gustirna

utorak, 15.10.2013.

Đirada okolo naokolo ...

Ma imam ja toga za pisati podosta, pa ima tu i prikoviše raznoraznih slika - priroda i društvo, uglavnom.
Baš se mislim odakle da počnem?
Eto, malo smo planinarili po Visu, pa smo se malo prošetali okolo Komiže...Komižu već znate napamet, nema dugo Slobodna Dalmacija je proglasila najlipšim malim mistom u Dalmaciji.
Pa je, baš je lipa!



Maknimo se malo dalje od Komiže, par sati hoda... šetnjica i eto nas u neko drugo vrime, usrid kamenog sela.
Dragodid - staro napušteno selo smješteno visoko iznad mora, među borovima i česminama.
Nastalo je u 19.st. i iako najmlađe naselje od svih okolnih sela (Rudine, Konjska glava, Batol, Sv. Bjož - sada također prazna) , postalo je "pajiz" , centralno misto tog brdovitog i strmog područja nedaleko Komiže.
U "pajizu" su se mještani svih okolnih sela okupljali nediljom i praznicima, a tamo di je put među kućama bio najravniji, igralo se na balote....obavezno u hladu.
Ovo staro selo koje su zadnji stanovnici napustili krajem 50-tih godina 20.st., poslužilo je kao projekt ljudima u udruzi "Dragodid" - u linku piše sve šta valja znat o njihovom projektu za koji su dobili međunar.nagradu Europa Nostra 2011. , pa budite dobri i pročitajte - zaslužili su

Centar sela, duga kamena kuća na kojoj se ističe metalni znak zaštićenog spomenika kulturne baštine.

- 20:36 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.10.2013.

Merak na Treskavici

Planina Treskavica dobila je ime po potresima koji su je spopadali u dalekoj prošlosti.
U novije doba nisu bila zabilježena nekakva seizmička događanja u utrobi te lijepe planine.
Nažalost, zabilježena su potresi druge vrste, oni koje proizvodi čovjek sa oružjem u suludom ratu koji je posebno
zadesio područje ove planine iznad Sarajeva, teško oružje kretalo se stazama i putevima kojima danas
hodaju planinari i svi zaljubljenici prirode, ostaci takvog oružja rasuti po planini pričaju priče koje radije ne bismo slušali uz logorsku vatru, ali te priče su istinite i ne možemo ih izbrisati.
Krenuli smo iz naših sigurnih luka na put do Treskavice svjesni da su po njoj još uvijek rasute mine, ali s velikim povjerenjem u naše vodiče koji su staze ispitali i provjerili, znajući da su vjerni zaljubljenici planine
osigurali i markirali planinarske staze prema svim krunskim draguljima ove Bosanske princeze.
Tako da nije bilo druge nego vjerovati vodičima kad kažu da je strogo zabranjeno udaljavanje sa markiranih staza
...čak i u onim hitnim slučajevima kad je neophodno potražiti nekakav grmić sa strane.
S obzirom da ste pročitali prethodni post, jasno je da sam preživjela Treskavicu, čak i u onom hitnom slučaju.
Eh, to je već bilo umijeće snalaženja!
Nego vratimo se do onog planinarskog kampa na Sustavcu, one idile usred šume gdje se u žuboravom potoku
Sarajevsko pivo ohladi za čas posla, vatrica pucketa, kobase se peku, a zec je negdje u šumi.



Noć u logoru na Sustavcu bila je hladna, što se i očekuje kad si na 1180 metara nadmorske, usred Bosne,
u zadnjem tjednu ljeta. Kad se ugasila logorska vatra i pogasile sve čeone lampe koje su se šetkale među šatorima i bungalovima, nastupila je tišina, blago narušena žuborom potoka....uokolo kampa nadvisile se tamne sjene visokih stabala,
obrisi planine, a kad pogledaš gore.....gore se prosulo trilijarde zvijezda, nikad sjajnijih, nikad bližih....
Da nije bilo tako zima usred te planinske noći, ostala bih sve dok zora ne bi pogasila blještavu svjetlost zvijezda....
u drvenom šatoru ipak je toplije.
Ranim jutrom krenuli smo stazom uz potok koji nas je veselim žuborenjem razbuđivao.



