nema me

srijeda, 10.06.2009.

Ne postoji ništa ljepše od jutrom te vidjeti uz sebe

Negledljiva ljepoto...

- 02:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 30.05.2009.

all those days spent together when i wished for better

tako je malo vremena, a tako puno ideja. i onda zapnem za jednu i držim je se pa pogledam seriju gdje je sve zeleno i... the grass is always greener on the other side. choices in life. životni poziv, rekla bi moja šogorica. odlučiti se za izbor ili odlučiti se za kulturu, obrazovanje, tradiciju, prekrasan jezik, puno trave, zelene trave, zelenila... ili za izbor? kad malo razmisliš, koliko ti zapravo znači snijeg? kad malo pogledaš, puno. a nemaš ga već cijelo desetljeće. istina. imaš more. no opet kad malo bolje razmisliš, nema mora ni preko atlantika. if you know what I mean... znači, tvoja je ideja zasnovana na čistoj, nepatvorenoj sebičnosti? jest. koji je temelj te sebičnosti? snijeg? možda. ali ja zapravo ne znam ima li gore snijega. izguglaj. jesam. ima. ok, ne radi se samo o snijegu, da se razumijemo. nego? o jeziku. ti i tvoj jezik. o kulturi. da, svaki dan si u kazalištu. o tradiciji. danas si vidjela da jedan vrtić u rijeci nudi montessori princip, ali kad si vidjela da se radi o vrtiću u sklopu samostana, rekla si - samo da te podsjetim - gnjusno. tradicija nije isto što i religija. što je tradicija? čaj u pet? ja volim svoje tradicije. koje? one o odlasku na kavu petkom? recimo. e, pa nisi baš majstor od tradicije, ajmo dalje. obrazovanje. obrazovanje? obrazovanje. čije? od moje kćeri. od najdražeg. moje. obrazovanje? obrazovanje. ok, tu nemam što prigovoriti. sigurnost! sigurnost? da, mislim da nikad neću zaboraviti riječi omraženog mi simona (koji mi je, btw, postao najbolji frend) - as a soft Englishman, I did find Croatia quite aggressive... sigurnost. ok, istina, morali smo tražiti po raznim mapama koja su sigurna područja tamo preko, ali što je s onim da nas oni nikad neće prihvatiti? jebe mi se. da? da. prihvatili, ne prihvatili, jebe mi se. kao da sam ja društveno biće. družim se s ljudima samo zato što je bubici potrebno društvo. da nema nje, ne bi ni mene bilo. da nema mene, ne bi ni nje bilo. zanimljivo. ali zaista, ona je najbitnija u cijeloj priči. stoga - SIGURNOST. ili izbor? SIGURNOST. ma koja jebena sigurnost? ne znam, ali Englezi zaista jesu soft. otkud ti to? neam pojma... dojam. no jedno znam zasigurno. što? to je da je ova država najnesigurnija na svijetu. to je da ne želim da odrasta uz sanadera i njegove neobrazovane pizdune. to je da je razina agresije u ovoj državi narasla preko granice koju je moguće kontrolirati. to je da joj se u parku loren nabacuje s puškom u glavu i ja se ne osjećamo sigurno kad to radi. jer svi znamo da će loren jednog dana postati ubojica luke ritza, arnold uremović, loren s puškom ili tenkom. ja to više ne mogu. ne mogu više gledati sanadera ni jadranku kosor ni milanovića ni bandića ni raznorazne ministre šukera, luđaka primorca, ne mogu više gledati keruma i njemu slične, ne mogu više slušati male poduzetnike kako izbjegavaju plaćati račune, ne mogu slušati radnice koje rade za velike poduzetnike kako smišljaju isprike za svoje velike gazde, ne mogu više gledati severinu ni simonu ni nikolinu pišek, ne mogu više gledati rtl hrvatska s amelom ćilić i ostalim kretenima koji pojma nemaju o tome koja su to osnovna pitanja u novinarstvu, ne mogu...

- 04:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 04.04.2009.

you'd kill yourself for recognition; kill yourself to never ever stop.

No pitanje je bismo li bili tu gdje jesmo da smo normalni?
I sva druga K pitanja (kamo, kuda, kako, kada) odjednom postaju jasna i valjaju odgovore kao komad tijesta za pizzu i bacaju ga u zrak da bi pali natrag u ruke vještog franchisora, jebeš franchiseeje.

- 05:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 26.04.2008.

I'm a lonely little petunia in an onion patch, oh won't you come and play with me

Volim se s vremena na vrijeme pogledati u ogledalo i zaključiti par stvari. Zgledaš jako loše, kaže ona. I smije se, kučka. Kad zgledaš. Mogla bi ponekad i oprati tu kosu. Čak si je i viklere kupila mačka. U ormariću ti stoje pincete. I trakice s voskom. I krema. Pa zašto onda pobogu ne poduzmeš nešto s onim, znaš, suvišnim dlakama. Trbuh ću preskočiti. Jesam. Jedva. Jedino dobro na tebi su eventualno cice, a ni one nisu bogzna što. Uostalom, trenutno služe svojoj svrsi, pa ih ni ne gledaj. Što će biti od tebe kada prijeđeš tridesetu (da, počelo je, počelo).
A ona se samo smije. Sjetila se kako joj se jeo Monte koji je ugledala u frižideru, no odlučila ga je ostaviti jer joj je žao to pojesti. Ipak je to od bebe. Takve misli od razmažene i sebične balavice... Jednostavno čovjeka vesele.

- 02:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.07.2007.

Kad mama kaka, i beba kaka

Isprva je sve bilo tako čudno. Voliš to malo biće i radiš sve kako bi bilo sretno, a ono ništa. Kao da sve što radiš, radiš krivo. Nema savršenih roditelja, samo dovoljno dobrih.
I onda se jednog dana taj mali anđeo odluči nasmiješiti svojim roditeljima. I nastavi se smiješiti. I priča i brblja i ciči i znaš da je sretna što te vidi. Skoro pa te voli. Nije to uvjet, ali žudiš za potvrdom. Sebe kao roditelja.
Svi kažu sve se promijenilo. Ne bih ja rekla da se puno toga promijenilo. Samo je sve puno, puno bogatije. Samo se puno više smijemo. I nas dvoje smo čvršći no ikada. Sigurniji u sebe i jedno u drugoga. Trenutno nema mjesta glupostima u našim životima. Važi samo ono što je važno.
Nema savršenih roditelja. Samo dovoljno dobrih. Nadam se da to jesam.

- 13:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 28.04.2007.

our angel born on april 15

Image Hosted by ImageShack.us

- 15:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.03.2007.

Zapravo nisam uopće sretna. Nekako sam mislila da će sve to izgledati drukčije. Prokleta ta moja očekivanja. Uvijek me na kraju učine jadnom.
Zapravo sam nesretna što sam u ovome stanju. Deveti mjesec trudnoće, a ja se ne osjećam smireno i spokojno i u blaženom iščekivanju. Ja ne odmaram i ne gladim trbuh. Nitko me ne hrani sladoledom i nitko mi ne masira stopala. Ne, tako ne izgleda moj deveti mjesec trudnoće.
Ja sam prvenstveno još u šoku zbog još jednog velikog gubitka. Moja velika prijateljica, saveznica, moja velika pričalica i kreštalica odlutala je predaleko i ravno pod kotače nekog nesavjesnog mulca. I ne krivim njega, ne krivim nju, već krivim sebe što je nisam pustila da slobodno ulazi i izlazi iz spavaće sobe, jer mislim da bi te noći radije spavala meni uz glavu nego lutala tako daleko.
Tako stvari stoje. I izgubila sam je. Nje više nema, a ja osjećam prazninu. Još jednu u svom pokvarenom srcu.
Ne, ja ne ležim i ne gladim trbuh, već radim. Prevodim knjigu. Big deal. S kojom ću se moći upisati u Društvo. Još bigger deal. Ne znači mi to ništa. Ništa mi ništa ne znači.
A on? On kojega se toliko trudim poštediti svojih hormona, prema kojemu sam tako oprezna da ga ne bi povrijedile moje trudničke pizdarije. Zbog kojega se trudim biti normalna, i smijati se i obavljati...
On ode na momačku večer, odgleda striptiz, nazove me da mi kaže kako uskoro kreće i dođe sat i pol kasnije. Sve to dok ja doma režem vizitke koje treba dovršiti do sutra.
Ne, nisam ni najmanje sretna. Ne osjećam spokoj niti blaženstvo. Osjećam gorčinu. Ne znam gdje sam, ne znam što sam. Ne znam zašto sam. Ništa mi od svega ovoga više nema smisla.
I nalazim se kako stvari obavljam mehanički. Upravo onako kao u ovo vrijeme prije dvije godine. I jedina stvar koja mi ima smisla je plač.

