gustirna

četvrtak, 19.06.2014.

ISPOD SMOKVE


Za koji dan prispit će prvi rod smokve Petrovače.
Pomislih, baš pravo vrijeme da i ovdje objavim ovu priču o smokvi, o svim smokvama i o jednoj posebnoj smokvi mog djetinjstva.

U vrtu moje rodne kuće u Svetom Kaji rasla je velika smokva, roda Petrovača
None Jakica je posadila još prije nego se kuća počela gradit (krajem 50-tih godina pr. st.)., zajedno sa svim ostalim voćkama oko kuće: breskve, šipci, trešnja, barakokula, šljiva, bajama... U vrijeme mog djetinjstva to su već bila velika i raskošna stabla puna plodova u kojima smo svi uživali.
Tokom godina naša Petrovača je poprilično narasla i oblikovala raskošnu krošnju u čijoj hladovini se odvijao velik dio našeg života.
Kako je bila na posebnom mjestu, blizu pergula i ulaza u kuću, često su se ispod smokve pile jutarnje i popodnevne kavice, pala bi ćakula sa susidima, none bi vječno svih zasmijavala svojim pričama, posebno onim iz djetinjstva na Visu, dida bi popija koju bevandu, bacilo bi se "na karte" (briškula, trešeta, trentaun,...), mama bi donila svoj pribor i nešto šivala, krpala, šta je već tribalo, a mene bi smokva povukla u svoja njedra, gdje bi se udobno smjestila i utonila u svijet knjiga, maštarija....u sparnim ljetnim večerima osluškivali smo šumove po vrtu, šuškanje lišća dok jež obilazi vrt, pjev ptičica u krošnji iznad nas...
Ispod naše smokve događalo se toliko toga da teško može stat u jednu priču.
Petrovača je sazrijevala krajem lipnja, nekako u vrijeme svetog Petra, pa je po tome valjda i dobila naziv.
Plodovi tog prvog roda su bili krupni, mekani i sočni. Možda je zato Višani zovu "mlekinja".
Namištene skale ispod smokve značile su da su petrovače prispile za branje.

Iz obiteljskog albuma - Svekrva daje smokvu nevisti - moja none i moja mama ispod smokve, oko 1972-73.g.



Bralo se sa skala, sa zemlje, a meni i noni je najdraže bilo popet se na smokvu za dohvatit one udaljene plodove koji su se brali sa posebnom pažnjom.
Na stolu ispod smokve bi bio krtol čije dno bi se pokrilo smokvinim lišćem gdje su se pažljivo slagale smokve. None bi svaku smokvu obrisala od prašine, koje je u našem cementarskom kraju bilo poprilično, tako da bi na kraju smokve blistale kao zeleni smaragdi među kožnatim listovima.
Između redova poslagalo bi se još smokvina lišća da ne bi gnječile jedna drugu, a na kraju bi bio zadnji pokrov od lišća.
Kad bi dobro rodila naša Petrovača bilo bi smokava za svih, za rodbinu, prijatelje i susjede, za prodat na pazar, za nas doma, a jedan krtol se obavezno slao našima na Vis.
Znala je Petrovača opet rodit krajem ljeta, ali tada njeni plodovi nisu bili tako veliki i ukusni kao oni iz prvog roda u lipnju.
Jedne godine neka bolest napala je našu Petrovaču, počela se sušit ...njeno vrime je isteklo.
Svi smo žalili za tim velikim stablom čija krošnja nam je osim slatkih plodova početkom ljeta pružala i dragocjeni hlad pod kojim smo svi rado boravili tokom ljetnih vrućina.
Oko panja iznikle su nove mladice, none je odabrala onu najjaču i pustila da izraste, ali ona nikad nije dostigla veličinu i slavu svoje majke.



Nakon ove osobne priče o jednoj posebnoj Petrovači slijedi onaj znanstveni dio priče
o smokvi – Ficus carici. Njeno latinsko ime doslovno znači karijska smokva.
Ficus znači plod smokve, a pridjev karijska se odnosi na Kariju, zemlju na jugozapadu Male Azije za vrijeme Rimskog carstva. Iako je danas samonikla na području cijelog Mediterana, smokva doista potječe s juga današnje Sirije, Iraka i Irana.
Smokva se smatra voćem najstarijih civilizacija pošto je uzgajana u Mezopotamiji kod Sumera, te u starom Egiptu, antičkoj Grčkoj, starom Rimu. Za stare Egipćane bila je simbol plodnosti, a u staroj Grčkoj je bila najcjenjeniji plod tako da je bilo zabranjeno iznošenje sadnica smokve, kao i izvoz plodova. Stari Rimljani su njome hranili robove kako bi imali snagu za naporan rad, a na Olimpijskim igrama atlete su jeli smokve tijekom treninga.
Od davnine je drvo smokve simbol muškosti, a njen plod simbol ženskosti. U Bibliji se smokva najčešće spominje. Adam i Eva nosili su smokvin list, a kad su zgriješili, sakrili su se u sjenu smokve. U sjeni smokvina stabla vučica je dojila Romula i Rema.
Na Dalekom istoku smokva je simbol plodnosti i razmnožavanja, te je omiljeno stablo pod kojim je Budha podučavao svoje učenike. Ta posebna vrsta smokve u Indiji, Ficus religiosa, još se naziva pagoda.