Uskoro nailazimo na razrovan i blatnjav šumski put, razbacana debla i vidljivu eksploataciju šume.
Preskačemo balvane u potoku i nastavljamo šumskom stazom, okruženi ljepotom, okupani znojem vlažne šume



Na kraju kolone stigoh i ja do ostatka grupe koja se odmarala na vjetrovitoj padini ponad Velikog jezera, 1550 m.



Nisam ni zbacila ruksak sa leđa, niti odmorila umorne noge kad li vođa uzvikne: "Idemo, pokret!"
Ostadoh u čudu, jer ponadala sam se nešto dužem odmoru na ovom mjestu: "A di sad?"
Vin ci mi u čudu odbaci: "Pa na vrh!"
Zaista, pa gdje mi je pamet bila?! Treba stići do vrha još danas, a vremena baš i nemamo na pretek.
Nevoljko vratih ruksak na leđa i pođoh za ostalima i vrtim po glavi: Put-vrh-vrh-put-put-vrh-cilj-vrh-put....cilj....
Pitam se - Zar moram stići do vrha da bih dostigla cilj zbog kojeg sam došla na ovo prekrasno mjesto?
Ne, u ovom slučaju put je moj cilj. I odabirem put, put prema mojim mogućnostima.
Vodiči su odobrili moju odluku uz obaveznu napomenu da ne skrećem sa markiranih staza.
"Časna planinarska!! Neću biti Crvenkapica i neću skretati sa mog puta!"
Kolona se udaljavala na stazi ispred mene



I tako sam s velikim olakšanjem usporila, odmorila, ohanila i prepustila se tom posebnom doživljaju -
meraku na Treskavici.
Na samom početku merak je počeo s pjesmicom....uberi borovnicu, neku bobicu....
....i ne skreći sa staze!



Na padini prema jezeru ugledam vitko stabalce ukrašeno grozdovima narančasto-crvenih bobica.
Jarebika, to bi trebala biti jarebika!



Kad ideš polagano možeš uživati u promatranju planinske flore, uz stazu nanizali se grmovi puni modrih zvončića,



Iz zelenila izranjaju bijeli cvjetovi velikih ivančica, na sivom kamenu zalijepila se mahovinasta papučica



Na stazi skoro me prestigao puž, gusjenica se pokušava kamuflirati u štapić



Dok mi pogled vrluda po nebesima, noge same gaze po stazi...među odronjenim gromadama...
s noge na nogu prešla sam više nego sam planirala i odjednom ...ukaza mi se princeza u svoj svojoj ljepoti!



Uokolo uzvisili se vrhovi....na koji su oni pošli, pitam se?



Nailazim na dvobojne markacije, baš ko dvojezični putokazi...preskačem opet neki potočić, staza se dijeli u dva smjera.
Pitam se kojom stazom su krenuli, ostajem tu kod potočića...vrijeme je za ručak.



Svugdje naokolo niske borovnice, a među njima sve nešto ševrlja, nekakvi cvrčci-švršci...


Pozdravljam švrška, ostavljam potočić, crveno-zelene tepihe, kamene likove...


Pored snježnog jezerca bdije kameni čuvar...
nešto blješti na vrhu bublastog mu nosa, znam samo da to nije bio moj ručak


Vraćam se natrag do Velikog jezera gdje ću dočekati glavninu koja se vraća sa vrha, Mala Ćaba (2086 m)
Ipak je taj vrh puno dalje od ovog mjesta gdje švrljaju švršci i žubori potočić nazvan Konjsko vrelo



Nekih 20-tak metara iznad površine Velikog jezera, smjestilo se Platno jezero...izgleda da se voda iz Platnog slijeva
i puni Veliko jezero



Spuštajući se prema jezeru upala sam u valovitu udolinu...zavaljalo me, uljuljkalo i izbacilo iz peta....a lipoteeeee!

- 13:44 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2013 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Image and video hosting by TinyPic

    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo


    T.S. Eliot


    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/


    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/




Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se