gustirna

četvrtak, 28.02.2013.

U bakinom vrtu

Ništa više nije isto u bakinom vrtu...ipak sunce i danas jednako obasjava i grije zemlju,
među nekim novim biljkama proviruju skromne bakine ljubice...i čini mi se baš na onim istim mjestima kao nekad




Pred mojim očima zaplesaše svoj mirisni ples i na lilastim krilima preniješe me na pozornicu....
na prašnjavim daskama odvija se stara kazališna predstava u kojoj glavne uloge igraju zaigrane djevojčice...
odzvanja zvonki smijeh dok male ručice beru kitice ljubičica za mamu, baku, tetu...

Din don, din don, din don!!!!!......prenu me prodorni zvon razmetljivog dirigenta...



Zastor pada, nestaje scena, utihnu orkestar...djevojčice su otrčale dalje tragovima mašte...
Pa-pa, djevojčice....mislit ću na tebe kad mi zamiriše kitica ljubičica
- 15:34 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 06.02.2013.

Plan B

Ponekad se dogodi da vremenske prilike iznenade vodiče planinarskog izleta,
pa su primorani odustati od planiranog izleta i pribjeći planu B.






Ne, ovo nije plan B, a nije bio ni plan A...možda će jednom biti plan D....D kao Dinara, ali s povoljnijom vremenskom prognozom.
Neka nje tamo, nek se prsi i šepuri...




...nek oštre zube kezi


... njoj ćemo se s poštovanjem nakloniti, a susjeda pohoditi


Susjed je naš plan B....
B kao Bat, štoviše Kijevski Bat





Ma i on se nešto namusio...ispod oka susjedu pogledava,



...ona obraze napuhala i puše li ga puše....oštre dinaridske strelice






Na putu susrećemo križeve križnog puta...I, II,III, IV, V, VI ...
hoćemo li doći do zadnjeg (petnaestog), onog najvećeg na samom vrhu Bata?
Kod VII križa naša grupica sa začelja sudara se s čelom kolone....
"Vraćamo se! Gore dere bura, sve će nas otpuhat!"
Propade i plan B ...šta sad?
Ma idemo dotaknit i VIII križ, bacit pogled na drugu stranu i curik
Kod VIII križa brijalo je u svih šešnajest....rekosmo "moj pik za me", par klikova aparatom ...
i mah mah odvažnoj četvorci koja se ipak odvažila suprostaviti oštroj buri i dotaknuti vrh Bata.







Praćeni oštrim refulima bure napuštamo ograđeno kijevsko lovište,
ne ugledavši ni srnu u bijegu, ni tragove u snijegu







A Dinara i Bat nastaviše svoju vjekovnu igru gledajući jedno drugom u oči
"Magarac ko trepne!"



Plan C?
Kod kuće je najtoplije.



DODATAK
Sa "Mosorove" stranice - "U to mrzlo jutro"
- 14:41 - Komentari (41) - Isprintaj - #

petak, 01.02.2013.

Zimski dan u Imotskoj krajini


Ponor i pothvat skitnoga viteza

Najednom se rasjela zemlja, i otvorio se jaz.
Kuće su se porušile, i brdo kamenja spraskalo se u dubinu.
Jaz je prijetio da će progutati sela. Vrači su donijeli rješenje da će se opasni jaz zatrpati
samo onda, ako se plemeniti vitez koji prvi dojezdi dobrovoljno žrtvuje skokom u ponor.
Tako se to i dogodilo. Tada prvi put.
Ali to je bilo u drevna vremena kada je zemlja progutala konja i konjanike
i pomirila se s ljudima mistikom dobrovoljne žrtve.
U kasnijim naraštajima planina je opet otvarala usta.
Osamnaest godina vrači su tražili dobrovoljnu žrtvu, ali vitezovi nisu više vjerovali u svoj uspjeh.
Bilo je drugo vrijeme, ni nebo nije moglo biti isto, te nisu pomogle ni sve duhovne sile Istoka.
Na drevna pričanja ovaj put su se vitezovi smiješili, slijegali ramenima i odgovarali:
- Mitosi i legende.
Kasni vitezovi voljeli su više život od ponora.

Tin Ujević


Tražeći riječi kojima bih započela ovu priču naiđoh na pjesničku prozu Tina Ujevića koja se savršeno uklopila u krajolik kojeg smo obilazili ove sunčane nedjelje....krš, sela, ponori, jezera.....
Okupilo se preko stotinjak "djeva i vitezova" , pa lagano od jednog ponora do drugog, trećeg, ...