Danas je karijska smokva proširena po cijelom svijetu i to s dvije podvrste: Ficus carica edulis – jestiva, te F.c. Caprificus – divlja smokva. Konzumira se isključivo plemenita jestiva smokva, ali divlja smokva je iznimno važna zbog oplodnje.
Cvatnja i oplodnja smokve je dugo bila obavijena velom tajne. Od vremena grčkih filozofa do današnjih dana teško bi bilo pobrojati sve rasprave po tom pitanju. Dan danas se još ne znaju sve smokvine tajne. Poznato je da smokva ima zasebno muške i ženske cvjetove koji su vrlo sitni, te se nalaze u zajedničkom kruškolikom cvatu, nalik na minijaturne smokvice. Oplodnju može izvršiti samo jedna posebna vrsta smokvine osice (Blastophaga grossorum), koja završava svoj razvoj u plodu divlje smokve, a pri izlasku se napraši peludom i tako leti do plemenite smokve gdje nastavljaja oplodnju.
Pravi plod smokve je sitna, tvrda orašica, a brojni plodovi su srasli u skupni mekani i slatki plod kruškolikog oblika, može biti zelene ili ljubičaste boje i njega nazivamo – smokva.



Smokve mogu biti: jednorotke (plodovi nastaju nakon ljetne cvatnje), te dvorotke (plodovi nastaju nakon proljetne i ljetne cvatnje). U svijetu je poznato više od 600 sorti smokve.
Stablo smokve najčešće je manje stablo, ali može narasti do 10 metara, obujam debla može doseći do metar i pol. Od drva smokve u prošlosti su se izrađivale razne rezbarije, a služilo je i za poliranje metala. Korijenje smokve je iznimno razgranato i duboko prodire u tlo, pa se često mogu vidjeti smokve koje rastu direktno iz stijene, na krovu, po gomilama.



Dok su se još gradile gustirne trebalo je paziti da se u blizini ne posadi smokva koja bi svojim korijenjem mogla probiti zidove od gustirne.
Povijest smokve u Hrvatskoj seže vrlo daleko. Na naše prostore donijeli su je Feničani oko tisuću godina prije Krista, a nakon toga i grčki kolonisti u 4.st. pr. Kr.
U našim krajevima smokva je nekada bila od velikog privrednog značaja, predstavljala je hraniteljicu naših ljudi na otocima i u priobalju. Neopravdano je pala u zaborav, tako da ćemo u trgovinama prije pronaći uvezenu sušenu smokvu iz Turske, Grčke, Španjolske, nego domaći proizvod. Pohvalno je što se ipak na pojedinim područjima sadi smokva, posebno vrste koje su pogodne za sušenje i obradu. Najraširenija vrsta za sušenje je sorta zamorčica ili sušalica – bijela sorta, jednorotka koja sazrijeva već početkom kolovoza.
Osim zamorčice kod nas su najpoznatije sorte: šaragulja, bijela i crna petrovača, vodenjača, zimica, crnica, lugasta, zlatna smokva. Inače u Hrvatskoj se uzgaja oko 50 sorti.
Iako je smokva prije svega mediteranska kultura, zbog svoje sposobnosti da izdrži niske temperature, do (–) 22C, nalazimo je kako raste i daje plodove u kontinentalnom području.
Često nailazimo na toponime vezane uz smokvu kojima se najčešće nazivaju naselja, uvale i rtovi.
Npr. Naselje Smokvica na Korčuli, uvale Vela i Mola Smokova na Visu, otočić Smokvica među Lastovnjacima i Kornatima, mjesto Smokovljani kod Stona, te još brojnih primjera.
U Hrvatskoj su uz smokvu vezana i neka vjerovanja. Tako se vjerovalo da zapaljena grančica divlje smokve rastjeruje oblake s tučom, a mliječni sok liječi škorpionov ubod i uklanja bradavice.
Postoji neka tajna veza između žene i smokve. Svjedočim toj vezi svaki put kad me posjeti moja prijateljica , nema te smokve koju ona neće dohvatit. Psiholozi bi sigurno znali stručnije obrazložit taj fenomen, a meni je dovoljno kad joj vidim ozareno lice dok ih bere i čujem ushit u njenom glasu dok priča o njoj - kraljici smokvi!