- 07:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 20.12.2006.

the colors of my father's dreams faded without a sound

Henry VIII se potpuno raspizdio. Nijedna od tih obećavajućih, prpošnih, slatkorječivih ljepotica nije mu uspjela roditi sina. Sama kopilad, mrtvorođenčad i ženska čeljad. Niti jedan, jedini zdravi dječak. Tko se ne bi raspizdio? A morao je napraviti zakonitog sina, u tom je grmu ležao zec. Imao je on sinova po cijeloj zemlji, ali mu kurvin sin Wolsey niti jednog nije htio ozakoniti. Pa je popizdio. Rastavljao se. Od žena, od države, od crkve. Rubio glave.
A sve to stoga što je slušao svog oca na samrti.
- Henry, što je potrebno da bi bio dobar kralj?
- Osvajati. Bogatiti sebe i zemlju. Ponoviti Agincourt. Biti odlučan. Ummm. I te stvari. Ono.
- Da, ali obitelj stoji iznad svega.
- Jest, točno.
- Oženi Catherine. Treba nam Španjolska. Neka ti rodi sina.
- Ali Catherine je Arthurova.
- Jebeš Arthura. On je mrtav.
- True.
- Ona je dobra žena. Neka ti rodi sina.
I netko povikne: Kralj je mrtav. A netko drugi: Long live the king!, referirajući se pritom na mulca širom otvorenih usta koji je ostao blejati u očevo žuto tijelo.

Budalo, viknula bi mu Džamejsi i bacila cipelu u zid.

Iziđi iz kafane, rekao bi mu Karl Marx. Posljednje su riječi za budale koje nisu rekle dovoljno za života.

Mick Jagger bi mu iskrivio usnice preko svih paralela i meridijana u očaravajuće, zategnuto: Well, you can't always get what you want.

Kužim te, stari, rekla bih mu ja. ALI, iako je prilično jasno što je stari sedmi htio reći i iako je nedvosmisleno to što je naumio za tebe, ne možeš biti tako lud. Interpretiraj riječi na drugi način. Zašto zanemaruješ sve ovo drugo što je rekao? Zar nije rekao i da je obitelj najvažnija? Zar nije rekao da vam treba Španjolska? Zar stvarno misliš da bi te volio gledati kako se glupiraš s onom Boleynicom, kako te vrti oko malog prsta, kako si iznevjerio svoju dobru ženu? Samo zato što je rodila nekoliko mrtve djece. Nije ti to OK, Henryče. Da si bio doma i pazio na svoju trudnicu umjesto što si se jebao okolo, sad bi već imao sina.

I još nešto, osmi putniče. Meni je i bratu naš stari rekao da se sredimo prije nego što je umro. To su mu bile posljednje riječi. Sredi se. Kako bi ih ti protumačio?
Obukao Armanijevo odjelo?
Napio se k'o svinja?
Okupao se?

Ili bi izašao iz kraljeve odaje kao kralj i kao čovjek. Zaboravio na kukavičluk i suočio se sa svijetom. Odrastao. Pokazao zube problemima, nasmijao im se u lice, dokazao da si svoj.

Ne bi, Henry, ne. Nisi dostojan očevih riječi. Da jesi, ne bi umro od sifilisa.

- 13:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 08.12.2006.

money-making is a wonderful thing

Nas dvoje u frenetičnom kapitalističkom divljanju za novcem. Tako je Najdraži nazvao ovaj neverending and all-expanding proces u kojem smo se našli. Doktorica mi se smije: Sve žene prestanu raditi kad zatrudne, a ti se razletiš na sve strane. Pa se čudi: Zašto se ne prijaviš negdje, pa prijaviš komplikacije u trudnoći, pa da dobivaš novce od države? Kao sve ostale.
Zato što... Ne želim više slušati kako sve ostale. Dosta mi je pročitati što sve baljezgaju po forumima da mi se zgadi što radi većina. Uostalom, zar bih stvarno željela uklopiti se u masu svih onih zahtjevnih, uplakanih, zabrinutih, zatezajućih osamdesetikilašica? Ne želim konstantno misliti da mi netko nešto duguje zato što sam se seksala i s Najdražim napravila malo govance (iako, bilo bi lijepo da mi se ponekad netko digne s mjesta za trudnice u busu, he he).

Ne želim pričati protiv trudnica, to se ne smije. Ali majke ti, što one pričaju tamo po tim forumima! Posebno je zanimljivo naići na oznake MM i MD, koje označavaju njihove muževe/dečke. Takve smo mi žene, volimo se uspoređivati. Jedna kaže: MM meni stalno ide po sladoled usred noći, pa bi onda sve one sladoled usred noći. Druga kaže: MD je meni divna potpora, svaku večer mi utrlja kremu protiv strija i izmasira noge. Odjednom svakoj od njih otiču noge navečer i one bi masažu stopala, ali baš navečer. Zar ja nisam dovoljno dobra, zar je Sonja, Ana, Tanja, Ivana bolja od mene kada to dobiva, a ja ne?
Sve žene prestanu raditi kad zatrudne... Da, i onda govori kako je MM-u teško jer radi dva posla i stalno je umoran i nema vremena za posvetiti pažnju njezinim hormonalnim prohtjevima. Kako je MD zabrinut jer su se našli u financijskim problemima. Pa to objašnjavaju činjenicom da su muškarci s Marsa, a žene s Venere. Znate, muškarci jedino brinu kako zbrinuti to dijete, kako financijski podnijeti treću osobu u kući. Pa vam nemaju vremena za glađenje trbuha i radovanje prvom udarcu u trbuhu, jer su im samo financije (kojih nikada nema dovoljno) na pameti.
I uvijek savjeti: Razgovaraj s njim. O čemu će ona razgovarati s MM-om ili MD-om, kada po cijele dane bleji u TV i čeka da se on vrati s drugog, trećeg posla i da joj donese sladoled i izmasira stopala? Otkud krenuti? Od hormonalnih prohtjeva ili od briga kako on neće biti dobar otac jer već sada nema vremena za poslušati bebača u trbuhu ili od računa za struju koji ona nema pojma kako će platiti?

Uh, zanijela sam se. Nisam li rekla da neću pričati protiv trudnica? Zapravo ne želim znati kako druge to prolaze ili su prošle. Zapravo ne želim slušati savjete o trudnoći, kao ni savjete o odgoju, kao ni savjete o odnosu s mužem. Moje posjete forumu bile su zapravo mazohističko jutarnje iživljavanje jedne trudnice pritisnute hormonalnim napadima. Nikada više. Jer nas dvoje sve to drukčije shvaćamo.
Volimo situaciju u kojoj smo se našli. No istina je da su nam se apetiti povećali, i doslovno i preneseno, i da jednostavno moramo zarađivati više. I krenusmo. Oboje. U zarađivanje. U pretvaranje jednih hrpica papira u druge hrpice papira.

Teško mi je objasniti kako je netko s tako negativnim i nezdravim stavom prema novcima postao ovakav. Onakva ja postala ovakva ja. Ma ne, zapravo mislim da se moj stav prema novcima nikada nije promijenio. I dalje ne volim novce. Ali, volim zarađivanje. Kao prevođenje. Pretvaranje jedne skupine znakova u drugu skupinu znakova. Igra i dešifriranje. Zarađivanje je ista stvar. Recimo, kada tiskamo vizitke. Isprintaš i izrežeš papire, staviš ih na hrpu i jednostavno ih zamijeniš drugom hrpom papira. Potom tu hrpu papira zamijeniš za nešto drugo. Stan, recimo. Nije baš tako jednostavno, ali za ono u međuvremenu zadužen je Najdraži. Osoba kojoj se sposobnost za matematiku budi prije ostatka mozga. Probudi se ujutro, stavi kavu, uzima papir i olovku i reda računice. Jednadžbe sa stotinama nepoznanica. Ako ovu hrpu papira damo ovoj banci, ostaju nam iksići za onu banku i za onu treću banku i za stan i za režije i za gladne, gladne mice i za gladnu, gladnu mamu i za gladnog, gladnog tatu. Konstantni iksići koje zajedničkim snagama zamijenjujemo hrpicama papira.

