko od idealnoga. To je zato što žene misle da moraju ispuniti sve vrste zahtjeva zato što se uspoređuju s drugim ženama. Muškarci se ne uspoređuju s drugima. Također, žene automatski uklapaju želje muškaraca u svoju idealnu sliku žene, dok muškarci ne obraćaju previše pozornosti na ono što žena želi.

Prema nekim evolucijskim teorijama, muškarci i žene se razlikuju zato što, u interesu evolucije vrste, imaju različite zadatke. Muškarci moraju širiti svoje sjeme kod što je više moguće žena, dok žene moraju pružiti što bolju njegu tom malom broju potomaka koje nose. On se želi razmnožavati, želi samo seks, a ona želi njegovati, želi ljubav.

Ovakve teorije smrde na prost, plitak, neotesan materijalizam i kvazi-objektivnošću prikrivaju subjektivan i manipulativan skup činjenica, dopuštajući muškarcima da opravdaju neodgovorno mačističko ponašanje bez ljubavi. Nije valjda cijeli planet jednostavno tvornica mesa? Prema evoluciji, možemo vidjeti da je svrha života na zemlji svjesnost. Jednostanični organizmi su evoluirali u ribe, gmazove, sisavce i zatim u ljude. Svijest o vlastitoj osobi se razvijala kod ljudi.

Najstrašniji paradoks ženske emancipacije je taj da ženska receptivnost slijedi ono što voli: muškarca. Na žene i na kvarkove u kvantnoj mehanici odnosi se isto: ako istraživač pretpostavlja da postoje majušne čestice, one se ponašaju kao majušne čestice. Ako Freud, opsjednut svojim penisom, kaže da žena želi penis, u istom trenutku sve žene pate od zavisti prema penisu. Ako stručnjaci tvrde da želi klitorisni orgazam, žene se masovno prihvaćaju svojih klitorisa.

Važno je pitanje što će žena u meni slijediti. Malog čovjeka, koji će me iskoristiti za svoje sebične ciljeve. Ili čovjeka koji je dovoljno velik, zreo i dovoljno čovjek da mu se mogu predati u ljubavi.
Danju želim biti samostalna i emancipirana; mogu sama bušiti svoje rupe. Ali noću se želim topiti u rukama snažnog muškarca; to me čini samouvjerenijom, ispunjenijom nadahnućem, snažnijom i sretnijom. Usput i zgodnijom: studije potvrđuju da se žena osjeća ljepšom nakon što vodi ljubav. To je ono što šminka na koju žene troše mnogo novaca ne može učiniti.

Kada se žene ne bi više predavale muškarcima koji neprestance maštaju o vođenju ljubavi ali to rijetko čine, koji su toliko seksualno uzbuđeni da ne mogu zadovoljiti ženu zato što ejakuliraju čim se stvar zahukta, muškarcima s telefonima i kompjuterskim miševima zalijepljenima za svoje znojne ruke, muškarcima koji blenu, to bi potaknulo revoluciju.
Ni jedna žena ne bi dopustila da je prevare zbog novca ili sigurnosti, mlade djevojke više se ne bi morale truditi da prerano postanu seksualno privlačne, anoreksija i bulimija bi nestale, silikonski usadci i liposukcije postali bi barbarski anakronizmi.
[B]Žene se ne bi uspoređivale s drugim ženama jer bi svaka žena bila idealna.

Radim na maminom poklonu i slušam zaboravljenu muziku. Janis Joplin, Otis Redding, Tracy Chapman. Neopisivo je kako mi odgovara. No neopisivo mrzim ovakve faze. Jučer mi ništa nije išlo od ruke. Poplava u kupaonici. Htjela sam plakati, vrištati. Možda sam samo razmažena. Možda mi se svaki put kad idem doma razmaženost uvuče pod kožu. Možda mi je jednostavno ponekad dosta ovog naopakog svijeta. Možda, možda.
Jučer dramatično kažem Najdražem da bi se on na mene naljutio da je situacija obrnuta. Šta se ljutiš, uslijedilo je logično pitanje. Ne ljutim se, samo želim da znaš da bi se ti ljutio. Ne ljutim se na njega. Ljutim se na to što obrnute situacije ne bi bilo. Nije moguća. Zbog nekih osnovnih razlika među spolovima.
Legendarno mi je ono pitanje, Što žene žele? Prije me je ljutilo to pitanje, mislila sam da treba glasiti: Šta ljudi žele? Više me ne ljuti, jer stoji. Pročitala sam super tekst u novom Zarezu o tome i mislim da bi ga sve žene trebale pročitati. I svijet bi bio drugačiji. Kad bi se prestale zamarati krivim predodžbama, oponašanjem, uspoređivanjem. Kad bi zavirile duboko u sebe i shvatile što zapravo žele. One, a ne muškarci, njihove prijateljice, roditelji, svijet, Cosmo. I kad bi krenule prema tome.
Pa ne bi bilo onakvih situacija da me ljute. No kao što rekoh, mrzim ovakve faze. A Janis kaže: Don't expect any answers, dear, for I know that they don't come with age, no, no.
Članak se inače nalazi ovdje. Knock yourself out.