I nije jedina koja gine za par smokvica



Sa znanstvenog stajališta stvari su posve jasne. Svježe smokve sadrže 70% ugljikohidrata, 5% pektina, pa masti, bjelančevine, smole, vosak i minerale (kalij, kalcij, željezo, magnezij, fosfor).
Suhe smokve sadrže do 60% šećera (dekstroza), te oko 4% proteina.
Novijim istraživanjima utvrđeno je da smokva sadrži enzim proteaza koji olakšava probavu bjelančevina i uništava endoparazite probavnog trakta, te Omega-3 i Omega-6 masne kiseline koje smanjuju razinu kolesterola u krvi.
Narodna medicina cijeni smokvu kao regulator probave, odstranjivač sluzi kod prsnih bolesti, pa se koriste kod upale grla, kod bubrežnih kamenaca, te za čišćenje.
Listovi smokve su jestivi i ljekoviti - imaju antidijabetičko djelovanje, snižavaju trigliceride u krvi, a pomažu i kod inhibicije rasta stanica raka.
Mliječni sok ima jako antiseptičko, fungicidno i dezinfekcijsko djelovanje. Također pomaže kod glista i ostalih crijevnih bolest, a liječi i gljivice, bradavice na koži i omekšava kurje oči i žuljeve. Postupak za liječenje bradavica je jednostavan – mliječni sok valja namazati na bradavicu ili kurje oko i oni će nakon nekoliko dana navedenog postupka otpasti.
U prehrani se smokva koristi u svježem i osušenom stanju. Poznat je sastojak mnogih kulinarskih delicija (npr. smokve pržene u pršutu, pečeno pile punjeno svj.smokvama, često se služe sa sirom, dio su raznih kolača, itd.)



Raznovrsna je lepeza proizvoda nastalih preradom svježe smokve: džemovi, marmelade, kompoti, voćni sirupi. Od smokava se nekada pravilo vino i pekla rakija smokovača koja se i danas proizvodi ali uglavnom pomiješana s drugim vrstama voća.
Zanimljivo je da se smokva koristila i kao kavin surogat, npr. zamjenska kavovina "Divka" je uz cikoriju imala i velik udio smokve.
Suhe smokve se nižu u vijenac zajedno s lovorovim lišćem, te se pakuju u okrugle i spiralne paketiće. Lovor je nazaobilazan kod skladištenja suhih smokava jer štiti od nametnika.
U pojedinim krajevima od suhih smokava proizvodi se svojevrsni "sir" ili pogača od smokava.
Naprimjer, na području Zadra i okolice takva pogača se naziva "smokvenjak" , dok se na našem Visu radi "viški hib" - autohtoni viški proizvod nastao još u predantičko doba. Danas se bilježi porast proizvodnje ovog vrijednog nutritivnog proizvoda zbog sve veće potražnje, osobito na turističkom tržištu.
Postoji razlika u spravljanju smokvenjaka i viškog hiba koju sam otkrila degustacijom.



Osobno radije biram viški hib, posebno onaj čisti bez dodatka bajama ili oraha, u kojem se ćuti samo smokva i koromač, te ružmarin i lovor u kojem se čuva.
Upravo takav okus imao je onaj prvi hib kojeg je tata donio sa Visa, a kojeg su s ljubavlju spravile njegove tete u Poselju.
I dan danas ga ćutim.




NAPOMENA:
Stručni dijelovi teksta temelje se na člancima iz časopisa:
"Meridijani" br. 81 (Smokva - autor: Roman Ozimec);
"Ljekovite biljke" br. 37 (autor: Sanio Varošanec)

- 13:34 - Komentari (44) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.06.2014.

Svoja posla

I reče jednom stari pjesnik Nazor: "I cvrči cvrčak na čvoru crne smrče..."



a meni doletio ćuk pa sam sklepala:

I ćuli ćuk na krovu stare kuće....gleda svoja posla....



...i zaćuli ćuk: "Šta ti gledaš!?"
"Svoja posla."
rekoh i okrenuh objektiv na novi motiv,



"Puž muž pruži roge van
da ti kuću ne prodam
staroj babi za duvan!"

I puž gleda svoja posla...
....a ćuk odleti na novu ćuku.

- 12:50 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2014 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Image and video hosting by TinyPic

    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo


    T.S. Eliot


    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/


    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/




Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se