Zapravo nemam pojma kako to djeluje (a ne govorim o Oustu). Toliko iksića, a nikada se nismo našli u financijskim problemima. Zbunjuje me okolina, ljudi koji se konstantno žale kako nemaju novaca. Kako moraju platiti ovo, kako moraju platiti ono, i kako im nikada ne ostaje ništa novaca. Mi smo godinu i pol živjeli isključivo od njegove plaće. Od 4.500,00 kuna. U tih smo godinu i pol izgradili kuću na moru, uredili dva apartmana, pokupovali novi namještaj za svoj podstanarski stan, platili meni vozački, pomagali roditeljima, naputovali se, natulumarili se...

Najmanje su mi jasni oni ljudi kojima su roditelji velika podrška. Ne samo da naši nama nisu, nego nam često predstavljaju i dodatni trošak. Moj je tata umro i ostavio mami dugove, od Najdražeg mama radi k'o konj u Njemačkoj i jedva zarađuje za sebe, tata mu živi od male penzije.
Što bude onim ljudima koji rade, a žive pod roditeljskim krovom, ne plaćaju stan, ne plaćaju režije, samo ponekad moraju dati novce za hranu, da kažu kako nemaju novaca? Za što to točno nemaju novaca? Koje novce točno očekuju? Na što troše? U pravilu, to nisu ljudi koji voze skupe aute ili kupuju skupu tehniku ili koji štede za stan, obitelj, crne dane. Oni zapravo nemaju novaca.

Pa otkud nama onda tek novci? Mi se stvarno nikada, ali baš nikada nismo našli u financijskim problemima, pogotovo ne onakvima o kakvima većina priča. Nikada se, baš nikada nismo našli u situaciji da si nešto ne možemo priuštiti. U čemu je recept? U stavu? U riskiranju? U strpljenju? U konstantnim računicama? U podsvjesnoj mržnji prema novcima kojih jedva čekamo da se riješimo?

Ne, stvarno ne znam kako to djeluje. Jer otkad sam se ja zaposlila, kao da se kupamo u novcima. Kupujemo stan. Samo tako. Iz hrpice u hrpicu. No bojim se da za to nije zaslužno moje pretakanje iz hrpice u hrpicu. Bojim se da živim s financijskim genijem. Ili imamo tajni račun za koji ja ne znam.

- 10:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 28.11.2006.

I've been through the desert on a horse with no name

Predah. Uzela sam si ga, bez obzira na to što itko mislio o meni. Treba mi. Treba nam. U školi su me mislili obradovati viješću da mogu ostati još, na zamjeni za profesoricu hrvatskog. Rekoh, ne hvala. Imam nešto puno bolje na umu. Hvala, ali nije to za mene. Osnovna se škola promijenila. Brdo neodgojene dječurlije koja dolazi u školu u štiklama, s petardama, u dekolteima, našminkana, bez knjiga, s rječnikom narkomana i prosjaka, koja ne poštuju ni školu, ni roditelje, ni profesore, koja se nastavnicima obraćaju s Ti i koja se za vrijeme sata gađaju, u najmanju ruku, upotrijebljenim ulošcima... Ne, nije to za mene. Da nisam u ovome stanju, možda bih i mogla. Ovako me previše sve to dira.
Ima dobre djece, i zavoljela sam ih i oni mene, ali u žestokoj su manjini. To je onih par koji bi zapljeskali na moje izjave tipa "Slušam sve osim narodnjaka". To je onih par koji bi me ostali nakon sata nešto pitati. Koji bi naučili ono što sam predavala, iako sam samo "mala na zamjeni". I imam misiju. Svrstati svoje govance u tu skupinu, u tu manjinu. Ne čini mi se to tako teško. Ključne riječi: roditeljska ljubav, roditeljski odgoj, sigurnost doma.
Ne znam. Sve se promijenilo onog dana na stanici kad sam osjetila četiri njegova (srednji rod jer se radi o 'malom govancu') udarca. It's really alive and it's really kicking. Misli o roditeljstvu su ovladale mnome. Potpuno. I iscrpljivao me rad u školi jer me iskreno boljelo to što neki rade od svoje djece. No teško je objasniti zašto sam ta tri tjedna doživjela kao križni put, zašto mi je to sve tako teško padalo. Jer ja sam u drugom stanju i teško je išta objasniti onima u prvome stanju. I malo njih ima razumijevanja za sva moja stanja. Zbunjena sam i smušena i izgubljena, nemam pravih riječi i ne znam baš obavljati stvari. Stalno samo razmišljam o djeci i o svijetu i o ispravnim izborima. Pitam se koliko će to trajati. Nadam se da ću barem nakon poroda preuzeti kontrolu nad svojim djelima, mislima i osjećajima.
No osim što mi je izraz 'neodgojena mularija' ušao u svakodnevni rječnik te time činim još jednu dosadnu trudnu jedinku na svijetu, ostalo je predah i čekanje. Sa stanom su stvari krenule svojim tokom. Mi smo ga kaparirali, pronašli rješenje za kredit, predali papire i sada čekamo. Ako nam svemir bude naklonjen, selimo do sredine veljače.
Predah i čekanje. Uz kavicu, radio, mice i laptop. I blaženi kaos u glavi.

- 13:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 03.11.2006.

I have drawn into myself so much that I literally do not see any other people anymore

Jedni su od onih dana. Kad prolaznicima kažeš 'Dobra večer' u rano jutro. Kad moraš dva, tri ili četiri puta provjeriti jesi li uopće navukla hlače danas. Kada se pokušavaš češljati krivom stranom četke, pričati na mobitel držeći prednju stranu u zraku (i čudiš se, čudiš zašto tako slabo čuješ), pisati krivom stranom kemijske... Kada nisi podobna za odrađivati odgovorne poslove jer bi se lako moglo desiti da na krivu adresu pošalješ krivi mail, da krivoj osobi izlaneš krive podatke, da krivo izračunaš... Pitam se kako doktori proživljavaju ovakve dane. Neurokirurzi, recimo.
Nisam neurokirurg. Možda baš zato što mi se često događaju ovakvi dani. A možda i zato što oduvijek mrzim doktore, njihovu bahatost, svemoćnost i opću nehumanost. Prva doktorica koju sam imala uvijek se derala na mene. Da šta tako tiho pozdravljam! da je moram gledati u oči kad joj odgovaram! da kad ću početi dolaziti bez mame!
A sada ih još više mrzim, otkad je moj precijenjeni šogor precijenjeni doktor I-am-so-cool-and-almighty-and-independent-and-will-never-ever-need-anybody's-help-because-my-daddy-is-the-king-of-the-universe kardiokirurg odbio biti sudužnik u našem kreditu. A molili smo ga da bude samo godinu dana, dok sudužništvo ne preuzme moja sestra almighty-but-unaware-of-that doktor specijalizant za godinu dana kada je zaposle za stalno...
Košmar.
Bio je jedini iz obitelji koji trenutno ima dovoljno veliku plaću za sudužnika u našem kreditu. Ali ne može on, ne želi otplaćivati ničije kredite, on ima izbor i on bira da neće biti. A kada je imao izbor hoće li im moja mama dati hipoteku kako bi kupili svoj stan, izbor nije bio tako lak. Izabrao je da hoće. Nikada neću moći razumjeti takve ljude.
No razumijem nas. Iako ne baš sasvim. Jer, ne odustajemo. A nismo Hercegovci, nemamo neku religiju, nismo dio neke ludouporne sekte, nemamo čak ni ultraplemeniti cilj poput recimo Schindlera. Samo želimo kupiti stan. Za nas petero, svoju malu obitelj.
I ne odustajemo. Sve ćemo napraviti. I kada prođemo sve banke i kada nam u svakoj kažu da mi sestra ne može biti sudužnik jer im potvrda da će za godinu dana biti zaposlena za stalno nije dovoljno osiguranje, pronaći ćemo način. Znam to. I do kraja siječnja smo u onom stanu. Da, baš onome. S dva balkona, s vrtićem i s kadom. Upravo u tome stanu, čiji prodavatelji već prijete da će ga prodati nekome drugome, jer nama sve to predugo traje... Baš u tome stanu ćemo biti do kraja siječnja.
Samo da preživim ove dane. Stresno je. Sljedeći tjedan idem na zamjenu u školu, predavati engleski tri tjedna. Sljedeći tjedan imam ispit za sudskog tumača. Sljedeći tjedan su mi rokovi za predati kartice i kartice teksta.
Ukratko, moram se skoncentrirati. Obrisati krvavi nos, okrenuti češalj na pravu stranu, doublecheckirati koje je doba dana prije no što nekoga pozdravim... Moram se skoncentrirati jer do kraja siječnja želim biti u onome stanu. A ne u Lopači.