Kolona planinara rastegla se po kamenoj kruni stravičnog grotla Mamića jezera,
zapravo trećeg jezera u našem nizu i najnepristupačnijeg od tri jezera u općini Lokvičići







Vratimo se sad na početak puta gdje ćemo najprije upoznati Prološko blato ili jezero



Prološko blato je močvarna regija smještena u zapadnom dijelu Imotskog polja. Blato je tipičan primjer poplavnih krških polja u Dalmaciji koja su uglavnom uništena odvodnjom, a radi proširenja poljioprivrednih površina. Važna je i njegova ekološka uloga kao staništa ptica močvarica koje tu zimuju ili prelijeću. Prološko jezero je duboko 35 m, a prostire se na površini od 10,24 km2. Tijekom zimskih mjeseci i početkom proljeća vrela s platoa Studenaca i Ričica nabujaju te, zajedno s obilnim kišama, donose goleme količine vode koje poplavljuju zapadni dio Imotskog polja gdje je Prološko blato i tri jezera: Galipovac, Knezovića, te Lokvičićko ili Mamića jezero. Oni tvore jedinstvenu cjelinu. Voda u tri jezera oscilira i do desetak metara, ali jezera nikada ne presuše pa se pretpostavlja da imaju siguran dotok vode.
Kad Blato poplavi, brežuljak Manastir postaje otok na kojem su se u 15.-16.st. franjevci skrivali pred Turcima. Danas su ostale samo ruševine koje svjedoče o tome.





Lokvičićka jezera i Blato isprepleteni su vrtačama, suhim jezerima i brežuljcima po kojima su rasuti rijetki kaskadni vrtovi i vinogradi...
Prvo jezero u našem obilasku je Galipovac. Najveće je od Lokvičićkih jezera. Dimenzije jezera su otprilike 170 x 115 m,
a dubina, ovisno o vodostaju, varira između 60 i 80 m.

Na mirnoj modroj površini ogledaju se crvenkasto-smeđe litice ponikve
Za uživanje u mirnoći odraza i boja ima tek toliko vremena dok se skupi stobrojna grupa radoznalih planinara.
Premalo za upiti svu ljepotu ovih prizora.





Slijedeće jezero je osunčanije, a zelena površina te mami....ipak bez ronilačkog odijela, ne hvala.
Samo ću gledat i guštat ko gušterica na suncu uz Knezovića jezero





Vodič Veljko iz imotskog pl.društva nam je kod svakog jezera ispričao sve što je važno znati, iako je malo zamijenio imena drugog i trećeg jezera, sve to Google ispravi i postavi na svoje mjesto.
Ipak Google nam ne kazuje ono šta nam je Veljko otkrio, a to je da je ona duplja u litici sklonište sove ušare.
Kad se malo bolje zagledaš, skoro možeš vidit uhatu sovu kako nas čiri iz sjene



Do slijedećeg krškog jezera trebalo se malo i pomučiti, nakon silaznih i ravnih staza čekala nas je penjačka dionica.
Srećom, ne previše naporna, a posve dovoljno visoko da uživamo u predivnim prizorima koji su se prostrli pred nama





I ispod nas... pogled preko ruba u zeleno oko na dnu duboke i strme ponikve Lokvičićkog jezera....
uffff kad se promislim kako su silazili dole i još teglili ronilačku opremu...o tome povirite ovdje





Prolazimo pokraj osunčanog sela dok psi laju, pijevci kukuriču, a seljani vjerovatno za nedjeljnom trpezom blaguju
- podne je već odzvonilo, sunce se uzvisilo, a snijeg se još plitko drži tu i tamo





Staza vodi posred duboke ponikve na čijem dnu nema jezera, već malo okruglo polje,
a na strmini netko još održava kaskadni vinograd (Kojunđuše možda?)



Nakon kružnog obilaska ovih jezera vratili smo se do autobusa koji su nas čekali na cesti i odvezli do Prološca Donjeg.
Planirani obilazak izvora rijeke Vrljike se izjalovio zbog pretjeranog izlijevanja vode, pa smo prošetali uz rijeku Vrljiku, upoznavajući svjetovne, sakralne i arheološke lokalitete Prološca.
Zelena katedrala kojoj je "samo nebo krov", kako reče njen tvorac, arh. Edo Šegvić








Posljednja postaja Imotski, te kratak obilazak Modrog jezera, sunce je već pobjeglo tamo iza (ili ispred) Biokova,
a sa jezera nas rastjerao hladan vjetar...





Dok je većina krenula prema tvrđavi Topani, nas nekolicina joj je tek mahnula i pošla u potragu za toplijim mjestom
među imotskim kamenim kućama i trgovima



Toplinu nađosmo kod vječnog Tina i "Kolajne"



A u maloj "Kolajni", osim toplog čaja, kave... toplinu ljudi i Tinovih stihova:

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu -
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.
- 23:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

    T.S. Eliot

    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/

    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/



Linkovi