Danas će me mama pitati jesam li išla na groblje zapaliti svijeću. A ja ću joj reći da svaki dan palim svijeću u stanu. Obljetnica smrti. Ceremonije koje su oni zamislili su paljenje svijeće i misa. Misa na kojoj će pop govoriti o životu is smrti, a koja će za mene završiti s Hvala bogu.
Imam ja svoje ceremonije. Ispijanje kave ujutro uz stotine cigareta. Na prvoj godini faksa imala sam i jedan ritual prije ispita: odlazak iz sobe uz Massive Attack - Man next door, spremanje pera u ruksak i jedna cigareta ispred Riječke banke. Nevažno.
Iako ne želim ceremonije danas, moj dan počinje prisjećanjem onoga što se desilo prije točno godinu dana. Na blogu sam pisala o strahovima. Slušala sam Smashing Pumpkins - Disarm i u sebi pjevala 'Neka se čudo desi'. Bila sam strašno umorna. Gotovo cijeli dan sam provela u dnevnom boravku, zaogrnuta dekom i uglavnom plakala. Znala sam da će Dan žena biti taj dan.
Dan koji mi neće biti obilježen slavom žena ni šogoričinim rođendanom već obljetnicom jedne smrti...
No, odlučila sam. Bez ceremonija. Bez rituala. Život je krvnik smrti. Ne mogu vjerovati da je prošlo već godinu dana...
Umjesto dijela

Ljubimo se prije nego što će zaključati vrata. Gasim TV i selim šalicu i pušački pribor u sobicu. Provjerim mail, pogledam blog, prolistam Zarez. Palim zvučnike i upuštam se u ponovno slušanje Manicsa. Palim laptop i selim rekvizite za manji stol. Vadim rječnik. Prije prepuštanja prevođenju, dodat ću još par rečenica svojim pričicama.
Nije li život divan?

Uz dužnu ispriku James Deanu, morala sam ovo napraviti:

Ona je na samrti. Svako toliko, i to sve češće, prevrne se i izgleda mrtvo a pokrene se samo kad je Najdraži malo dotakne, kad joj izmasira srce. Ne možemo organizirati sprovod sve dok se Ona tako prevrće.
Grozno je vidjeti tako malo stvorenje kako umire. No iskreno, dotiče me se to koliko i nekoliko desetaka mrtvih u Palestini, Iraku ili Iranu, ili oni mrtvi pod krovovima europskih gradova ili one stotine mrtvih na egipatskom brodu. Ružno je vidjeti, ružno je čuti, ali ne marim.
Zanimljiva je ta smrt. Boli samo kada je blizu. Kad je daleko, kad mi je strana, kad se radi o nerazumljivom biću poput ribice, onda je ok, part of the process, nešto što se svakodnevno događa. A istina je sasvim drugačija.
Smrt ne boli. Život boli. Mene ne boli onaj utorak prošle godine kad je nastupila smrt, kad je zapravo došla kao spasitelj, kad smo svi već bili umorni od čekanja. Bole me svi oni utorci u kojima je nastajala bolest. Svi oni utorci u kojima sam možda i ja bila uzrok te bolesti. Svi oni utorci kojima bi on posezao za alkoholom kako bi mu se život činio lakšim.
Ne razumijem život svoje ribice. Možda je i ona imala svoj little empire, no ja ne znam za njega. Kao što ne znam ni za one malih Japanaca kojima prijete potresi. I ne želim znati, dovoljno mi je ovo što imam.
Ribici ćemo organizirati dostojanstven sprovod. Pustiti joj My Little Empire i zahvaliti joj što je bila toliko strpljiva i dopuštala mačketinama da piju iz njezinog carstva. Najdraži se možda prisjeti njenih družbenika koje je ona tako slasno pojela. I to je to. Zaboravit ću ribicu jer prava sjećanja na nju ni ne postoje. Neka druga ostaju da iz njih učim, da u njima uživam ili da jednostavno bole.