- 11:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 20.10.2006.

through early morning fog i see visions of the things to be

Danas je zaista prekrasan dan. Zaista. Ova kiša i ovo tmurno vrijeme potpuno me smiruju. A treba mi smirenje jer sam ovih dana na iglama. Znam, nije mi pametno previše se živcirati u ovome stanju i trebala bih se koncentrirati na prenošenje pozitivnih vibri malom bebaču šta lamata po mom trbuhu, no... Ne mogu ne razmišljati i ne trzati se i ne zamišljati 'što ako...'. Eh, taj što ako je najteži dio.

Ova je godina zaista pomalo snovita.
Postala sam prevoditeljica (za pola mjeseca i sudski tumač, no to mi nikada nije bio san pa nije ni važno) i aktivno počela raditi ono što volim.
Zatrudnila sam s najdivnijim čovjekom na svijetu.
Završili smo kuću na moru.
Položila sam vozački.
I kao bonus, s tim najdivnijim čovjekom vodim obrt, koji malo pomalo počinje poslovati kao ozbiljna firma što će nam jednog dana omogućiti da oboje radimo od doma.

Bilo je poteškoća. Prvo psiholozi. Pa stotine molbi za posao. I uvjeravanja ljudi oko sebe, koji ti govore da je vrijeme da potražiš posao u školi, državnoj firmi i kako te molbe očito neće donijeti kruha. Ušutkala sam ih sada kad radim za pet firmi i uredno dobivam plaću na svoj devizni račun. Bio je tu i kreten od instruktora koji mi izjavljuje kako ću položiti samo nakon što mu budem spremna 'nešto dati' i sve češće ubacuje moje sise u svoje komentare. Najdraži je otišao do šefa i namjestio mi novog instruktora - divnog obiteljskog Bosanca, koji tu i tamo spomene koje grožđe voli kupiti na placi i ništa više od komentara.
Čak su nam i bebu skoro uskratili. Beba je nastala u kampu u koji smo otišli usprkos nagovaranju svih da ne idemo jer smo trebali ostati ovdje, jer su nas tako zamolili i 'na kraju krajeva, što će nama uopće odmor?'.

Trebalo mi je ovo sažimanje. Jer sukus svega jest da ćemo ove godine, uz sve to što napravismo, pokušati još i kupiti stan. I opet. Svi govore kako bismo možda trebali pričekati. Neki kažu da bismo trebali pričekati da se skroz sredimo, možda prvo kupimo auto jer je pitanje vremena kad će ovaj dati svoje... Neki govore kako treba pričekati ljeto kad će se kuća na moru moći sama otplaćivati... Neki govore da je to fantazija – jer otkud nam samo novci za kaparu, a kamoli išta drugo. Neki i dalje govore kako treba pričekati još par mojih plaća kako bismo vidjeli koliko je to redovno (ignorirajući činjenicu da radim na pet strana i da nema šanse da jedan mjesec ostanem bez plaće). Razumljivo, ne radim za državnu firmu, pa je to logičan strah.

Jebe mi se za njihove logičnosti. Našli smo stan i kupit ćemo ga. Kad ćemo opet u Rijeci naići na stan koji ima svoj vrt (za moje ivančice:)) i balkon i dvije sobe i KADU! I za tu cijenu. I za čisto vlasništvo. I na tome mjestu. Gotovo je. Kupujemo ga.
Kako? Ni sami ne znamo. No nismo znali ni u što se upuštamo kad smo otvorili obrt pa se kreće. Nismo znali ni u što se upuštamo kad sam odbijala raditi u školi pa se sve kreće. Eppur si muove. Danas je zaista prekrasan dan.

- 12:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 19.09.2006.

son, she said, have i got a little story for you

Mislim da je vrijeme da se pomirim s time kako nikad neću vidjeti Pearl Jam uživo.
- Zašto? Pa još smo mladi, ima vremena.
- Da. No Eddie Vedder nije.
- Ma živjet će on još. Pogledaj Micka Jaggera.
- Pa ne možeš Eddieja uspoređivat s Jaggerom. Stvarno misliš da će Eddie poživjeti u ovom tužnom i turobnom svijetu?
- Pusti ti to. Neki ljudi znaju iznenaditi. Pogledaj Bareta. Ja sam bio uvjeren da će on izdahnuti još tamo u devedesetima. Bio sam pripremljen na to. Čekao sam svaki dan da jave...
- Imaš pravo. To su ljudi koji se u biti hrane tugom. Oni su sretni što su tužni. Žive od toga.
- A tuge i boli barem ima na svijetu. Imaju od čega živjeti. Dugo.
- Mogu zamisliti Eddieja sa svojih devedeset kako sjedi na verandi u stolici za ljuljanje. Puši cigaru i zadovoljno se smiješi.


SIMULATED FILE.
Uvijek sam dijelila ljude prema muzici. Najniže mjesto na hijerarhiji zauzeli su oni koji ne slušaju muziku. Ne oni koji nemaju najdražu vrstu muzike, nego oni koji se nikad ne sjete ni upaliti radio. S njima se ne može komunicirati.
Odmah do njih su oni koji slušaju narodnjake. S njima se možda može komunicirati, ali nisam luda da pokušavam.
Zatim oni koji su prije bili metalci pa postanu neki techno freakovi. Simpatični ljudi, ali sam ih uvijek gledala kao beskičmenjake. Ljude bez stavova. Nemam ništa protiv njih, ali se od njih ništa ne da naučiti, to je sigurno.
Pa onda oni koji slušaju ono što se nudi, trendove, pop. Oni su mi dragi. Nedostatan odgoj, rekla bih, ali barem se trude. Uostalom, ovuda se često i sama vrtim.
Ljudi poput mene. Razvijaju glazbeni ukus cijeli život. Taj je razvoj najčešće krenuo od Beatlesa i Riblje čorbe. Imaju najdraže bendove, najdraže stvari, all-time favorites, ali uvijek su otvoreni prema novim stvarima. Playlista u Winampu je uvijek kombinacija više albuma, više bendova i najčešće postavljena na shuffle. Često slušaju radio.
I onda su oni koje sam uvijek stavljala iznad, na vrh. One koje ne razumijem baš sasvim. Prepoznat ćete ih prema playlisti u Winampu. Uvijek jedan bend, najčešće jedan album, nikada shuffle. Radio u iznimnim situacijama. Najčešće skidaju kapu Pink Floydu. Pokušavaju ne propustiti nijedan važni koncert.
Čemu ovo, ova klasifikacija? Shvatila sam nešto važno o ovima na vrhu. Ekstremni su. A kao što to obično biva s dva ekstremna kraja, spajaju se s ovima na dnu. Kao kad ekstremna ljevica postane ekstremna desnica.
Odlučila sam ih spojiti s onima na dnu i spremna sam osvojiti vrh.


I AM SENDING YOU THE CORRECTIONS OF THE SIMULATED FILE.
Želim pisati. Stvarno želim. O bilo čemu. Imam novu ideju za roman.

DURATION TOO LONG.
Napisat ću taj roman, makar mi to bilo zadnje u životu.

CUE INCONSISTENCY
What is it about selfish people that makes us love them so much? Do we always think there's something more to them than meets the eye?

Uh.

