nema me

Stvarno ne volim kad mi se tata pojavi u onakvome kontekstu kao jučer. Da se razumijemo, moj je tata bio jako dobar čovjek. Nešto između Majke Terezije i Crvenkapice. Za svakoga izvan naše obitelji imao je neograničeno mnogo strpljenja i razumijevanja. Naravno da su mu zbog toga trpila oba života: i poslovni i privatni. Za posao je često ispadao prenaivan, za obitelj preneodgovoran.
Svi smo to znali. Valjda sam s deset godina već bila svjesna toga da sve što mogu je truditi se biti potpuno drugačija od njega. Ha! Easier said than done. Ponesena svojim uspjesima, svojom kontrolom nad onime što radim, dopustila sam si istu pogrešku. Kako je lako pokleknuti! Dovoljno je da ti netko počne pričati o svojim brigama, o tome kako njegov posao trpi zbog nečije neodgovornosti, o tome kako mu mama ima rak štitnjače... Evo ti, izvoli! Imaš svo strpljenje i svo razumijevanje koje ti treba. Sve od mene! Ja ću ti biti najbolji prijatelj u ovome strašnome svijetu. Ja ću preuzeti sve probleme na sebe. MOJ će privatni život trpjeti zbog toga što TVOJ poslovni ne funkcionira. Iako znam koliko je bolje, ljepše i zdravije kad to ne radim. Iako u tom kontekstu ne želim biti kao svoj stari.
Sranje.

Pretvori to što se sad osjećaš kao budala u nešto konstruktivno, kaže Najdraži.
Zašto si uvijek zadajem dvostruko više posla no što je potrebno, pitam ja.