Umjesto da skraćenu verziju šaljem na mailove, odlučila sam ponešto skraćeni članak objaviti ovdje. To je zato što mi je predobar i prevažan i želim ga naučiti napamet. Napisala ga je Lisette Thooft, objavljen je u Zarezu u prijevodu Ksenije Švarc.
Mnoge se žene naljute kada se u javnosti kaže da muškarci u njihovim životima zauzimaju vrlo važno, ako ne i ključno mjesto. Životi žena se ne vrte oko muškaraca, kao što se ni životi muškaraca ne vrte oko žena. Muškarcima je posao i dalje važniji od djevojke, a žene danas imaju isti izbor - posao ili majčinstvo – do toga je dovela emancipacija.
Zarađivati vlastiti novac, plaćati vlastitu stanarinu, provjeravati ulje u vlastitu automobilu, bušiti rupe električnom bušilicom – sve to žena može i muški glas u njoj bi trebao biti zadovoljan. No ženskom glasu to nije dovoljno. Želi muškarca, idealnog muškarca.
To ne bi trebao biti problem jer prema istraživanjima, svaki muškarac za sebe misli da je idealan. Žene za sebe smatraju da su daleko od idealnoga. To je zato što žene misle da moraju ispuniti sve vrste zahtjeva zato što se uspoređuju s drugim ženama. Muškarci se ne uspoređuju s drugima. Također, žene automatski uklapaju želje muškaraca u svoju idealnu sliku žene, dok muškarci ne obraćaju previše pozornosti na ono što žena želi.
Prema nekim evolucijskim teorijama, muškarci i žene se razlikuju zato što, u interesu evolucije vrste, imaju različite zadatke. Muškarci moraju širiti svoje sjeme kod što je više moguće žena, dok žene moraju pružiti što bolju njegu tom malom broju potomaka koje nose. On se želi razmnožavati, želi samo seks, a ona želi njegovati, želi ljubav.
Ovakve teorije smrde na prost, plitak, neotesan materijalizam i kvazi-objektivnošću prikrivaju subjektivan i manipulativan skup činjenica, dopuštajući muškarcima da opravdaju neodgovorno mačističko ponašanje bez ljubavi. Nije valjda cijeli planet jednostavno tvornica mesa? Prema evoluciji, možemo vidjeti da je svrha života na zemlji svjesnost. Jednostanični organizmi su evoluirali u ribe, gmazove, sisavce i zatim u ljude. Svijest o vlastitoj osobi se razvijala kod ljudi.
Najstrašniji paradoks ženske emancipacije je taj da ženska receptivnost slijedi ono što voli: muškarca. Na žene i na kvarkove u kvantnoj mehanici odnosi se isto: ako istraživač pretpostavlja da postoje majušne čestice, one se ponašaju kao majušne čestice. Ako Freud, opsjednut svojim penisom, kaže da žena želi penis, u istom trenutku sve žene pate od zavisti prema penisu. Ako stručnjaci tvrde da želi klitorisni orgazam, žene se masovno prihvaćaju svojih klitorisa.
Važno je pitanje što će žena u meni slijediti. Malog čovjeka, koji će me iskoristiti za svoje sebične ciljeve. Ili čovjeka koji je dovoljno velik, zreo i dovoljno čovjek da mu se mogu predati u ljubavi.
Danju želim biti samostalna i emancipirana; mogu sama bušiti svoje rupe. Ali noću se želim topiti u rukama snažnog muškarca; to me čini samouvjerenijom, ispunjenijom nadahnućem, snažnijom i sretnijom. Usput i zgodnijom: studije potvrđuju da se žena osjeća ljepšom nakon što vodi ljubav. To je ono što šminka na koju žene troše mnogo novaca ne može učiniti.
Kada se žene ne bi više predavale muškarcima koji neprestance maštaju o vođenju ljubavi ali to rijetko čine, koji su toliko seksualno uzbuđeni da ne mogu zadovoljiti ženu zato što ejakuliraju čim se stvar zahukta, muškarcima s telefonima i kompjuterskim miševima zalijepljenima za svoje znojne ruke, muškarcima koji blenu, to bi potaknulo revoluciju.
Ni jedna žena ne bi dopustila da je prevare zbog novca ili sigurnosti, mlade djevojke više se ne bi morale truditi da prerano postanu seksualno privlačne, anoreksija i bulimija bi nestale, silikonski usadci i liposukcije postali bi barbarski anakronizmi.
[B]Žene se ne bi uspoređivale s drugim ženama jer bi svaka žena bila idealna.