- 13:49 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 12.09.2006.

now you're telling me its all damn easy try to see yourself as calm and queasy

Je li mi itko ikada rekao kako je to u 8., 9. tjednu trudnoće? Neee... To se ne govori. To se zaboravi. To je najstrože čuvana tajna. E, pa ja ću je razotkriti.
Strašno je. A nije strašno. Teško je. A nije teško. Nešto je, a nije ništa. Kao da mi svakim dijelićem tijela u svakoj sekundi proleti četrdeset vakuumiranih skakavaca (don't ask me to elaborate...).
I dok se to malo strano tijelo, to malo govance pokušava udomaćiti u mojoj utrobi, ja zastranjujem u svijetu. Svađam se sa svijetom, s mačkama, s aparaturom, s Najdražim. S Najdražim sam uspjela proći kroz sve moguće i nemoguće hormonalne svađe: koje rođendane pamti, koja mu je najdraža glumica (mislim, Juliette Lewis! To je k'o da kažeš Courtney Love. Ili k'o da si ideš tražiti najdražu glumicu po rivi u ponoć), i slično.
Svađam se i s kolegama. Što je nemoguće, jer radim od kuće i kolege su mi virtualni. No stvarno mi idu na živce i stvarno ne znaju svoj posao i stvarno mi postaju nepodnošljivi.
I plačem. Plačem jer je strašan ovaj svijet i stvarno ne znam kako ću to objasniti malom govancu. Čuj mali, nije to tako strašno. Super je svijet, kad se privikneš na činjenicu da civili pogibaju svakodnevno u svijetu, da starci umiru u svojim stanovima, zaboravljeni od svih, da ima toliko iskompleksiranih i frustriranih ljudi koji će učiniti sve kako bi ti zagorčali život, da nikad nećeš biti dovoljno plaćen za svoj rad ukoliko pošten radiš, da su se Englezi srozali na to da im je Big Brother tema dana, da na svijetu postoji Mila Horvat...
A Najdraži je divan usprkos svemu. Išao se suočiti s mojim najvećim neuspjehom i nabavio mi novog instruktora za vožnju. Strpljivo čita članke o trudnoći i pokušava si objasniti moje ponašanje, koje je pomalo neuobičajeno. I govori mi o svemu i zamišlja naš odgoj i veseli se sljedećim tjednima, kad će se stvari početi normalizirati.
U biti, sve je super. I sigurna sam da ću kroz nekoliko tjedana zaboraviti sve o letećim vakuumiranim skakavcima :)

- 11:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.09.2006.

Sisatog me nose na Glavanovo

I dok se pokušavam uhvatiti u koštac sa svojim novim sisama, svašta se događa. Kao što već naznačih, mama ima novi posao, s kojim dobro zarađuje, koji ima perspektivu, pa su se ona i tata počeli bahatiti. Traže stan. Kupili bi stan. S kojim novcima? Irrelevant.
No, sanjam o tome da se bebač ne rodi u ovome stanu. Ma vraga, sanjam o tome da mi se trbuh ne pojavi u ovome stanu. Sanjam o kadi ili barem normalnoj tuš kabini. U ovoj mi se teško brijati sada, kako će biti kad neću vidjeti ni noge niti bilo šta drugo od trbuha? Sanjam o drugom stanu. Sanjam o kadi, o normalnoj tuš kabini, o cijeloj, pravoj kuhinji, o balkončiću. Sanjam o parkiću ispred prozora umjesto raskršća. Sanjam da me sisatog odnesu na Glavanovo.
Neki dan sam se uhvatila kako pucam na sunce. Mahnito. Moja stanja ovise o jačini sunca (ovo ne zvuči baš najtočnije, but you know what I mean). Moje raspoloženje je bolje, a mučnine i bolovi sve slabiji što je hladnije vani. Kako volim jesen! Nemam ništa protiv sunca, samo kad ne znam da je gore. Kad se nameće, ja pucam.
No stvarno, sretna sam sretnica. Što Najdraži nosom para oblake od ponosa. Što je jesen na pomolu. Što imam genijalan posao. Što sam otkrila da mogu zadržati mice. Što sam našla super doktoricu. Što je sve tako prokleto cheesy. Još samo da me odnesu, na Glavanovo ili kamo već, samo da je ča s ovog raskršća i, majke mi, počet ću nositi
rozo.

- 14:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 29.08.2006.

Wild is the Wind

Počelo je. Itekako je počelo. Odlasci na hitnu, panika, briga, mučnina. I tako dalje. Do kraja života. Fucking unbelievable.
Jednog lijepog dana smo napravili test jer je meni sve to skupa bilo sumnjivo. Ispao je pozitivan. Pa sam skeptično pročitala sve moguće razloge zašto bi test mogao biti lažno pozitivan. Pa smo napravili još jedan. Opet pozitivan. Pa smo otišli doktoru. No to je bio teži dio posla. Ne možeš naći ginekologa u Rijeci. Obišli smo ih oko deset. Ili su na godišnjem ili su krcati. Darja Krešić, cijenjena ginekologica, samo mi je rekla: Curo, šta brineš? Imaš vremena za abortus.
Što me naravno rasplakalo, a Najdražeg natjeralo u svađu s njom. Nikad više tom čudovištu.
No našli smo dobrog barbu, koji me je pogledao i rekao: Da, trudnoća je prisutna. I isprintao mi sličicu malog govanca kako pluta u posteljici. Samo to mi je trebalo, you Krešić bitch.
I što sad? Ništa. Brinem. Oprezna sam. Uživam. Bojim se. Smijem se.
Veselimo se malom govancu više no ičemu. Jučer smo spomenuli pelene i umrli od smijeha. Uza sve muke, definitivno najzanimljivije razdoblje moga života.
Postat ću mama. Mutti. Stara. Keva.
A on će postati tata. Vater. Stari. Ćale.
Nije li to presmiješno?

- 12:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 05.08.2006.

Ja ovu pjesmu našla sam da sviram

- Opsjednuta sam flyerom.
- Ne flyerom, nego Flyerom.
- Petra je Tina Bitch.
- Who the fuck is Tina Bitch?
- Zlo se nalazi u Poreču. Postala sam prevoditeljica.
- Ima li to kakve veze sa zlom. Ili je to dobro?
- Radi se o digresiji.
- Digresiraću te ja po goloj guzi.
- Prevoditeljskoj.
- Hmmm, da.
- Josipa je sretna.
- Znaš da je ona otpjevala jednu stvar s Flyerom? To ju je sigurno učinillo još i sretnijom.
- Eh sad ćeš čuti što ja mislim o tome. Josipa je bila jako jako zbunjena žena od kad je Karlo umro. Naravno da je tu bilo pogrešaka. Pokušala je neki dance, neki new age, neke stvarčice s Flyerom i inima, dok nije ponovno stala na svoje noge. Nemreš joj zamjerit.
- Pa dobro, ne zamjeram ja Josipi. Ali, mislim da je ona još uvijek u jednom stanju šoka od Karlove smrti. Evo, tek je neki dan naučila sama zavezati vezice na tenisicama.
- Misliš sâma?
- Da, baš to. Odnosno - tô.
- Ma ti nemaš pojma. â se koristi da bi se razlikovalo sam i sâm. Nema toga u ženskom rodu.
- Šta nije ovaj tvoj blog mjesto potpune slobode govora. Izražavanja. Npr., mogu li ja tu napisati: smrt židovima, živjela Božja stranka? Ili možda ne bi smio?
- Smio bi, samo da staviš bih umjesto bi. Volim pravopis. Gramatiku. Babića, Finku i Moguša. Osjećaš li se ugroženim?
- Ma ne. To je ok. Samo, zaboravila si onog nedavno preminulog četvrtog člana velike trojke.
- Stjepko Težak je zapamćen kao... kao autor priručnika za jezik. Uglavnom. Stjepko Težak rules! Long live Stjepko!
- Da, big deal, stvarno. Poput četvrtog čovjeka koji je zakoračio mjesečevom površinom. No prijeđimo mi na stvar. Welcome back na blog, prevoditeljice.
- Kad smo već kod toga, znaš li ti da ja sad s punim pravom mogu reći da sam prevoditeljica? Kao zanimanje i to?
- Da znam! Hodo!
- Ma ti nemaš pojma.
- O čemu, prevođenju? Možda i nemam. Ali tko ti piše invoices? Molim lijepo. Pa nećemo živjeti od riječi. Barem dok ne zašuškaju u rukama.
- Šuš Šuš jebiga, kaže se računi.
- Ne. Kaže se fakture ako baš hoćeš.
- Ne. Kaže se računi.
- Jebi se.
- Jebi se ti!
- Daj, ajmo radit bebu.
- Ajmo ča.

- 02:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 26.05.2006.

još hrvatska ni propala dok mi živimo

Ne znam. Najiskrenije sam sretna što se stvari pomiču s mjesta ovim prijedlogom Zakona o dobrobiti životinja, no stvarno ne znam. Teško je to u ovoj barbarskoj kulturi. Podsjetio me na to koliko je teško neki dan Danko Družijanić s viješću koja se istovremeno prikazivala i ovdje i u Njemačkoj, gdje ju je gledala moja svekrva. Žena je u Hamburgu iz stana u plamenu na balkon uspjela izvući sina i mačku no nije bila sigurna gdje joj je kćer – na balkonu je vikala da joj je kćer još u stanu. I sad, Danko Hrvat mora komentirati da kakva je to neodgovorna majka koja uspije izvući mačku, a ne zna gdje joj je kćer. U Njemačkoj, on the other hand, nije bilo takvih komentara. Jer je njima logično. Mama je na balkon uspjela izvući ono što je uspjela i točka. Kćer je prije izašla na hodnik i mama je nije uspjela pronaći. Njemački voditelji prenose da je sreća što su se uspjeli svi spasiti, uključujući i mačku. Hrvatski upiru prstom na to zlo od mačke. Nikome ne pada na pamet da bi i mama i sin (i mačka vjerojatno) poginuli da su nastavili besmislenu potragu za kćeri, koja je već bila na hodniku.

I sad takvi mi idemo pokušavati raskrčiti nepregledan put ka dobrobiti životinja u nas. S predsjednikom Sabora koji se smije na to kako u Slavoniji postoje oglasi koji glase 'Koljem po kućama'. S ostalim visokim dužnosicima koji u ovom Zakonu vide samo prijetnju onome stvarnome – ljudima, Hrvatima, seljacima.
Zbunjenost i samo zbunjenost u Saboru ovih dana.

Zašto bismo pazili na dobrobit životinja kad njihovi vlasnici ne kupe njihova govna po cesti – prvo moramo srediti to.
Kako da ukinemo kolinje kad će to podići seljake na noge – sad odjednom vlada velika briga za pobune seljaka...

Takve i slične brige more naše saborske zastupnike.
No Europa nalaže da se Zakon prilagodi, pa hajd'mo složna braćo.
Cirkus – tko od vas ide u cirkus? Nitko? OK, nećemo više životinje u cirkusu.
Pokusi – tko će nadgledati pokuse? Ma oni luđaci iz 'prijatelja životinja'. OK. Nek' nadgledaju.
ZOO shopovi – gdje kupujete/nabavljate mačke i pse? A ne znam, to moraš Vesnu pitati. OK, nema veze, zabranit ćemo prodaju u ZOO shopovima, pa šta bude.
Igre na sreću – tko još hoće životinju kao nagradu? Ja sam jednom dobio walkman... OK, zabranjuje se davanje životinja kao nagrade u igrama na sreću.
Kolinje – tradicionalno klanje svinja po dvorištima? E to ne znam. Ja volim svinjetinu, kad se mast fino cijedi niz bradu... A ja svake godine s Matom kod njega, fino objesimo svinju, Mate to obradi, ona skviči doduše, ali kad prestane, to ti je gušt. A Mato ima prave svinje, svake godine sve su veće... Ja volim raditi čvarke s Matom... OK, ništa. O kolinju ćemo drugi put. Ipak je to tradicija.

Banaliziram stvari, ali čini mi se da se ovaj Zakon donosi baš ovako. Malo poslušaju Luku i Snježanu, protrljaju nos, počešu se, prolistaju austrijski zakon i shvate da bi neke stvari baš mogli odobriti ili zabraniti. Ali one prave, one koje nas čine barbarskima, one koje bi svatko imalo civiliziran osudio – tu se nađu u nedoumici. I baš me zanima kako će je razriješiti.

Jedna prigodna:


Kaže cura iz Zdenaca
Da bi Slavonci umrli
Kad bi im ukinuli kolinje.
Baš me zanima
Kako bi na to reagirale
Svinje.

- 11:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 23.05.2006.

neki put krivo je jutro ili stranac što te pozdravi

Male stvari. Ono što čini dobar brak. To je bio jedan od onih aha-efekata, laganih prosvjetljenja, jutros kad sam posegnula za džezvicom. Moj Najdraži. Jedna čista džezvica, jedna šalica i jedna žličica ready to use. Upravo ono što i ja napravim za njega navečer.
I moram priznati da smo bili pametniji prije. Nismo očekivali ništa. Zbog tog ne-očekivanja, svaka lijepa gesta bi nas iznenadila. I moram priznati da su vremenom počela očekivanja. Ne traženja, već očekivanja. Zbog kojih se lijepe, male stvari nisu posebno isticale. Ne znam zašto ni kako. Svjestan si da je ljubav samo davanje, svjestan si da ne smiješ i da ne želiš tražiti ništa, ali... što više upoznaješ osobu, to više očekuješ od nje.
No danas ta džezvica. Podsjetila me na naše početke. Na to koliko važne su male stvari. Na to kako im moram dozvoliti da se dogode.
I jednostavno sam zahvalna na njoj. Pa makar se više nikad ne pojavila tamo.

- 10:34 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.05.2006.

this thing is going to kill you

O nekim stvarima ne želim i ne mogu pisati. Nekih stvari se ne želim sjećati. Želim potisnuti. Be careful what you wish for. Bilo kako bilo, anyhow, however i međutim.
Krivnja je najjače oružje. Osjećaj krivnje i traženje krivca. Ponekad u paru, ponekad svako za sebe. Zbog prvog ideš preko svake mjere. Previše radiš, previše misliš, postaneš preosjetljiv. Zbog drugog mrziš. A kad prvo povuče drugo, projiciraš. A projekcija je najgore, najpodmuklije, najmudrije, najnepoštenije i najsmrdljivije oružje of them all. U ovom ratu gdje se svi čine neprijateljima, a onaj pravi je u tebi. Treba znati na kojoj si strani. Prijeći na drugu ako treba.
I tako ona kenja, vodi dijaloge sa samom sobom, objašnjava neobjašnjivo, izriče neizrecivo, a zapravo želi reći da je sve ok. Da je prošlo par teških dana, par pogleda u prazno, par upitnika i par uskličnika, nekoliko manjih odluka i hormonalnih obrata i sve je ok. Na pravoj je strani.

- 11:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.05.2006.

did i ask too much? more than a lot?

Sve bih nešto, baš bih svašta. Ugasili smo TV i bacili se na rad. Ne mogu biti zadovoljnija. Skačem tu, skačem tamo, pa malo ovo, malo ono. Kao u petom razredu, kad sam upisivala francuski!, talijanski!, pa malo streljaštva!, pa bih u glumačku!, na recitaciju!, ples!, da bih na kraju bila izbačena iz škole. He he.
Govorim ja Najdražem, sad me samo Pulitzer može zadovoljiti. Govori on da sam naporna, ali da neće to priznati.
Možda su mi trenutno tek odškrinuta vrata percepcije, ali čini mi se da su mi otvorena sva druga. He he. (Ne shvaćam svrhu svih onih sofisticiranih smajlića, kad je toliko toga rečeno kombinacijom dvaju slova)
Ne znam. Ne čitam Alku Vuicu. Užasavam se Pavičić, Pavić, Valić et al kombinacija. Ne idem na dubokoumne performanse. U kazalištu i kinu zabranjeno je pušenje. Mrzim hermeneutiku. Ne pišem baš nešto. Ježim se od palestinki. I to je sve. A ipak...
Ima nešto što me dotakne na najdublji način. Što mi stvori leptiriće u trbuhu i iglice na koži. Zbog čega ponekad i zaplačem. Glas Mary J. Blige u kombinaciji s glazbom U2-a.
I ja sebe nazivam artloverom. Eh. (Opet moćna kombinacija)

One love
One blood
One life
You got to do what you should.

- 10:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 28.04.2006.

yes there are two paths you can go by

Nevjerojatno je kako je nevjerojatno bilo. Anđeli posvuda. Na telefonu, u stanu, na televiziji, smješkaju se, gledaju, mašu. Sandale su otpale jer je ujutro počela padati kiša. Naravno, pomislih. Naravno da pada kiša. Tako da sad imam dodatnu nervozu što moram obući čizme na bijele hlače, i što će se svi koncentrirati na to. Dobro da je padala kiša. Nervoza se zaista usmjerila na čizme, dok se sve ostalo činilo kao piece of cake.
I prošlo je nevjerojatno brzo. Gospođe su se smješkale, gospođa pudlica je poručila da se radi o genijalnoj stvari, moj anđeo se smješkao i govorio da to ne mora biti the end of us. Naravno da ne mora i da neće biti.
Još jedna prilika, kažem Najdražem. Nemoj da bude jedna od onih koje tako olako propuštaš, kaže on.
I poruke podrške. Sve mi govori da je to velika stvar. I svi. Svi nešto čestitaju. A ja se osjećam kao mala bebica u rukama anđela, dopuštam da je tako još danas, da se slegnu dojmovi, i da uđem u svakodnevicu na jedan drugačiji način.
Tko zna kako će biti. No zvuči obećavajujuće.

- 12:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 26.04.2006.

Hopelessly passive and compatible

Eto, moram priznati da mi nikad nije bio jasan taj egzibicionizam. Miljenko Jergović, primjerice. Puno piše, puno priča. Jednom sam zapisala:
Neki ljudi pričaju.
Ja pišem.
A ponekad prođe puno
Da ne obavim nijedno.

Sasvim istinito. Ponekad se volim gubiti, odnosno izvlačiti na svoje pisanje. I tad biva da se osjećam kao prokleta varalica, jer ne pišem. Ili pišem, ali je to sve jedno ogromno sranje. Ili gledam u otvoreni Word dokument, prazan je, i pitam se kad će mi doći. Kad će se sve one revolucionarne zamisli pretvoriti u riječi na ekranu. I puno prođe. I ne dogodi se ništa.
No pričanje. Pričanje u javnosti. Ili pred grupicom ljudi. Ne, ne, samo to ne. Stvarno ponekad ne znam kako sam završila faks. Zbog straha od public speecha sam postala vegetarijanac. Zaista! Trebala sam održati prezentaciju o pravima životinja i dan prije me uhvatila panika od jednosatnog javnog govora koji me čekao. Počela sam nekontrolirano povraćati i za to sam okrivila strašne prizore mučenih životinja s kojima sam se bila susrela. OK, nije to bio jedini razlog, ali održala sam prezentaciju s grčevima u trbuhu i nakon toga prestala jesti meso.
Govorim o pravom strahu. Strahu s kojim bih se suočavala kad sam imala pitanja ili primjedbe na predavanjima, a koje bih jednostavno zadržala za sebe jer je u predavaonici bilo više od troje ljudi. O strahu s kojim bih se suočila svaki put kad nisam bila savršeno pripremljena za predavanje koje trebam držati u školi (kako sam, pobogu, izdržala tri mjeseca rada u toj školi?).
Jebeš Fear Factor. Cijeli život mi je fucking reality show. I sutra opet. Opet strah, opet govor, opet zadovoljstvo što je prevladan strah i što je prezentacija uspjela.
Stvarno mi nije jasno.

- 08:04 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.04.2006.

am i the cat that takes the bird? to her the hunted, not the hunter

Posjete majki prošli tjedan. Obiteljski tjedan. Uskrs uz šogore, svekrvu, svekra te još neke sestre, svekrve, punice, nećake... Usred svega, posjet moje majke. Grand finale: svekrva u prolazu. I bi super.
Mama se došla odmoriti. Aktivan neki odmor budući da je u četiri dana što je bila uspjela oprati četiristo mašina robe, sve kuhinjske elemente, dvaput usisati, prouzročiti dvije poplave i razbiti nešto posuđa. I ništa. Otišla je, mi se vratili svojoj svakodnevici. Bez obzira na to koliko neke ljude, neke stvari istinski volim, najviše volim svoju svakodnevicu. Je li to nezahvalno? Starački? Dosadno? Nemam pojma, ali meni je super.
Družile smo se na način koji nam nije uobičajen. Puno smo pričale. Pričale smo o tati, o mom djetinjstvu, o njezinom djetinjstvu, o Najdražem, o bratu, o sestri, o prijateljstvima, o budućnosti, o vožnji, o tati. Dotakle smo i tabue. Kako sam bježala kroz prozor, kako su mi ona i brat pronašli travu u ladici...
Nikad me nitko neće voljeti kao mama. Mother stands for comfort. Mother will hide the murderer, kaže Kate. I stvarno je tako. Pitanje je samo zašto mi je onda kad sam živjela s njom išla na živce? Upravo zbog toga. Zato što je totalno overprotective. Kad nešto zaserem, potiho će mi reći da sam zasrala, ali će na glas reći da sam ja u pravu, da sam nepogrešiva. Nerealnost.
S njom se osjećam paradoksalno. Ni ja ni brat ni sestra nikad nismo previše radili po kući – mama je uvijek govorila da stignemo, da ćemo to sve raditi kad odemo u svijet. Ona je bila domaćica, koja bi nam čak donosila sok u krevet ako smo poželjeli. I divno je čudo kako nisam razmaženija. Divno je čudo kako ja to ne želim iskorištavati kad je ona u blizini. Kako želim biti normalna. No možda i nije. Jer sam sa šesnaest i otišla u svijet. Brat i sestra nisu. I puno su razmaženiji od mene. Puno više iskorištavaju tu maminu nerealnost. U kojoj se ja mogu izgubiti nakratko. Na četiri dana. No ubrzo želim da me baciš natrag. U realnu svakodnevicu. To be the hunter, not always the hunted.

- 12:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.04.2006.

no single explanation no central destination

Nema recepata. To je ono najbolje i ono najgore u životu. Deset kila vjere, šest deka iskustva i tonu ljubavi, prvo razdijeliš ljubav prema sebi od ljubavi prema drugima, staviš sa strane, pomiješaš ljubav prema sebi s vjerom i iskustvom, popapriš, začiniš strašću, i miksaš, lagano dodajući ljubav prema drugima. Bilo bi lijepo.
Ja volim filozofirati. Voli i Najdraži. Ne daj bože da nas netko čuje kad se svađamo. Polako i sigurno dođemo do bića i bitka, smisla života, početka i prapočetka, postanka svemira. Da bismo, kao pravi filozofi, došli do zaključka kako je sve relativno. Pa nema smisla filozofirati.
A zašto to radimo? Zašto se iscrpljujemo višesatnim debatama koje ne dovode do zaključaka? Zato što bismo voljeli... Da se nesporazumi ne događaju. Da se uvijek oko svega i u svakoj situaciji savršeno slažemo. Da nikad ne griješimo. Bilo bi lijepo.
Moj je predavač u auto-školi volio poslovice. Koristio je pjesničke fraze i svaku bi prigodu iskoristio da ubaci nešto 'životno'. Jednom mi je tako, a ja sam već poslovično okretala očima od silnih mudrosti, rekao da on može vidjeti kakva je netko osoba kad vidi kako vozi. Ma hajde, čovječe. Bilo bi lijepo.
No ono šta je istina je da je svako sjedanje u auto situacija za sebe. Svaka je minuta situacija za sebe. Uvažavanje je najviše što mogu. Uvažavati svaku minutu, svaku situaciju, svakog čovjeka, svaki događaj. I pustiti da dođe do sljedećeg nesporazuma (a doći će sigurno jer ih ja ne mogu spriječiti filozofskim promišljanjima, koliko god se trudila) i uvažiti mišljenje drugoga, uvažiti prošlost, trenutak, događaj. I bit će lijepo.

- 12:58 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.04.2006.

give a little bit of something new

Jutros sam se odlučila za novu metodu – pričanje. Pričala sam o svemu – o prezentaciji, optimizaciji i prijavama na tražilice, o hrani za kastrate, o sinoćnjem pljusku... Najdraži me prokužio, približio se i poljubio me. Najljepši motiv za buđenje. Moja mala obitelj.
Moram priznati da me još zbunjuju ti novi odnosi, to nazivlje. Moja oriđiđi obitelj postala je stara, bivša, originalna, glavna, sporedna? Imam li ja to stare nećake i novostečene? Zatim ono – punac, svekar... mogu li ja uopće imati punca? I iznenadno privikavanje na stotine šogora i šogorica...
Idite u miru, hvala bogu, i Najdraži i ja dolazimo iz brojnih obitelji. On s četiri (polu)sestre, ja s bratom i sestrom. Sinoć smo pričali o tome koje su prednosti brojnih obitelji. Actually, nismo našli ni jednu prednost za jedince. Doduše, moja brojna (originalna, stara, sporedna, glavna) s pet je svedena na brojku četiri. Plus jedan. Plus jedan, tj. jedna odnosi se na maminu štićenicu. Djevojčica od trinaest godina, čija mama je shizofreničarka, a tata alkoholičar i koja je od rođenja na socijalnoj skrbi u samostanu. Nakon što je tata umro, mama je odlučila popuniti kuću tako da pomogne nekome sa socijalnog.
Dok mom bratu i sestri ne bi palo na pamet uvrstiti je u obitelj i dok su oni uvjereni da je cijela priča s njom samo neki mamin hir, meni je ona draga i trudim se pomoći joj pri integraciji u obitelj. Iako i za mene ostaje tek plus jedan.
Anyway, moja mala obitelj. Ova nova. Najdraži, ja, Branko, Eva i Crki. Crki je Crvenkapica, nova ribica koja nija ispala dostojna zamjena Oni, ali možda se integrira kad joj Najdraži promijeni vodu. I bit će nas još, to je sigurno. Niko, Bruno, Zelenko i barem jedan Alex. I još štošta.
Brm brm.

- 07:22 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 07.04.2006.

wake up it's a beautiful morning

Toliko je toga o čemu bih pisala, da bih najradije odustala...
Mice su bile na sterilizaciji. Bila sam usrana. Bilo me strah. Čitala sam svašta o tome. Odlično je prošlo. Dugo sam razmišljala što da mislim o tome. Neki dan sam imala kraću raspravicu s novostečenim nećakom o tome kako to nije humano. U žaru objašnjavanja zašto to jest humano, ulovila sam se kako se preispitujem – mislim li ja to doista? I mislim. Prvo, držimo ih u stanu, što nije prirodno. No mačke su vani izložene bezbrojnim opasnostima i svakodnevno umiru po ulicama. Bila bi utopija kad bi sve mačke živjele negdje na selu, slobodne i u prirodi, a dobro zbrinute. Najkraće rečeno, ne mogu sve imati i ovce i novce. Kad su već u stanu, treba učiniti sve da bi bile najsretnije što mogu. Sterilizacija gasi nagone. Spriječit će razne bolesti, poput raka. Isto tako, smanjit će mogućnost dolaska na svijet neželjenim mačićima, koji bi kasnije živjeli u nehumanim uvjetima.
Iako se osjećam kao vještica, sretna sam što smo to učinili. Zaista mislim da je to najbolje za njih u ovim uvjetima.

Druga tema ovih dana zove se Brm brm. Brm-brmam po stanu, brm-brmam po vani, stalno brm-brmam jer sam napokon upisala auto školu. Zadnji put sam vozila u Americi prije skoro deset godina. Bila sam presretna u Bradovom pick up-u. Sanjala sam o tome da napokon legalno sjednem u auto i glumim Hakkinena. No odužilo se iz financijskih i iz fakultetskih razloga. I sad napokon brm brmam u klupi do srijede. U srijedu počinjem brm-brmati za stvarno. Nema sretnije od mene.

Treća tema - ona vječna - buđenje. Ukratko, Najdražem je dopizdilo. Grozna sam, najgroznija osoba što se tiče buđenja. Svi to znaju. Jedan prijatelj mi je uz vjenčani poklon kupio ogromnu i glasnu budilicu. Često se hvalim time kako mi je jednom neka velika bušilica radila na metar od glave, dok sam ja mirno spavala. Teško se budim jer ništa ne čujem. A kad se probudim, uvijek naivno mislim da mogu zatvoriti oči na još pet minuta... To je počelo još u prvom osnovne, kad me mama budila tako da bi me sasvim obukla još u krevetu i zatim fizički podigla na noge. Do četvrtog srednje me uredno polijevala vodom kako bih ustala. No obožavala sam tatino buđenje. Još uvijek se sjećam njegovog odlučnog glasa kako s vrata viče 'auf', uz smijeh. Iskreno, čudom se čudim da sam od pedesetak ispita na fakultetu zaspala na samo jedan. No bile su potrebne posebne metode. Prva budilica, druga – malo glasnija, i na kraju glasna muzika s linije. Toliko glasna da su mi se susjedi u domu redovito žalili na muziku u sedam ujutro.

Cijeli život imam problema vezanih uz buđenje. I razumijem zašto je Najdražem dopizdilo. On misli da je to stvar volje i odgovornosti. I samo djelomično se slažem s njim. Kriva sam kad se probudim i svjesno zatvorim oči radi legendarnih 'pet minuta' koje se redovito pretvore u barem pedeset minuta. A ponekad stvarno ne znam što se to događa kad ujutro zazvoni budilica. Ponekad nešto sanjam, npr. da mi se upalio alarm na autu. Jednostavno ga ugasim i nastavim svojim poslom – sanjanjem. I što tada?

- 09:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.04.2006.

being yourself is a lonely thing if you never pick it up and just let it ring

U subotu mi je jedan pametan gospodin pričao o pravilima moje struke, o tome kako biti dobar profesor. Bit je u tome da se odmah na početku postave pravila. Znam. U provođenju tih pravila, treba biti dosljedan. Znam. A znam i to da se isto odnosi na sva zanimanja, na sve struke, kao i na svakodnevni život.
Jedan profesor uđe u razred s jasno postavljenim pravilima, imat će poteškoća na početku, prvih par tjedana dok svi ne prihvate njegova pravila i pomire se s njima. Drugi profesor uđe u razred bez pravila, smatra da treba biti fleksibilan. Taj će imati poteškoća cijelu godinu, jer nitko neće znati koja su njegova pravila. Prvoga će svi cijeniti i nakon dvadeset godina, drugoga će zaboraviti čim napuste školu.
Ukratko, postavila sam neka pravila, cjenik i radno vrijeme. Također, odlučila sam ih ponavljati koliko god treba da bi ih neki ljudi upamtili. Odlično sam se osjećala kad me jučer zvao gospodin iz prethodna tri posta. U par navrata se ispričao što me ometa u nedjelju i pitao je li prekasno da me zove u devet navečer. Iako on radi i nedjeljom, nije mu padalo na pamet tražiti da se sastanemo.
Zaista se isplati i čini se teškim samo na početku.
Odrastanje, stabilnost, integracija. Prije sam se užasavala tih stvari jer sam se užasavala same sebe. Sad se osjećam drugačije, vidim da ponešto vrijedim. Upoznajem samu sebe i jedva čekam da vidim što slijedi. A znam da će nešto uslijediti. Taj je proces kao i uređenje našeg stana – beskrajan.

- 07:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 28.03.2006.

but i won't be your concubine...

Stvarno ne volim kad mi se tata pojavi u onakvome kontekstu kao jučer. Da se razumijemo, moj je tata bio jako dobar čovjek. Nešto između Majke Terezije i Crvenkapice. Za svakoga izvan naše obitelji imao je neograničeno mnogo strpljenja i razumijevanja. Naravno da su mu zbog toga trpila oba života: i poslovni i privatni. Za posao je često ispadao prenaivan, za obitelj preneodgovoran.
Svi smo to znali. Valjda sam s deset godina već bila svjesna toga da sve što mogu je truditi se biti potpuno drugačija od njega. Ha! Easier said than done. Ponesena svojim uspjesima, svojom kontrolom nad onime što radim, dopustila sam si istu pogrešku. Kako je lako pokleknuti! Dovoljno je da ti netko počne pričati o svojim brigama, o tome kako njegov posao trpi zbog nečije neodgovornosti, o tome kako mu mama ima rak štitnjače... Evo ti, izvoli! Imaš svo strpljenje i svo razumijevanje koje ti treba. Sve od mene! Ja ću ti biti najbolji prijatelj u ovome strašnome svijetu. Ja ću preuzeti sve probleme na sebe. MOJ će privatni život trpjeti zbog toga što TVOJ poslovni ne funkcionira. Iako znam koliko je bolje, ljepše i zdravije kad to ne radim. Iako u tom kontekstu ne želim biti kao svoj stari.
Sranje.

Pretvori to što se sad osjećaš kao budala u nešto konstruktivno, kaže Najdraži.
Zašto si uvijek zadajem dvostruko više posla no što je potrebno, pitam ja.

- 07:29 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 24.03.2006.

you’re going to reap just what you sow

Sekundu nakon što sam objavila prethodni post, zove me spomenuti tip. Gospodin, rekla bi beskraj :). Da me hitno treba. Da mu danas dolazi poslovni partner iz daleke, daleke zemlje i da mu treba konsekutivni prevoditelj. I već tri dana igram se ja konsekutivne prevoditeljice. I istinski uživam.
I kako to protumačiti? Sreću treba izazvati. Obično se kaže da pozitivne misli izazivaju pozitivne događaje. To što sam se ja pripremala održati mu bukvicu zato što mi laže, ne bi se moglo nazvati baš pozitivnim mislima. No opet, za mene su bile. Bile su odraz moje spremnosti da se zauzmem za sebe. Da ne dopuštam ljudima da mi lažu, da me potkradaju, da mi govore što žele dok ja samo sliježem ramenima. Što može biti pozitivnije od toga?
U utorak mi je platio i nije spominjao moj daljnji rad. U srijedu sam mu rekla: čuj, ja ću raditi ovako i ovako za toliko i toliko na sat. Rekao je da cijeni to i, naravno, pristao.
Možda se to nekome čini kao najnormalnija stvar. Možda netko to tako radi otkad zna za sebe. No za mene je to velika stvar. Za mene je to ono što sam oduvijek htjela, a često, prečesto se nisam usuđivala. Za mene je to treći Newtonov. I osnovna pretpostavka za sve što planiram.

- 07:42 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se